ličke trag

Čitatelji na tragu naše rubrike

PJESMA POSVEĆENA KACANU

Od jednog čitatelja smo dobili pjesmu posvećenu ubojstvu Karla Brklačića Kacana koji je bio HSS-ov saborski zastupnik


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. studenoga 2013. u 20.00 sati

GOSPIĆ - U našu redakciju došao je jučer jedan mail slijedećeg sadržaja:
Poštovani, čitao sam dosta o stradanjima Hrvata na ovom našem prostoru, pa sam se sjetio i jedne pjesme koju sam naučio od pokojnog djeda.Vidio sam da imate i objavljenih pjesama pa možda je i ova za vas. Radi se o ubistvu Karla Brkljačića

 

Dan deveti mjeseca aprila
velika se žalost dogodila!
U Trnovcu u tom malom selu
tužnu vidim svu Hrvatsku cjelu
di izgubi svojega junaka
Brkljačića hrabroga Hrvata!
Koji pade od ubičke ruke
za Hrvatsku on podnese muke
za Hrvatsku i njezina prava
njegova je odletila glava
od Pejine iz sela Smiljana

Smiljan selo ognjem izgorjelo
što je takvog krvnika rodilo
prokleto mu sve njegovo bilo
zemljica mu izbacila tilo
što je mnoge majke rascvilio
svu Hrvatsku u crno zavio

Nije ovo naša prva žrtva
gledajući našeg Karla mrtva
već ovako nekolke godine
sinovi nam ginu na stotine
Sjećamo se i onoga dana i
pokojnog Radića Stjepana.

Mislim da je to to.i da nisam što zaboravio, lijep pozdrav, milan.

Nakon tog zatražili smo dodatne informacije o pjesmi i dobili drugi mail:
- Pjesmu je napisao jedan čovjek iz Donjih Pazarišta koji je bio slijep i koji je ubijen od strane partizana u Širokoj Kuli. On i njegova žena bili su teška sirotinja i bili su prisiljeni da prose. Tako su se zatekli u Širokoj Kuli i zatvoreni s ostalima u neku kuću i živi zapaljeni. A moj pokojni djed zvao se Mile Jovanović Mitran (1920-2011.) koji je te sve godine pjesmu zapamtio i prenio dalje.
Pokušali smo danas telefonom saznati neki detalj više o autoru, njegovoj sudbini. Ali prošlo je mnogo vremena. Niko se ne sjeća slijepog prosjaka iz Pazarišta, a niti likvidacije u Širokoj Kuli. U Drugom svjetskom ratu bila je jedna slična likvidacija u zaselku Klemovac, ali se pripisuje ustašama ili četnicima, a ni nju nitko, nažalost do sada nije istražio.
Jedina ste nam nada vi dragi čitatelji. Pomognite nam da saznamo nešto više o autoru pjesme koji je imao tragičnu sudbinu.

 

kkk
Kacanov spomenik na mjestu ubojstva u Trnovcu/Foto arhiva ©Lik@ press Gospić



U knjizi Lika iz bloka jednog novinara o Kacanu piše:
9. IV. 1936. – U Trnovcu je plaćeni ubojica iz zasjede ubio Karla Brkljačića, narodnog zastupnika, rođen 1869. Kao seljak izabran 1921. na listi HRSS-a za narodnog zastupnika gospićkog kotara i biran do 1935. Pisao političke članke, svratio pozornost režima. Nakon 1935. povlači se iz političkog života. Ubio ga je iz zasjede plaćeni ubojica i pripadnik četnika Stipan Pejnović. Jedna od reakcija na umorstvo bio je napadaj seljaka samoborskog kotara na četničku grupicu, što se sklonila u dvor bivšeg bana Antuna Mihanovića u Kerestincu, u kojem je 16. travnja ubijeno 6 četnika. Brkljačić je pisao političke i socijalne članke u listovima Nezavisni hrvatski seljak (1926), Narodni val čovječnosti, pravice i slobode (1928)
Bio je poznat po špicnametu Kacan. U knjizi umrlih u Matičnom uredu Gospić iz tog doba ostalo je zapisano na strani 155, pod rednim brojem 4.:- 9. travnja 1936. Karlo Brkljačić, poljodjelac, supruga Marija Brkljačić rođ. Pavelić, poljodjelka, Trnovac kbr. 189, vjere Rkat. star 73 godine, sahranjen u Župnom groblju u Trnovcu 11. travnja 1936., sahranio ga Nikola Polić, arhiđakon iz Gospića. U opasci piše: ubijen od četnika hicem iz revolvera.
Na obiteljskom spomeniku u trnovačkom groblju piše da je rođen 1862. U grobnici je sahranjena supruga Marija koja je preminula 1936. te sin Ante (47), koga su, iako je bio civil, partizani ubili 1945. na barama Trkaljuša nedaleko Trnovca.

REAKCIJE S FEJSA

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=650300261687913&set=a.204007519650525.71360.203760166341927&type=1&comment_id=2471024&offset=0&total_comments=7

Branko Radošević mislim da se baba luca prezivala jurčić a ne starčević također mislim da pjesmica nije kompletna a možda najviše o slijepom piscu zna baba mitranka to jast moja punica a pisca su ubili partizani u širokoj kuli to znam iz priče dida mitrana koji mi je to više puta pričao al u svakom slučaju najbolje vam se informirati kod babe mitranke
Mandica Muhar Hrvoj Stvarno Marko taj did Mitran je rođeni brat mog dida Mate Jovanovića (Mateke), pjesmu ti je poslao Milan (unuk dida Mitrana). Priča dalje kaže da je i sam slijepi pjesnik naša loza. Sestra mu je Luca Jovanović (djevojačko) što bi značilo da je i on Jovanović, Luca je poslije bila vjenčana sa Markom Starčević. Slijepi brat Lucin zavo se Mile (to sad sazna od Milana koji ti je poslao pjesmu). Oko ovih podataka informaciju možeš dobiti od Matrina "juretina" u selu Draga!
Stjepan Milinkovic Da upravo sto je Mandica rekla to je to ,a mislim da i dida Mitrana sin Stipe zna ko je slijepi pjesnik i Martin dida pokojnog Jurete.lijep pozdrav.
Stjepan Milinkovic Da,sad sam vidio,poznava sam i dida Mitrana iz Popovace i sve znam o njemu.
Stjepan Milinkovic Bio je HSS.
Sviđa mi se · Odgovori · 3 hours ago
Ličke novine A dal' znaš što o slijepom pjesniku iz Pazarišta?????
Ličke novine Stipe Ti ka da nisi čita tekst koji iđe uz sliku - rankane klikni na unaj plavi dio pa ćeš vidit što je un bija. Poz harmonikašu


  ddd

Stradanja Hrvata

SJEĆANJE NA HRVATSKE ŽRTVE


Obilježena je 110. godišnjica rođenja Stipana Devčića, žrtve Velebitskog ustanka.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. studenoga 2013. u 14.45 sat

GOSPIĆ - U organizaciji URV 9.gbr VUKOVI i UHDDR-a grada Rijeke i Gospića (Bilaj) obilježena je 110. godišnjica rođenja Stjepana Devčića koji je svoj život položio za domovinu Hrvatsku davne 1932. godine.
Odavanje počasti započelo je paljenjem svijeća i molitvom na Stjepanovom grobu u zaselku Krč na Jadovnom, a nastavilo se svetom misom u kapelici sv. Ivana Nepomuka u Gospiću koju je predvodio kapelan vojske i policije vlč. Ivan Blaževac. Nakon  svete mise u dvorani KIC-a održana je tribina na kojoj su prof. dr. Ivo Biondić i znanstvenik Tomislav Nürnberger održali sat povijesti na temu Velebitski ustanak ističući taj događaj kao odgovor hrvatskog naroda na teror tadašnje Kraljevine Jugoslavije i njegovu težnju za slobodom i samostalnošću.

 

Nezaboravna stradanja (2)

PARTIZANSKE KRVAVE ORGIJE NAD HRVATIMA LIKE I VELEBITSKOG PODGORJA

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. studenoga 2013. u 21.45 sati

Piše Zvonimir R. Došen

Nešto prije Božića 1946. moj otac je odlučio da je bolje da se preda i da time spasi nas od logora u Baniji, iz kojega se mnogi zatočenici, žene i djeca, nisu vratili jer su “umrli od tifusa”. Znao je da će ga likvidirati, samo nije znao kad i kako.
U našem selu živio je Pajo Došen koji se negdje poslije 1. svjetskog rata vratio iz Južne Amerike gdje je pod nesnošljivim uvjetima radio po rudnicima gdje su ga, kao i mnoštvo drugih siromaha, boljševički operativci učlanili u komunističku partiju, radi čega je dopao u zatvor. Po odsluženju kazne bio je deportiran u rodni kraj. Kako je već u to doba komunistička partija širila svoju promičbu o “pravdi i slobodi radnika i seljaka kad oni dođu na vlast” i Pajo se priključio širenju te “plemenite ideje”. Nu problem je bio u tome što je Pajo bogoštovnom narodu luperdao svega i svačega, pa i protiv vjere u Boga, pa ga narod nije uobće slušao, jer smatrao da mu “fali nekoliko cvekova u glavi”. Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, sve što je bilo sposobno u našem selu stupilo je u obranu države. Svi osim Paje. Jednog dana došli su po njega oružnici i odveli ga. Čim je za to sačuo, moj otac je otišao kod zapovjednika i obrazložio mu da Pajo uobće nije opasan, jer ni sam nema pojma o čemu brblja, te da ga nitko ne sluša. Zapovjednik nije u to bio baš siguran, pa je odlučio Paju zadržati u pritvoru. Moj otac je otišao do bojnika Ivana Devčića Pivca, koji je naredio da se Paju pusti na slobodu. Tijekom rata bio je na jedanom brodu koji je prevozio logistiku za Hrvatsku vojsku. Nu po dolasku partizana, Pajo je odmah počeo s njima ortačiti i bio je postavljen za njihovog povjerenika. Stariji njegov sin  bio je u ustaškoj vojnici sve do konca rata. Na završetku rata otac mu je uspio spasiti život, ali svome bratu Juri i njegovoj kćeri nije. Jurin najstariji sin je pao negdje u Titovim kolonama smrti, a Juru i kćer Anku, Joso Bubaš i njegovi ortaci odveli su “srpsko” selo Mekinjar, gdje su ih predali  “svome narodu” koji ih je stavio na grozne muke od kojih su na koncu izdahnuli.
Kad se je moj otac predao, najprije su njega i još neke ljude vodali po Velebitu da im pokažu putove po kojima su mislili da se kreću ustaše koji se nisu povukli, a onda su ga doveli i ostavili kod kuće. Pod prijetnjom smrću,naređeno mu je da se ne udaljuje od kuće. Vjerojatno su čekali dok dođu gospićki dželati, Joso Bubaš , Marko Vujnović i drugi, da ga “pokupe”. Odmah druge noći došao je “povjerenik” Pajo, uručio mome ocu nekakav papir i rekao mu da odmah bježi “kud ga oči vode”. Taj papir bila je “Propusnica” (dozvola za putovanje) koju je podpisao sam Pajo kao partiznaski povjerenik. Eto, Pajo mu je time htio vratiti dug. Ne znam kako dugo i kuda je sve moj otac putovao, nu pomoću te propusnice, uspio se probiti do Slavonije gdje se dosta dugo krio kod brata Frane u Trnavi kod Đakova. Tamo se krio sve dok nije saznao da je “11. Dalmatinska” napustila naše selo, a Danja Potrebić, Milan Grbić, Joso Bubaš i drugi oznaški ubojice premješteni u druge krajeve. Krvnik Joso Bubaš bio je premješten u Baranju gdje je bio poznat pod imenom “Krvnik Belog Manastira”. Moguće je da tamo još ima ljudi koji ga se sjećaju. Od 70-tak kuća, razbacanih po morskoj obali i obroncima Velebita, koje su sačinjavale moje selo, malo ih je bilo koje partizani nisu u crno zavili. Likvidirali su 96 osoba, razne dobi i spola. Sada su već smatrali da je selo bilo donekle“očišćeno”, pa je trebalo ići “čistiti” druge hrvatske krajeve. U to je vrieme došlo i do Rezolucije Inforbiroa koja je prouzrokovala prekid pupčanog veza između dva najkrvavija boljševika, Tite i njegovog mentora Staljina. Svakome je poznato da povod tome “prekidu” uobće nisu bila nikakva različita shvaćanja boljševičke ideologije, nego, samo i jedino, borba za absolutnu vlast. Među Titinim boljševicima došlo je do tobožnjeg opredjeljenja - tko je za Titu, a tko za Staljina, u stvari - tko je od koga bio veći krvnik i revniji boljševik. Kako znamo to je dovelo do krvavih sukoba među onima koji su do tada zajedno činili neopisive zločine nad nevinim hrvatskim pučanstvom. Rezultat tih njihovih međusobnih obračuna bio je i nestanak nekih od najgorih krvnika među njima. Nekih, ali ne svih. Upravo radi tog premještanja i nestanka određenog broja krvopija, moj otac, kao i mali broj drugih Hrvata određenih za odstrel, spasio se od sigurne smrti.

Vampirski pir u krvi trudnice i nerođenog djeteta
Jednog dana negdje početkom 1947. nas nekoliko djece bili smo kod škole, koja se nalazi malo poviše od one kuće u koju su nas partizani bili natjerali i vidjeli smo da partizani cestom gone nekakve ljude. Odmah smo potrčali gore da bolje vidimo, ali kad smo došli malo bliže partizani su u nas uperili oružje i vikali da bježimo natrag. Prije nego smo pobjegli nazad k školi vidjeli smo da su partizani tjerali dva čovjeka i dvije žene. Svima su ruke bile povezane nekakvom žicom, a sve zajedno povezivao je nekakav konopac. Jedan čovjek je na glavi imao crvenu ličku kapu, a jedan je bio gologlav. Jedna žena je imala veliki trbuh i stalno je plakala da ne može dalje ići, ali partizani su je kundacima udarali i gurali naprijed. Onaj čovjek s crvenom kapom držao ju je da ne padne.
Poslije smo od naših starijih saznali da je onaj s crvenom kapom bio Pavao Došen (Milin), a ona žena s velikim trbuhom njegova zaručnica Mica Pavičić (Fabina). Ona druga žena bila je Pavlova sestra Ana (ud. Pavičić), a onaj drugi čovjek bio je učitelj Milković (ne sjećam se više imena). Povampireni krvnici gonili su ih onako izmučene još 13 kilometara do malog morskog zaljeva Moština, oko tri kilometra prije Karlobaga. Tu su ih priveli do jednog kamena iznad samoga mora. Najprije su na taj kamen dovukli Micu koja je bila u devetom mjesecu trudnoće i pred očima njezinog  zaručnika i drugih, najprije je izboli noževima, a onda joj prerezali vrat i bacili u more. Onda su dovukli već izbezumljenog Pavla, izboli ga, zaklali i bacili u more. Poslije njega isto su učinili s učiteljem Milkovićem. Anu Pavičić zapala je najgora kazna. Da bi dostigli vrhunac svojih sadističkih izživljavanja povampireni krvnici, od tuge izbezumljenu Anu ostavili su na životu. Ostavili su je valjda da bude živi svjedok njihovog krvološtva i da preko nje poruče svima koji su preživjeli njihove krvave orgije, što ih čeka ako im dođu u ruke. Jadna Ana, majka sedmero djece, izdržala dugi niz godina u Gradiškoj i drugim kazamatima boljševičke Titoslavije. A kako i zašto poslije svega toga nije izgubila pamet, samo svemogući Bog znade.

Kako su ovi jadnici dospjeli u ruke krvnika ?
Partizani su znali da se poslije rata po brdima Velebita krije više grupica hrvatskih vojnika i civila koji se nisu htjeli povući s glavnim snagama HOS-a, pa su uz svoju novoosnovanu “Šumsku miliciju” njihove jake i dobro naoružane patrole krstarile svim poznatim i nepoznatim puteljcima Velebita.
Jedna od tih grupica, u kojoj su bili: Martin Došen, njegov mlađi brat Pavao, njihova sestra Ana Pavičić, učitelj Milković, Ivica Orešković, Mate Asić, te Pavlova zaručnica Mica Pavičić, krila se na brdu Davidov vrh koji se nalazi pozadi brda Stolac ili, kako ga neki zovu, Pavičić stolac. To je brdo izpod kojega je danas onaj planinarski “kontejner” u Šugarskoj dulibi. Ova grupa nije vršila nikakve oružane napade na partizane, a ove dvije žene kuhale su im jelo, prale i krpale odjeću itd. Martin i Pavao bili su tkzv. “ustaše špiljari”, to jest seljaci koji su samo i jedino branili svoje selo od partizanskih komita. Špiljarima su nazvani za to što su po raznim špiljama oko svoga sela postavili strojnice i tu danima i noćima držali stražu. Vjerojatno radi nabave hrane ovi jadni ljudi morali su se ponekad spustiti niz Velebit gdje bi od rodbine dobili ovcu ili kozu. Tako su učinili i jednog dana dok je u Velebitu padao gust snijeg misleći da će im snježna oluja zamesti trag.
Nu pošto su, barem Martin i Pavao, odrasli pod Velebitom morali su računati na poznatu velebitsku olujnu buru, ali možda nisu na to mislili jer im je nestalo hrane pa nisu imali izbora. I zbilja, novi snijeg je pokrio njihov trag, ali na jednoj čistini koja se zove Došenska ograda preko koje po dužini Velebita prolazi stara kotirana planinarska staza, bura je omela novi nepogaženi snijeg, a ostao je samo onaj pogaženi koji je jasno ocrtavao ljudske stope. Partizanska patrola koja je išla tim planinarskim putem naišla je na taj trag i pošla za tim stopama. Poslije kojih 500 metara partizani su stali kad su primijetili da se iz male doline na Davidovu vrhu vidi nekakav dim. Odmah su se vratili natrag prema Gospiću i obavijestili svoje šefove. Sutra ujutro Davidov vrh obkolila je brigada od oko 2.000 partizana. Ovi jadnici nisu uobće imali straže i bili su podpuno iznenađeni. Kad su ih partizani pozvali da se predaju, Martin, Pavao, Asić i Orešković su po njima otvorili vatru iz “šmajsera”. Nu kad su vidjeli da im nestaje streljiva i da im nema izlaza, Mate Asić i Ivica Orešković izvršili su samoubojstvo, a drugi su se predali. Martina su partizani odveli prema zapadnim brdima Velebita da im pokaže gdje se kriju druge grupe. On nije uobće znao gdje se druge grupe kriju, a da je i znao sigurno ih ne bi izdao. Prema onoj - zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju, kasnije se saznalo da su mu povampireni krvnici prije nego su ga, negdje kod brda Stap zaklali rezali uši, nos i druge dijelove tjela.

Jugoboljševička “tabula rasa”
Kao i uvijek, naći će se onih koji će reći - da je to prošlost, da sve to treba zaboraviti, da ovakva svjedočanstva idu na štetu sloge među Hrvatima i štošta drugoga.
Svrha za pisanje o ovim grozotama koje su nad hrvatskim narodom počinili Tito i njegovi boljševici, a posebno zlikovci njegove “11. Dalmatinske brigade” nije rezurekcija nekakve bezvezne prošlosti, nego da, baš sad dok su još živi boljševički krvnici poput Boljkovca, Manolića, Lončara i drugih, toliko okuraženi zaštitom svojih neoboljševičkih juniora da nam se otvoreno prijete s “mračnim ulicama”, potaknem sve koji su bili svjedoci monstruoznih partizanskih zločina da prestanu s šutnjom. Ne radi se tu o nikakvoj podjeli naroda, nego o monstrumima koji su u službi tuđina počinili najstrašnije zločine nad svojim narodom.
Netko je nedavno na internetu upitao je li bi se Antu Josipovića, oca upornog obožavatelja i zaštitnika ovih krvnika, druga Ive Josipovića, imalo za što obtužiti. IMA. I TE KAKO! Ante Josipović služio je u onoj zloglasnoj “11. Dalmatinskoj” i sudjelovao je u gore opisanim “akcijama čišćenja” za što je stekao  “zasluge” da kasnije bude postavljen za šefa“Golog otoka”, najzloglasnijeg konclogora u bivšoj Jugoslaviji. Potrebno je da svaki Hrvat već jednom shvati da se zločini koje su Tito i njegovi partizani počinili nad hrvatskim narodom nisu dogodili kao rezultat nekakve nekontrolirane, neplanirane osvete za ovo ili ono. Kako ono reče Milovan Đilas - Hrvatska vojska je morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Nu to je bio samo jedan dio boljševičkog sotonskog plana utemeljenog na premisi “tabula rasa”, što znači da su Tito i njegovi boljševici znali da će oni i njihova strahovlada uspjeti preživjeti samo ako počnu od početka -od “obrisane ploče” - Hrvatske, obrisane od svega što je hrvatsko.
Nitko zdrav ne želi nikakvu podjelu među Hrvatima, ali  ako želimo istinski slobodnu, pravednu i pravnu državu Hrvatsku u kojoj će vladati mir, sloga i bratska ljubav, svi zločini i svi koji su u njima  sudjelovali moraju biti osuđeni i kažnjeni. I to odmah.
Jer svima treba biti jasno da će u Hrvatskoj doći do toga tek onda kad se iz Hrvatske odklone i izbrišu sva obilježja i svaki spomen Tita i njegovih crvenih dželata.
Tek onda se možemo pomiriti, svi sa svima. Ali, njihove monstruozne zločine nikada, nikada ne smijemo zaboraviti. Da je današnja  Hrvatska pravna država, da u njoj postoji  imalo pravde komunistički monstrumi poput Boljkovca, Manolića i drugih što nam se prijete “mračnim ulicama”  već bi davno bili obješeni, ne u mračnim, nego na dobro osvijetljenim ulicama i trgovima. Ako to nekome zvuči previše nehumano nek se upita imaju li ti vampiri u sebi išta humanog.

llll
Uvala u Lukovu Šugarju/Foto arhiva © Lik@ press Gospić

Nezaboravna stradanja

PARTIZANSKE KRVAVE ORGIJE NAD HRVATIMA LIKE I VELEBITSKOG PODGORJA


ličke-novine@licke-novine.hr

www.licke-novine.hr
1. studenoga 2013. u 20.00 sati

Piše Zvonimir R. DOŠEN

Ljeto je 1945. godine. Gospićka kaznionica “ Žuta kuća” prenatrpana je sužnjima oba spola, starih i mladih. U ćelije koje su bile namijenjene za 10 osoba nabijeno je 60 i više tako da zatvorenici, poput sardina zbijeni u toj smrdljivoj i krvlju umrljanoj kutiji, mogu samo stajati.
Nije se moglo ni okrenuti, a kamo li sjesti. Onaj tko je morao vršiti nuždu, činio je to tu stojeći.Vrata se otvaraju nekoliko puta, danju i noću, samo za nekoliko minuta dok partizani izvuku određeni broj uznika koje vode pred “narodni sud” koji radi danju i noću. Svi hodnici su također puni zarobljenika, pa one koje izvuku iz ćelije odmah nadomještaju s istim ili većim brojem novih. Svuda je nesnošljiv zadah od kojeg se mnogi zatvorenici, pogotovo ženske, onesviješćuju. Nu partizanskim vojnicima i oficirima, po kojima još gmižu uši i razni drugi paraziti, izgleda da taj smrad uobće ne smeta. Ovo je jedan mali dio iz izkaza moga pokojnog oca koji je tada bio “stanovnik” jedne takve ćelije.
Jednog dana došao je red i na moga oca da ga s još nekoliko zarobljenika izvuku iz te ćelije i dovedu pred “narodni sud”. Kad su ih doveli u prostoriju u kojoj je bio taj sud, imao je što vidjeti. Glavni sudac je Iso Stanić, lički Vlah kojeg je prije rata poznavao kao odrpanog kočijaša iz jednog sela u iztočnoj Liki. Da ovdje ne ulazim u detalje o svemu s čim su mog oca teretili, navesti ću samo ovo. Nekakav zapisničar (jer je sudac, koji je ujedno bio i tužitelj, vjerojatno bio nepismen) čita iz nekakvog spiska - da je moj otac počinio “zločin protiv naroda” jer je u travnju 1941. s nekoliko ustaša došao u žandarsku postaju na Širokoj (kod Barić Drage), razoružao žandare i ubio narednika Milana Zlatara, iako su znali da je Milan Zlatar u vrieme tog suđenja bio partizanski kapetan prve klase. Istina je da je moj otac na Širokoj razoružao žandare, ali je isto tako istina i ovo:
- po dolazku u postaju moj je otac mirno rekao naredniku Zlataru da je država kojoj je on do tada služio nestala, te da on i njegovi žandari moraju predati sve oružje poslije čega mogu slobodno otići kud žele. Zlatar je počeo plakati rekao je slijedeće: “Ante, ja sam služio onu državu za koricu hljeba, pa sam voljan služiti i ovu novu”. Otac mu je odgovorio da on za to nije nadležan, pa ako on želi služiti novoj državi neka se prijavi kod novih hrvatskih vlasti u Gospiću. Zlatar i njegovih 6 žandara otišli su najprije u četnike iz kojih su kasnije prešli u partizane. Normalno zar ne? Uz ovu “krivnju” Stanić je još naveo da je moj otac doveo bojnu ustaša na 70 partizana, da je uhvatio i strijeljao braću Danoliće koji su bježali iz Legije u partizane i još mnogo čega što je mogao izmisliti samo četničko - partizanski ološ. Potrebno je ovdje navesti da su i ovi Danolići u to vrieme bili živi i zdravi - u partizanima. I, “sudac” Stanić izriče mome ocu kaznu smrti. Uz mog oca, na smrt je osuđen i 15 godišnji dečkić Ante Medunić, koji je obtužen da je negdje za vrieme rata strašio jednu “Srpkinju” koja je došla u trgovinu njegovog oca, tako što je u nju uperio praznu pušku. Kad mu je drug Iso izrekao kaznu, mali Ante mu je rekao -  ‘Pa nećete valjda mene ‘vako malog ubiti’, našto mu je kočijaš - sudac odgovorio - ‘Ooo, dobar si ti za ubiti’. Meduniću je kasnije osuda promijenjena na 15 godina robije (ne znam koliko je od toga odrobijao).
U tim za hrvatski narod najcrnjim mjesecima, u vrieme najkrvavijih partizanskih orgijanja u kojima su se natjecale dvije partizanske brigade - 6. Lička i 11. Dalmatinska, kad se nije znalo tko je od zarobljenika već u grobu, a tko je još možda živ, moja majka, te Ana Šikić (Pajinova), Mara Pavičić (Rokina) i još nekoliko žena iz moga sela odputile su se u Gospić kako bi saznale što o svojim muževima. Kad su došle u dvorište “Žute kuće” vidjele su veliku hrpu krvlju natopljenog veša i razne druge odjeće. Znajući o čijoj odjeći se radi i od silne tuge nemogavši gledati tu strašnu hrpu, okrenule su se i počele glasno plakati. Tada im je pristupio jedan partizanski “oficir” s troćoškom na glavi i, s sadističkim osmijehom na svom krvničkom licu, rekao: “Uzmite drugarice, uzmite! To će vam dobro doći. Nikad neznate, možda je to od nekog vašega.” Jadne žene su pobjegle jedva čekajući da se što brže udalje od toga strašnog prizora.

Neopjevani Heroj - Petar  “Periša”  Pećina

Veći dio ograde oko zatvora i dosta prozora na ćelijama bijahu oštećeni granatiranjem u posljednjim danima rata. Partizani su bodljikavom žicom na brzinu popravili ograde i neke od jače oštećenih prozora, a okolo su postavili dobro naoružanu stražu. Zatvorenici su vidjeli da svake noći odvode grupe osuđenika prema šumi Jasikovac na iztočnoj strani Gospića, odakle se nedugo za tim čuju dugi strojnički rafali. Stoga, nije bilo teško zaključiti što to znači. Pošto su partizani iz dana u dan slavili, pekući janjce i opijajući se hektolitrima vina i rakije, a znajući da je zarobljenicima već sigurno jasno što ih čeka, pobojali  su se da bi, kad oni njihovi stražari budu pijani, moglo doći do pobune onih koje vode na srijeljanje, pa su u svojoj sotonskoj kuhinji skuhali novu smicalicu. Sve koji su bili određeni za odstrel “pomilovali” su na dugoročne robije koje će tobože odslužiti u Gradiškoj. Mome ocu smrtna kazna je preinačena na 16 godina prisilnog rada. Grupe koje su bile određene za “Gradišku”, kad dođe vrieme za “transport”, biti će kamionima prebačene Bilajskom ulicom do željezničke postaje. Ali ljudi su znali da im je tim “transportom” sudbina zapečaćena. Poslije toliko raznih mučenja, bolesti i gladi mnogi su se pomirili sa sudbinom i mirno išli na stratište u Jasikovcu. Nu jednom čovjeku, pravom ličkom gorostasu, silne fizičke snage i smjela srca, sve te patnje nisu oduzele ni snagu ni smjelost. Taj čovjek bio je Petar “Periša” Pećina. U njegovoj plemenitoj duši bila je usađena ona iz Evanđelja što kaže - Veće ljubavi ne može imati ni jedan čovjek od onog koji svoj život položi za svoje prijatelje.
I, jedne noći došao je red za “transport u Gradišku” grupe od oko 60 “pomilovanih” osuđenika u kojoj su bili moj otac i Periša Pećina. Nisu bili vezani jer su krvnici mislili da će ih time umiriti dok ih ne dovedu u Jasikovac gdje ih je čekala četa partizanskih krvnika naoružanih strojnicama. Te noći skoro svi partizani bili su pijani, jer su slavili nekakav njihov praznik. Nekoliko pijanih partizana bilo je zaduženo sprovesti grupu do ceradom nadkrivenih teretnjaka koji su čekali s vanjske strane izlaza iz dvorišta. Kod samog izlaza, s unutarnje strane, bila je postavljena strojnica (“šarac”) iza koje je sjedio partizan, spreman da otvori paljbu u slučaju da itko pokuša bijeg. I, kako je ova tužna povorka prolazila izpred ove strojnice (neki su se već bili popeli na kamione), dogodilo se ono što nitko nije očekivao. Došavši pred cijev “šarca” Periša je munjevitom brzinom odgurnio strojnicu, svojim snažnim rukama pograbio partizana za grkljan i bacio ga na zemlju. Nastao je metež i vika. Iznenađeni partizani bacili su se na Perišu da spase svoga druga, ali bilo je kasno, Periša mu  je već bio izčupao grkljan. Videći to svi su otvorili paljbu po Periši. U međuvremenu svi osuđenici su se razbježali, kud tko, po neosvijetljnim ulicama Gospića. Nažalost, svi osim trojice, ubrzo su bili pohvatani i likvidirani. Jedan od trojice koji su se uspjeli spasiti bio je i moj otac koji se uputio prema Smiljanskom polju na zapadu Gospića odakle su se svake noći čule pjesme i puškaranja pijanih partizana. I te noći po tom polju gorjele su vatre oko kojih su pijani partizani i partizanke urlikali igrajući svoja “kozaračka kola”.
Moj otac uspio se te noći provući do obronka Pikovac u podnožju Velebita. Uzdam se u Boga da će jednom doći dan kad će na mjestu gdje je dao svoj junački život, heroju Petru “Periši” Pećini biti podignut velebni spomenik.

U “sudskom” zapisniku koji je 1991. pronađen u arhivima “Žute kuće” stoji da je moj otac strijeljan na 17. srpnja 1945. Tu stoji: Ante Došen, po zanimanju lugar, ime oca - Jure, ime majke -Ika, star 49 godina - Streljan. Nu dva su razloga što vjerujem da je to bio dan kad je bio osuđen na smrt, a strijeljanje je trebalo biti izvršeno 27. srpnja. Prvo, tog dana partizani su slavili nekakav svoj veliki praznik, vjerojatno “ Dan narodnog ustanka “. Taj njihov “ustanak” zbio se 27. srpnja 1941. kad su četnici u okolici Srba porobili i spalili nekoliko hrvatskih sela i izvršili pokolj nad stotinama nevinih seljaka. Da, to su bili oni četnici kojima je drugarica Vlaisavljević Jadranka, drug Mesić Stevan i drug Josifovič Jovo prošle godine, ponovno podigli spomenik u Srbu. Drugo, sjećam se da je moj otac govorio da je taj dan bio petak, a 27. srpnja 1945. bio je baš u petak.
Poslije bijega iz one partizanske kolone smrti, moj otac se po mraku u ranim jutarnjim satima uspio dovući do šume u Pikovcu, koji se nalazi između Trnovca i Brušana. Tu je morao predaniti, jer po danu su Velebitom krstarile jake partizanske patrole.
Kad je pala noć nastavio je put i idućeg jutra bio je u visokim brdima Velebita iznad našeg sela, gdje je takorekuć poznao svako stablo, svaki kamen i svaku špilju.
Ne znam kad i kako se je javio mojoj majci i starijoj braći, jer bio sam mali pa negdje do jeseni 1946. nisam ni znao da mi je otac živ. Svakako, majka i starija braća nisu nama mlađima smjeli ništa o tome govoriti, jer smo bili premladi pa bi partizani od nas vrlo lako saznali da je živ i gdje se krije. Kako je u ono vrieme u našim selima bilo normalno da u mnogim obiteljima bude velik broj djece rođene u velikom vremenskom razmaku i u moji roditelji imali su nas devet (dvije kćeri i sedam sinova). Moja najstarija sestra, Milka, bila je od mene starija točno 20 godina. Na Uskrs, 1. travnja 1945., udala se za nadporučnika Nikolu Smolčića, a u roku od dva mjeseca ostala je udovica, jer je Niko (kako su ga zvali) bio strijeljan u Jasikovcu zajedno s zapovjednikom Velebitske bojne, mojim ujakom i krsnim kumom satnikom Pavlom “Pavlicom” Devčićem. Pošto sam bio tek navršio četvrtu godinu ne pamtim puno od onoga što tih crnih mjeseci događalo. Pamtim samo da smo uvijek bili gladni, da smo bili skoro goli i bosi i da je naša majka stalno plakala. Sjećam se također da su partizani i njihovi pomagači, Mile Trošelj (Jukin) i drugi dolazili i već kompletno orobljenim seljacima oduzimali i ono najzadnje što ih je držalo na životu, najbolje ovce i ostalu stoku. To je bilo najbezočnije nasilje i pljačka. Ni jedan od tih siromašnih seljaka od ovih zlotvora, niti od ikoga drugog, za tu pljačku nije dobio nikakvu naknadu, nu drugovi su lijepo nazvali “otkup mesa i vune”. 

I, tako sam, tu i tamo, nešto zapamtio, a nešto nisam sve negdje do jednog dana pri koncu rujna 1946. Tog dana mi smo bili u “našem stanu” (pastirska koliba) u Velebitu. Sjećam se da je padala kiša i mi djeca smo se skupili oko vatre na ognjištu. Odjednom, vani se začula galama popraćena psovkama, pogrdama i bogohuljem kakvoga do tada nikad nisam čuo. Kad smo provirili kroz vrata vidjeli smo da je pred našu kolibu od nekuda došla velika grupa do zuba naoružanih partizana. Neki su u rukama imali i sjekire. Uz strašne psovke i pogrde iztjerali su nas van na kišu. Pred bajtom je bila velika krošnjata lipa, koja i dan danas tamo stoji, kao nijemi svjedok tih boljševičkih zločina. Mi djeca, da bi se koliko toliko zaštitili od kiše, pobjegli smo pod tu našu lipu i djetinjom bezazlenošću promatrali kako partizani sjekirama ruše drveni (od šimle) krov naše bajte. Kad su ga srušili, podpalili su pod njim vatru. Nas su onako mokre, praktički gole i bose, potjerali pred sobom niz onaj strmi velebitski kamenjar. Dognali su nas na obalu mora u jednu betonsku kuću pokojnog trgovca i gostioničara Pavla Pavičića koju je on do konca rata koristio za pohranu razne robe.
Nekih stotinu metara prema Velebitu iznad ove naše nove nastambe nalazi se crkvica sv. Luke. Pokraj nje je bio “popov kvartir” svećenički stan, a iza njih bila je, za ono doba, velika kuća tog Pavla Pavičića u kojoj je bio njegov dućan i gostionica. Stari Pavao (1945. star 73 godine) bio je vrlo pošten, karakteran i iznad svega pobožan čovjek. Povrh toga bio je uistinu onaj Domjanićev Hrvat- prijatelj svih ljudi. Onaj koji nikome nije želio, ni činio zla. Nu to za boljševičke zlikovce nisu bile nikakve vrline. Naprotiv, to su bile najopasnije oprečnosti nehumanom sotonskom boljševizmu.
Došlo je - krvavo hrvatsko proljeće 1945. Pred Pavlovu kuću dolazi naoružana gomila, nekakve čudne čeljadi, obučene u svakovrsne dronjke. Na ,vidljivo neopranim i ušljivim, glavama imaju nekakve troroge kape s crvenom zvijezdom. Neke su grubo sašivene od nekakve tkanine, a mnoge su slijepljene od papirnatih vreća za cement na kojima je nekakvim crvenilom nacrtana petorepa zvijezda. Dok su od iztoka Jadranskom cestom dolazili prema crkvi i Pavlovoj kući, pjevali su “ Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga”. Ta čudna gomila, ta povampirena rulja bila je “slavna 11. Dalmatinska proleterska brigada”.
Stari Pavao je izašao iz kuće, pa kad je vidio to čudo neviđeno, onako začuđen izusti: “Gadovi ‘edni, ‘este li vi ti što ‘oće rušiti našu lipu Hrvatsku?” Odmah su ga pograbili, izudarali kundacima i nogama poslije čega je svezan i odpremljen u Karlobag, a kasnije u Gospić - odakle se više nije vratio.
Jedna četa te 11. Dalmatinske brigade ostala je tu i uselila u dosta prostrani “popov kvartir”. Odatle je vršila svoje krvave operacije po velebitskim zaseljcima koji su sačinjavali selo Lukovo Šugarje. Uz dvojicu Srbijanaca (Bogdan i Života), svi ostali u toj krvavoj četi bili su Dalmatinci. Njima “u pomoć” iz Gospića dolazili su poznati oznaški krvopije kao: hrvatski odmetnik izdajica, batinaš i krvnik Joso Bubaš, četnički kapetan - partizanski major Dane “Danja” Potrebić, četnik - partizan Milan Grbić i drugi. Šef života i smrti u Karlobagu (16 km zapadno) bio je komita - ubojica iz bande Jove Stanisavljevića “Čaruge”, Nikola Budak koji je prije rata bio osuđen na 18 godina robije radi pljačke i ubojstva mesara Ilije Žanića kod Otočca. Ovaj kriminalac - ubojica pripadao je onoj najgoroj vrsti sociopata bez imalo savjesti s vrlo niskim intelektom, koje je Moša Pijade, u Lepoglavi i Mitrovici, lako “odgojio” u prave “proletere”.
Jednog dana  odveli su moju sestru Mariju, tada staru 22 godine, i pod prijetnjom smrti, prisiljavali je da im kaže gdje se krije naš otac. Pošto im je ponavljala da nema pojma je li uobće živ, a kamo li gdje se krije, najprije su je počeli udarati kundacima, a kad je pala na ono kamenje, onda su je gazili s cipelama podkovanim brukvicama. Cijeli svoj život, patila je od migrene, bolova u kralježnici i raznih drugih bolova koji su bili izravne posljedice tih mučenja. Iako mi je bilo zabranjeno da idem “gori kod vragova”, ja sam se znao više puta prikrasti i promatrati kako ti “vragovi” pjevaju nekakve čudne pjesme i igraju nekakvo blesavo kolo, gdje jedan za drugim tabka ukočenim nogama. Nu što me je najviše privlačilo jest nešto što se tu jednog dana dogodilo. Dok su partizani jedan za drugim tabkali, odjednom je jedan od njih pao na zemlju i počeo se bacati po zemlji. Neki su mu priskočili, nešto mu gurali u zapjenjena usta i zvali ga - Ilija, Ilija!

Ustaški Kruh
Ni za vrieme rata nije bilo previše kruha, a onaj ,tvrdi,  koji je naša majka ponekad uspjela izpeći pod “pekom”, bio je napravljen od mješavine raznoga žita do kojeg se moglo doći, nu ni njega nije bilo na pretek i bio nam je sladak. Nu najslađi je bio onaj što su nam naši rođaci, tu i tamo, znali donijeti iz vojničke pekare. Taj vojnički, crni ali vrlo mekani i ukusni kruh mi smo jednostavno nazvali - ustaški kruh. Odlazkom Hrvatske vojske, nestalo je i tog kruha.
Jednog dana dok sam se gladan vrzlao oko naše crkve, mislim da je bilo u listopadu 1946., jedan partizan mi priđe, reče da idemo u kvartir kod njegovog komandira koji će mi dati kruha. Veseo da ću dobiti kruha rado sam s njime pošao. Kad sam došao pred komandira (zvao se Renić, Rendić, Rendulić ili tako nešto) koji je sjedio za stolom, a pred njim na stolu je bila šnita nekakvoga bijeloga kruha namazanog marmeladom.
Komandir mi lijepo reče da ako mu kažem gdje se nalazi moj otac da ću dobiti taj kruh. Pošto nikada do tad nisam vidio bijeli kruh mislio sam da je bijel za to što nije dovoljno pečen - da je “vrišak”, pa sam drugu komandiru rekao: “Ne volin ja taj kruv, ja bi unog ustaškog.” Komandir je skočio kao bijesan pas, pograbio me ruku i psujući mi sve - od ustaške majke do Gospe i Boga, odvukao me do izlaza i na nogi me izbacio van na ono kameno tlo. Okrvavljenih koljena i lakata, pobjegao sam kući. Kasnije su me starija braća uvijek zafrkavali s - “Bi li ustaškog kruha?”


Slijedi:
Partizanski ultimatum - Ili da se otac preda ili našu majku i nas djecu gone u logor u Baniju.

Bitke za Gospić 1943.

HRVATSKA VOJSKA UVIJEK U OBRANI SVOJE DOMOVINE

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. rujna 2013. u 9.30 sati

Piše Zvornimir Došen

       U proljeće 1943. u iztočnim krajevima Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije partizani prikupljaju jake snage za udar na Gospić. Hrvatske snage u Gospiću su malobrojne, uz svega dvije bitnice topništva naoružane su većinom lakim oružjem, a uvjereni da će partizani lako zauzeti Gospić, Talijani su ga napustili i pobjegli na otok Pag.
Već početkom travnja manje partizanske grupe po noći vrše napade na oružničke postaje u selima oko Gospića, a kako bi izpitali snagu i spremnost obrane, tu i tamo po noći otvaraju vatru na straže koje su postavljene oko samoga grada. Istovremeno oko Gospića se okupljaju jake partizanske snage.
Pod naslovom “Ofanziva NOVJ u Lici proleća 1943.” srbokomunisti navode slijedeće: “Tokom marta, aprila i maja 1943. Šesta lička i Osma kordunaška divizija NOVJ, uz dejstvo Šeste i 14. primorsko-goranske brigade” ( ukupno oko 15.000 partizana) “izvele su ofanzivnu operaciju u Lici protiv snaga garnizona NDH, Talijana i četnika. Tokom ove operacije oslobođena je cela Lika izuzev Gospića. Napad na Gospić izveden je od 30. aprila do 3. maja 1943., međutim, ustaško-domobranska posada uspela je da odbije napade. Nakon toga Gospić je držan u blokadi do kraja maja.” ( zanimljivo je da ovdje ne spominju nikakve Talijane ni četnike ).
Ali, kako bi opravdali svoj poraz i neuspjeh da zauzmu Gospić, i ogromne gubitke, preko 5.000 izbačenih iz stroja (6.500 prema zapisima sudionika u obrani Gospića, domobranskog častnika H. Hübla ), partizani navode absurdne brojke sudionika u obrani Gospića i okolice. Tako navode da je u Ličkom Novom bila cijela “1. Lička željeznička stražarska bojna”, a u Brušanima i Baškim Oštarijama “1. bojna 12. pješačke pukovnije” itd. Nu istina je da su  Gospić, uključujući i Lički Novi, branile 2 nepodpune ustaške bojne, 3 voda domobrana i nešto oružnika, svega oko 1.700 ratnika. U Brušanima nije bilo nikakve posade osim 2 voda domobrana koji su, na vijest da se tamo kroz velebitske obronke privlače partizani, tamo poslani iz Gospića. Na Baškim Oštarijama bila je u to vrieme jedna satnija (oko 120 vojnika ). I to je bilo sve.
Treba napomenuti da je po nacionalnoj pripadnosti sastav partizanskih snaga koje su napale Gospić bio slijedeći: Šesta lička i Osma kordunaška ‘divizija’ 100% Srbi. ‘Primorsko-goranske brigade’ većinom hrvatski odmetnici, kriminalci, skitnice i razni drugi misfiti ljudskog društva čiji su vođe bili komite-ubojice iz bande Jove Stanisavljevića “Čaruge”, kao napr. Nikola i “Stevo” Budak, koje je Moša Pijade u Mitrovici i Lepoglavi preodgojio u prave ‘proletere’.
U ovoj ofenzivi na Gospić u proljeće 1943. partizani još nisu imali dosta teškog naoružanja, a ,tad već povremena, pomoć “Zapadnih saveznika” još uvijek je išla četnicima Draže Mihailovića u Srbiji. Nu četnici koji su prešli u partizane i dalje su održavali veze sa svojim talijanskim mentorima. Uz te tobože konvertirane četnike i veliki broj dalmatinskih “Hrvata”, talijanaša i orjunaša koji su se još u početku rata priključili partizanima također su šurovali s Talijanima kojima je, kao i njima, svaka hrvatska država bila trn u oku. Sada Talijani počinju naoružavati partizane. A pošto je svakome bilo jasno da je podpuni kolaps talijanske vojne mašinerije (bolje reći mizerije ) neizbježan, postignut je sporazum kojim je dogovoreno da će po objavi kapitulacije Talijani sve naoružanje i drugu opremu predati partizanima. Što se i dogodilo. Titini partizani i njihovi potomci i dan danas pokušavaju dokazivati da su Talijanima silom oduzeli naoružanje, ali stvarna zbivanja dokazuju drugačije. Na primjer, na sam dan kapitulacije Hrvatska vojska napada talijansku posadu u Klisu. Klis brane sdružene snage Musolinijevih fašista i Titinih komunista. Nije li se ono sam Tito neprestano hvalio kako je na dan kapitulacije jedna cijela talijanska brigada zvana“Garibaldi”  priješla u njegove partizane? A koliko je Talijana priješlo u hrvatsku vojsku ? Nijedan !
I tako, po kapitulaciji Talijani sve preostalo oružje, uključivši lako i teško topništvo, tenkove i druga oklopna vozila, te strjeljivo, zalihe hrane i odjeće predaju partizanima, a četnici u Lici, Hercegovini i Dalmaciji  masovno prelaze u partizane.
Tako ojačani i naoružani partizani se spremaju osvetiti Gospiću. Cijeli mjesec dana sa svih strana privlače u okolicu Gospića velike partizanske snage (oko 15.000 partizana) i goleme količine oružja. Opet su tu, sada nadopunjene, ‘Proleterske divizije’ - 6. Lička i 8. Kordunaška, koje su u prošlom napadu na Gospić bile decimirane. Do polovice listopada uspjevaju zauzeti skoro sva sela oko grada i presjeći sve komunikacije. Gospić je podpuno izoliran.
Obrana Gospića sastoji se od 31. Jurišne bojne, dijela 9. bojne, 4 voda domobrana i 20-ak oružnika (svega oko 1.500 ratnika). Na noć između 17. i 18. listopada počima napad,  topovskom, bacačkom i strojničkom paljbom sa svih strana. Ujutro, misleći da su, ako ne dotukli onda barem smekšali obranu i da će bez imalo odpora zauzeti Gospić, partizani pjevaju
- “U Gospiću samo jedna bojna, Paveliću i ta je pokojna”.
A onda  uz urnebesnu viku histeričnih partizanki počimaju s jurišima sa sve četiri strane. Nu branitelji nisu bili niti dotučeni niti ‘smekšani’, niti su spavali, nego su dobro razmješteni i ukopani s punim strojnicama čekali partizanske juriše kako u Smiljanskom polju na zapadu, tako na riječicama Novčici i Jadovi na jugu i iztoku i na rijeci Lici na sjeveru.
Svi partizanski juriši su odbijeni. Teren izpred linije obrane pokriven je leševima njihovih “jurišnika i jurišnica”.
Nu bijesni i pijani partizani ne prestaju s jurišima, nego uz još veću viku i vrisku navaljuju na obranu preko leševa svojih drugova, ali kao snoplje padaju pokošeni rafalima strojnica ili od nagaznih mina koje su branitelji očekujući njihov napad postavili izpred linije obrane. U obranu je uključeno sve civilno pučanstvo: žene, djeca, starci i starice - sve što je moglo hodati i na bojište nositi strjeljivo, vodu i hranu, previjati i prenositi ranjenike, sve što je na bilo koji način moglo biti od pomoći. Tu se vodila borba na život i smrt baš onako kako je u svojoj pjesmi opisao stari ustaša ‘povratnik’, moj prijatelj i suborac u Kanadi, pok. Marijan Šola, gdje kaže:

Gospić, Kupres, Fazlagića Kula,
Borba se je na sve strane čula.
Tu je borba mjesecima bila
Kakvu povijest nije zapamtila.
Borilo se bez kruha i vode,
Otac padne sin po pušku ode.
Majka svoga zamjenjuje sina,
Majka sina, žena svoga muža,
Ljuti odpor k’o muškarac pruža.

 

 

Poslije golemih gubitaka u tim jurišima, partizani opet otvaraju koncentriranu baražu iz svih topova, tenkova i bacača. Od jedne granate pogiba zapovjednik obrane domobranski pukovnik Jure Prpić. Na njegovo mjesto dolazi pukovnik Mirko Zgaga. Poslije nekoliko dana i on pada od jedne komunističke granate. (Grob mu je u Gradskom groblju sv. Marije Magdalene u Gospiću, na glavnoj aleji kod kapelice, a na sahrani je počasni plotun pucala postrojba gospićkih gimnazijalaca koji su bili u obrani grada, op. ured.)
Zapovjedništvo obrane prima zapovjednik 31. ustaške jurišne bojne, bojnik Delko Bogdanić.

Druga bitka za Gospić 1943.

Borbe se vode već više od tjedan dana. Svi branitelji Gospića, ustaše, domobrani, oružnici i civili, danju i noću bore se nadljudskim snagama protiv nadmoćnog neprijatelja. Uz Delka tu su vrsni častnici: satnik Slavko Hajdinović, bojnik Ventura Baljak i satnik Leo Grandovec “Gumeni”. Ovaj hrabri častnik bio je u jednoj od prošlih bitaka ranjen u nogu, pa je kad bi hodao izgledalo kao da malo poskače (kao da je napravljen od gume) za to je dobio taj nadimak. Najjači partizanski napadi su iz pravca Bilaja na iztoku i Budačke ulice na sjeveru. Iz pravca Bilaja partizani već u nekoliko navrata jurišaju na bilajski most, ali tu su branitelji dobro ukopani s teškim i lakim strojnicama i bacačima i dobro su obskrbljeni stjeljivom. Svaki partizanski nalet ne samo da je bezuspješan, nego i uzaludan. Vidjevši da se tim jurišima neće postići ništa, osim golemih gubitaka u ljudstvu, partizani pokušavaju most prijeći talijanskim bornim kolima i tenkovima, ali tu ih direktnim pogodcima ruše topnici Lea Grandovca, a pješačtvo koje ih prati kose ‘šarci’, ‘brnci’ i ‘zbrojovke’ prekaljenih ratnika 31. Ustaške jurišne bojne. I kod budačkog mosta na sjeveru obrana je dobro razpoređena i ukopana. I tu, poslije ogromnih gubitaka partizani vide da s njihovim divljim jurišima neće ništa postići, pa i tu dovlače tenkove. Nisu sigurni da pod most nije postavljen eksploziv ipak prema mostu šalju dva tenka. Most je uistinu bio ‘miniran’, ali Delko je naredio da ga se ruši samo u slučaju da ga se više ne može obraniti (vjerojatno zato što je znao da će mu trebati kad bude partizane gonio prema Korenici). I tu partizanske oklopnjake čeka dobro postavljena obrana. Iza ruševine kuće Ugarkovića na južnoj strani mosta ukopana su dva topa i nekolika bacača, a u rovu uza sam most s protutenkovskim bacačem “panzerfaust” čeka ih vodnik Stilinović. Partizani tuku položaje obrane iz svih oružja. Tenkovi se približavaju mostu. Hrvatski topovi i bacači odgovaraju. Nekoliko granata pada oko tenkova. Drugi tenk je pogođen, ali prvi velikom brzinom pokušava prijeći most. Na dometu je panzerfausta, ali Stilinović ne puca. U rov uskače bojnik Baljak i vidi da Stilinović ne puca jer je teško ranjen. Tenk je već vrlo blizu. Baljak zgraba panzerfaust, puca - uništava tenk ali pri udaru granate u tenk na tako maloj udaljenosti i sam biva ranjen gelerima. Vidjevši da je bojnik ranjen jedan vojnik (bolničar) priskače i pokušava mu s lica brisati krv, ali Baljak ga odgurne i izdere se: “Meni ne treba pomoć, odlazi i pomozi onima kojima je više potrebna”! I taj partizanski nalet je zaustavljen. Kako bi se ‘reorganizirali’ partizani se povlače. Na tom sektoru za nekoliko narednih dana napadi jenjavaju. Samo tuče njihovo topništvo i tu i tamo se puškara. Nu ubrzo, s pristiglim snagama 19. i 35. brigade, opet počimaju s jurišima. Ali sad više nisu tako agresivni kao u onim na početku bitke. Nema više one vriske partizanki: “Udari Jovanka - Nagari Desanka” ! Sad partizanke zovu ustaše i domobrane da se predaju, pa će biti p....ke koliko god hoće. Branitelji im odgovaraju: “Ušljiva vlaška bando, dođite malo bliže - čekamo vas”.
Na položaje u Smiljanskom polju na zapadu, Kaniži i Podoštri na jugu, navaljuju partizani Jakova Blaževića,“Brace” Markovića, Jerka Sudara, Miška Došena i drugih učenika Moše Pijade, te povratnika iz Amerike komuniste Ivana “Đana” Uzelca - sve hulja do hulje. Nu, uza sve napore, ni njima ne polazi za rukom svladati branitelje koji su odlučni boriti se do posljednjeg ratnika, do posljednje bombe i posljednjeg naboja.
Oko Gospića leži masa razpadajućih partizanskih leševa koje radi prevelikog broja i blizine strojnicama branitelja partizani nisu u stanju odnijeti i pokopati. U prvim danima studenog branitelji primjećuju da su partizanski napadi sve rjeđi i slabiji. Na južnoj i zapadnoj strani bojišta partizani se povlače i bježe prema Velebitu. Jedan dio okreće prema Divoselu i odlazi na “oslobođena” područja na iztoku Like, a drugi kroz Smiljan i Bužim na zapadu dolazi na Baške Oštarije na Velebitu. Tu ih iznenada kroz zaseljak Stupačinovo iza leđa napada jedna ustaška satnija pod zapovjedništvom satnika Fabijana Došena, podpuno ih razbija. Primjećuje se povlačenje partizana i na ostalim sektorima.
Onaj najjači dio na sjeveru povlači se preko Široke Kule i Ljubova i bježi prema Krbavskom polju. Nu branitelji ne slave pobjedu, nego se daju u potjeru za partizanima koje na 10. studenog stižu u Buniću i podpuno ih razbijaju. Partizani bježe i iza sebe ostavljaju svu opremu koju su imali uključivši i 5 topova. U ovim bitkama sve partiznske “divizije” koje su sudjelovale u napadu na Gospić bile su desetkovane. Posebno ona ‘6.lička‘ koja je tobože 6 mjeseci kasnije u Drvaru “spasila maršala”.
Nikad više, do pred sam konac rata, partizani se nisu usudili napasti Gospić. U ovoj bitci pali su mnogi branitelji. Pao je pri koncu bitke i hrabri “Gumeni”. Ali on kao i svi branitelji Gospića koji su u najtežim borbama bili čvrsti kao stanac kamen ostaviše nam u baštinu primjer kako se Hrvat uvijek znao častno boriti, i umirati,  za svoju Domovinu.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA !

         Zanimljivo je da ni u njihovoj “istoriji NOB-a”, ni u “povijesti” koju pišu čifuti-boljševici Goldsteini i drugi, nema takorekuć ni spomena o ovoj bitci. Zanimljivo, ali ne iznenađujuće, jer svi znamo da istini nema mjesta u “povijesti” kojoj su revizionizam, podle dezinformacije i bezočne laži temeljni izvor informacija, njena srž i čitav sadržaj, početak i završetak.
Bez obzira na to što danas blebeću, četnici, srbokomunisti, zionisti-boljševici i njihovi “povjesničari” vrlo dobro znadu da su 1943. na Gospiću slomili zube. Nu očito je da su bili toliko glupi da ništa iz toga nisu naučili pa su i u ovom Obrambenom ratu 1991.-1995. opet došli na njemu slomiti svoje zube i, na koncu, svoj zločinački vrat.

uuu
Prošlogodišnja proslava 80. obljetnice Velebitskog ustanka

Uz 81. godišnjicu Velebitskog ustanka

POČAST SUDIONICIMA

Godišnjica se obilježava 14. rujna u Gospiću, Brušanima i Jadovnom.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. rujna 2013. u 23.15 sati

Velebitski ustanak (1932.) izraz je borbe ličkih Hrvata
za slobodu i nezavisnost, a ne
negativno fašističko nasljeđe. (Franjo Tuđman, 1995.)

Velebitski ustanak (1932.) terorističko - zločinački je
čin ustaškog pokreta. (Ivo Goldstein, 2003.)

 

GOSPIĆ - Ove godine 81. godišnjica Velebitskog ustanka koji je bio 6/7. rujna 1932. u Brušanima, obilježit će se u subotu 14. rujna u Gospiću, Brušanima i Jadovnom.
u organizacija udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Rijeke i Bilaja i Hrvatskog zbora.
U gospićkom hotelu Ante najprije će u 10.3 sati biti konferencija za novinare koju će voditi prof. dr. sc. Ivan Biondić, a zatum u 11 sati slijedi svečana akademija na kojoj će govoriti akademik Mirko Vidović.
Zatim se ide u Brušane do prvog spomenika Velebitskom ustanku u 12,30 sati gdje će se položiti vijenac i zapaliti svijeće. U brušanskoj župnoj crkvi sv. Martina u 13 sati svetu misu predvodit će don Anđelko Kaćunko.
Nakon Brušana ide se na Jadovno na predjel Krč gdje će se u 14.30 odati počast na grobu Stjepana Devčića, a govorit će Mile Biondić. Nakon toga, u Jadovnom će u 15 sati biti podignuto i blagoslovljeno spomen - obilježje Put Velebitskog ustanka 1932., govorit će Joso Mraović i Tomislav Nürnberger

OSVRT
Piše prof. dr. sc. Ivan Biondić, stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke

1. Naime, riječ je o zaokruženoj "velebitskoj priči", koja je neprijeporno kontekstualizirana i "Vukovarskom sagom", što je u hodu oblikovana kao projekt "Pobjednički Velebitski krug 1932.-1995." (“Velebitna izjava” - www.hrvatski fokus.hr, 2. srpnja 2013.; “Riječka izjava” - www. hrsvijet.net, 29. srpnja 2013.).

 

2. Riječ je o izvornom projektu koji stubokom obeskrjepljuje redukabilnu historiografsku (historia reducta) i, s tim u svezi, "službenu" političku paradigmu, koju bjelodano (esencijalno) svjedoče: Slavko Goldstein, "1941. - GODINA KOJA SE VRAĆA" (Zagreb, 2010.) i, s tim u svezi, Goldsteinova boljševičko-antifašistička ("...trebalo je ići prvo na Jadovno, gdje je sve počelo, a tek onda na Jazovku, koja je jednim dijelom i posljedica Jadovnog“) ter Pupovčeva velesrpska (četnička) aksiomatika ("Jadovno /1941./ je matica svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH." (I. Biondić, "Antifašizam Velebitskog ustanka /1932./ razobličuje boljševički antifašizam", www.hkv.hr, 21. kolovoza 2012.).
Međutim, tragom spomenute "velebitske sage", glede tragične (paradigmatske) viktimogene toponimije, naspram Jazovke kao esencijalnog, Jadovno se nadaje kao konsekutivni zločin.

3. U tom kontekstu, već postojeći, "Spomen-križ Velebitskim ustanicima (1932.)" u jadovnjačkom Krču, zasigurno krči put prema povijesnoj ISTINI i, s tim u svezi, dostojanstvu (pijetetu) svake ŽRTVE.

4. Kad je riječ o Žrtvi per se, nije teško dijeliti – tobože "egalizacijsku" (Slavko Goldstein) - tezu ministra branitelja, da su "Jazovka i Jadovno istoznačni pojmovi" (Predrag Matić).

5. Po spomenutoj crti pozdravljamo napore glede zaglavljivanja poglavlja Drugoga svjetskog rata, što držimo gotovo "majkom svih pitanja", budući da to tek omogućava da se Hrvatska, konačno, oblikuje kao suvremeni politički narod (nacija) (I. Biondić, "Kako zaglaviti poglavlje Drugoga svjetskog rata?", www.hrsvijet.net , 4. srpnja 2012.).

6. Sve u svemu, bezodvlačnim svjedočenjem glede cjelovite VELEBITNE PRIČE, bez koje je nerazumljiva i aktualna VUKOVARSKA PRIČA, može se tek "političke Hrvate" (kojima pripada i srpsko-manjinski korpus) osloboditi straha od SLOBODE, koji je često veći i viši od samog VELEBITA.

STOP TOTALITARIZMU – SLOBODA NARODU!

 


Grob Stjepana Devčića u Jadovnom

Da se ne zaboravi

NA 81. OBLJETNICU VELEBITSKOGA USTANKA

U brušanskoj akciji sudjelovalo je 250 ljudi.

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. rujna 2013. u 20.50 sati

Piše: Zvonimir R. Došen


U Knjizi Lika iz bloka jednog novinara ima više članaka o ovome ustanku, kako bi čitatelje podsjetili prenosimo samo jedan:
- Noći 6./7. rujna 1932. izbio je Brušanski ili Velebitski ustanak miniranjem žandarmerijske postaje u Brušanima. Ustanak nije bio velikih razmjera, ali je značajan po tome što je djelo politički organiziranih Hrvata i što je vođen s jasnim ciljem oslobađanja hrvatskog naroda od velikosrpske vlasti rušenjem jugoslavenske države. Suđenje ustanicima bilo je u Beogradu, a narod Brušana i okolice podvrgnut je žestokom vojno-policijskom teroru. U Brušanima je prvi organizirani ustanak Hrvata protiv srpske vlasti i istodobno prvo internacionaliziranje hrvatskog pitanja u Jugoslaviji.

U svim dosadašnjim opisima Velebitskoga ustanka ima dosta istine o stvarnim događajima ali, nažalost, i dosta netočnosti - što je i normalno, jer mnogo toga što je kasnije pisano temeljeno je na izjavama osoba koje su bile daleko od stvarnih događaja i nisu imale nikakve veze s onim što se s tim ustankom htjelo postići i što se ustvari događalo prije, tijekom i poslije njega.
Pošto sam rođen u selu Lukovo Šugarje iz kojega je ovaj ustanak bio organiziran i gdje je rođen zapoviednik toga ustanka, moj ujak Ivan Devčić Pivac , te prva žrtva, Stipe Devčić i još neki drugi vodeći ljudi, a i moj pok. otac bio je umješan u njegovu pripremu, prilično sam dobro upućen u prilike koje su bile uzrok toga ustanka, što se tu zapravo dogodilo i kakve su mu bile posljedice. U nekim opisima čitao sam da je Stipe Devčić bio brat Ivana i Krune Devčića, što nije točno. U našem selu, kao i u mnogim drugim krajevima Hrvatske, skoro svak ima neki nadimak “spitzname”, “nickname”, pa je tako otac Ivana i Krune Devčića imao nadimak  “Pivac”, a Stipin  “Kusija”, otac moga drugog ujaka i krsnog kuma, zapovjednika Velebitske ustaške bojne, satnika Pavla Devčića, imao je nadimak “Žila” itd.
Nu pođimo od početka; Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem u izbjeglištvu u Italiji, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni, ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kad je ustanak planiran zaključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža prebacivanje ljudi, oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra (koji je tada bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to učini preko mora.
Nu i morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i najzamršeniji plićak zvani Gaz poslije kojega (ako ga se uspješno prođe), prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac “Fortica” preko kojeg danas ide Paški most. Pa i ako ustaše uspiju sve to (po mrkloj noći) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali? Pa tko je za provedbu svega toga mogao biti bolji od “Pivca” koji je stotine puta po mrkloj noći svojim ‘kajićem’ ili ‘bracerom’ ovim plićacima i tjesnacima izpod nosa žandarima provezao ‘škiju’ i ‘špirit’. Povrh toga, njega će na obali pod Velebitom dočekati njegova junačka majka Manda, sestre i rodbina.?

Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antijugoslavensko.  Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata, tako da je danas skoro pusto.
Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom “Anica”  iz Zadra u Lukovo Šugarje, a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu Šugarska duliba na Velebitu između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita u Liki. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit, on je, pošto je imao “legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tuda krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi ‘Ustaški Pokret’ koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj Dragi na Velebitu. Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrbskih zlotvora i “kralja ciganina”, te pjevali - ‘Ustani bane’, ‘Ustaška se vojska diže’ i dr.
Poslije eksplozije paklenog stroja koji je oštetio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze “ustaši”, Dušan Šušnjar i njegovi “junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta. Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi htjeli prenoćiti, a ujutro bi krenuli kako bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga.
Nu pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta već su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić koji nije bio član grupe ustaša; Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odakle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar. Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke horde svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri bilo hrvatsko. Počeše s racijama, batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima.
Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih “srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu pa im je “kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske vojske”, tkzv. 31. puk, koji je od ličkih Vlaha posrbica bio dočekan s cvijećem i stacioniran u pročetničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr.. Nije se pitalo jesi li si i zašto kriv. Dosta je bilo da nisi Srbin. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem, u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi Ive Tomljenović je godinama imao otekline na nogama od posljedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić, Pavao Devčić i mnogi drugi.

bbbb
Zimski motiv iz Brušana

Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog, divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Nu ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu, ali vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Sriemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju idola raznih Goldsteina, Mesića, Josipovića, Pusića i druge jugobande, crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade. Ovaj prefrigani čifut, okorjeli boljševik kretenskoga izgleda, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile “Miško” Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar “Gržaljev” iz Brušana i dr., nego i nekim od onih obrazovanih (već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena “Slaninara” i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin visoki oficir, a Miško i Stipić Došen “ narodni povjerenici”, ubojice i pljačkaši -par excellence. Drugu Moši je bilo lako “vaspitati” ovakve tipove jer prije svega, oni se nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi oni iz moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni komunističko propagandno dijeljenje kruha na jednake komadiće među uznicima u ćeliji.

Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračili su razuzdani velikosrbski žandari i njihovi vlaški pomagači. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj Vili Velebita ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je tu bila riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mom mjestu, a moja obitelj i rodbina su njega bili direktno ili indirektno umiješani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali.
Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula snježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike Blaž “Blagoje” Piščević, ali nisu imali nikakva uspjeha. Vlasti su potom razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže vijest da je moj tetak Nikola “Nikić” Milković pod “Pločom” izpod Bukovog Doca u Velebitu našao Pejanovićevo tijelo. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i “Blagoje” Piščević. Pokupili su Pejanovićeve ostatke i ne pitajući nikoga za dozvolu pokopali ih u naše katoličko groblje, uz blagoslov “srbskog” paroha iz Čitluka. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše. Tek 1941., kad je nestala Jugovina, počelo se pričati što se zapravo s Pejanovićem dogodilo. Toga dana Nikić je navodno u Bukovom Docu nešto radio oko svoje ljetne pastirske kolibe. Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega pušku i zapovjedio mu da ga vodi k moru.
Kako sa svih dolaca i draga iz Velebita prema moru vode samo ‘kozji putevi’ koji se jedva primijete u strmom kršu, tako i iz Bukovog Doca vodi jedan od najstrmijih. Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane vrlo strma i skoro neprohodna. Tu se nalazi jedna litica zvana “Ploča”, a put (neka vrsta grubih kamenih stuba) koje su seljaci još davno proklesali, većinom ušicama sjekire, naglo povrh nje skreće u desno. Onaj tko nije odatle i po lijepome vremenu, a kamoli u sniježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom liticom nađen je Vojin Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješnoga, tako se i ovdje dogodilo. Poslije Pejanovićeve sahrane, pošto mu je bilo kasno preko Velebita ići natrag u Brušane (onda još nije bilo ‘ Jadranske magistrale’ za Karlobag pa se moralo ići pješice preko Velebita) Blagoje Piščević, koji je sebe smatrao nekom vrstom seljačkog pjesnika, došao je u našu kuću da bi prenoćio. Kako u ono vrieme u seljačkim kućama nije bilo šporeta nego samo ognjište, Blagoje je tu sjeo na ‘tronožac’ i počeo smišljati prigodnu pjesmu u čast poginulog  Pejanovića. Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. I naš “Blagoje”  poče sa svojom “poezijom”:

“Zakukala kukavica crna
U Lovćenu na vr’  ‘ednog trna.
Nije ono kukavica crna,
Nego majka Pejanović Voje
Ona traži milo dite svoje:
‘Đe s’  Vojine, milo janje moje?’
Traži Niko jarca izgubljena,
Nađe Voju, pade na koljena”.

Na to skoči baba Ika, pa mu odpraši: “Čekaj, čekaj ti zeru! Ne bi li li to morda bilo bolje ‘vako:
- Traži Niko izgubljena jarca, pa un nađe mrtvoga magarca - sve ti vrag ludi odnija, tebi i njemu. Malo je ‘rvacki rebara polomija. Marš iz moje kuće !”
Na to Blagoje skoči i odjuri  tražiti drugi konak.

Ovaj Blaž ili “Blagoje” (“počasno” ime koje je dobio od naroda radi suradnje s srbskim žandarima) bio je jedan od onih naših nepismenih bijednika koji su pošli trbuhom za kruhom u “svete zemlje” - Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su pod okrutnom čizmom bogatih kapitalista za najmizernije plaće crnčili po šumama, željezničkim prugama, kamenolomima i rudnicima. Tu su došli pod utjecaj komunističkih i velikosrbskih agitatora i izgubili i ono malo osjećaja (ako su ga uobće i imali) prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su kasnije prošli školu tovarišća Moše Pijade, vratiše se u svoj narod kao izdajice i kolaborateri okupatora, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice svoje subraće kao što su kasnije bili sudionici u ovom ustanku; braća Miško i Stipić Došen, Jerko Sudar i dr.
Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskim opančarima dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje su počinili tolike zulume. Ako crni balkanski tiranin ipak nije tada ozbiljno shvatio tu poruku, onda je sigurno shvatio onu što ga je dvije godine kasnije stigla u Marseillesu.


Čitatelji i suradnici Ličkih novina - Ličkog vjesnika

VUKIĆEVA KNJIGA KAO INSPIRACIJA


Od naših čitatelja dobili smo prilog koji je nastao na relaciji Ličke novine - Gospić - Zagreb.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. svibnja 2013. u 13.20 sati

GOSPIĆ - Krajem prošle godine promovirana je knjiga prvijenac Ivana Vukića Lika i Podgorje na braniku doma i naroda.
Ličke novine - Lički vjesnik s autorom surađuju već duže vremena, pa konačno i susjedni smo s Čardaka u Gospiću. Izdavač knjige je HOR - Hrvatski obrambeni red koji je utemeljitel Branimir Petener, član Somborske grupe, bio u IPD odjelu Zbornog područja u kaniškoj ulici u Gospiću tijekom Domovinskog rata. Tu smo e osobno upoznali i suradnji nastavljamo i ovih godina poraća.


Vukićeva knjiga bila je inspiracija Draganu Vukeliću (59) rođenom Ogulinčaninu. Kako nam javlja Branimir Petener, rođeni Istranin, i prijatelj Vukićev iz srednjoškolskih dana (dalje neću pričati i to je dosta), Dragan od najranijega djetinjstva živi u Zagrebu.
- Dužnostnik je HOR-a, Hrvatskog Obranbenoga Reda, i dragovoljac Obranbeno-osloboditeljskoga rata. Prve pjesničke oglede napisao je tek u ratnim godinama, poglavito 1991. Uz domoljubne pjesme piše i stihove lirskog i vjerskoga sadržaja - kaže Petener.
Pjesme BLEIBURG 1945. i UZOR BUDI DOMU, GOSPIĆ - GRADE! napisane su „u dahu“ godine 2012. nakon pročitane knjige Ivana Vukića LIKA I PODGORJE NA BRANIKU DOMA I NARODA. Te su pjesme prosvjedni vapaj do Neba za pravdu i spomen žrtvama jugopartizanskih i srbokomunističkih zločinstava nad Hrvatima Like i Podgorja nakon Drugoga svjetskoga rata.
Pjesma VELEBITE, OTČE… napisana je godine 2013. kao pouka i poruka budućim naraštajima o potrebi osobne spoznaje istinite poviesti hrvatskoga naroda i svrhovitosti borbe za istinu.

 

Bleiburg 1945.

Onkraj polja bleiburškoga
Patrick' Scotta ču se glas:

Predajmo ih Titu!
Neka čini, što ga volja!
Tko će pitat' za Hrvate!?
Nisu oni naša briga,
Nek' nestanu s toga polja!

Na te riječi albionske
krenu zvijeri žedne krvi.
Sunca nesta, krici, jauk.
Ubij bandu, kolji, gazi!
Nakot žuri, tko će prvi.

Jure zvijeri, meso traže.
Riču, hroplju, sline, grizu.
Mržnja buja, posvud tama.
Glasnik pakla trubljom javlja:
Smrt je stigla odsvud blizu.

Sijeva kama, prasnu tane,
Kundak lomi, puca tjeme,
Mrtva tijela, rijeke krvi.
Krvnik pjeva, krv se ledi:
Nečastivo mi smo sjeme!

Plešu vrazi vražje kolo,
Slave tvorca mraka, smrti.
Mesom toplim svi se časte,
Očnjak crven, krv još vrela,
Sve se brže kolo vrti.

Vrag tad poče glasno zborit',
Dah mu dršće, bijesni ljutnja:
Dolje, bando, milost moli!
Kao jeka oko njega,
Ču se samo prezir, šutnja.

 

U kolone, bando, u kolone,
Pakao se za vas sprema!
Pogled dolje! Gazi pravo!
Nema Boga, da vas spasi!
A tko padne, toga nema!

Groza


vlada, gori polje,
Miris droba, vatre, dima!
Bolan uzdah, smrtna rana.
Duša čista k nebu leti:
Usne šapću: Još nas ima!


Uzor budi Domu, Gospić - grade!

Gospić-grade, rano moja,
Zar ne čuješ svaku večer
Ispod ceste, pokraj groblja
Vapaj duša, što te zovu
Tražeć' spokoj mrtvih tijela,
Zakopanih u crn-rovu!?

Počuj, Grade, duša jecaj,
Što se i sad tijela drže
Zarobljenih usred mraka!
Zazivlju te svake noći,
Pravdu traže, križa znamen,
Već im doba k Nebu poći.

Kako možeš s time živjet'!?
Boj' se Boga, tvrdi Grade!
Od savjesti ti ne bježi,
Jer se od nje nema kuda!
Grobni humak podaj njima,
Nek' im bude lahka gruda!

Uzor budi Domu, Grade,
Velebita kršna, diko!
Pa se časno ti oduži
Za živote, što su dali
Sinci tvoji ispod ceste,
Jer su za te, Grade pali!

Velebite, Oče …

Velebite, Oče stari, prije sanka Tebe molim,
Ispričaj mi priču staru, srcu dragu, tako milu,
Pa ću onda budan snivat' istu takvu u Tvom krilu.

Prvo onu o vilama, što Ti maglom lice kriju.
Ako hoćeš, i o buri, koja s tijela tvojeg puše.
Nemoj stati, Oče dragi, ispričaj ju baš iz duše!

Ipak, Oče, za početak, kreni s onom pričom krasnom
Velebitskom o junaku. Već mi za njom srce žudi!
Želim čuti sve o rodu posvećenu rodnoj grudi.

Kaži sada, moram znati: Tko su bili naši stari,
Što su sebe za Dom dali? Kakovi su bili ljudi?
Jesu l' slavom ovjenčani? Reci, Oče, strpljiv budi!

Otac zbori, priča teče, biseri se sami nižu.
Klize riječi, kao lađe, što ih moja duša sluti.
Bože dragi, oh ljepote, čudesni su Tvoji puti.

PARTIZANSKA I SRBOKOMUNISTIČKA NASILJA U GOSPIĆU


nnGOSPIĆ JE ODOLIJEVAO VELIKIM PRITISCIMA

SVJEDOČENJE NIKOLE NIDŽANA MILKOVIĆA


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. svibnja 2013. u 22.00 sati


Piše Ivan Vukić


Do raspada Titove Jugoslavije nije došlo neplanirano. Čelnici Komunističke partije Jugoslavije spoznali su da su izgubili moć vladanja narodima Jugoslavije i da su promjene u ustroju države nužne.
Za opstanak na vlasti nije više pomagala represija ni bizantinska slatkorječivost i laži o raju radničke države. Partijske stručne službe izvršile su analizu stanja u Jugoslaviji i predložile da je uputno izvršiti barem neznatne promjene u demokratizaciji društva, te tako privremeno spriječiti izlazak naroda na ulice i obračun ponižene i obespravljene većine s Partijom. Zaključile su da je konfederativni ustroj države najprimjereniji, umirio bi se puk i komunisti bi i dalje ostali na vlasti. Po republikama odredili su i članove partije koji su trebali naum provesti u djelo. Partijski vrh pomno je izvršio pripreme za preustroj. Prvi korak im je bio uništenje arhivnog gradiva, da zametnu tragove komunističke zloće i brojnost žrtava njene represije.
No, srbijanski predstavnik Slobodan Milošević, iskočio je iz dogovora. Procijenio je da je prava prilika za stvaranje Velike Srbije. Svojim primitivnim političkim djelovanjem izazvao je protiv sebe i Srbije dojučerašnje partijske istomišljenike i druge nesrpske narode Jugoslavije.
O zbivanjima u Lici između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata svjedoči Nikola Nidžan Milković. U njegovu vrijednom svjedočenju posebno se ističe podatak o spaljivanju arhivne građe Službe državne sigurnosti u kotlovnici suda i zatvora u Gospiću i odvoz pepela spaljene arhive na zatvorsko poljoprivredno dobro u tzv. Maksimovićeve štale.
U Gospiću ima još živih bivših zaposlenika Službe državne sigurnosti, kojima je više toga poznato, koja je arhivna građa spaljivana. Pozivaju se neka rasterete svoju savjest i otklone mrlje sa svoga imena, radi sebe i svojega potomstva, te neka svjedoče o svemu što im je poznato o spaljivanju arhivnog gradiva.

Svjedočenje Nikole Nidžana Milkovića
Gospić je prije Drugog svjetskog rata bio grad obrtnika i službenika. Po pričanju mojih roditelja, Hrvati, iako većina, bili su obespravljeni i izvrgnuti nasilju vlaške tzv. srpske manjine. Državni teror bio je nepodnošljiv. U takvim uvjetima stvorena je NDH, dugo očekivana i konačno ostvarena težnja hrvatskog naroda.
Rođen sam 18. rujna 1940. u Gospiću u Smiljanskoj ulici u obrtničkoj obitelji. Moj pokojni otac Luka bio je ajmar, izrađivao je konjsku zaprežnu opremu, a majka Luca rođ. Pezelj, kućanica. Imali su petero djece: Anu od 10, Tomu od 6, mene Nikolu od 5, Mariju od 4 godine i Milu od 9 mjeseci. Tata je u doba NDH bio hrvatski vojnik, domobran. Zarobljen je u Pazarištu nakon preokreta, pada Gospića 4. travnja 1945. Pješice, vezanih ruku u gospićki zatvor sprovela su ga dvojica nepoznatih partizana.
Kada su došli do naše kuće u Smiljanskoj ulici svratili su u nju. Ne znam je li ih tata zamolio za tu uslugu, ili su to svojevoljno uradili. Mama i mi djeca bili smo u šoku i izvan sebe od straha. Prizor je bio zastrašujući. Tata je mirno stajao vezanih ruku žicom iza leđa, neobrijan, razbarušene kose i razdrljene košulje, a mama i mi djeca gledali smo ga skamenjeni i zanijemili od straha. Ona dva partizanska čudovišta oboružana puškama uživali su u svojoj nadmoćnosti. Nisam imao ni pet godina, a taj mi se jezivi prizor duboko urezao u pamćenje i prati me cijeli život. Jugoslavenski partizani ubili su mi oca i ukrali djetinjstvo. Zašto, otkud im to pravo? Zar za onu nakaznu Jugoslaviju, kojoj su sami tepali da je „narodna, bratska i antifašistička država“. Od bratstva, jedinstva, antifašizma i narodne države nje bio ni traga. Bila je to Velika Srbija nastala na prijevari i krvi podjarmljenih naroda. Da je bila takva kakvom je prikazivana, zar bi nastala i nestala u krvi?!
Mama je sva smetena ispekla nekoliko jaja, pa kako je tata ostao vezan, hranila ga je kao malo dijete. Kada je pojeo odveli su ga u gospićki zatvor, a mi smo ostali ucviljeni i uspaničeni. Znali smo, jer to se svakodnevno događalo, da rodbina nosi hranu svojima, koji su bili zatočeni u gospićkom zatvoru, te u zgradi današnjeg biskupskog dvora i u okolnim kućama. Nakon trećeg ili četvrtog dana stražari bi mnogima rekli da hranu ne donose, jer im više nije potrebna, ubili bi uhićenike bez suda i prava na obranu.
I mi smo tati nosili hranu, nadajući se da će je stražari preuzeti, da neće reći ono zlokobno, da mu je više ne treba. Nažalost, četvrti dan su nam rekli da hranu više ne donosimo, jer tati nije potrebna. Ubili su ga i pokopali na nekom od brojnih gospićkih grobišta. Da barem znam gdje mu je grob, da mu na njemu mogu upaliti svijeću i pomoliti se za spas njegove duše.
Uz ajmarski posao tata je uz maminu pomoć obrađivao našu zemlju. Imali smo krave, konja, kola, plug, drljaču i ostali alat potreban za obradu zemlje. Partizanski „osloboditelji“  zaplijenili su sav tatin ajmarski alat, te konja, kola i alat za obradu zemlje. Ogolili su nas do kože, ostala je samo jedna krava stara 20 godina. Mama je teško radila da bi nas prehranila, a i mi djeca smo joj pomagali, svako onoliko koliko je mogao prema svome uzrastu. Kada bi nam netko uzorao njivu ili dovezao sijeno, platili bi uslugu radeći na njegovu imanju. Ja sam za plaću čuvao i gonio na ispašu 20 krava iz Smiljanske ulice. Za čuvanje krave naplaćivao sam 100 din, za ovcu 10 din mjesečno. Imao sam veliko ispasište, u komadu 36 jutara stričeve zemlje i obližnju državnu plantažu. Gotovo svaka kuća imala je kravu, uglavnom pasmine buša, koje su u ono vrlo teško doba bile hraniteljice obitelji.
U tim teškim danima mukotrpne borbe za golo preživljavanje, uvijek se dobrotom ističu neki ljudi. Tako je susjeda teta Pavelićka, majka prof. Ivke Kosović bila prema nama dobra i plemenita. Pomagala nas je u svako doba dana i noći. Vraćao sam joj dobrim dobro, njoj nisam naplaćivao čuvanje dviju kava i na drugi način joj pomagao. No, ona je uvijek za uzvrat dala više nego što bi primila.
Pokojni Stipe Brkljačić Opančar iz Pazariške ulice bio je također prema nama vrlo plemenit. Kada sam ojačao, a on ili netko od njegovih nije imao vremena napraviti nam uslugu svojim konjem, dao bi mi svojeg konja i kola, kao da su moji, da obavim posao. Naravno, i ja sam njemu rado pomagao obavljajući različite poslove. Kada je umro osjećao sam se kao da mi je umro netko od najbliže rodbine.
Jedan nemio događaj iz djetinjstva posebno mi se usjekao u sjećanje. Bio je petak, nas trojica dečkića sjedili smo ispod lipe uz cestu, a skupina starijih dječaraca igrala se blizu nas. Ive Uzelac Pandur, bahati partizan iz Smiljana, vrlo loš čovjek, provezao se uz nas u zaprežnim kolima. Jedan od onih starijih dječaraca u igri istrčao je na cestu pred kola. Ive Uzelac Pandur iskočio je iz kola i vitlajući kandžijom (bičem) potrčao za njima. Njegovo i moje društvo pred njim se razbježalo. Mene najsporijeg je sustigao i počeo krvnički mlatiti kandžijom po golim nogama. Kandžijom mi je sasjekao kožu na nogama, a kandžilukom (drškom biča) prebio ruku u laktu.

Ja sam stasao i ojačao i, naravno, dobro upamtio što mi je uradio. Izučio sam trgovački zanat i zaposlio se u Trgovačkom poduzeću Visočica u Gospiću. Jedne zgode 1961. došao je Ive Uzelac Pandur u trgovinu, u kojoj sam radio sa stricem Nikicom, po vreću brašna. Rekao sam, striče Ive uzmite vreću s jedne, a ja ću s druge strane, pa ćemo je lakše utovariti u kola. Odgovorio je da neće i neka vreću sam utovarim. Prekipjelo mi je, sjetio sam kako me je krvnički izbičevao kada sam imao tek pet do šest godina. Zgrabio sam lopatu koja je tu stajala na dohvat ruke i smazao (isprebijao) ga njome. Vratio sam mu milo za drago. Stric Nikica naljutio se i psovao me. Rekao sam mu: „ Striče Nikica, ja smo posao završio, više ne radim“. Kako sam dobio 1961. poziv za odsluženje vojnog roka, napustio sam posao i pošao na godišnji odmor, a potom u vojsku.
Jedne zgode zamolio me Jole Pavelić, autoelektričar, da ga povezem u Smiljan u pilanu Mate Laktića, kojemu je trebao predati elektropokretač. Kada smo obavili posao pozvao me na piće u gostionicu. U gostionici je bilo puno meni poznatih Smiljančana i među njima Ive Uzelac Pandur. Naručio sam od konobara piće za sve, a za Ivu Uzelca Pandura tri. Rekao je da neće popiti moje piće. Odgovorio sam, hoćeš - nećeš, po tvojoj volji. Nazočni Jandriša rekao mu je kako mu je sada prilika i neka pred svima kaže zašto neće popiti piće kojim ga častim. Odgovorio je da sam ga smazao lopatom. Uzvratio sam kako me je kao dječarca od pet do šest godina premlatio, kandžijom sasjekao kožu na nogama, a kandžilukom prebio ruku.
Nakon toga, a to je bilo 1978., radio sam u Budačkoj ulici, prišao mi je Niko Alić i priopćio da se Ive Uzelac Pandur ubio u smiljanskoj plantaži. Proradila mu je savjest, puno je toga nečasnog iz rata nosio na duši.
Susjed Milković zvani Čovo, komunist, povratnik iz Amerike dijelio je pomoć Crvenog križa. Dijelila se hrana, obuća i odjeća. Moja obitelj gladna, gola i bosa bila je potrebita svega. On, čovjek partije, meni sinu „narodnog neprijatelja“, dao je plavi šešir široka oboda, kojeg sam mogao nositi jedino u maškarama. Ponio sam šešir kući i spremio ga na tavan. Mama ga je htjela raskrojiti i njime podšiti pletene poplate. Rekao sam joj da to ne dozvoljavam i neka ga na tavanu gdje sam ga ostavio. Čovo je zaboravio svoju neljudskost i bahatost, pa me zamolio da mu dođem zaklati prase. Pristao sam, rekao sam to mami, uzeo pribor za klanje, a na glavu stavio plavi šešir kojeg mi je on dodijelio kao pomoć Crvenog križa. Kada me vidio s onim šeširom počeo se rugati i smijati rekavši kako izgledam i što sam to stavio na glavu. Odgovorio sam mu: „Ovaj šešir dobio sam od tebe, a sada sam ti ga došao vratiti“. Drug se naljutio i nije godinu dana sa mnom razgovarao.
Iza Drugog svjetskog rata bili smo svi velika sirotinja. Mnogima su Titovi „antifašisti“ ubili oca, hranitelja obitelji, a nekima oca i majku. Nema kuće u Gospiću iz koje jugoprtizanski „osloboditelji“ nisu ubili barem jednog člana. Sirote majke prehranjivale su svoju mnogobrojnu djecu kopajući na tuđim njivama za malo hrane. Tako je mama Miće Ćokca kopala na tuđoj njivi. Dođe sin Ive i pita je, mama hoćeš li brzo kući? Ona mu odgovori, ajde, ajde zera pojedi. On joj reče da ne može jer je tu i Jerko. Ona i Jerka pozove neka dođe i on malo pojesti. Jerko kaže čekaj, stani tu je i Mićo, pa iza Miće Joso i tako su pojeli mamin obrok kojeg je dobila za jauznu. Sirota majka nastavila je dalje gladna kopati, sretna što su joj djeca barem malo utažila glad.
Većina naših roditelja nije svojoj djeci ispričala kakav su zločin izvršili četnici, koji su se preodjenuli u partizansku odoru i jugoslavenski partizani nad Hrvatima u Lici posebice u Gospiću nakon 4. travnja 1945. Zločini su bili toliko strašni da su ga nastojali prikriti od svoje djece i namjerno su ih potiskivali u podsvijest bojeći se da djeca o tome pričaju izvan kuće i izazovu odmazdu budnih čuvara Titovog režima. Zbog procjene čuvara režima da je netko govorio protiv države, ostao bi bez posla, ili se nije mogao zaposliti, a najčešće bi završio u zatoru. Procjene su uglavnom bile netočne i izmišljene. Svejedno, važno je da čuvari poretka opravdaju svoje postojanje.
Svome unuku starom 16 godina kažem što se dogodilo. Neka zna za sve patnje muku i borbu, neka zna tko je što i tko je kakav. Mi Hrvati brzo zaboravljamo, a još brže opraštamo. Zbog te kolektivne osobine imamo  tako tešku i krvavu povijest. Učim ga neka nikoga ne mrzi, ali neka u svojoj kući bude gospodar.
Do 1985. radio sam u Trgovačkom poduzeću Visočica, a onda sam se spletom sretnih okolnosti iste godine zaposlio u gospićkom zatvoru na radnom mjestu referenta nabave i prodaje. Poznato je da su Hrvati u Gospiću, kao uostalom u cijeloj Hrvatskoj, u odnosu na Vlahe tzv. Srbe bili obespravljeni, ali da je to toliko bilo naglašeno u zatvoru, nisam znao. Na poslu u zatvoru vidio sam i doživio svega i svačega. Sjećam se trojice mladića iz Vaganca, došli su odslužiti tromjesečnu kaznu. Kada su došli zadužiti odjeću i obuću upitao sam ih što su zgriješili. Odgovorili su da nisu ništa, vratili su se s odsluženja vojnog roka. Prije odlaska u vojsku pjevali su: “Zaplakala vrba pokraj vode što Hrvati nemaju slobode“. Eto, zbog ove nevine pjesme osuđeni su na tri mjeseca zatvora. No, to nije bilo sve, zbog ovakvih ili sličnih pjesama i izgovorenih riječi, „politički kriminalci“ bi bili upisani u milicijsku kartoteku, kao narodni neprijatelji. To obilježje pratilo ih je gdje god bi pošli. Teško bi se mogli zaposliti, pa i kada bi dobili posao, morali su biti barem tri puta bolji radnici od ostalih, posebice od „ugrožene braće“ Vlaha tzv. Srba i partijaca. Mnogi nisu mogli izdržati taj pritisak. Izlaz je bio u bijegu preko granice, prihvatiti život obilježenih, biti obespravljen i ponižen, trećerazredni član društva, ili postati suradnik komunističkog režima. Nastojao sam zaštititi te mladiće i olakšati im izdržavanje kazne dajući im na zatvorskom gospodarstvu lakše poslove. Sva trojica svoje živote ugradili su u slobodu Hrvatske, kao branitelji poginuli su na ličkoj bojišnici u Domovinskom ratu.
U zatvoru radila je Kata zvana Ćakina, kćer Nikole lugara iz Trnovca. Proganjao ju je i ponižavao Vlah tzv. Srbin Stojan. Bio je zadužen za razvrstavanje i slanje pošte, a ona mu je pri tome pomagala. Rekao bi joj neka isplazi jezik, na njemu bi navlažio marku i zalijepio je na pismo. Doista krajnje ponižavajuće. Požalila mi se i pitala mora li to trpjeti. Rekao sam da ne mora i neka više ne dozvoli da je ponižava. Ne znam je li me poslušala, jer se tome bahatom i primitivnom soju teško moglo oduprijeti, posebice kada se radi o ženi. Svi zaposlenici zatvora išli su na vježbu gađanja iz pištolja. Kata Ćakina bila je najbolja, od 100 mogućih imala je 86 pogodaka. Vlah tzv. Srbin Stojan bio je najgori. U čudu ju je upitao: „Kate neđelje ti, kako si ti to sve pogodila“. Hladno mu je odgovorila da u sredini  mete zamišlja njega. Više je nije progonio, klonio se nje.
Jedan događaj posebno je značajan za Gospić, a i za cijelu Hrvatsku. U jesen i zimu 1989. i proljeće 1990. u kotlovnici suda spaljivana je arhivna građa Službe državne sigurnosti. U tome razdoblju arhivna građa bila je energent za centralno grijanje suda i zatvora. Kamionima se svakodnevno dovozila i spaljivala, a traktorskim prikolicama u više navrata dnevno odvozio se pepeo na zatvorsko poljoprivredno dobro tzv. Maksimovićeve štale. U kotlovnicu je pristup bio zabranjen i pod budnim nadzorom milicije. Održavanje kotlovnice i centralnog grijanja suda i zatvora obavljao je Stipe Rupčić iz Bužima. Nekoliko puta sam ga pitao što se to događa u kotlovnici. Samo mi je rekao da spaljuju arhivu. Nije htio ništa više o tome reći. Ložač je bio Šiptar, zatvorenik, vjerojatno nepismen. Dužnost mu je bila ubacivati arhivno gradivo, spise i knjige u kotlove i očistiti ložišta kotlova od pepela. Ne znam je li spaljena arhiva samo s prostora Like, ili iz cijele Hrvatske.
Iza spaljivanja arhivne građe kotlovničar Stipe Rupčić bio je potišten, zabrinut i povučen, te s nikim nije razgovarao. Druge godine od početka Domovinskog rata umro je od nekih teških muka.
Kroz burnu povijest Gospić je odolijevao velikim pritiscima. Starosjeditelji su voljeli svoj grad, bili su ponosni, ustrajni, samozatajni i čvrsti, što je gradu davalo posebno obilježje. Nažalost posustaje, starosjeditelja je sve manje, umiru, iseljavaju se, uzmiču, grad gubi svoju prepoznatljivost. U dva vala, prvom iza Drugoga svjetskog rata i drugom iza Domovinskog rata, u Gospić se naseljavaju novi stanovnici. Prvi su došli za bakljadom, a drugi za Olujom. Grad se promijenio u duhovnom i fizičkom smislu. Malobrojni starosjeditelji nisu mogli novonaseljenima nametnuti svoj način života i opće vrednote. Ruše se stare gradske kuće za koje su vezane uspomene starosjeditelja i koje su ušle u kolektivno pamćene. Novo useljenima one ništa ne znače, a za osjećaje starosjeditelja nitko i ne mari.

Prikaz Vukićeve knjige

MINUCIOZNA FENOMENOLOGIJA VELIKOSRPSKOGA GENOCIDA

Ivan Vukić: Lika i Podgorje na braniku doma i naroda, Naklada HOR, Zagreb, 2012.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. travnja 2013. u 20.30 sati

Piše Nedjeljko Kujundžić           


Može se bez pretjerivanja naglasiti da s ovom voluminoznom knjigom od preko 1000 stranica završava prvo razdoblje u proučavanju pitanja zašto i kako u povijesti nastaju ratovi, klanja, okupacije i genocid jer se pomalo iscrpljuje popis i opis sveopćega razaranja do imenovanja pojedinaca koji su u tim strahotama stradali.
Ivan Vukić je toliko precizno prikazao strahovite srpske zločine nad Hrvatima. Sada bi trebali započeti pravosudni procesi radi kažnjavanja tih zločina. Međutim, kako je vlast u Hrvatskoj još uvijek kohabitacijska, tj. u njoj ravnotežno upravljaju komunisti i predstavnici demokracije u kojoj dobro žive državni činovnici svih rangova, a pati i ponovno strada narod, radnici i seljaci. Zbog toga u društvu nastaje žabokrečina, nema ravnoteže, nego se s pojavom svjetske krize situacija zaoštrava do užarenja. Radi toga imamo situaciju da nositelj srpske zastave u pokorenom Vukovaru pjeva sa svojom četom: „Dragi Slobo, šalji nam salate, nemoj mesa, klat ćemo Hrvate“ i danas se opet nalazi u redovima hrvatske policije! U mirnodobskom razdoblju ubijeno je više od 5 - 6 katoličkih svećenika, svake se godine ljeti pojavljuju diverzantske vatre duž naše obale, pa nisu rijetke ni pojave subverzivnoga ratovanja, a sve zbog postizanja „vekovnog“ cilja zatiranja Hrvatske i ubijanja njezina stanovništva.
Koliko je to poprimilo povijesne razmjere, vidi se po tisućljetnom kontinuitetu genocidnog istrebljivanja Hrvata, od kneza Časlava u X. stoljeću, s kojim se datira početak prodora Srba u Hrvatsku, pa kroz cijeli drugi milenij do danas.
Ako mi želimo opstati i živjeti od plodova svoga rada, sada je važno razvijati taktike i strategije kako onemogućiti genocidnog agresora da stalno osvaja, ubija i pljačka druge narode oko sebe.
U svjetskoj literaturi piše se mnogo o nasilju i terorizmu svih oblika. Jedna je vrsta toga nasilja vjerska netrpeljivost, zatim pljačkanje drugih naroda, etničko čišćenje i vječno obnavljanje robovlasničkoga poretka. Potom, do svega ovoga zla dolazi i iz ideoloških razloga, čime se želi zarobiti ne samo tijelo nego i duh naroda. Ima konačno i humanih razloga, kada se većina napadnutoga naroda preseljava u druge zemlje da bi preživjeli agresiju, što dugoročno zaoštrava odnose u zemljama „udomiteljima“ itd.
Glavni je zadatak autora da se od sada ovi fenomeni zla pokušaju suzbiti i vječne agresore preseljavati i preodgajati sve do rigoroznoga ali pravednoga kažnjavanja. I. Vukić je zato svestrano i do potpune konkretizacije (s imenom i prezimenom) počeo dubinski istraživati ove nemile pojave agresije i genocida. Nužnost takvoga pristupa to je veća što dojučerašnji agresori ponovno nastupaju agresivno: nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovar, trikovima tzv. „pozitivne“  diskriminacije povećava se broj dojučerašnjih agresora u svim državnim službama, na umjetan se način podiže kvota njihova političkog zastupništva, dopuštaju zastave i svakojake ikonografije, što nije primjer jačanja normalnoga suživota, nego novi oblik ideološke neravnopravnosti jer se ruši temeljni demokratski princip da svatko može biti partner u vlasti u onom postotku kojim je prisutan u danoj državi. U tu se svrhu lažiraju i stvarne činjenice, što vodi tako zvanom novom obliku okupacije bez ratnih napada.
Kad smo naveli temeljne oblike pojave tzv. etničkih skupina, u vjerskom pogledu oni vode pojavi cezaropapizma. Pravoslavlje se tako srozava na politički fundamentalizam te postaje važan motivator za juriš na Zapad i uništenje katolicizma.
Osvajanje teritorija, ubijanje i pretvaranje pokorenih naroda u robove radi uvećavanja bogatstva i slave okupatora vodi vječnom sukobu dobra i zla.
Etničko čišćenje je stalno prisutno u povijesti, a okupatori uvijek nakon pokoravanja jednoga naroda stvaraju ideologeme o „bratstvu i jedinstvu“, „suživotu“, što je inkopatibilno logici povijesnoga razvitka na temelju sveopće regulacije, tj. pravednosti i dobrobiti svakoga člana društva.
vvv Ivan Vukić se potpisuje u knjigu nakon gospićke promocije/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press

Okupacijom se
zatim vječno obnavlja robovlasnički poredak. Pojava više milijarda gladnih, golih i bosih zato demantira globalistički eufemizam neorobovlasništva. Pokorenima se uvijek daje viskija (čime su Amerikanci istrijebili Indijance), droge, prostitucije, štetnih igara itd.
U političkom smislu okupatori okupiranima uvijek naglašavaju kakvo im dobro nose. Tako se govorilo npr. „kako Hrvati nisu svjesni da dobro žive“, dok oni stalno bivaju smanjivani do željene točke - potpunoga iščeznuća. Statističke analize naime pokazuju da je u VII. stoljeću bilo gotovo isti broj Engleza i Hrvata, a danas Engleza ima oko 70 milijuna, a Hrvata manje od 4 milijuna.
Vukićeva knjiga obiluje dokumentima, slikovnim prikazima, kartama i poimeničnim podatcima osoba, tako da se lakše čita povijesni kontinuum koji je počeo s agresijom još u X. stoljeću. Potom Srbi oko dva stoljeća kao okupirani podložnici ratuju u korist Bizanta kao timari konja i pljačkaši. Dušan Silni radi prodora na Jadran sklapa tajne saveze s Mlečanima radi lakšega komadanja Hrvatske. Nakon toga se uspostavljaju i veze s Rusijom, s dolaskom Turaka 1463. započinje još dublje prodiranje Srba u Hrvatsku. Cijeli ovaj proces 1844. Ilija Garašanin sintetizira svojim „Načertanijem“ u kojemu je razradio sve aspekte ove politike osvajanja Hrvatske i uništenja Hrvata. Krajem 19. stoljeća Srbi kao etnička skupina uz pomoć Austrije proglašavaju sebe ravnopravnim političkim narodom u Hrvatskoj. Kad je ta ideološka priprema bila dovršena, Srbi započinju svoju megalomansku agresiju na sve balkanske narode. Nikola Stojanović u pamfletu „Srbi i Hrvati“ 1902. piše Hrvatima epitaf u kojem kaže da Hrvati nisu narod nego samo jedno srpsko pleme. Posljednja epizoda ovoga tisućljetnog genocidnog kontinuuma započinje nakon I. svjetskog rata, kada je Srbija konačno okupirala Hrvatsku i rascjepkala ju u administrativne jedinice.  U tim se mukama rađa Nezavisna Država Hrvatska koja je nakon milenijskih martirija stvorila svoju novu Tomislavovu Hrvatsku. Zbog međunarodnih razmirica Srbi 1945. opet uspostavljaju Jugoslaviju i misle da će konačno završiti svoj planirani povijesni genocid koji je završio pokoljem oko 10.000 Bosanaca u Srebrenici, što je najveći mirnodopski zločin. Budući da su izgubili okupatorski rat, Srbi sada vode subverzivni rat i ne odriču se Memorandumskih ciljeva.
Zašto sam morao u kratkim crtama naglasiti kontinuitet genocidnoga rata Srba protiv Hrvata? Morao sam to učiniti zato da se shvati kako mi danas nakon ove geneze zla moramo razvijati obrambene strategije kojima ćemo efikasno suzbiti svaki napad i tako osigurati objektivne okolnosti za uspješno odvraćanje srpskoga agresora.
U toj poruci sadržan je smisao i vrijednost ove knjige koju preporučujemo svakom hrvatskom čovjeku da ju dobro prostudira.
Autoru čestitam na temeljitom prikazivanju tisućljetnoga zla koje smo, nadam se, izbjegli zahvaljujući ulasku u NATO, a uskoro i u Europsku Uniju.
  ssss Maketa spomenika gospićkim partizanskim žrtvama

Ovogodišnje obilježavanja Dana gospićkih žrtava

KONAČNO PROGLAŠENJE DANA GOSPIĆKIH ŽRTAVA

Ubuduće će Crkva obilježavati spomen dan gospićkih partizanskih žrtava.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. travnja 2013.

Piše Ivan Vukić

GOSPIĆ - Na Uskrs, kobnog 4. travnja 1945. postrojbe jugoslavenskih partizana ušle su u nebranjeni Gospić. Hrvatska vojska povukla se iz grada kako bi ga sačuvala od razaranja i nepotrebnih žrtava.
Ostale su samo manje postrojbe hrvatske i njemačke vojske, koje su štitile odstupnicu na Zapad. S vojskom je uzmicao i veliki broj civila, žena i muškaraca, svih uzrasta i zvanja. Vojnici su se povlačili po zapovijedi vojnog stožera, a civili zbog straha od partizanske bezumne krvoločne odmazde. Nisu se iz Gospića povlačili samo Gospićani, već hrvatska vojska i civili s područja cijele Nezavisne Države Hrvatske, koja su pala pod partizansku vlast, a u Gospiću su se zatekli na svome putu uzmaka. Oni su u Gospić donijeli vijest o strahotnim zločinima koje su vršili jugoslavenski partizani u svome osvajanju, kojemu su tepali da je oslobođenje. Doista, „oslobodili“ su ljude od života i imovine. Na tisuće Hrvata i pripadnika drugih naroda je pobijeno, opljačkano, zapaljene su im kuće i konfiscirana imovina.
Malobrojni Gospićani i drugi koji su se u gradu zatekli, dočekao su „osloboditelje“, jugoslavenske partizane, pouzdajući se u svoju nevinost i u vjerolomnu jugopartizansku pravdu i uljuđenost. Jugopartizane su dočekali i mnogi njihovi istomišljenici i suradnici, pa su i oni gotovo svi, osjetili pravdu „osloboditelja“, tane, nož i uže. Skončali su s ostalim „neprijateljima naroda“ na mnogobrojnim gospićkim grobištima.
O planiranom partizanskom pokolju Gospićana svjedočenje je dao veterinaru Anti Rukavini komesar cijele partizanske formacije, koja je ušla u Gospić – hrvatski intelektualac i publicist, godine 1932. sudionik Velebitskog ustanka – Šime Balen.
- Deset dana prije ulaska u Gospić, što se zbio 4. travnja 1945., imali smo sastanak političkog aktiva Like u selu Čitluku, zaselku Rajčevići. Na tome su sastanku bili svi politički komesari jedinica. Raspravljali smo o tome, što moramo uraditi, kad uđemo u Gospić. Jakov Blažević predložio je: "Kad uđemo u Gospić, treba ubiti sve, pa i hrvatsku mačku!" Tomu suludu prijedlogu žestoko smo se usprotivili ja i general-pukovnik narodni heroj Mićun Šakić, koji je Gospićane i Gospić dobro poznavao, jer je pohađao učiteljsku školu u Gospiću. Rekli smo: "Ne možemo pobiti Gospićane, ne možemo ubijati djecu zbog sto ljudi." Nažalost, kada smo nakon 10 dana ušli u Gospić, 48 sati ubijali su, do koga su stigli, koga su uhvatili; ni djecu nisu poštedjeli.
Hrvatsko društvo političkih zatvorenika uz podršku Gospićana svake godine priredi obilježavanje 4.travnja, Dana gospićkih žrtava, u znak sjećanja na tisuće pobijenih Hrvata. Svi smo u poodmakloj životnoj dobi i pribojavali smo se da će se našom smrću ugasiti sjećanje na ovu tragediju.
No, ove 2013. obilježavanje spomendana organizirala je Župa Gospić. U 17 sati na mnoštvenom grobištu u Kloštru, gdje su Titovi „antifašiti“ nakon zvjerskog mučena ubili vlč. Kukalja, gospićkog katehetu i osamdesetak njegovih sugrađana, molitvu za spas njihovih duša predvodio je župnik mons. Mile Čančar. Nakon molitve povorka poštovatelja žrtava predvođena župnikom mns. Milom Čančarom uputila se u gospićku katedralu gdje je on uz koncelebraciju vlč. Ivana Tolle služio svetu misu za duše pobijenih. Nakon mise vjernici predvođeni svojim župnikom uputili su se „cestom smrti“od katedrale do groblja sv. Marije Magdalene. Ispred spomen ploče žrtvama na ogradnom zidu groblja, uz ulaz, župnik mons. Čančar predvodio je molitvu za duše pobijenih na ovom velikom stratištu i grobištu ispred groblja, dožupan Ivica Mataija i njegov bat Milan, predsjednik gospićkog HSP-a položili su vijenac, a vjernici odložili upaljene svijeće za duše pobijenih mučenika. Puk se potom uputio do malog groba uz grobnicu senjskih žrtava u koji su pokopane kosti mučenika, koje je Elektrolika iskopala prilikom polaganja elektro kabela preko masovnog grobišta ispred groblja. Nakon molitve pohođen je grob mučenice časne sestre milosrdnice Žarke Ivasić, koju su lažno optužili, osudili na smrt i strijeljali Titovi „antifašisti“ u groblju ispred kapelice sv. Marije Magdalene, a zatim do velikog križa ispred kojeg je održano moljenje za sve žrtve, ma gdje počivale, za njihove mučitelje i sve mrtve.
Nadam se da je ovim činom obilježavanje 4. travnja, Dana gospićkih žrtava, te crne obljetnice i najtragičnijeg događaja u gospićkoj povijesti uvršteno u godišnji raspored događanja Gospićko - senjske biskupije i Župe Gospić. Dobro je da je naša Crkva organizator, jer političke stranke, društva i udruge, kao i državni sustavi dolaze i prolaze, a Kristova crkva ostaje, nije podložna takvim mijenama, ona traje i raste. Bila je, sada je i bit će, čuvarica hrvatskog ognjišta. Zahvalni smo Bogu, biskupu dr. Mili Bogoviću i gospićkom župniku Mili Čančaru na ovoj odluci.
Za očekivati je da će se, ipak konačno, u obilježavanje ove najveće tragedije, ne samo Grada Gospića već cijele Ličko senjske županije, uključiti njihovi politički predvodnici, sve institucije, političke stranke, udruge i društva. Ova tragedija mora se urezati u hrvatsko povijesno pamćenje i prenositi se s naraštaja na naraštaj, ne da se potiče mržnja prema bilo komu, već da nam se ovakvo zlo, ovakva tragedija više nikada ne ponovi.

 

Novi tragovi stradanja Hrvata

TEŠKO JE BITI PROGONJEN


SVJEDOČENJE MAGDE BOGDANIĆ, KĆERKE PUKOVNIKA DELKA BOGDANIĆA I ANĐELINE ANĐE ZDUNIĆ.


ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. siječnja 2013. u 23.30 sati

Piše: Ivan Vukić

Od Kristova doba do danas što se promijenilo? Malo, gotovo ništa. I dalje, kao prije u Isusovo doba, jedni žive u izobilju, hedonistički se iživljavaju i sve dublje tonu u razvratnosti života, a drugi umiru od gladi, žeđi i različitih danas izlječivih bolesti. Malo je istinskih sljedbenika Kristovih i među onima koji propovijedaju u njegovo ime.


Isus se klonio moćnih, bogatih i „učenih“. Prigrlio je male, jednostavne, siromašne ljude. Njima se obraćao, njih je vodio, s njima je živio, između njih je odabrao apostole, svoje zemaljske namjesnike. Moćni, bogati i „učeni“ progonili su ga onda, a progone i danas, Njega i Njegove istinske sljedbenike.
Često s prijateljima i poznanicima raspravljam zašto među nama Hrvatima ima toliko nagodbenjaka i toliko narodnih izdajica. Uvijek dolazimo do zaključka da je to posljedica stoljetnog života u personalnim unijama u kojima su narodi iz kojih je vladar, nastojali zagospodariti ostalim narodima unije. To im je polazilo za rukom kupujući naklonost lokalnih moćnika, bogatih i „učenih“ ljudi, koji su radi osobnih probitaka izdali većinu iz koje potječu. Svoju moć, bogatstvo i učenost stekli su na račun obespravljene većine, prodavši se za Judine škude. Još je teže i pogubnije stanje bilo u Karađorđevićevoj i Titovoj Jugoslaviji.
Privid je da smo u Domovinskom ratu oslobodili Hrvatsku i konačno postali svoji na svome. Umjesto slobode i gospodarskog napretka upali smo u dužničko ropstvo i apatiju, postali smo Narod bez nade. Zašto? Jer su grješne strukture ostale na vlasti, a to su moćni bogati i „učeni“, koji nažalost kod nas Hrvata spretno prelaze iz sustava u sustav. U svome zadnjem prerušavanju od Titovih jurišnika, komunista i antikapitalista pretvoriše se u mračne kapitaliste i „gorljive Hrvatine“, nositelje grješne strukture, s kojima počinje novo razdoblje u kojem se neće baviti prošlošću već će se okrenuti budućnosti. Zašto se odriču prošlosti? Zato, jer ih razotkriva kao nemoralne, nedomoljubne i izopačene nakaze. Na temeljima, koji oni grade, ne može se izgraditi država, kao ni kuća na živom pijesku. Urušiti će se sama od sebe.
Tragedija je što je naša Crkva sve to prepoznala i progovorila o grješnim strukturama, ali zbog nagodbenjaštva nije ih razotkrila. Posljedica toga je progon hrvatske tradicije izgrađene na katolicizmu i svega domoljubnog. Neoliberalizam pomahnitalo juriša, ruši Boga i sve uljuđene tradicije, utemeljene na kršćanstvu. Profit je za njih Bog, a čovjek kao pojedinac potpuno oslobođen od Božjih ustaljenih normi, prepušten je sam sebi, osobnom izboru, a tada je najranjiviji i podložan manipulaciji moćnika. 
Bijela kuga zamijenila je crnu i crvenu kugu. U svoj smrtonosni zagrljaj stegnula je Hrvatski narod. To što i drugi narodi zapadne civilizacije imaju slične probleme, nama Hrvatima nije zbog toga lakše. Po volji gospodara svijeta i zbog izdajničke politike hrvatskih vlastodržaca zemlja nam je zarasla u korov, a mladog naraštaja sve je manje, izumiremo!
Papa Lav XIII. svojom enciklikom Rerum novarum godine  1891. upozorio je na dolazak ovakvog pogubnog stanja. Za izlazak iz krize predložio je rješenje o uređenju pravednog društva. Nažalost, njegova enciklika prekrivena je velom šutnje. Ne promiče je na valjan i dostatan način ni Crkva, kojoj je to zadaća. Vlastodršci su Crkvu ušutkali i ugurali iza crkvenih vrata. 
U hrvatskoj povijesti bilo je i do sada teških, vrlo teških razdoblja. Uz Božju pomoć i žilavošću hrvatskog naroda, kojom nas je obdario, ostali smo i opstali svoji na svome. Kažu da je povijest učiteljica života! Što je doista povijest? S grčkog prevedeno, historija je priča iz davnine, priča iz prošlosti. Narodi koji vjeruju u svoje priče iz davnine i koji imaju povjesničare koji te priče nadograđuju imaju svoju povijest. Nažalost, za nas Hrvate to pravilo ne vrijedi. Naši povjesničari razgrađuju hrvatsku povijest, bolesno se nadmeću nastojeći nametnuti svoju istinu, svoju priču, rušeći do njih izgrađeno. Najpogubnije je što imaju selektivno pamćenje. Izostavljaju i šute o svemu  što je nepoćudno trenutnim vlastodršcima. Posebice je to naglašeno s novijom hrvatskom povijesti od 1918. do današnjih dana. Jesu li progovorili, i kao znanstvenici preko svojih  institucija izrekli istinu, da mi nismo ksenofobičan, genocidan i zločinački narod, kako bi nas neprijatelji prestali ucjenjivati? Jesu li odgovorili na pitanja:
-Tko su Vlasi tzv. Srbi?
-Kakve su Vlasi tzv. Srbi povlastice imali na štetu hrvatskih starosjeditelja?
-Kada su Vlasi tzv. Srbi svoja prava otpočeli rješavati balvanima?
-Kakva je politika vođena protiv interesa hrvatskog naroda u kojoj su vrlo aktivno sudjelovali Vlasi tzv. Srbi u Austrougarskoj monarhiji, a naročito od 1918. u Karađorđevoj i Titovoj Jugoslaviji?
-Razlozi i pod kojim uvjetima je nastao Ustaški pokret?
-O komunističkoj partiji, jugoslavenskim partizanima i Titovoj Jugoslaviji?
-Zašto su obje Jugoslavije nastale prijevarom, i nestale u zločinu i krvi?
-Koje strukture danas razgrađuju Republiku Hrvatsku i kako tome stati na kraj?
-Kako objediniti sve snage u borbi za opstojnost hrvatske države, sreću i blagostanje za sve Hrvate i narode koji osjećaju Hrvatsku svojom domovinom?

oOo
Ako je povijest učiteljica života, a povjesničari učitelji, onda zasigurno mogu odgovoriti na ova pitanja. Istina, ima pojedinačnih pokušaja. Pišu se knjige u malim nakladama, bez velikog odjeka u javnosti i uglavnom služe za umirivanje osobne savjesti. Državne institucije šute i podmuklo nastavljaju razgrađivati i ono malo što je ušlo u kolektivno pamćenje.
Pišu se i knjige uljepšanice, kako ih lijepo nazva Branimir Petener, kojima pojedinci prikrivaju svoju nečasnu prošlost. Naivni oduševljeno prihvaćaju njihova štiva, a od pravog obraćenja nema ni traga. Grijeh koji nije ispovjeđen i okajan ne može biti oprošten!
U hrvatskoj povijesti bilo je malih ljudi koji su sebe, svoje obitelji i po cijenu života stavili u službu Domu i Narodu. Založili su u temelje Hrvatske živote svojih najmilijih, svoj život i obiteljsku imovinu. Jedan od takvih je i Delimir Bogdanić, poznat pod nadimkom Delko, kako ga od milja nazvaše njegovi roditelji.
O Delku Bogdaniću nešto je napisano i puno neistine izrečeno. Vlastodršci i pripuzi nastojali su ga sotonizirati, a za svoje tvrdnje nisu naveli nijedan pravi razlog. Delkova obitelj bila je vrlo imućna i u ničemu materijalnom nisu oskudijevali. No, nedostajalo im je ono najvažnije, sloboda Hrvatske i blagostanje hrvatskog naroda i svih koji se osjećaju političkim Hrvatima.

delko bogdanić
Prabaka Anđelina Anđa Bogdanić s Kćerkom Magdom, unukom Mariom Gabrielom i praunukom Mariom del Pilar


O svom ocu Delku Bogdaniću i o svojoj obitelji, koja je svoje živote dala za slobodu Hrvatske, a preživjeli nosili i dalje nose mučenički križ hrvatstva, svjedočanstvo je dala njegova kćer Magda Bogdanić:


Ispovijest Magde Bogdanić

- Ja sam Magda Bogdanić kćer Delka Bogdanića, ustaškog pukovnika i Anđeline Anđe Zdunić. Rođena sam u Otočcu na sv. Iliju 20. srpnja 1940. Rodila sam se u otočkoj Pivovari, koja je bila vlasništvo moga djeda Ilije Bogdanića. Kada se tata oženio on i mama stanovali su jedno doba u Pivovari - počinje priču Magda Bogdanić i nastavlja:
Moj djed Ilija Bogdanić rođen je 16. srpnja 1880 . u Sincu. Njegova žena, moja baka Magdalena Prpić, rođena je 20. siječnja 1883.  u Švici. Živjeli su u Ličkom Lešću. Djed Ilija i baka Magdalena imali su četvero djece: Franju, Olgu, Delka i Mariju Micu. Franjo se bavio poslovima svoga oca. Nije se isticao u politici. Nakon sloma NDH ostao je u Hrvatskoj. Stanovao je u Zagrebu u Jurjevskoj. Živio je oko 70 godina. Imao je kćer Almu Bogdanić. S Almom, mojom sestričnom, održavam vezu.
Kćer Olga mlada se udala. Pokojni djed Ilija zakupljivao je šume, pa je zapošljavao inženjere da se posao valjano obavi. Olga se zaljubila u mladog inženjera Franju Virnika, Slovenca i udala se za njega. Otišla je s njim u Sloveniju u Kranj, gdje su živjeli do kraja života. Imali su dva sina Franca i Ivana. Teta Olga njen muž Franjo i sin Franc su umrli.
Delko, moj otac, treće je dijete. Rođen je 27. kolovoza 1910. u Ličkom Lešću.
Najmlađa kćer Marija Mica rodila se 15. rujna 1915. u Ličkom Lešću.
Djed po mami, Martin plemeniti Zdunić je iz Lovinca, rodio se 11. studenog 1874, a baka Marija Biondić rodom iz Vratnika rodila se 6. prosinca 1888. Živjeli su u Otočcu. Imali su sedmero djece, Zvonimira, Julku, Ivana, Božicu, Anđelinu Anđu, moju majku, Blaženku i Mariju Maru, a osmo dijete je od tri mjeseca umrlo.
Kada bi bio imendan moga djeda na sv. Iliju 20. srpnja, a onda 21. srpnja na svetog Danijela imendan župnika crkve Majke Božje Rozarije u Ličkom Lešću, te 22. srpnja na blagdan sv. Marije Magdalene imendan moje bake Magdalene, slavilo se tri dana.
Pokojni djed Ilija i baka Magdalena bili su vrlo bogati. Djed se uspješno bavio različitim poslovima. Posjedovao je dosta toga. U Ličkom Lešću pilane i velike prodavaonice u kojima su se prodavale različite potrepštine. Trgovine su bile na glavnoj cesti blizu crkve Majke Božje Rozarije. U Otočcu je posjedovao pivovaru. Godine 1914. pivovara je bila zajedničko društvo više dioničara. Na kraju, ostao je vlasnik djed Ilija i Dujo Milinković. Proizvodili su jako dobro pivo. Za pivo je najvažnija dobra voda, a nju su imali. U Pivovari su proizvodili rakiju i druga alkoholna pića.
Uz Pivovaru je bila velika rezbarska škola. I ona je bila vlasništvo moga djeda. Srušena je i na njenom mjestu sagradili su pet kuća. Na glavnoj ulici bila je Prva štedna kasa. Ta zgrada također je bila vlasništvo moga djeda. Sada mislim da je tamo neka banka. U Gospiću je bio vlasnik Hotela Like i jedne velike obiteljske kuće, koju je partizanska vlast srušila i na njenom mjestu izgradila Veterinarsku stanicu.

delko Gospićki hotel Lika u doba vlasništva obitelji Bogdanić i ....

delko
... danas nakon neuspješne adaptacije po želji novih hrvatskih gazda
Djed Ilija je bio veliki hrvatski domoljub. Uvijek spreman služiti Hrvatskoj i svome hrvatskom narodu. Vođen tim osjećajima tako je 1939. kupio Hotel Liku u Gospiću (konjušnicu za vrijeme Austrougarske), koja se nalazi preko puta crkve Navještenje Blažene Djevice Marije. Moja mama saznala je imena trojice Vlaha tzv. Srba, koji su se namjeravali uključiti u nadmetanje za kupnju Hotel Like. To su bili gospićki Vlasi tzv. Srbi Mihić, Potrebić i Dukić. Da ta vrijedna zgrada ne dođe u vlaško vlasništvo uključio se u nadmetanje, pobijedio i kupio hotel.
Mi, živi potomci Ilije Bogdanića nasljednici smo njegove imovine. Od tragičnih događaja nakon sloma NDH minu puno godina. Za Titova režima nasilno smo razvlašteni. Nažalost, do sada vlast Republike Hrvatske ništa nam nije od naše imovine vratila.
Marija Mica, sestra moga oca, kao i otac, bila je zaposlena kod djeda Ilije. Puno i naporno su radili obavljajući različite poslove u razgranatim djelatnostima, kojima se bavio pokojni djed. Poslije rata ostala je živjeti u Zagrebu. S njom je živjela njena mama, moja baka Magdalena. Svu imovinu su im oduzeli. Kasnije su im nešto vratili da mogu preživjeti.
Mome ocu krsno je ime Delimir. Od milja su ga zvali Delko i pod tim imenom je poznat. Završio je visoku komercijalnu školu u Karlovcu, a kasnije i konjaničku školu. Sve to u Kraljevini Jugoslaviji. Sve do rata radio je na imanju svoga oca. Bio je privatni poduzetnik, nije bio zaposlen u državnim službama. Veliki je bio Hrvatina i za Hrvatsku je radio sve moguće i nemoguće. Aktivno je sudjelovao u borbi za hrvatsku slobodu od Ličkog ustanka do tragične pogibije. Nije sudjelovao 1932. u napadu na žandarmerijsku postaju u Brušanima.
Tata se uključio u ustaški pokret. Kada se priključio ustašama u Otočcu, premješten je u Gospić. Zašto je iz Otočca premješten u Gospić nije mi poznato, premda je u Otočcu bio potreban, jer je Otočac pao u partizanske ruke. Premješten je vjerojatno zbog vojnih razloga. Mama se za tatom preselila u Gospić. Stanovali smo u našoj kući u Prnjavorskoj ulici. Tatu su kasnije premjestili u Sarajevo, braniti Bosnu. Mama je pošla za njim i u Sarajevo, tako sam ja živjela u Otočcu, Gospiću, Sarajevu i Zagrebu, prema tome gdje je tata služio Domovini.  U ustaškoj vojnici napredovao je do čina pukovnika. U Gospić se vratio 1943. Sestra Đurđica rodila se 22. travnja 1944., nakon njegova povratka, u našoj kući u Prnjavorskoj ulici u Gospiću.
Tata je malo bio kod kuće, opterećen vojnim obvezama stalno je izbivao. Rijetko je dolazio kući na dan dva. Jednom je tata došao iz Gospića u Otočac, sa svojom pratnjom, svome tastu Zduniću. Talijani su ih u Otočcu zaustavili. Rekli su im da se po Otočcu ne mogu kretati, da je to zabranjeno. Tata im je odgovorio da je u svojoj državi i ne mogu mu zabraniti slobodno kretanje Otočcem. Nastala je napeta situacija. Tata je razoružao Talijane i otišao tastu. Postupio je smiono, onako kako je on to samo znao. Talijani su opkolili tastovu kuću. Tražili su da se tata s pratnjom smjesta preda i pođe s njima u vojarnu. On nije htio, a Talijani to nisu mogli shvatiti. Talijani, kao i Nijemci, radili su što god su htjeli, kao isključivi gospodari. Sutradan tata je pošao u talijansko zapovjedništvo, tamo se s njima žestoko porječkao i svašta im je rekao. Čovjek je morao biti čvrst na nogama da ga ne sruše, a takav je bio moj otac.
Kada je Italija kapitulirala, partizani su pošli u Senj razoružati ih i zaplijeniti tenkove, automobile, benzin, oružje, streljivo i ostalu vojnu opremu. Partizani nisu trebali upotrijebiti silu, Talijani su im sve bez otpora dragovoljno predali. Kako su partizani bili zauzeti razoružavanjem Talijana, tata je toga 14. rujna 1943. sa svojom postrojbom i uz potporu neke njemačke postrojbe iz Gospića pošao na vojni pohod u Otočac. Vojnici nisu znali kamo idu. Rekli su mi da je tata iznenadio partizansku posadu, ušao u Otočac i napravio pravi darmar. Ne znam puno o tome. Kažu da su se partizani razbježali i sakrivali po podrumima. Te partizanske junačine među kojima su bili visokopozicionirani djelatnici AVNOJ-a i ZAVNOH-a razbježale su se i posakrivale po svinjcima, kokošinjcima i podrumima. Tata ih nije našao, jer nije ni znao da se okupljaju na zasjedanje ZAVNOH-a. Da je to znao pohvatao bi ih i samo Bog zna kakav bi bio daljnji tijek borbe za Hrvatsku. O tom pohodu ne znam puno. Čula sam da su ustaše ušle u otočku bolnicu. Mama mi o tome nije pričala. Drugi su mi rekli da su u bolnici radile časne sestre.
O tatinom pohodu na Otočac pisao je Nikola Bićanić. Pokojni Vladimir Frković donio je u Argentinu taj Bićanićev uradak. Umnožio ga je i dao mi primjerak. Pročitala sam ga. Koliko sam upoznata časne sestre oslobođene su optužbe, pa mi izgleda da partizanske optužbe nisu istinite. Znam da je sestra Žarka Ivasić optužena, osuđena i strijeljana uz kapelicu sv. Marije Magdalene u Gospićkom groblju. Čula sam da u gospićkom groblju ima prekrasno uređen grob.
Tatin iznenadni upad u Otočac, uništenje vojne opreme, poniženje radi nespremnosti i kukavištva partizanske posade, koja se razbježala, a još više pristiglih vijećnika AVNOJ-a i ZAVNOH-a, razbjesnila je partizansko vodstvo. U osvetničkom mahnitanju pobili su puno nevinih Otočana, među njima i kapelana Antu Žilavca, rodom Slovenca. Optužili su ih da su suradnici ustaša. O tome je pisano u izbjegličkom tisku. Domobranski časnik Luka Gorjanović, koji je došao u Argentinu, o tome je napisao knjigu. Izdao je tu knjižicu 1949. Opisao je sve naše borbe i zbivanja vezana za ratno razdoblje. U knjizi spominje Liku i moga oca. Knjigu je mama kupila od svoje sirotinje. Ne sjećam se Luke Gorjanovića. Mora da je rano umro, jer je bio ratni invalid. Mama je knjigu poklonila svome najstarijem unuku. O upadu moga oca u Otočac ništa više ne znam. Nisu ni za vrijeme Titove Jugoslavije o tom događaju puno pisali. Nastojali su zamagliti činjenice i lažno prikazati taj događaj. Hrvatska povijesna znanost jednom će o tome reći istinu. Znam da je u Otočcu bilo teško, jako teško, kada su tamo bili Talijani, a naravno i jugoslavenski partizani. Tata je svoj život posvetio Hrvatskoj i borbi za njen opstanak. Umro je mučeničkom smrću. 
Naše mame, nama mlađima, o ratnim zbivanjima nisu puno govorile. Više znam preko drugih ljudi koji su bili s tatom i koji bi mi nešto pohvalno ispričali o njemu.

Veronika Papić, časna sestra, Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Frankopanske u Zagrebu, htjela se preko profesora Katalinića povezati s mnom. Iz Buenos Airesa sam je nazvala i dugo smo preko brzoglasa razgovarale, to je bilo pred jedno dvije godine. O tatinom pohodu na Otočac i zbivanju u Otočkoj bolnici nemam pravih obavijesti i podataka. Bila sam premalena i sve što znam čula sam od drugih ljudi o upadu moga oca u Otočac 14. rujna 1943. Tata pri rijetkim dolascima kući nije nam o ratnim zbivanjima pričao.

Mamina sestra Mara, bila je najmlađe dijete. Studirala je pravo u Zagrebu. Pred slom Nezavisne Države Hrvatske došla je roditeljima u Otočac.  Za Uskrs 4. travnja 1945. mama s nas dvije nejake kćeri, boravila je kod bake u Otočcu. Tata je prolazio kroz Otočac i navratio k nama. Dovezao se džipom. Mama kaže da je bio dva sata s nama. Moja sestra Đurđica bila je već malo porasla. Tata ju je vidio kad se rodila, kada je došao kući na tri dana, a sad ju je zadivljeno gledao i rekao kako ne može vjerovati da je to ono njegovo dijete. Oprostio se s nama i otišao negdje k svojim  vojnicima i više se nismo vidjeli.
Strah pred podivljalim partizanima bio je golem. Ljudi su bili uspaničeni. Autobusima su prevozili ranjenike u Senj, pa dalje do Rijeke i Trsta u Italiji. I nas su smjestili u jedan autobus. S nama je u progonstvo pošla mamina sestra Mara. Mama je malenu kćer Đurđicu zamotala u jastuk. U Pivovari je otvorila blagajnu (sef) i uzela ono nešto novaca što ga je tamo bilo. To nam je bilo sve. U Senju su nas primili dobro. Dočekao nas je mamin rođak Drago Žubrinić, veliki župan u Senju. Iz Senja krenuli smo u Rijeku. Tamo nas je primio tatin prijatelj Baričević. Iz Rijeke smo u velikoj koloni vozila krenuli u Trst. Bez nekih većih teškoća stigli smo u Italiju. Mama je mislila da ćemo u Italiji ostati 8 do10 dana, dok se opće stanje ne smiri. Eto, nažalost, platili smo golemu cijenu i podnijeli veliku žrtvu.
Najednom 15. svibnja 1945. završio je rat i što sada?  Po volji i milosti Božjoj živjeli smo šest mjeseci u Italiji lutajući amo-tamo u grčevitoj borbi za opstanak. Mama s nas dvije malene kćerke i mamina  sestra Mara sakrivali smo se po tavanima. Sastajali smo se s drugim Hrvatima, s Nikicom Murkovićem, sudcem iz Perušića, Madom Hunjet iz Gospića i njenom sestrom Đurđicom, udanom za Danu Crljena. Svatko je spavao tamo gdje bi ga netko primio. Bilo je jako teško, nismo imali talijanske isprave, kojima bi stekli pravo na rad i podizanje hrane.
Jedne noći u Trstu, u sobu koju je mama iznajmila za nas upali su vojnici i policajci. Popisali su nas za povratak u Jugoslaviju. Usnula sestra Đurđica probudila se i tako se jako rasplakala da se jedan smilovao i rekao neka ostanemo do jutra pa će nas se sutra riješiti. Gazdarica je vikala na njih neka izlaze iz njene kuće, jer ne može dozvoliti da dvije žene s dvoje male djece izbace na cestu i s ono malo stvari koje su imale upute u neizvjesnost u Jugoslaviju. Stalno je bilo takvih problema.
Glad je bila velika. Mama bi pošla u selo i za zlatni prsten kupila jaje, dva i malo vodom razrijeđenog mlijeka. Kuhali smo što bi u onoj oskudici nabavili. Od cikorije kuhali smo nezaslađenu crnu kavu. U borbi za preživljavanje mama je založila svoj zlatni nakit: vjenčani prsten, lančić, križ, naušnice i drugo, dobiven od tate. Isto tako to je uradila i teta sa svojom zlatninom. Za golo preživljavanje svakodnevno smo se borili.
Kako u svakoj državi iza rata bude strašno, tako je bilo i u Italiji. Sve je bilo zamazano, puno buha, stjenica i svraba. Svega je bilo. Sjećam se kako su nas odveli u neku tvrđavu. Tamo su nas nekim mastima mazali radi svraba. Nismo se imali gdje oprati. Mama bi nas kupala na fontani na ulici. Bilo je to doba patnje i bola. Strašno, strašno, prestrašno!! Sudac Murković je rekao da ovako više ne možemo. Moramo potražiti neku internacionalnu ustanovu za naš prihvat. Tako smo pronašli Kamp Fermo. Dok smo došli do kampa doživjeli smo velike neprilike. Putovali smo iz grada u grad različitim prijevozima. Sjećam se nekih kamiona natovarenih kožom. Smjestili smo se na te kože čvrsto se držeći. Čekali smo cijeli dan da kamioni krenu. Nekako smo uspostavili vezu s Kampom Fermo. Poslali su kamion po nas.


delko
Detalj isprave za odlazak u Argentinu

U logoru Fermo popisani smo u tri liste:
1. bijelu listu, za civile bez ikakve političke veze,
2. sivu listu, za muškarce, žene i njihovu djecu, koji su imali političke veze s NDH. Na toj listi bile smo majka, sestra i ja,
3. crnu listu, za ljude iz sustava NDH.

Za nas s popisa nije bilo nikakve sigurnosti, naročito za one s treće liste. Preko noći ljude bi uhićivali, izručivali Jugoslaviji, ili odvodili u zatvore u Rim (Regina coelis). Jedna velika skupina je pobjegla iz zatvora, a to je mislim negdje opisao prof. Kazimir Katalinić. Sjećam se da su se naši ljudi skrivali izvan logora i spavali na drveću. Mnogi su došli u Argentinu pod lažnim imenima. U Fermu smo bile oko dvije i pol godine. Družili smo se s hrvatskim obiteljima, kao na primjer Sredl, Ducmelić, Hranilović, Stegnar, Krpan, Ramljak i drugima.
Bilo je dvije tisuće osoba u tom našem logoru, jako puno obitelji. Svi smo bili zajedno, tako smo i spavali u tim golemim nastambama. Poslije su nam napravili paravane od platna učvršćena na drveni okvir. Bili su visine oko dva metra. Tako smo dobili mali intimniji obiteljski kutak. Imali smo ležajeve sa slamaricama. Nastambe smo uredno održavali. Vladao je red. Radi dezinfekcije prale su se nastambe skoro svaka dva tjedna. Tu je hrvatski narod pokazao što je i kakav je. Iz ničega, u krizi, neimaštini i očaju stvoren je mali vrtić, pučka škola, srednja škola i učili se jezici. Osnovali smo stolarsku radionicu i krojačnicu. Ispomagali smo se, gajili zajedništvo i osjećaj pripadnosti.
U Kampu Fermo bilo je više naših svećenika. Tu je bio i naš poznanik iz Gospića, svećenik Bujanović. Zvali smo ga pop Jole. Dolazio je k nama kući u Gospiću. Bio je veliki župan. Mama bi govorila tati: „ Delko, Delko pusti Jolu svećenicima“. Tata bi odgovarao neka se malo strpi, vratit će se Jole k svećenicima kada se Hrvatska učvrsti. Dolazio je pop Jole k nama i u Argentinu. Oženio se i sa ženom Adelom otišao u Australiju. Čula sam, kada su ostarjeli prodali su stan i otišli u dom za stare osobe. Svećeniku u Adelaidi nudili su arhivno gradivo. Ovaj nije to preuzeo. Gradivo je ostalo u stanu i novi vlasnik ga je bacio. Šteta!
Ni ja ne znam kako će moja arhivno gradivo biti sačuvano. Nadam se da će je čuvati moja kćer, kao obiteljsku ostavštinu. Znate, mladi imaju osjećaj za Hrvatsku iz priča nas starih. Većina ih nije bila u Hrvatskoj. Nisu se napojili predivnim hrvatskim krajolicima, udahnuli hrvatski zrak i čuli živu hrvatsku riječ. Žive u tuđem svijetu, koji je njihova domovina. A znate onu: „Daleko od oka, daleko od srca“. Ne znam, bojim se da će se sve razvodniti. To je stvarnost, to je istina, sve će se rastopiti i iščeznuti. Ako arhivno gradivo ne bude sačuvano na jednom mjestu, razvući će se i zagubiti.
Normalno bi bilo da Republika Hrvatska preko svojih institucija pokrene prikupljanje arhivnog gradiva u iseljenoj Hrvatskoj. Kako Republika Hrvatska to neće uraditi, to bi jedino mogla obaviti naša Crkva! Hoće li?
U logoru Fermo saznali smo o tragičnoj sudbini maminih roditelja i djeda Ilije. Kada smo mi iz Otočca otišli, taj dan ili sutradan, partizani su mamine roditelje ubili na stravičan način negdje oko njihove kuće u Otočcu. Baku Mariju su noževima srezali i izboli, strašno. Umrla je držeći krunicu u ruci. Bila je velika kršćanka, svakodnevno se pričešćivala. Nisu dozvolili da ih pokopaju u groblju, isto kako je to bilo u Gospiću i ostalim mjestima. Jedne noći bez mjesečine neka prosjakinja koja je dolazila baki, a ova bi joj uvijek nešto dala, i jedna naša rođakinja, zamotale su mrtva tijela bake i djeda u plahte i krišom ih pokopale izvan ograde otočkog groblja. U groblje nisu smjele. Nakon 15 godina njihova najstarija kćer Julka, preko suda pokrenula je postupak neka se utvrdi zašto su njena majka i otac ubijeni bez ikakve presude i zašto im je uskraćeno pravo da ih pokopaju u otočkom groblju. Njena upornost bila je nagrađena. Dobila je dozvolu da roditelje ekshumira i pokopa u groblje.
Brat Zvonko bio je domobranski, a poslije ustaški časnik, poginuo je na Bleiburgu. Za Hrvatsku je dao najvrjednije što je imao - svoj život.
Djeda Iliju partizanska vlast po ulazu u Gospić 4. travnja 1945. uhitila je i nakon mučenja zavezana za zaprežna kola, vukla i strijeljala negdje oko Gospića. (Svjedoci kažu da je Ilija Bogdanić strijeljan kod svoje kuće u Prnjavorskoj ulici).
Iz logora Fermo nas su premjestili u Banjoli. U logoru Banjol izdali su nam osobne isprave za useljavanje u Argentinu. Podvrgli su nas i detaljnim zdravstvenim pregledima. Samo su se zdravi mogli useliti. U Argentinu smo primljeni, jer je Eva Peron, žena predsjednika Argentine Perona doputovala u Vatikan tražiti zdrave i sposobne radnike za useljavanje u Argentinu. Ljude koji će htjeti raditi. Bio je zaključen ugovor između Argentine i Svete Stolice za useljavanje izbjeglica. Tako smo se preko Crvenog križa uselili u Argentinu. Iz drugih država također su useljavani u Argentinu.
Naša skupina 31. prosinca 1947. ukrcala se na brod Santa Cruz.  Putovali smo 21 dan tim derutnim brodom do Argentine. To je bio Panamski brod izvan upotrebe. Malo su ga dotjerali i poslali po nas. Kada su naši ljudi ulazili u brod, imala sam tada sedam godina, govorili su: „Bože u Tvojim smo rukama, ovaj će se raspoloviti na sredini oceana“. Hvala Bogu stigli smo u Buenos Aires 21. siječnja 1948. Naši franjevci zakupili su veliku kuću. Znali su da dolazimo i da nemamo kuda. To je bilo  u gradu Buenos Aires zvali smo svi to Monte, jer se nalazila u ulici Monte. Prva dva tjedna bili smo u emigrantskom hotelu na Retiru dok su nam izdali  isprave. Kada smo ih dobili dopušteno nam je da odemo iz hotela. Gotovo 90 posto nas je otišlo u Monte. Smjestili smo se kako smo mogli. Bilo je puno soba. Tu smo živjeli godinu i devet mjeseci. U jednoj sobi smo živjeli Domagoj Vlahović, njegova mama Marija i njegov brat Ante, moja mama, moja teta i nas dvije sestre. Svi smo imali krevete. Živjeli smo u tom tijesnom prostoru skladno. Poštivali smo jedni druge i pomno pazili da ne narušimo intimnost svakog od nas. Gore na terasi bile su sobe za neoženjene muškarce. Ljudi su počeli tražiti posao, zapošljavati se i raditi ono što su mogli i kako su mogli. Mamin brat Ivan Zdunić rekao je mami neka se za živu glavu ne zapošljava. Velika smo joj briga nas dvije malene. Rekao je da nije samo Delkov šogor, već su i prijatelji, te da će se on brinuti za mamu i nas djecu. Mama se ipak zaposlila u tvornici bakelita. Posao je bio naporan i štetan za zdravlje. Radilo se pod maskama i morali su iz zdravstvenih razloga popiti litru mlijeka na dan. Prsti su joj bili ozlijeđeni od takva rada. Mama je tu radila dok je nisu otpustili. Kad su je otpustili gorko je plakala. Nije se predavala. Kupila je šivaći stroj i naučila šivati. Šivala je konfekciju  za neku veliku trgovačku kuću. Poslije je izrađivala pulovere, kao većina Hrvata.
Odmah 1948. otišla sam u internat kod časnih sestara, jer sam prispjela za školu. Teta Mara  čuvala je moju sestru Đurđicu od tri godine. Kod časnih sestara milosrdnica bila sam od sedme do 18. godine. Tamo sam završila sve škole, naučila svirati  glasovir, samo što nisam postala časna sestra. Studirala sam ekonomiju. Zaposlila sam se pa nisam završila studij. Radila sam u banci. Tamo sam upoznala moga muža Pierra Manuela Echepetelecu. On je  bio Baskijanac, rođen u Francuskoj. Doselio je u Argentinu 1950. Vjenčali smo se i u braku proveli 36 godina do njegove smrti. Bio je direktor banke, završio je studij ekonomije. Bio je vrlo načitan, obrazovan  i inteligentan.
Imam jednu kćer i dvoje unučadi. Kćeri je ime Marija Gabriela. Diplomirana je inženjerka arhitekture, dobro govori hrvatski. Unuka se zove Marija del Pilar, a unuk Juan Manuel
Sestra Đurđica živi u Argentini. Udana je za Argentinca Arnaldo Soto. Obadvoje su živi. Imaju petero djece, dvije kćeri i tri sina: Pablo Delimir, Javier, Cecilia Ana, Adrian i Maria Fernanda, osmero unučadi: Alvaro, Bautista, Francisco, Maria Jesus, Maria del Rosario, Facundo, Fatima i Lourdes i deveto je na putu.
U početku nisam znala ništa o svome ocu. U uredu je radio sa mnom Vjekoslav Perinić. Vjerojatno ste čuli za njega, jer je Republici Hrvatskoj poklonio kolekciju lutaka. Radi svojih lutaka putovao je svijetom. U Sjevernoj Americi u razgovoru spomenuo je da radi s kćerkom pukovnika Delka Bogdanića. Rekli su mu da poznaju čovjeka koji zna dosta toga o obitelji Bogdanić. Taj čovjek mu je ispričao da se tata pred OZNOM i KNOJEM sklonio u Velebit. Bio je izdan i izvršio je samoubojstvo. Njegovo tijelo bilo je izloženo u Kosinjskom Bakovcu, a potom u Gospiću na sudskim vratima. Tijelo je bilo razneseno bombom. Tri dana tijelo mu je bilo izloženo. Učenici svih škola i Gospićani morali su ga doći gledati. Dovodili su i zatvorenike da ga prepoznaju. Mamina sestrična rekla im je da to nije Delko, a kada je došla kući plakala je i govorila jest, jest, to je Delko. Premda mu je manjkao prst i zubi, a skrivajući se živjeli su kao životinje, zarastao je u bradu, prepoznala ga je.
Jednom kovaču naredili su da tatino tijelo negdje odnese i pokopa, te da nitko ne smije znati gdje mu je grob. Naredbu je izvršio, samo je na grob navalio veliki kamen, da bi se po njemu jednom grob mogao pronaći. Nažalost, nikakvih saznanja nemam o tom kovaču, a ni o tatinom grobu.
Na tu vijest bili smo svi potreseni, a mama je bila očajna. Kada se za mjesec dva oporavila napisala je pismo tom čovjeku iz Sjeverne Amerike. Znala je jako lijepo pisati. Na pismo nije dobila odgovor. Nakon godinu dana Vjekoslav Perinić ponovno putuje u Sjevernu Ameriku.  Doznaje da je UDBA ubila tog čovjeka, pa radi toga mama nije ni mogla dobiti odgovor na pismo. Ne znam kako se zvao taj čovjek i u kojem je gradu SAD-a živio, a i Perinić je umro.
Bilo nam je grozna spoznaja da je tata izvršio samoubojstvo kako im živ ne bi pao u ruke. Preko Ivana Vukića, koji piše o našoj nedavnoj krvavoj i tragičnoj povijesti spojila sam se s gospođom Rožom Šporčić. Nazvala sam je i u telefonskom razgovoru mi je rekla: „Delka Bogdanića upoznala sam kao mlada djevojčica od deset godina. Moj otac Mate Pleša bio je domobranski vodnik. Sakrivao se od progona partizanske vlasti. Oko mjesec dana skrivao se sa skupinom pukovnika Delka Bogdanića. U Delkovoj skupini bilo je više domobrana i ustaša. Kako je vrijeme prolazilo neki su u potjerama ubijeni, a neki bi se predali. Poneki su bili pošteđeni od progona i nastavili su živjeti civilnim životom kod kuće. Među njima je bilo i onih koji nisu mogli izdržati pritisak OZNE, pa su postali njeni suradnici i izdavali su dojučerašnje suborce.
U Delkovoj skupini tako je bio i ustaša iz Kosinjskog Bakovca Grga Grgurić. Priključio se skupini s nakanom da OZNI dojavljuje što Delko smjera.
Bila sam malena i spretna djevojčica. Mama mi je davala hranu i vodu, da je skrivajući se pred krvožednim partizanima, kroz šipražje odnesem tati i pukovniku Delku. Kasnije, kada se stanje malo smirilo i kada smo osjetili da tati ne prijeti smrtna opasnost, vratio se kući. Bio im je sumnjiv i stalno je bio pod prismotrom on i svi mi ukućani. Unatoč tome ja sam i dalje po tatinom i maminom nalogu nastavila nositi hranu i vodu pukovniku Delku i njegovoj skupini. Glad i svaka druga neimaština bila je velika. Partizani su opljačkali selo, ostali smo bez ičega, kao crkveni miševi. Od ono malo što smo imali odvajali smo dio za naše nevoljnike koji su se skrivali u šumi. Hranu za njih donosili su nam i susjedi, koji su znali da smo u vezi s pukovnikom Delkom.
Skupina pukovnika Delka se osipala. Za prezimiti s njim ostali su ustaše Pave i Ivan. Ne znam kako su se prezivali. Sjećam se da je Ivan bio visok, crne, kovrčave kose, a Pave je bio plav. Pukovnik Delko odlučio je zemunicu za prezimljavanje iskopati u vrtači blizu naše kuće, stotinjak metara od ceste. Rekao je da je tu u selu sigurnije nego u planini. Zemunicu su obložili šimlom, a potom dekama i biljcima, koje su dobili od seljana. Za zemunicu je znao tata i mi  ukućani, ne znam je li još netko u selu. Pukovnik Delko znao je krišom navratiti k nama u kuću. Jednom sam mu rekla, dok je objedovao za stolom, neka skine bombu s opasača. Odgovorio je: „Curo mala, ona je moja spasiteljica“.
Glad nadvladava oprez. Pave i Ivan pošli su tražiti hranu od svojih poznanika, koji su se prije skrivali s njima. Navratili su i do Ivana Špoljarića Brdara, Mile Špoljarića Lukina i Jose Podnara. Ivan je bio povezan s  Martinom Pršom zadrtom komunjarom. Padala je kiša, pa je snijeg bio raskvašen. Dojučerašnji suborci rekli su Pavi i Ivanu neka odu prileći u štagalj dok kiša prestane i dok im pripreme hranu. Kada su nesretnici otišli odmorit se u štagalj, opkolila ih je OZNA i KNOJ, koji su bili smješteni u Pilareve kuće. Pave i Ivan su se predali. Vezali su im ruke. Batinali su ih. Ivanu su rezali lice i derali kožu. Bio je čvrst i ništa nije odao. Svukli su ga do pojasa i bosog po snijegu preko polja odveli prema Dragnuši, koja pripada Pazariškom Bakovcu. Lijevo od Dragnuše u šumi su ga ubili. Kada je snijeg okopnio pastiri su našli njegovo truplo.
Pavu su slomili, pod mukama pristao je pokazati gdje se krije pukovnik Delko Bogdanić. Doveo ih je  do zemunice. Vojnici su opkolili vrtaču u kojoj je bila zemunica. Bilo ih je toliko, stojeći jedan do drugog, izgledalo je kao da su u kolu. Pave je povikao:
- Gospodine pukovniče izađi ništa Ti se neće dogoditi!
Bila sam vani i čula sam taj poziv. Pukovnik je provirio iz zemunice i naglo se povukao unutra. Nakon toga čuo se prasak bombe kojom se je raznio. Postalo mi je jasno zašto je bomba njegova „spasiteljica“.
U raskomadano pukovnikovo  tijelo vratili su utrobu i držeći ga za noge  izvukli iz zemunice. Ostala je u zemunici njegova jetra, koju je neki pas lutalica odnio. Pukovnika su utovarili u volovsku zapregu moga djevera. U pukovnikov bombom raznesen trbuh posjeli su vezana i izbezumljena Pavu. Djever ih je odvezao na placu u Kosinju. Pokupili su i krvave deke i biljce. Pukovnika Delka su objesili na lipu, a deke i biljce su razastrli po zidu uz put do crkve. Oznaši su govorili ženama koje su išle u crkvu neka uzmu svoje pokrivače. Zgrožene događajem nisu htjele ni pogledati na tu stranu već su skamenjene išle na misu. Slijedeći dan pukovnika Delka i Pavu još živa prevezli su u Gospić. Pričalo se da je i tamo Delko bio izložen danima, kako bi još više zastrašili Gospićane, koji su ionako groznim zločinima bili isprepadani. O sudbini Pave ništa ne znam.
Nakon samoubojstva pukovnika Delka uhitili su tatu. Tukli su ga u kući i u kući Ivana Klobučara Jolina, gdje je bila smještena OZNA. Mama je slušala ta krvoločna mučenja i divljačka batinanja oca. Iz Gornjeg Kosinja odveli su ga u zatvor u Perušiću. I tamo su ga mučili. Ruke vezane žicom nabrekle su mu i žica mu se duboko zarezala u njih. Spasile su ga tri Vlahinje, sestre Soka i Koka i njihova susjeda Boja iz sela Krš kod kosinjskog mosta. Svjedočile su u Perušiću da je otac nevin, te da nikom nije ništa nažao napravio, štoviše, mnogima je pomogao. Nakon suđenja pušten je na slobodu. Zatvor i batinanje narušili su mu zdravlje. Mlad je umro, u šezdesetoj godini života“.
(Pripomena pisca članka: Zemunica pukovnika Delka Bogdanića nalazi se na 605 m n/m i na položaju S 44° 42,572'  i  I 15° 07,966')

Prije nego što sam od gospođe Rože Šporčić u tančine saznala o smrti svoga oca, posredstvom gospodina Ive Livljanića iz Zadra, koji je bio je diplomat šest godina u Rimu, a kasnije u Čileu, doznali smo o tragičnoj smrti oca. Njegov šogor radio je u hrvatskom arhivu u Zagrebu nakon Domovinskog rata. On nam je javio da tata nije izvršio samoubojstvo već da su ga oznaši ubili, te da su potom proširili glasine da se sam ubio. Navodno, tako to piše u tajnim spisima.
Tata je viteški poginuo, ubio se da zlotvorima ne padne živ u ruke, da se na njemu ne iživljavaju. I u smrti je pobjednik, jer zlotvori napojeni mržnjom nisu mu oprostili doživljeni poraz i poniženje, prilikom vojnog tatinog  pohoda na Otočac. Kada se o hrvatskoj povijesti bude pisala istina, moj otac dobit će počasno mjesto u njoj.
U Hrvatskoj sam bila 1994., nakon 50 godina. Kada smo na Uskrs 4. travnja 1945. izbjegli iz Hrvatske nisam imala ni punih pet godina, a sestra Đurđica tek 11 mjeseci. Hvala dragom Bogu, imale smo mogućnost, sve tri posjetiti Hrvatsku, mama, sestra i ja. Mama je svoj život posvetila sestri i meni i poslije unučadi i praunučadi. Nikada se više nije udavala i ostala je vjerna i dostojna udovica svog Delka. U iseljeništvu, osim što je puno radila za preživjeti, uvijek je sudjelovala u raznim našim hrvatskim društvima. Bila je član Hrvatskog pjevačkog zbora „Jadran“, imala je lijepi alt i ponekad bi na koncertima solo pjevala.
Pohađala je društvo „Irena Javor“, ženski ogranak Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu koji se brinuo za bolesne i nemoćne Hrvate.
Bila nam je uzor i podrška. S 95 godina, 8 veljače 2012, pred zoru, zaklopila je svoje oči i otišla u vječnost. Zadnjih šest godina i nakon srčanog napada živjela je sa mnom.
Teško je bilo biti progonjen, bez oca odrastati u stranom savjetu. Žrtva moga oca i naših obitelji Bogdanić i Zdunić, ugrađena je u temelje Republike Hrvatske. Svoj križ za Dom i Narod ponosno nosim.

ddd
Delko Bogdanić na vjenčanju Slavka Hajdinovića

 

Prikaz knjige Ivana Vukića


LIKA I PODGORJE
NA BRANIKU DOMA I NARODA

petener Piše Branimir Petener vukicIvan Vukić na promociji

7. siječnja 2013. u 22.15 sati


Nakon znatnih odgoda i težkoća zbog tiskare i knjigovežnice prokrčila je svoj put prema čitateljstvu izvanredna knjiga Ivana Vukića LIKA I PODGORJE – na braniku Doma i Naroda.


Knjiga je dne 21. studenoga 2012. prvi put prikazana, i to vrlo uspješno, u posve popunjenoj velikoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Gospiću. Prikaz je predvodio Andrija Jandre Benković, prof. iz Gospića. Potom je o knjizi govorio Tomislav Jonjić, odvjetnik i urednik Političkoga zatvorenika, u kojemu je proteklih desetak ljeta Ivan Vukić objavljivao dielove štiva i podataka, sada znatno proširenih i cjelovito složenih u knjigu. Pri tome je Jonjić naglasio, kako vlasti RH uzkraćuju podporu Zatvoreniku i otežavaju novčane uvjete za obstanak toga glasila HDPZ-a. U ime Naklade HOR – Hrvatski Obranbeni Red – knjigu je po sadržaju podrobnije prikazao njezin urednik Branimir Petener. Na kraju je o postanku knjige, o dugogodišnjemu težku prikupljanju podataka, izvornih izprava i dokaznih svjedočenja govorio sam pisac – Ivan Vukić. U ime Naklade HOR i osobno iztičem izrazite vriednostne osobitosti Vukićeve knjige. Ona je vrlo obsežna. Sastoji se od 60 (šestdeset!) poglavlja i proteže se na 1.070 (tisuću i sedamdeset!) stranica, ima 167 slikovnih i stihovnih priloga (mnoge u bojama), a uz to i do sada gotovo neviđeno množtvo poimenično popisanih žrtava jugoslavensko-partizanskih, jugokomunističko-četničkih pokolja Hrvata te inih državljana NDH diljem obaju velebitskih krila – Like i Podgorja, i to poglavito nakon preokreta, nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske, počev 4.-5. travnja 1945., t.j. od ulazka partizansko-četničkih i srbokomunističkih zločinaca u nebranjen Gospić.
Knjiga uvodno tumači hrvatske narodne tragedije od 1493. do 1918., do 1941., do preokreta, t.j. do sloma NDH 1945., pa sve do Hrvatskog obranbeno-osloboditeljskog ili Domovinskoga rata 1991.-95., jer je u tim stoljećima svaki ličko-podgorski naraštaj stradavao u ratovima, pokoljima i progonima. Knjiga dokazuje i koriene svega zla u Hrvatskoj: to su zablude jugoslavenstva u Hrvata podložne velesrbskim najezdama SPC-a, Garašanina, Vuka, … i beogradskih akademika. A nakon svega, umjesto preporoda u sadašnjoj Hrvatskoj Državi – biedno stanje u hrvatskim vlastima i politici! Biedu na izrazit način očituje i gospićka gradska uprava sustavno suzbijajući spomen-pohode na gospićka množtvena grobišta svakoga 4. travnja, na Dan gospićkih žrtava najstrahotnijega dana godine 1945. A još je gore, što te hrvatske vlasti sprječavaju uzpostavu Gospićkoga spomen-prostora na tim grobištima, na kostima mučenika, koje zlodusi uviek iznova ubijahu izgradnjom ceste i kanalizacije, parkiralištem i napuštenim jugokomunističkim javnim zahodom.
Osobito je knjiga vriedna po dokaznim izpravama, t.j. dokumentima. To su izjave svjedoka o bezbrojnim žrtvama, poglavito poimence popisanima, i o njihovim ubojicama, krvnicima, mučiteljima jugokomunističke oznaško-udbaške, partizansko-četničke vrste pod vodstvom KPJ. Uz to je u knjizi objavljeno vriedno arhivno gradivo: oznaško-udbaško-partizanske izprave poput gospićkih sudbenih (zatvorskih) knjiga za razdoblje 1945.-53., a uz njih i presude vojnoga suda tzv. Jugoslavenske armije, dopisi, zapisnici te ini dokazi o genocidnim zločinstvima jugokomunizma u ličko-podgorskoj i svekolikoj Hrvatskoj.
Knjiga stenje pod bremenom hrvatske muke. Knjiga plače, jauče i Boga zaziva. A savjestan se čitatelj, zgranut i suočen s dokazima o takvim i tolikim ličko-podgorskim žrtvama, stidi zbog vlastita neznanja, zbog propusta u obrani Domovine, zbog vlastite kukavnosti. Kako se i ne bi zgranuo, kada čitajući knjigu doznaje strahote: dne 4.-5. travnja 1945. jugopartizansko-četničko dvodnevno ubijanje svega hrvatskoga u Gospiću, 16 (šestnaest!) množtvenih stratišta i grobišta u Gospiću (osobito u kanižkome Kloštru), u samo jednoj gospićkoj ulici – Žabičkoj – 35 žrtava i trajnih progonjenika! Gospićke oznaško-udbaške sudbene knjige kazuju: gospićkih je političkih uznika bilo 1.146 (tisuću sto četrdeset i šest!) godine 1945., 85 godine 1946., 89 godine 1947., 90 godine 1948. te još 48 godine 1949. Podataka nema za god. 1951., a od godine 1951. do 1953. zapisana su 32 uznika! Iste knjige kazuju, kako je više od trećine tih uznika pobijeno, množtvo bez ikakva suđenja i s naknadno krivotvorenim osudama, mnogi u životnoj dobi od samo 17 godina, mladići, djevojke, … Nadalje, titoistički partizani, tzv. osloboditelji, pobiše Hrvate poglavito god. 1945., i to nakon rata, primjerice: u Barletama 71 poimence popisanu osobu, u obćini Brinje 914 osoba, u Bužimu (izhodištu krvoloka Jakova Blaževića) 45 osoba, u velebitsko-podgorskim selima 568 osoba, u Širokoj Kuli 163 osobe (a nastaviše jednako i god. 1991.-95.), u Bilaju 162 osobe, … Svjedoci diljem knjige navode bezbrojne žrtve, kojima ne znaju imena, po množtvenim stratištima i grobištima u Lovincu, Ličkome Cerju, Sv. Roku, Gračacu, Prezidu, Brušanama, Trnovcu, Smiljanu, Podlapači, Bažkim Oštarijama, Boričevcu, Brotnji (38 Ivezića!), Korenici, svekolikoj iztočnoj Lici, Kršu kod Kosinja, u bolnici u Otočcu, … Grobišta, jame i rivine (vododerine) Mušaluka, Maloga Sela i Ličkog Osika kriju kosture tisuća pobijenih ljudi! Primjerice, od 719 polaznika i prednjaka Domobranske zastavničke škole NDH u Zagrebu, u kojoj je bilo 38 Gospićana, preživjelo je samo 196 osoba god. 1945.! Primjerice, oznaški popis branitelja NDH u obćini Pazarište poimence navodi 515 „neprijatelja“, predodređenih za smaknuće nakon rata 1945.

Izkaze malobrojnih preživjelih svjedoka hrvatskih o jugokomunističko-četničkim zločincima i Hrvatima žrtvama potvrđuju i doslovce prepisana izvješća, obraćenička priznanja, izjave i zapisnici četničko-partizansko-oznaško-udbaških moćnika od god. 1945. do 1990., štoviše i ratni dnevnik zapovjednika vojske tzv. RSK iz god. 1993., i to s popisima njegovih velesrbskih ratnika, koji sada redovito tvrde, da su bili kuhari bez oružja i slične dobričine.
Dne 22. srpnja 1945., na gospićki blagdan sv. Marije Magdalene, titoistička je Ozna po nalogu KPJ ubila u Gospiću šestdesetsedmoricu (67) Hrvata, pa za njima ostade stodvadesetero (120) djece sirotčadi. Istoga je dana Ozna ubila u Gospiću – kao primjereno – i trojicu (3) Vlaha, tzv. Srba, za kojima ostade šestero (6) djece sirotčadi.
Uz izrazite pojedinačne tragedije Hrvata Like i Podgorja knjiga navodi bezbrojne uzničke logore za Hrvate u jugokomunističkoj RH: bezimene logore u poraću od god. 1945. nadalje, stalne i obćepoznate logore Staru Gradišku, Lepoglavu i Požegu, Goli otok i Sv. Grgur. Bitna su pak odkrića o jugokomunističkim logorskim stratištima i grobištima Hrvata u Jadovnom i Jasenovcu od god. 1945. do 1949., pa čak i do 1951., što je posebna vriednost i osobitost knjige!
Osobito je knjiga vriedna i po tome, što tumači postanak i podrietlo hrvatskih pravoslavaca i naziva Vlah, Morovlah, Morlak, Martoloz, … pa tzv. Srbin u poviestnoj i naravnoj hrvatskoj Domovini. Nadalje, knjiga odkriva istinu o HOS-u, Hrvatskim oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske: primjerice, od ukupno stotridesetijednoga (131) generala NDH devetdesetorica (90) bijahu katolici, trojica (3) muslimani, dvadesetosmorica (28) židovi i desetorica (10) hrvatski pravoslavci! I zamalo svi poginuše braneći NDH: 11 u boju, 3 samoubojstvom na Bleiburgu, 3 u atentatima tajnih jugo-služba, a 48 u oznaško-udbaškim logorima smrti, 13 nakon odpusta iz logora …! Od 131 generala NDH samo su dvojicu, ili pak samo jednoga, ubile vlasti NDH, 11 ih je umrlo prirodno u doba NDH, 11 u izbjegličtvu nakon sloma NDH, a jugokomunističke su vlasti dopustile samo dvojici umrieti bez tamnice i smaknuća!
Knjiga razlučuje Hrvate izdajice u četiri vrste: u čudovištne komuniste zločince, u komuniste laktaške karieriste, u komuniste tobožnje nutarnje razarače jugo-partije i u nekomuniste šutljive kukavice. Isto tako razvrstava hrvatske umnike ili intelektualce izdajice u komunističke janjičare i u kukavičke šutljivce. Knjiga obdaruje čitatelja i poukom: kada tko na razkrižju ne prepoznaje pravi put, neka promisli, što bi Krist učinio!
A sva knjiga dokazuje: krvnici bijahu Ozna-Udba, Knoj i Kos na zapovied KPJ! Štoviše, krvnici poput oznaša, udbaša, knojevaca, kosovaca te inih neljudi represivnoga jugo-sustava jednakim žarom služe svakoj nečastivoj diktaturi. Jugoslavenski partizanski pokret, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije, bijaše zločinački pokret!  Iztičući krvnike – Oznu-Udbu, Knoj i Kos – knjiga ne amnestira ni Komunističku partiju Jugoslavije ni njezine članove, koji tobože nisu znali, što radi njihova represivna vlast. Svi su jugokomunisti zločinci, jer je na zapovied njihove Partije pobijeno više stotina tisuća državljana NDH, što nadmašuje i stotinu milijuna žrtava komunističkih zločinstava na svjetskoj razini. Ivan Vukić, pisac knjige, potječe iz progonjene gospićke obitelji, od školskih je dana bio prednjak hrvatskog odpora, uviek na djelu za Dom, suosnivač srednjoškolske ustrojbe ORAO H god. 1960. pa domovinskoga HOP-a god. 1964., politički uznik god. 1965.-70., prednjak HSP-a u Zadru god. 1991., branitelj u Hrvatskom obranbenom ili Domovinskome ratu 1991.-95., suosnivač HOR-a (Hrvatskog Obranbenoga Reda) god. 1992., prednjak Gospićkog ogranka HDPZ-a (Hrvatskoga družtva političkih zatvorenika) … Ali, nakon knjige možemo zasigurno reći: „I bez tolikih samopriegornih djela za Dom, sama bi ga tako vriedna knjiga svrstala u red hrvatskih uzornika!“ Ključ je knjige razvrstan u pet popisa: u prvome su nedovršenu popisu navedeni logori, stratišta i grobišta u Lici s Podgorjem, u drugome su ta odredišta izvan Like i Podgorja, u trećemu su jugokomunistički oznaško-udbaško-četnički zločinci, u četvrtome su primienjena i pripomenuta štiva, a u petome stihovni i slikovni prilozi. Taj ključ olakšava povratak do podataka diljem 60 poglavlja knjige.
Treći dio ključa pokazuje izrazitu i znakovitu vriednost Vukićeve knjige. Zašto? Hrvatska politika i javna priobćila, naime, već podulje priete nametljivo najavljivanom objavom popisa branitelja Domovine iz Hrvatskog obranbeno-osloboditeljskog ili Domovinskoga rata, a istodobno zamalo nitko ne zahtieva objavu popisa jugokomunista, oznaša, udbaša, knojevaca, kosovaca i t.d., pa čak ni četničko-partizanskih mirovina, koje RH i dalje u bezkraj plaća! Bila je to tajna od 1945. do 1990.-91., ali tko te popise još i sada krije!? Treći je dio ključa knjige, dakle, znakovit početak objave upisnika ili registra jugo-zločinaca.
Častni se branitelji Domovine ne boje objave svojih imena bez obzira na moguće skrivene zle nakane objavljivača. Jugokomunisti pak, oznaši, udbaši, knojevci, kosovci, četničko-partizanski umirovljenici te ini neosvietljeni, neočišćeni, nepregledani ili nelustrirani, a i njihovi sljednici pa sljedbenici – taje vlastite, desetljećima starije registre veleizdajnih zločinstava. Na kraju je knjige poseban dodatak – Urednička pripomena s osvrtom na hrvatski jezik i pravopis. Sažeto je prikazana dugostoljetna obrana jezika i pravopisa hrvatskoga, sve od zrinsko-frankopanskog Ozaljskoga jezično-kulturnoga kruga, ozaljskih začetaka hrvatske Akademije i Matice, Ozaljskih jezikoslovnih načela (iz XVII. stoljeća!), do Zagrebačke, Riečke i Zadarske jezikoslovne škole (XIX. stoljeća) te do zabludne jugo-vukovštine u hrvatskome jeziku i pravopisu, koja se i sada nameće hrvatskomu neznanju.
U dielu s podnaslovom Koriensko pisanje ­– spomen i baština tumači se bit hrvatskoga korienskoga (etimoložkoga, morfonoložkoga, tradicijskog ili tvorbenoga) načina pisanja govorena hrvatskoga jezika, i to trima pravilima o pisanju suglasničkih skupova, pravilom o pisanju dugog odraza starohrvatskoga glasa jat i načelom o pisanju tuđica. Navedeni su i primjeri prednosti korienskoga pisanja pred tzv. izgovornime (fonetskime, fonoložkime). Nadalje se, u dielu s podnaslovom Jezična tvorbenost – spomen i baština prikazuje tvorbenost hrvatskoga jezika, t.j. sposobnost za tvorbu novih rieči, koju mnogi jezici izgubiše. Ta se tvorbenost izrazito potvrđuje u abecednome pa brojevnome pregledu nakrajaka („endnota“ o manje poznatim kraticama, pojmovima, nazivima, poviestnim te inim podatcima i mnogim tuđicama), jer se zanimanu čitateljstvu odkrivaju i hrvatske domaće oživljenice, prevedenice, poboljšice, novotvorenice ili pak inačice za navedene tuđice. LIKA i PODGORJE na braniku Doma i Naroda – knjiga u čast i spomen žrtvama, knjiga dokaznica jugo-zločinstava na pozor i provedbu Državnom odvjetničtvu RH, knjiga izvorište gradiva za poviestnu znanost i politiku, knjiga braniteljica pravopisnoga korienca i jezične tvorbenosti! Zato iztičemo, da takva i toliko vriedna knjiga svrstava svojega pisca u red hrvatskih uzornika! Knjiga nema cienu, a dobit će ju zauzvrat, tko sam odredi pa daruje primjerenu svotu. Takvi dragovoljni novčani prilozi služe daljnjoj provedbi istovrstnih iztražno-nakladnih zadaća pisca Ivana Vukića (053-572006; 091-7981347) i Naklade HOR (01-3897335; 091-5388661).

NOVA SVJEDOČENJA O PARTIZANSKIM I SRBOKOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA I ZLOČINIMA PRIPISANIM USTAŠAMA U KOSINJU

KRV ŽRTAVA VAPI DO NEBA


Nakon izlaska Vukićeve knjige dobili smo novi članak o grobištima na području Kosinja.


7. prosinca 2012. u 21.30 sati

Piše: Ivan Vukić

Na božićnom domjenku u biskupskom dvoru, kod biskupa mons. dr. Mile Bogovića, razgovarao sam s vlč. Ivanom Hodakom, župnikom u Gornjem Kosinju, Kosinjskom Bakovcu i Donjem Kosinju. Zamolio sam ga da mi pomogne uspostaviti vezu sa starijim ljudima koji znaju o zločinima izvršenima u njegovoj župi tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Obećao je da će pokušati udovoljiti mojoj molbi, te da ćemo se čuti iza Nove godine 2012.


Nazvao me iza božićnih i novogodišnjih blagdana. Rekao mi je da je toga puno saznao pa neka dođem u župni stan u Gornji Kosinj. Dogovorili smo neka to bude u subotu 7. siječnja 2012. u 10 sati.
Dogovorenog dana 7. siječnja 2012. dan je bio prekrasan, vedar i topao kao da nije zima. Od Gospića preko Perušića prema Ličkom Lešću cesta je široka, asfaltirana i ugodna za vožnju. S te ceste kod putokaza jezero Kruščica odvaja se uska krivudava cesta za Kosinj. To je cesta za zaprežna vozila presvučena asfaltom. U usputnim naseljima Studenci i Krš kuće su zapuštene. U malo njih se zamjećuje da se u njima živi. Sve djeluje sivo i sumorno, a onda se iznenada ukaže pogled na kosinjsku dolinu, rijeku Liku i predivan u kamenu izgrađeni most, remek djelo mostogradnje, kako u projektiranju tako i u izvedbi. Projektirao ga je u 19. stoljeću inženjer Milivoj Frković. Gradnja je otpočela 1929., a završena 1936. Taj ljepotan s pravom je uvršten u hrvatsku enciklopediju. Prava je šteta što se ne održava, a još će biti veća ako zbog ljudske pohlepe, izgradnjom akumulacijskog jezera za potrebe nove hidroelektrane, bude potopljen. Sjeverno od mosta pravoslavna je crkva Sv. Nikole, a južno preko mosta pravoslavno groblje. Cesta dalje vodi do crkve Sv. Ante Padovanskog u Gornjem Kosinju, pa dalje do Kosinjskog Bakovca.
Parkiram ispred župnog stana. Dočekao me mladi simpatični bogoslov Nikola Prša. Tih je i samozatajan, u riječi odmjeren. U dvoru se pozdravljam sa župnikom vlč. Ivanom Hodakom. On je žustar, brz i okretan, kako se ono kaže, brz na riječi i na djelu. Odmah se dajemo na posao. Krenuli smo do prvog svjedoka.

Branko Špoljarić zvani Brajica

Sredovječni mještanin iz Kosinjskog Bakovca. Tih je i samozatajan, kakve osobine rese ličke gorštake. Tiho zbori kako mu je djed pričao o zločinima koji su se dogodili u kosinjskoj dolini. Vodi nas do groba ubijenog hrvatskog vojnika, ustaše Nikole Špoljarića. Usput priča kako je nakon pada Gospića 4. travnja 1945. Nikola Špoljarić zarobljen i zatvoren u gospićki zatvor. Uspio je sa suseljanom, također ustašom, Stjepanom Plešom zvanim Šušan i sa skupinom zatvorenika pobjeći iz gospićkog zatvora. Probili su se do Kosinjskog Bakovca i skrivali u šumi oko kuća. Pripadnici OZN-e i KNOJ-a ubili su ih iza vrška Oštre. Partizanska vlast nije dozvolila da ga žena pokopa u groblju. Pokopala ga je na blagoj planinskoj kosi desetak minuta hoda od ceste. Uredila mu je grob, postavila nadgrobni spomenik, a grobnicu ogradila metalnom ogradom. Na nadgrobnoj ploči piše da je rođen 1915. a ubijen 1946. Grob je na 570 m n/m i na položaju S 44° 42,428' i I 15° 08,931'.

Svjedočenje gospođe Rože Šporčić:
- Rođena sam u Kosinjskom Bakovcu 1935. Kada je Drugi svjetski rat završio imala sam 10 godina. Duboko u pamćenje urezana su mi sjećanja na strahote rata, a posebice poraća. Četnici iz Lipova Polja i partizani ubijali su naše seljane. Strah se uvukao u selo, posebice nakon preokreta 1945. Naši muškarci skrivali su se u šumi u blizini sela. OZN - a i KNOJ kao bijesni psi su ih proganjali. Puno seljana su pobili. Mnoge kuće bile su zavijene u crno. Sve mi se to tako duboko urezalo u pamćenje, jer se i moj otac kao hrvatski vojnik, domobran skrivao pred partizanima.
Ubijene rodbina nije smjela pokapati u groblje. Pokapani su na mjestu smaknuća, bez crkvenog obreda. To nam je posebice bilo teško, jer smo mi Kosinjani bogobojazan narod.

Poznata su mi pojedinačna i mnoštvena (masovna) grobišta kao primjerice:
Nikole Špoljarića, o kojem vam je svjedočio i njegovu grobnicu pokazao Branko Špoljarić zvani Brajica.
Stjepana Pleše Šušana. Šušan mu je nadimak, jer je si je dok je još bio mladić nehotice sjekirom odsjekao uho. Bio je hrvatski vojnik, ustaša. Nakon pada Gospića 4. travnja 1945. bio je zarobljen i zatvoren u gospićki zatvor. Uspio je sa suseljanom Nikolom Špoljarićem i skupinom zatvorenika pobjeći iz zatvora. On i Nikola Špoljarić uspjeli su se iz partizanskog okruženja probiti do Kosinjskog Bakovca. Skrivali su se u šumi u blizini kuća. OZN-a i KNOJ preko svojih doušnika otkrili su ih. Ubili su ih iz zasjede iza vrška Oštra. Rodbini nije dozvoljeno da Stjepana Plešu Šušana pokopaju u groblju, već na njihovoj zemlji uz cestu. Grob mu se nalazi na 555 m n/m i na položaju S 44º 42,497'  I 15º 09,623'
Dragana Krizmanića, bio je hrvatski vojnik, ustaša. Uzmicao je s hrvatskom vojskom i civilima iz Gospića. Na uzmaku je teško ranjen. Njegova ga je majka na konju dovela do nas u Kosinjski Bakovac. Umro je i pokopan uz cestu na Krčevini. Mi, pastirice, njegov grob ogradili smo kamenjem. Na grob smo postavili drveni križ kojeg smo izradili od debljih grana.
Delka Bogdanića, kako već rekoh moj otac Mate Pleša bio je domobranski vodnik. Sakrivao se od progona partizanske vlasti. Oko mjesec dana skrivao se sa skupinom pukovnika Delka Bogdanića. U Delkovoj skupini bilo je više domobrana i ustaša. Kako je vrijeme prolazilo neki su u potjerama ubijeni, a neki bi se predali. Poneki su bili pošteđeni od progona i nastavili su živjeti civilnim životom kod kuće. Među njima je bilo i onih koji nisu mogli izdržati pritisak OZN-e, pa su postali njeni suradnici i izdavali su dojučerašnje suborce.
U Delkovoj skupini tako je bio i ustaša iz Kosinjskog Bakovca Grga Grgurić. Priključio se skupini s nakanom da OZN-i dojavljuje što Delko smjera.
Bila sam malena i spretna djevojčica. Mama mi je davala hranu i vodu, da je skrivajući se pred krvožednim partizanima, kroz šipražje odnesem tati i pukovniku Delku. Kasnije, kada se stanje malo smirilo i kada smo osjetili da tati ne prijeti smrtna opasnost, vratio se kući. Bio im je sumnjiv i stalno je bio pod prismotrom on i svi mi ukućani. Unatoč tome ja sam i dalje po tatinom i maminom nalogu nastavila nositi hranu i vodu pukovniku Delku i njegovoj skupini. Glad i svaka druga neimaština bila je velika. Partizani su opljačkali selo, ostali smo bez ičega, kao crkveni miševi. Od ono malo što smo imali odvajali smo dio za naše nevoljnike koji su se skrivali u šumi. Hranu za njih donosili su nam i susjedi, koji su znali da smo u vezi s pukovnikom Delkom.
Skupina pukovnika Delka se osipala. Za prezimiti s njim ostali su ustaše Pave i Ivan. Ne znam kako su se prezivali. Sjećam se da je Ivan bio visok, crne, kovrčave kose, a Pave je bio plav. Pukovnik Delko odlučio je zemunicu za prezimljavanje iskopati u vrtači blizu naše kuće, stotinjak metara od ceste. Rekao je da je tu u selu sigurnije nego u planini. Zemunicu su obložili šimlom, a potom dekama i biljcima, koje su dobili od seljana. Za zemunicu je znao tata i mi  ukućani, ne znam je li još netko u selu.
Pukovnik Delko znao je krišom navratiti k nama u kuću. Jednom sam mu rekla, dok je objedovao za stolom, neka skine bombu s opasača. Odgovorio je: „Curo mala, ona je moja spasiteljica“.
Glad nadvladava oprez. Pave i Ivan pošli su tražiti hranu od svojih poznanika, koji su se prije skrivali s njima. Navratili su i do Ivana Špoljarića Brdara, Mile Špoljarića Lukina i Jose Podnara.  Ivan je bio povezan s Martinom Pršom zadrtom komunjarom. Padala je kiša. Dojučerašnji suborci rekli su Pavi i Ivanu neka odu prileći u štagalj dok kiša prestane i dok im pripreme hranu. Kada su nesretnici otišli odmorit se u štagalj, opkolila ih je OZN-a i KNOJ, koji su bili smješteni u Pilareve kuće. Pave i Ivan su se predali. Vezali su im ruke. Batinali su ih. Ivanu su rezali lice i derali kožu. Bio je čvrst i ništa nije odao. Svukli su ga do pojasa i  bosog po snijegu preko polja odveli prema Dragnuši, koja pripada Pazariškom Bakovcu. Lijevo od Dragnuše u šumi su ga ubili. Kada je snijeg okopnio pastiri su našli njegovo truplo.
Pavu su slomili, pod mukama pristao je pokazati gdje se krije pukovnik Delko Bogdanić. Doveo ih je  do zemunice. Vojnici su opkolili vrtaču u kojoj je bila zemunica. Bilo ih je toliko, stojeći jedan do drugog, izgledalo je kao da su u kolu. Pave je povikao: „Gospodine pukovniče izađi ništa ti se neće dogoditi!“. Bila sam vani i čula sam taj poziv. Pukovnik je provirio iz zemunice i naglo se povukao unutra. Nakon toga čuo se prasak bombe kojom se je raznio. Postalo mi je jasno zašto je bomba njegova „spasiteljica“.
U raskomadano pukovnikovo  tijelo vratili su utrobu i držeći ga za noge  izvukli iz zemunice. Ostala je u zemunici njegova jetra, koju je neki pas lutalica odnio. Pukovnika su utovarili u volovsku zapregu moga djevera. U pukovnikov bombom raznesen trbuh posjeli su vezana i izbezumljena Pavu. Djever ih je odvezao na placu u Kosinju. Pokupili su i krvave deke i biljce. Pukovnika Delka su objesili na lipu, a deke i biljce su razastrli po zidu uz put do crkve. Oznaši su govorili ženama koje su išle u crkvu neka uzmu svoje pokrivače. Zgrožene događajem nisu htjele ni pogledati na tu stranu već su skamenjene išle na misu. Slijedeći dan pukovnika Delka i Pavu još živa prevezli su u Gospić. Pričalo se da je i tamo Delko bio izložen danima, kako bi još više zastrašili Gospićane, koji su ionako groznim zločinima bili isprepadani. O sudbini Pave ništa ne znam.
Zemunica pukovnika Delka Bogdanića nalazi se na 605 m n/m i na položaju S 44° 42,572'  i 
I 15° 07,966'. 

Nakon samoubojstva pukovnika Delka uhitili su tatu. Tukli su ga u kući i u kući Ivana Klobučara Jolina, gdje je bila smještena OZN-a. Mama je slušala ta krvoločna mučenja i divljačka batinanja oca. Iz Gornjeg Kosinja odveli su ga u zatvor u Perušiću. I tamo su ga mučili. Ruke vezane žicom nabrekle su mu i žica mu se duboko zarezala u njih. Spasile su ga tri Vlahinje, sestre Soka i Koka i njihova susjeda Boja iz sela Krš kod kosinjskog mosta. Svjedočile su u Perušiću da je otac nevin, te da nikom nije ništa nažao napravio, štoviše, mnogima je pomogao. Nakon suđenja pušten je na slobodu. Zatvor i batinanje narušili su mu zdravlje. Mlad je umro, u šezdesetoj godini života.

Po pričanju ljudi, gore u Velebitu negdje oko  predjela Grlo, velika je skupna (masovna) grobnica. Četnici iz Lipova Polja sačekali su naš narod koji se povlačio iz Gospića. Pobili su jako puno vojnika, civila, nažalost i djece. Ne znam koliki je to broj, pričalo se u selu da je jako, jako puno. Kada su naši seljani izvlačili konjima balvane niz vlake, balvanima bi  iskapali ljudske kosti. Također sam čula da je puno onih koji su se uspjeli probiti poubijano kod Žute Lokve.
Bojali smo se Vlaha, a pogotovo  četnika, posebice onih iz Lipova Polja. Kada bi išli na Krasno, naročito za Veliku Gospu, išli smo okolo, zaobilazno, dužim putem.

Ustaška vlaka

Partizanska vlast zabranila nam je da stoku napasamo dublje u šumi gdje je bilo ispaše. Smjeli smo blago napasati do ruba šume. Htjeli su nas imati pod nadzorom. Bojali su se da se ne sastanemo s našim ljudima koji su se sakrivali u šumi.
Jednog dana velika sirotinja otac i sin Nikola i Mile Špoljarić  i Nikolin polubrat Josip Nidža Špoljarić, civili, koji su se skrivali pred partizanima, krišom su pošli iza Litica u Velebitu cijepati šindru. Sirotinja, gladna kruha, mislili su je prodati i kupiti hranu.
Doušnik OZN-e Mate Špoljarić, brat ubijenog ustaše Nikole Špoljarića, dojavio je njihov odlazak u planinu iza Litica. U noći za njima su pošla 32 oznaša. Taj naš suseljan pokazivao im je put. Nikolin sin Mile spustio se s planine na izvor Živulju po vodu. Živulja se nalazi na 654 m n/m i položaju S 44º 42,948' i I 15º 06,713'. Dok je piljkao vodu nije zamijetio oznaše, pa se bezbrižno vraćao natrag k svojima. Bili su pri objedu. Jeli su grah. Oznaši su ih opkolili i bez upozorenja pucali po njima. Oca i sina su ubili, a Josip Nidža Špoljarić iako ranjen uspio je pobjeći. Skrivao se 9 dana u velebitskom bespuću. Glad ga je natjerala, morao se vratiti. Ostao je živ. Kasnije je odselio u Slavoniju.
Otac i sin ostali su nepokopani. Starije pastirice nasjekle su granje. Položile su žrtve na njih i na njima ih izvukli s planine, premda je to bilo zabranjeno. Novopečeni vlastodršci tu su vlaku kroz koju su se izvlačila i drva iz šume nazvali Ustaška vlaka. Tako ju je nazvao i moj poznanik iz Mlakve Milan Đuranov Prč, kada se jednom navratio k meni. Prekorila sam ga, neka ga bude sram, kako može tako govoriti. To nije Ustaška vlaka nego sirotinjska vlaka. Ubili su nevinu sirotinju, a dobre pastirice su ih niz nju izvukle na granama iako im je to bilo zabranjeno. Nije popio kavu ni pivo. Otišao je iz kuće i više ne dolazi.

Evo još jednog slučaja. Mladić iz sela Ante Grgurić Siverov otišao je u ustaše. Nije mu se tamo svidjelo pa se vratio u selo. Sakrivao se u šumi oko sela. Znao je prespavati i u našem štaglju. Na dan pogibije prenoćio je ispod jedne lijeske iznad naše štale. Oznaši su stalno bili u potrazi za našim ljudima koji su se skrivali. Tako su u pročešljavanju terena naišli na usnulog Antu. Prije nego su ga ubili on se „zakrivio“ (vrisnuo), mučili su ga. Tata se tada skrivao s pukovnikom Delkom. Bili smo prestravljeni, bojali smo se da su ga zarobili i da ga muče.
Oznaši su bili lukavi. Znali su se „kriviti“ (vrištati) u blizini kuća, kako bi namamili ukućane čiji se član skrivao. Ako bi iz kuće netko istrčao potvrdio bi da su na pravom tragu i da je progonjeni tu negdje blizu.

Poznato je da su partizani ubili svećenika u Krasnu. Jedan oznaš prerušio se u svećenika, odjenuvši svećeničko ruho. U ispovjedaonici je ispovijedao puk. Kada čovjek na duši nosi teški grijeh, kome će se ispovjediti nego svećeniku. Rat je, puca se s obje strane i kada ubijete protivnika, osjećate teret na duši. Tako se jedan naš nevoljnik ispovjedio, a za njim još njih nekoliko.  Za tri dana sve su ih pobili.

Svjedočenje Jure Grgurića:

Rođen sam u Kosinjskom Bakovcu, imam 81 godinu. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije završio sam treći razred osnovne škole. Iz toga razdoblja sjećam se ovih događaja:
Pričao nam je Nikola Butina zvani Šuba, da je njemu i njegovim ukućanima Vlah, pravoslavac, Vajo Bobić rekao kako su Vlasi iz okolnih sela u tri navrata namjeravali poklati Kosinjane. Vajo Bobić gradio je Nikoli Butini vodenicu. Za vrijeme gradnje hranio se i spavao kod njega.  Zbližio se s njegovom obitelji, pa potaknut njihovom gostoljubivošću to im je ispričao.
Na Alanu na granici između Like i Primorja bila je pilana. Tamo su Vlasi išli čuvati stražu. Vujica Uzelac bio je lugar. U svom srbovanju pjevao je: „Oj Hrvati al' ćemo vas klati kad se Vujo iz Primorja vrati“.
Ispod Kozjaka je Vranjkova draga. Tu su Vlasi gradili drvenu kuću. Iza kuće je jama bezdanka. U Štirovači je bila pilana. Iz nje su dovozili brvna za kuću i daske dužine 4,00 m za ogradu oko jame. Govorili su da će tu udomljavati divokoze. Ja sam stari lovac s položenim lovačkim ispitom. Vrlo dobro znam kako se i na koji način udomljava različita divljač. Nije to bilo nikakvo udomilište za divljač. Tu su Vlasi spremali klaonicu za Hrvate. Na sreću ratna zbivanja omela su ih u ostvarenju njihova nauma. No, ipak bilo bi uputno da se izvrši istraživanje te bezdanke. Tko zna, možda su nakon rata u njoj ipak skončali Hrvati, koji su uzmicali pred podivljalim jugoslavenskim partizanima.
Brvna od te kuće dovezao je i za sebe izgradio kuću moj suseljan Nikola Pleša. To je bilo tu petsto metara od moje kuće. Kasnije je tu kuću rastavio i odvezao u Slavoniju kamo se odselio.
U Kraljevini Jugoslaviji znali su Vlasi naše ljude tući i prijetiti im. Tako su u Kršu pretukli Tomu  Špoljarića zvana Špic.
Sestra Mate, svekra Rože Šporčić, udala se za Vlaha, ne znam kako se zvao. Jugoslavenski žandar u ophodnji rekao je Mati, da ako do nečeg dođe kuća će mu biti pošteđena,  jer se posrbio udajom svoje sestre za Vlaha.
Moj pokojni pradjed Nikola imao je pobratima Vlaha u Lipovom Polju. Za Božić bi se posjećivali. Jednog Božića pradjed je bio u Lipovom Polju kod toga svoga pobratima. Dugo je ostao, smračilo se, pa je odlučio prenoćiti. Kuće su tada bile male, a čeljadi puno. Ležaj su mu napravili na podu između sebe. Nešto mu je bilo čudno u ponašanju ukućana. Rekao im je da mu se spava pa je legao. Pravio se da je zaspao. Čuo ih je kako se došaptavaju kako će ga ubiti. Tobože se zbog nužde probudio i rekao pobratimu da se ide pomokriti. Izišao je iz kuće i bos u suknenim čarapama po snijegu pobjegao kući u Kosinjski Bakovac.
Kod Vlaha, Krište, ne znam mu prezime, u Mlakvi služio je dječak Mića Pleša. Mali Mića nazočio je događaju kada su Vlasi na Šušnju skinuli Isusov kip s križa i pekli ga na ražnju. Smijali su se da peku Kranjskog Boga. Krišto je bio bogobojazan čovjek. Rekao im je da čine zlo i da to što rade neće dobro završiti. Krišto je uistinu bio dobar čovjek. Kada su postavljana zvona u crkvi Sv. Ante Padovanskog u Kosinju, bio je kum jednom zvonu. Eto, nisu svi Vlasi zli.
Nasilno ponašanje Vlaha i državni teror u Kraljevini Jugoslaviji u kojem su počinjeni zločini, izazvao je nasilje i s naše strane, a bilo je nažalost i zločina u kome su stradali nevini. Krivce je trebalo kazniti, a ne nevine, jer nevina krv vapi k nebu.

Slom NDH i povlačenje naroda iz Gospića 4. travnja 1945.
Dobro pamtim kako su ljudi bježali pred jugoslavenskim partizanima, kada je Gospić pao 4. travnja 1945. Jedni su išli putem uz našu kuću, a drugi nekoliko stotina metara niže, iza vrha, preko Brdarovog mosta. Moga oca sestra bila je udana za Milu Špoljarića zvanog Brdar. Taj moj tetak pričao nam je da je među izbjeglicama, koji su prešli most, zamijetio jednu vrlo lijepu i zgodnu djevojku prekrasne crvene kose. Svojom pojavom privlačila je pozornost na sebe. Nastavila je povlačenje u mnoštvo izbjeglica planinskom stazom prema Begovači.
Iza Begovače, iza Pisana kamena, oko jedan kilometar put se uklinilo u Velebit i taj predjel zove se Grlo.Tu su četnici iz Lipovog Polja sačekali u zasjedi narod koji se povlačio. Pobijeno je silno mnoštvo vojnika, civila među kojima je bilo puno staraca žena i djece. Krišom, šapatom se pričalo u selu da je žrtava bilo više od 400. Tko ih je pokopao ne znam. Vjerojatno neki zarobljeni nevoljnici, koje su po izvršenom pokopu pobili tu ili negdje drugdje.
Na tom mjestu nad grobovima žrtava partizanska vlast izgradila je barake za smještaj šumskih radnika i barake za volove i konje. Tu je rasla gusta jelova šuma, koju su odlučili posjeći. Radnici koji su stanovali u barakama neugodno su se osjećali u njima i nisu mogli mirno spavati.
Od moga tetka kćer Manda, koja je tu bila kuharica, rekla mi je da se među radnicima priča da su barake izgrađene na skupnom (masovnom) grobištu pobijenih Hrvata. Prilikom izrade baraka radnici su naišli na ljudske kosture i žensku crvenu kosu. Oni koji su se sjećali one crvenokose lijepe i zgodne mlade žene, koja se svojom pojavom isticala u mnoštvu, koje se povlačilo preko Brdarovog mosta, bili su uvjereni da je to njena kosa.
Nisam bio u Grlu već više od 50 godina. U sjećanje mi se urezala slika toga područja. Iako se priroda izmijenila, naraslo je novo raslinje, vjerujem da bih sa velikom sigurnošću mogao odrediti položaj gdje su bile barake.
Grga Milišin radio je s Lipovljanom Danom Babinim. Radili su sa državnim konjima i timarili ih. Grgina sestra Anka Baba bila je iz našeg sela tamo od Petrovića. Bila je kuharica i živjela je u izvanbračnoj vezi s tim Danom. Dane joj je pričao o tom pokolju kojeg su četnici iz njegovog sela izvršili. Pokolj je organizirao i pokrenuo Đuro Jojić, ne znam mu prezime, iz Lipova Polja. Njegov sin zvani Gužva, bio je mršav i visok, pa ga se lako zapamtilo. Pjevao je pjesmu: „Druže Tito koliko je sati, kada ćemo katolike klati“.

Mile Klobučar Florijanac sakrivao se u šumi pred partizanskom vlašću. Sakrivao se i kod nas. Ubili su ga u Velebitu 1947.  Moj pokojni otac i stric moje žene Jandre  pokopali su ga. Naređeno im je da o tome ne smiju ni pisnuti.  Poznato nam je kakav je bio Titov režim, o tom se nije govorilo. Sin pokojnog, koji je radio u Njemačkoj, podnio je zahtjev da mu dozvole ekshumaciju oca. Odobrena mu je i zemne ostatke pokojnog oca prenio je i pokopao u groblju. Mile Klobučar Florijanac bio je pokopan na 807 m n/m, S 44º 43,125' i I 15º 08,818'
Moj stric Ivan Grgurić bio je hrvatski vojnik, ustaša. Služio je u Zagrebu. Imao je djevojku čija su braća bili partizani. Jednom prilikom kada je bio kod nje u kući, partizani su ga opkolili i u bijegu pri iskakanju kroz prozor ubili. Pokopan je bio na vojnom groblju na Mirogoju, koje je nakon sloma NDH po nalogu KPJ preorano.

Svjedočenje Željka Vidmara:
Rođen sam u Kosinju 1963. Radio sam u Zagrebu i Rijeci i eto, vratio sam se u Kosinj, na obiteljsko ognjište i neću dozvoliti da se ugasi. Moj otac bio je ustaša. Skrivao se pred partizanskom vlašću. Oženio se 1945. Marijom Jugović zvanom Crna. U Velebitu imao je zemlju. On i žena pošli su krčiti zemlju, mislili su tu nešto zasaditi. On je nosio vile, a ona grablje. U Kaliću na puteljku na prijevoju čuli su zapovijed „Stoj“! Stali su i on je na trenutak zamijetio kapu i na njoj zvijezdu. Žena mu je prišapnula neka bježi, a njoj neće ništa. U hipu se bacio u stranu i dao u bijeg. U trku je skinuo čizme, kako bi se olakšao i bio brži u bijegu. Bježao je do Marinceva  brda. Tu je susreo jednog poznanika koji mu je rekao da oznaši dolje na onoj drugoj strani love naše ljude. Pritajio se u nadi da mu žena nije stradala. Kada se stanje malo smirilo vraćao se prema selu. Vidio je skupinu žena koje su nosile mrtvo tijelo njegove žene. Slušao je kako nariču za Crnom. Sakrivao se do proglašenja opće amnestije, pa se potom prijavio vlasti. U Perušiću su ga pitali koliko je bio u ustašama. Odgovorio je, 5 godina. Čudili su se kako nemaju nikakvu prijavu protiv njega, a on je 5 godina bio ustaša. Nisu mu sudili. Oslobođen je i unovačen u JA na odsluženje vojnog roka.
Tata mi je pričao da su se u jami ili špilji Banova strana kod Plasa skrivali hrvatski vojnici. Bilo ih je dosta, a prostor tijesan, pa su u više razina popodili jamu. Njihovu rodbinu i žene OZN-a je strahovito mučila i električnom strujom, prisiljavajući ih da otkriju gdje se njihovi sakrivaju. Ženu od jednoga su slomili. Vjerojatno su joj obećali da joj se mužu neće ništa loše dogoditi. Naredili su joj da ih vodi do mjesta gdje se skrivaju. Zapovjedili su joj neka zapjeva kada dođe blizu skrovišta. To će biti znak da su došli do cilja. Poslušala ih je. Nije im bilo teško otkriti gdje se nevoljnici skrivaju. Snijeg na improviziranom krovu otapao se i bio je čađav. Kada su hrvatski vojnici vidjeli da su otkriveni neki su se dali u bijeg. Neke su ubili odmah u bijegu, a neke blizu njihovih kuća. Oni koji su ostali u jami raznijeli su se bombama. Jedan se predao. Zvao se Ivan Marincel. Nevoljnik je tek tada proživljavao pravi pakao. Sveta je smrt prema mučenju kojemu je bio podvrgnut. Na kraju su ga ubili. Tata mi je rekao imena nekih koji su se skrivali u toj jami ili špilji a to su: Mate Vidmar sa sinom, Ivica Šop, Iva Šop, Iva Marincel i još neki čija sam imena zaboravio. Od civila, sjećam se da mi je pričao, da su oznaši malodobna Luku Vidmara sačekali u šumi i ubili.
Tata se po drugi put oženio Ankom Sigurnjak, mojom majkom. On je bio udovac, a ona udovica, gotovo iste sudbine i sličnih svjetonazora, pa su odgovarali jedno drugom. Njen prvi muž Dane Vidmar bio je također ustaša. Sakrivao se pred partizanskom vlašću u šumi u blizini kuće, a povremeno je krišom dolazio i kući. Mama s njim ima sina moga polubrata Danu. Partizanskoj vlasti neki doušnik dojavio je da Dane dolazi kući. Jednom, kada je bio kod kuće, opkolili su kuću i pokucali na vrata. Dane je uočio opasnost i iskočio kroz prozor. Zapucali su za njim i ranili ga. Onako ranjen uspio je doći do Svetog Križa blizu crkve Sv. Josipa. Tu su ga sustigli i umlatili. Prije izdahnuća strašno su ga mučili. Njegovi jezivi krici čuli su se do mosta, a to je udaljenost od oko 800 metara.
Partizanska vlast nije dozvolila da se pobijeni pokopaju u groblje. Pokapani su izvan groblja, nekršćanski, bez crkvenog obreda. Moj polubrat Dane molio je da se svi pobijeni, za čije se grobove zna, ekshumiraju i pokopaju u zajedničku grobnicu u groblju. Vlast to nije dozvolila, jer su pokopani na privatnom posjedu. Nadam se da naša vlast to neće osporavati.
Krv žrtava vapi do neba. Oni i mi bit ćemo mirni i spokojni kad ih na doličan, kršćanski način pokopamo u groblju.
Grobišta pobijenih uz groblje sv. Ivana u Donjem Kosinju nalaze se na 541 m n/m i položaju S 44º 45,721' i I 15º 14,975'. Na toj sjeveroistočnoj strani, na privatnom zemljištu u vlasništvu Milana Šutića i Pave Šutića, koje je između ogradnog zida groblja i brda Pena, skupno je grobište neutvrđenog broja pobijenih Hrvata, Kosinjana.  Partizanska vlast nije dozvolila rodbini ubijenih da ih pokopa u groblje, pa su pokopani na mjestu ubojstva i po odobrenju izvan groblja. Na pojedinim grobovima i sada se polaže cvijeće i pale svijeće. Na jednom grobištu usađen je metalni križ.
Gospodin Željko Vidmar prikupio je izjave svjedoka, da su na grobištu iza Groblja sv. Ivana u Donjem Kosinju pokopani:
Dane Vidmar, hrvatski vojnik, ustaša, oznaši ga ubili 1945., pokopan iza groblja sv. Ivana u Donjem Kosinju.
Josip Tomac, Marko Tomac i Jura Tomac, braća. Oznaši ih ubili na raskrižju poviše crkve sv.Ivana u jesen  1945. u Donjem Kosinju. Lozu, ženu Marka Tomca mučili su na razne načine i električnom strujom, prisiljavajući je da prizna gdje se skrivaju. Bila je jaka, nije ih htjela izdati. Loza je nosila hranu mužu i djeverima. Oznaši su je pratili i otkrili gdje se skrivaju. Opkolili su ih i pobili. Pokopani su iza groblja sv. Ivana u Donjem Kosinju.
Dane Tomac zvani Salatija. Zatvoren i mučen u Sokolani- župnom stanu pravoslavnoga popa kod pravoslavne crkve sv. Nikole u Kršu. Ubijen 1945. i bačen s mosta u rijeku Liku. Danin leš voda je donijela oko 800 metara do Zorinih greda (napojišta za napajanje blaga), koje je uzvodno od Brujić Mlinica. Njegov leš našla Marica Babić i obavijestila obitelj.  Rodbina ga pokopala iza groblja sv. Ivana u Donjem Kosinju.
Tomica Benčić, oznaši ga ubili 1945. kod jame u Štropima, Kamenica
Ivica Tomac, ubili ga oznaši  1945. na Laništu poviše Vukelića.
Milu Vukelića Kusiju, njegova sina Nikolu i Lazu Paripovića, Srbina, koji je bio ustaša, ubili oznaši 1945. na Gradini blizu Krša. Žene su ih pošle pokopati, ali OZNA im nije dozvolila. Nepoznato je što se dogodilo s njihovim leševima. Najvjerojatnije su ih raznijele zvijeri.

Svjedočenje Antona Fadljevića i Davida Špoljarića
U dogovoru s vlč. Ivanom Hodakom 19. lipnja 2012. nastavljamo s istraživanjem pojedinačnih i mnoštvenih (masovnih) grobišta u Kosinjskom Bakovcu. Na moju zamolbu vlč. Nikola Turkalj spremno se odazvao da će pružiti prijevozničku uslugu automobilom terencem.
Krećemo u 9,30 iz Gospića u Kosinj. Vlč. Hodak spremno nas je dočekao i odmah krećemo na posao. Usput nam se pridružuju Anton Fadljević i David Špoljarić. Anton Fadljević rođen je 1940., a David Špoljarić 1965. godine. Obojica su se na zamolbu vlč. Ivana Hodaka spremno odazvala pokazati nam mnoštveno (masovno) grobište na predjelu Grlo u Velebitu iznad Kosinjskog Bakovca u čijoj blizini su planinske livade i šuma u vlasništvu Vlaha iz Lipova Polja. Neasfaltiranom, dobro održavanom cestom preko Begovače, koja se nalazi na 818 m n/m i položaju S 44º 44,077'  i I 15º 06,946, te Pisana kamena na 848 m n/m i položaju S 44º 44,293' i I 15º 06,088' i Grla 921 m n/m i položaja S 44º 44,851' i I 15º 05,701', dolazimo do mjesta za koje svjedoci kažu da su po pričanju starijih doznali da je tu mnoštvena (masovna) grobnica pobijenih Hrvata. Koliko je tu ljudi ubijeno nije im poznato, a po pričanju ubili su ih Vlasi iz Lipova Polja, koje je predvodio Vlah Jojić.
Predjel na kojem je grobnica nalazi se na 942 m n/m i na položaju S 44º 44,909'  i I 15º 05,749'
Čuli su za oko 400 pobijenih Hrvata negdje oko Grla. No, o tom ništa pobliže ne znaju. Poznato im je da je šumarija u Begovači izgradila barake za smještaj šumskih radnika i barake za smještaj volova i konja. Jedna baraka još je tamo. Nije im poznato je li izgrađena neposredno iza rata ili kasnije, a isto tako ne znaju da su prilikom izgradnje baraka nađene ljudske kosti.
Nakon pada Gospića 4. travnja 1945. hrvatska vojska i civili uzmicali su prema Svetom Jurju i Senju iz više pravaca. Na putu uzmaka jugoslavenski partizani i četnici preobučeni u partizane sačekivali su ih i ubijali. Koliko je ljudi pobijeno i gdje su im grobovi za većinu se nikad neće saznati. Svjedoci su pomrli, a šume i šikare sakrile su tragove.

Svjedočenje Mate Špoljarića
Do Mate Špoljarića doveo nas je Ante Fadljević. Kada mu je rekao da ga želimo zamoliti da nam pokaže grob Dragana Krizmanića vidno se uzrujao. Ljutito mu je prigovorio zašto nas je doveo k njemu kada i on vrlo dobro znade gdje je taj grob. Malo se smirio pa nam je rekao da ne zna točan položaj groba, jer čovjek koji je kupio planinsku livadu od njegova brata, uklonio je kamenje kojim je grob bio označen i zemlju preorao. Može nam samo približno pokazati položaj groba. Do tamo treba pješačiti, a noge ga ne služe. Gospodin Ante Fadljević reče, da se obilaznim putem može automobilom dovesti do livade na kojoj je grob. Sada je na toj planinskoj livadi okretište za kamione i odlagalište drva. Kako dječarac tu je čuvao ovce, pa mu je taj predjel poznat. Po njegovu naputku bez teškoća smo došli na odredište.
Mata Špoljarić primjećuje kako se krajolik izmijenio. Godinama nije bio ovdje. Na ovoj livadi njegov brat sijao je lan. Grob je bio označen kamenjem i nije ga se diralo, a sada je ovdje narasla bujad, a i šuma je drugačija. Sada, već potpuno smiren, pripovijeda kako je Dragan Krizmanić, hrvatski vojnik, ustaša, pri povlačenju iz Gospića nakon preokreta bio teško ranjen u Pazariškom Bakovcu. Ne zna kako je onako ranjen došao do njihova stana (stan je koliba u kojoj se povremeno stanovalo prilikom obavljanja nekih sezonskih radova). U stanu su ga našli njegov pokojni brat Ante i prijatelj mu Nikola Špoljarić Popov. Obojica su bili hrvatski vojnici, ustaše. I oni su se sakrivali pred partizanima. Sumnjali su da će Dragan Krizmanić preživjeti noć. Kada su se ujutro vratili našli su ga mrtva. Donijeli su ga ovdje na livadu i pokopali. Evo, grob je bio, po prilici, ovdje.
Zamolio sam ih da me odvedu do stana. Gospodin Fadljević mi je rekao da ja, kao invalid, s ovakvom nogom ne mogu gore, jer je padina na kojoj je bio stan vrlo strma. Od ceste stan je udaljen oko 200 metara. Od njega je ostala ruševina. Jugopartizanska vlast naredila je da se u Kosinjskom Bakovcu poruše svi stanovi, kako u njima progonjeni Hrvati ne bi našli sklonište. Mata Špoljarić pripovijeda kako je  njegov otac Nikola bio domobran, a dva brata Ante i Josip ustaše. Ante je nakon rata umro prirodnom smrću, a Josip je našao novi dom u dalekoj Australiji.
Gospodin Mata se ne može osloboditi straha. Prigovorio mi je što ga stalno ispitujem, a svi o kojima ga pitam su mrtvi, te da ne želi radi svjedočenja davati izjave i putovati. Pokušavam ga uvjeriti da nemam nečasne namjere, ali bezuspješno. Razmišljam kako je ta zločinačka jugopartizanska vlast bestijalnim nasiljem utjerala Hrvatima strah u kosti. Stari ljudi na kraju svog životnog puta boje se svjedočiti. Strahuju za sebe, svoju djecu i unuke. Šteta, neizmjerna šteta. Njihovom smrću jugopartizanska zlodjela neće biti do kraja otkrivena i istražena, a samo istina nas oslobađa.
Mogući položaj groba Dragana Krizmanića nalazi se na planinskoj livadi koja je na 743 m n/m i na položaju S 44º 43,051'  i I 15º 05,389'

 

kosinj Grob Mile Klobučara Florijanca na Velebitu

grob

Grob Nikole Špoljarića

groblje Skupno grobište u Donjem Kosinju

 

delko Vrtača u kojoj je bila zemunica Delka Bogdanića

vrtača

Vrtača u kojoj je skupna grobnica pobijenih Hrvata uz ogradni zid pravoslavne crkve sv. Nikole u Kršu Kosinju

Špilja, zajednička (masovna) grobnica iznad župnog stana pravoslavnog popa u selu Krš

Sjeverno od predivnog kosinjskog kamenog mosta, remek djela hrvatske arhitekture u mostogradnji i u građenju mostova, iznad pravoslavne crkve Sv. Nikole i župnog stana pravoslavnog popa, niti desetak minuta hoda uz brdo na 534 m n/m i na položaju S 44° 44,261'  i I 15° 16,526' nalazi se špilja - jama u kojoj je otkriveno petnaestak ljudskih lubanja i više ostataka kostiju. Kosturi nisu cjeloviti. Kosti su razbacane, a na lubanjama nisu vidljivi tragovi prostrijelnih rana. Na stručnjacima sudske medicine i policiji je da otkriju o kojim se žrtvama radi i koji je razlog njihove smrti, odnosno kako su smaknuti i dospjeli u tu špilju.
Na ulaz u špilju navaljeno je veliko kamenje, pa sada ulaz u špilju djeluje kao jama. Očito su počinitelji zločina hitjeli prikriti zločin. Pojedini komadi navaljenog kamenja odronili su se i pokazala se sva monstruoznost izvršenog zločina.
Svjedoci kažu da su hrvatske žrtve bile nakon završetka Drugog svjetskog rata zatvarane u župni stan pravoslavnog popa, koji se nalazi na 524 m n/m i položaju
S 44º 44,232' i I 15° 16,441'. Iz kuće čuli su se jezivi krici mučenika. Svjedoci pretpostavljaju da među ostarjelim pravoslavnim stanovnicima iz obližnjih kuća ima svjedoka tih tragičnih događaja. Boje se također da će netko kosti ukloni i uništi tragove, pa su me zamolili za brzu intervenciju.
Pravoslavna crkva sv. Nikole nalazi se na visini od 533 m i položaju S 44º 44,248' i E 15° 16,407'. U vrtači koja se nalazi između sjevernog ogradnog zida crkve i ceste za Donji Kosinj, skupna je grobnica pobijenih Hrvata. Nužno je izvršiti sondažna ispitivanja radi provjere istinitosti svjedočenje.
Policiji sam prijavio slučaj. Jedan policajac i ja niz uže spustili smo se u jamu-špilju i uvjerili se u vjerodostojnost fotografija na CD-u, koji sam mu uručio. Obećana mi je brza intervencija i visokoprofesionalna obrada ovog slučaja.
Kako malo što ostaje neotkriveno, tako je i s ovom jamom-špiljom, skupnom (masovnom) grobnicom. Iza Drugog svjetskog rata, kada su se napetosti između Vlaha i nas Hrvata malo smirile, učitelj je poveo učenike na sat prirode na brdo iznad župnog stana pravoslavnog popa. Jedan učenik upao je u tu jamu, skupnu grobnicu. Našao je u njoj zlatne zube. Vikom je svratio pozornost na sebe. Izvukli su ga iz jame. O tome se šutjelo i gore se više nije išlo. Sada, u poodmaklim godinama, otkrio je tajnu, ali moli za tajnost svoga imena, i ona mu je obećana.
Svjedoci su načuli da se uz ovu špilju-jamu nalazi još jedna špilja. U ne baš pomnom traženju nije pronađena.  Uz pomoć speleologa, koji se dobro snalaze u kršu, možda bi bila otkrivena i istražena.
Po izjavi svjedoka u župnom stanu pravoslavnog popa silovana je jedna trudnica, no, nije poznato kakva je kasnije bila njena sudbina. Tu su također vršena mučenja zatočenih. Jedna žena iz Mlakve mučila je zatočenike glačajući ih  užarenim glačalom. Iz župnog stana čuli su se krici žrtava.
Vrsni seoski kovač, Mile Koričić, ubijen je ovdje u ovoj jami-špilji pod optužbom da je kovao vrata i baglame za ulaz u Jamu kod sv. Ane. No, to je bila lažna optužba, jer se na ulazu u jamu ne nalaze nikakve baglame, a kamoli vrata. Kasnije su i sami Srbi priznali da je bio krivo optužen. Ovdje je ubijen i Stjepan Grgurić sa Šušnja. Kasnije nitko o mučenjima u župnom stanu pravoslavnog popa i ubojstvima u ovoj jami-špilji nije smio ni htio govoriti.

Svjedočenja o ustaškim i drugim zločinima na području Kosinja

Svjedočenja prikupio i obradio bogoslov Nikola Prša
Prilikom posjeta svojoj obitelji u Gornjem Kosinju na blagdan Svih svetih 1. studenoga 2012. dogovorio sam susret s nekoliko osoba iz mjesta, koje po pitanju ustaških i partizanskih zločina na tom području nešto znaju, mogu i žele reći. No, te osobe ne žele s tim izlaziti u javnost u smislu autorizacije svjedočenja. Pod uvjetom anonimnosti pristale su svjedočiti. Potrebno je naglasiti kako su te osobe u vrijeme kada se ovo događalo bili mala djeca, pa se toliko osobno i ne sjećaju tih događaja, odnosno,  iznose ono što su čuli u rijetkim razgovorima, koje su stariji ljudi o tome krišom vodili.
U razgovoru s više osoba od kojih su tri nešto više i podrobnije znale došao sam do ovih saznanja. Prije nego iznesem svjedočenja želim Vas uputiti na internet stranicu:
http://www.jadovno.com/docs-en-lat/articles/apel-hrvatskoj-elektroprivredi-izvaditi-posmrtne-ostatke-zrtava-ustaskog-zlocina.html, koja donosi neke podatke o ustaškim zločinima u Kosinju. Točnost podataka koji su na njoj izneseni treba uzeti s velikom rezervom, ne samo zato, jer je autor Đorđe Pražić, Srbin.

Jama kod sv. Ane
Ustaše su u pohodima po Mlakvi hvatali mahom civile, žene, djecu i starce, te ih privodili u kuću u kojoj je bila Općina. Tu su bili podvrgnuti ispitivanju. Po pričanju zgrada Općine bila je puna uhićenih ljudi. Dio tih uhićenika, negdje oko 70, a realan je broj najviše 25, po noći je iz Općine doveden do jame kod sv. Ane, tu su ubijani i bačeni u nju. Pričalo se kako su žrtve žive bacane u jamu, te da se dan dva iza zločina čuo plač i zapomaganje iz jame. Navodno se to događalo u nekoliko navrata. Za doba ubojstva, ljudi koji su živjeli u blizini jame, kao i oni uz čije je kuće noću prolazila kolona zarobljenih, nisu smjeli izlaziti iz kuće, bilo im je zabranjeno čak i paliti lampe i svijeće u kući. Zbog toga je i nepoznat točan broj onih koji su ovdje pogubljeni. Navodno je kasnije u jamu bacano i živo vapno radi sprječavanja neugodna zadaha. Pričalo se da je nalog za uhićenja i ubojstva došao od vrha vlasti, te da su se ovakva ubojstva događala po svim okolnim vlaškim selima. Za ova ubojstva okrivljena je ustaška posada u kojoj su služile ustaše iz sela i okolice .
Ovi zločini bili su povod da Vlasi tzv. Srbi u Begovači  počnu pripremati jamu za pokolj Hrvata, no, zbog nekih previranja od nauma se odustalo.  
O ovom ni sami tzv. Srbi nisu htjeli govoriti, bojeći se da će onda pokrenuti pitanje jame kod kosinjskog mosta, odnosno u brdu iznad župnog stana i pravoslavne crkve sv. Nikole, gdje su partizani poubijali i bacili oko 15 Hrvata. Oko 50-60 Vlaha tzv. Srba posjetili su 1990. jamu kod sv. Ane. Posjetu je nazočila i milicija. Jamu su istražili speleolozi (u prilogu na internetskoj stranici vidi se skica ove jame) i izjavili kako u jami ima dosta životinjskih ostataka. Po mojem saznaju, unutra je bačen i velik broj raznog streljiva, granata i bombi.

Jama u Docinoj Dragi – Donji Kosinj
Zločin koji se na ovom mjestu dogodio počinili su seljani.  Povod je bilo ubojstvo jednog čovjeka u Vukelićima u Donjem Kosinju koji su počinili četnici. Tada se okuplja jedan broj seljana Vukelića i okolice, te hvataju oko 20-ak, Vlaha tzv. Srba te ih ubijaju i bacaju u jamu. Više informacija o ovom slučaju nemam, jer ljudi s kojima sam o ovoj temi razgovarao nisu imali o tome nekih drugih saznanja.

Mlakva - Kosa
            Zločin na području Kose (danas pod vodom jer je postala dio akumulacijskog jezera Kruščica) po mom sudu svakako je jedan od najgorih. U njemu su sudjelovali ustaše, odnosno dijelom domaći Kosinjani i došljaci iz drugih krajeva. Prolazeći kroz Mlakvu skupili su određen broj ljudi, nagurali ih u jednu kuću, te žive zapalili. Po pričanju sugovornika, to su skoro sve bili civili, no, puni broj mi nije poznat. Na navedenoj internet stranici  Pražića stoji brojka od 286 žrtava, koje su spaljene u toj kući. Taj broj stoji i na kosturnici u Mlakvi, gdje su pokopani ostatci spaljenih. No, iz razgovora sa svjedocima i po mom sudu mislim da je taj broj dobrano uvećan. U to vrijeme kuće u selima bile su malene i nemoguće je toliki broj ljudi zatvoriti i spaliti u jednoj takvoj kući.

Škola – Gornji Kosinj
Sugovornici su me upozorili na još jedno mjesto na kojem se prema pričanjima nalaze ostatci ubijenih od strane ustaša. Koliko je ova informacija točna, sugovornici mi nisu znali reći, ali takva priča kruži. Dakle, za vrijeme ustaškog režima ustaše su pogubili od 8-10 ljudi, te ih bacili u septičku jamu iza škole. Nepoznato je da li se radi o civilima ili vojsci, te što je bio povod ovom zločinu. Postoji i priča da se jednom prilikom otvorilo tu jamu s ciljem da se provjere ove informacije, no, budući da je to septička jama i da se od vode nije ništa vidjelo, odustalo se. Priču treba provjeriti, jer je nategnuta i teško je u nju povjerovati, bez čvrstih dokaza.

Ostalo
U istraživanju zločina u Kosinju  sugovornici su mi rekli za još nekoliko događaja. Ustaše su navodno ubile dva pilota američke vojske. Oni su se, po pričanju, srušili s avionom, a ustaše su ih ubile i bacile u neku jamu, ne zna se koju.
Marinić Mandu su ubili domaći partizani. Dvojica partizana patrolirajući selom u daljini su ugledali ovu ženu. Jedan skida pušku s ramena i cilja prema njoj želeći je ubiti. Drugi mu prigovara da to ne radi, jer to nije potrebno. No, bez obzira na to ovaj puca i ubija je. Rekao je svom kolegi kako ta žena šverca sol iz Dalmacije. Njena je krivnja bila što je radila u gostionici Mice Fadljević, žene  Josipa Fadljevića,  koji je bio ustaša. Nakon ovog ubojstva hladnokrvno su nastavili ophodnju selom. Susreli su oca nesretne žene. Ubojica bahato i bez milosti reče ocu da mu je malo prije ubio kćer.
Juru Delača mučili su i ubili partizani u Crnoj Vlasi, odnosno Gornjim Vrhovinama.  Povod njegovoj smrti je bilo to što je s nekog ubijenog skinuo i uzeo cipele. Na to ga je natjerala nužda, jer je vladala oskudica u svemu. Zato su ga partizani mučili i živa potkovali. Kasnije su ga  ubili i za grob mu se ne zna.
Prilikom jednog napada na Kosinj u jednom dijelu između dva brda koja dijele Gornji Kosinj i Lipovo Polje ubijena su četiri četnika. Do toga je došlo kad su četnici htjeli izvršiti pokolj u Gornjem Kosinju, no, to se saznalo i pokušaj je spriječen. Ovdje se radi o borbi, tako da se ovaj sukob, po meni, ne može uvrstiti u zločinstva.
Četnici, koji su počinili ubojstvo i druge zločine na ovom području pri promjeni vlasti, samo su presvukli odoru. Skinuli su četničku i obukli partizansku, te nastavili činiti razne druge zločine još u većoj mjeri. Ovo se svakako odnosi i na već navedenu jamu iza župnog stana sv. Nikole, koja se može uzročno povezati s jamom u Docinoj Dragi.

Ubojstvo Bruna Vernazze
Svjedoči: Antonija Klobučar Koričić

Brunu Vernazza, župnika Gornjeg Kosinja, ubili su jugoslavenski partizani. U noći 14. travnja 1945. iza ponoći partizani iz Mlakve, Krša i Gornjeg Kosinja nasilno su ušli u župni stan. Lupali su po vratima, bijesno prostački psujući. Župnika su teško ozlijedili udarcem kundaka puške po glavi. U polusvjesnom stanju doveli su ga, vjerojatno odvukli, u polje ispod župnog stana u Gornjem Kosinju. Tu su ga mučili i s leđa proboli bajunetom. Izdahnuo je u teškim mukama. U smrtnoj agoniji rukama je kopao zemlju oko sebe. Ujutro su ga mještani mrtva našli u polju. Odnijeli su ga u župni stan, uredili za pokop, pa potom pokopali u groblju. U pogrebu su sudjelovali mještani i njegovi učenici. Gospođa  Antonija Klobučar Koričić, u to doba učenica, vidjela je svoga izmrcvarenog župnika i zapamtila gdje je u polju izdahnuo. Sudjelovala je u pogrebu i dala ovo vrijedno svjedočenje o njegovoj mučeničkoj smrti.
U noći ubojstva u župnom stanu, kao župnikov gost prenoćio je njegov prijatelj, partizan, Joso Špoljarić Duma. Bili su bliski prijatelji, često su zajedno šetali Gornjim Kosinjem i raspravljali o različitim temama. Čudno je da partizan Joso Špoljarić Duma, nije zaštitio župnika, svoga bliskog prijatelja, već je dozvolio da ga teško ozlijeđenog ubiju partizani: Đuran Radović, pravoslavac iz Krša,  Niko Munjas, pravoslavac iz Mlakve, te Hrvati Jure Prša i Josip Špoljarić iz Gornjeg Kosinja, kako je to zapisano u knjizi HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA, koju je napisao don Anto Baković.
Tko je ubio župnika Gornjeg Kosinja vlč. Bruna Vernazzu? To pitanje je otvoreno i na njega, kao i ostala ubojstva koja su predmet sudskog i povijesnog istraživanja, trebaju odgovoriti hrvatski sudci i povjesničari. Za nas Hrvate odgovor na ta pitanja svakako je važniji je od pitanja je li Neron zapalio Rim ili nije.
Poznato je da je Župnik Bruno Vernazza izdahnuo u teškim mukama na položaju
S 44° 42,926' i I 15° 16,680' i na 495 m n/v.

Pripomena pisca članka.

Netrpeljivosti i zategnuti odnosi između Hrvata i Vlaha tzv. Srba seže u daleku prošlost, od njihova naseljavanja u Hrvatsku. Vlasi tzv. Srbi bili su pripadnici pomoćnih-lakih turskih postrojbi. Dužnost im je bila hranom opskrbljivati tursku vojsku, te radi razumijevanja hrvatskog jezika, vršiti izviđanja u još neosvojenim krajevima. Dakle, bili su logistička potpora turskoj vojsci. Da bi obavili valjano svoju zadaću Turci su ih naseljavali u novoosvojene krajeve i davali im najplodniju zemlju, kako bi za tursku vojsku  mogli uzgajati kvalitetnu stoku: goveda, ovce, koze i konje. Da im u opskrbi hranom i ostalim potrepštinama budu što bolja logistika, dozvolili su naseljenim Vlasima i vlaškim postrojbama koji su pratili tursku vojsku, pljačkanje starosjeditelja Hrvata, koji su ostali na svojim ognjištima nakon turskih osvajanja. Vlasi tzv. Srbi ishodili su u Turskom carstvu, a kasnije u Austrougarskoj monarhiji razne povlastice među inima prvenstvo pri prodaji stoke. Kada su potrebe za stokom na tržištu bile podmirene i stoka se nije mogla prodati, od hrvatskog pučanstva po nižoj cijeni otkupljivali su stoku, te je opet nakon ukazane potrebe na tržištu, koristeći svoje povlastice, skuplje prodavali. Zbog ovakvih uvjeta Vlasi su se obogatili na račun svojih katoličkih susjeda, Hrvata. Od Turaka, a kasnije i od Austrougarske dobili su plodnu zemlju, a kako su bili  bogatiji od hrvatskih seljaka, kupovali su jeftino njihove plodne oranice, pašnjake i šumu.
Nastankom Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca stanje se dodatno pogoršalo, zbog državnog terora u Kraljevini Jugoslaviji i nasilja lokalnih Vlaha tzv. Srba nad Hrvatima i drugim narodima. Ubojstvo stjepana Radića u beogradskoj skupštini prelilo je čašu strpljenja i trpljenja nasilja od bahatih vlaških tzv. srpskih nasilnika.
Za vrijeme NDH, u tek uspostavljenoj državi, u razdoblju ustrojavanja državnih institucija, vojske i policije, velikosrbi i jugoslavenski komunisti različitim terorističkim akcijama nasrnuli su na NDH. Hrvatska vojnica, ustaše i domobrani ustrojeni su po predlošku europskih vojski i policije. Vojne postrojbe imale su imena, oznake i zapovjedništvo. Iz ratnog puta svake postrojbe može se pratiti vojno djelovanje ustaških i domobranskih postrojbi, pa tako i zločine, ako su ih počinili. Nažalost, uz redovnu ustašku vojnicu postojali su i „divlje ustaše“. Ta klatež djelovala je izvan sustava i prisvojila je pravo uhićivati, suditi i vršiti smaknuća. Njihovi zločini pali su na obraz hrvatskom narodu. Bila su poznata imena „divljih ustaša“,  barem nekih od njih u tim postrojbama. Po imenima „divljih ustaša“ može se pratiti ratni put njihovih postrojbi, a time i moguće zločine koje su počinili. 
Poznato je da su se jugopartizani i četnici oblačili u ustaške i domobranske odore i vršili ubijanja Vlaha tzv. Srba i palili njihova sela. Tako su ih odvraćali od lojalnosti NDH i poticali da  pristupe jugopartizanima ili četnicima. U gradovima i hrvatskim selima ubijali su viđenije Hrvate, kako bi omrznuli hrvatske vojnike hrvatskom narodu.
U takvim uvjetima i pod nepovoljnim povijesnim okolnostima  utemeljena je NDH. Na terorizam vlast je odgovarala represijom, a nije mogla spriječiti ni razbuktale osvetničke strasti. Zbog ovakvog stanja na prostoru cijele NDH počinjeni su zločini i nad Vlasima tzv. Srbima. Vlasi tzv. Srbi i jugopartizanska vlast višekratno su umnožavali broj tih žrtva.
Nitko razuman ne negira počinjene zločine, samo treba utvrditi tko ih je počinio. Ne mogu se svi zločini paušalno pripisati ustašama, a potom hrvatskom narodu. Sva grobišta treba istražiti. Lako se po ostatcima vojnog znakovlja i nekih drugih predmeta može otkrit tajna, barem ona, kojem narodu su pripadale žrtve.
Prilikom istraživanja žrtava ustaškog zločinstva u Jasenovcu otkopane su grobnice pripadnika hrvatske vojske ustaša, domobrana i civila. Istraživanja su odmah obustavljena i o tome se šuti. Iz istih razloga i danas se sprječavaju istraživanja, kako bi zločinstva bila pripisana ustašama i Hrvate držalo u pokornosti. Sa suđenja visokopozicioniranom ustaškom dužnosniku Tomi Biljanu postoji sačuvana arhivna građa. Tužiteljstvo je optužilo Tomu Biljana da je naredio i izvršavao zločine u Kosinju. Nijedan svjedok nije to izrijekom posvjedočio. Svi govore kako su čuli i kako se pričalo, ali osobno nisu vidjeli. Svjedoci se nisu htjeli ni odazvati i dati izjavu tužiteljstvu, pa su ih privodili.
Da su ustaše počinile zločine u Kosinju, zar bi tužiteljstvo grčevito tražilo svjedoke i prihvatilo one koji su nešto o tom čuli i da se o tome pričalo, a niti jednog koji je naveo imena žrtava i imena izvršitelja zločina. Biljanu se sudilo odmah, neposredno iza rata, kada se za sve znalo i kada je o svemu bilo dovoljno svjedoka.
Svjedočenja anonimnih Kosinjana i Đorđa Pražića podudaraju se osim u broju žrtava. Ne navodi se koja je ustaška postrojba i pod čijim zapovjedništvom izvršila zločin. Ako su zločin izvršile „divlje ustaše“ sigurno se znade ime barem jednoga, a nijedno ime se ne navodi.
Gotovo se sa sigurnošću može zaključiti da je informacija potekla iz istog izvora. Partizanska promidžba bila je vješta u imaginaciji i manipulaciji. Na povjesničarima je da ove zločine istraže, te da utvrde koja ih je ustaška postrojba izvršila i pod čijim zapovjedništvom. Ako su zločine počinile „divlje ustaše“, treba utvrditi njihova imena.
 Zločine su također mogli počiniti jugoslavenski partizani  i četnici presvučeni u ustaške odore, što su oni često činili. Znakovito je da su dva vlaška tzv. srpska sela Mlakva i Lipovo Polje u prijeporu i zavadi od Drugog svjetskog rata, do danas.  Svađa i prijepor među njima još uvijek traju. Zašto? Ne međe (graniče) i na suprotnom su kraju kosinjske doline!!

kostiStravični dokazi zločina na području Kosinja
vukic
Promocija je počela Lijepom našom/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić

vukićIvan Vukić i njegova prva knjiga

ZAŠTO GOSPIĆ UMIRE???

- 4. travnja 9945. Gospić se nije branio, a po ulasku u grad partizani su punih 48 sati klali i ubijali. Gospić je grad Šime i Ante Starčevića, Vjenceslava Novaka, Miroslava Kraljevića i Nikole Tesle. Lička gruda iznjedrila je i velikana tiskane riječi Milu Budaka, da je živio u drugim okolnostima sigurno bi bio Nobelovac. Mi smo mali narod i neoprostiv je grijeh da smo zanemarili tako velikog književnika. Sanaderovi jurišnici srušili su mu spomen-ploču, bjesomučno su po cijeloj Hrvatskoj skidali njegovo ime s ulica i škola. Sramotno. Ne smijemo se odreći ni Nikole Tesle samo zato što je Vlah pravoslavne vjere, gdje je rođen, gdje je odgojen, gdje je stasao, ovdje na našoj grudi, a ne u Srbiji. Pametan narod takvog velikana kao što je Tesla ne bi se smio odreći - rekao je Vukić.
Zatim je naglasio kako je Gospić je velika grobnica. Posebno se ističe ona ispred gradskog groblja. Njihove kosti asfaltom su prekrili bivši i sadašnji vlastodršci.
- Prošetajte ulicama Gospića kada se smrači i upali rasvjeta, gotovo pola kuća ne svijetli. U tim kućama se ne živi. Ni mi Gospićani nećemo naći svoj mir kada ne poštujemo svoje mučenika. Grad nezaustavljivo umire. Zašto? Odgovor je u ovoj knjizi - rekao je na kraju Vukić.


KNJIGA se može nabaviti kod autora u Gospiću, Žabička ulica 2
telefon: 091/ 76 41 426


Predstavljena knjiga Ivana Vukića iz Gospića

1070 STRANICA O STRADANJIMA HRVATA ZA VRIJEME KOMUNIZMA


Vukić je počeo 1998. i još nije prestao prikupljati i objavljivati tragične priče o stradanjima Hrvata Like i Podgorja u doba komunističkog režima. Zašto Gospić umire???


mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. studenoga 2012. u 22.15 sati

GOSPIĆ - Iz gotovo cijele Like te Podgorja, ali i iz Zadra, večeras je stiglo mnoštvo da bi nazočilo predstavljanju prvijenca Ivana Vukića - Lika i Podgorje na braniku doma i naroda. Knjiga je to tragičnih sudbina tisuća i tisuća Hrvata iz toga dijela Hrvatske za posljednjega komunističkog režima.


- Ovu knjigu treba čitati i oteti zbivanja od zaborava. Patnje i teška stradanja koja su na ovim stranama dovela hrvatski narod u zadnjih stotinjak godina na sam rub postojanja nama su svima jako dobro znana - istakao je Jandre Benković, otvarajući promociju knjige, dodajući da i danas neki čimbenici uporno nastoje da se sve to zaboravi.


- Drago mi je da sam ovdje u kraju prema kome imam simpatije još iz srednje škole zahvaljujući djelima Mile Budaka. S autorom surađujem već godinama kao urednik časopisa Politički zatvorenik u kome svi radimo besplatno i on je pred gašenjem i pitam se da li je ova Hrvatska država odista hrvatska. Mladima treba pokazati što znače sloboda i država, da smo to imali ne bi bilo ni ove knjige. Iz knjige se vidi da su Gospić i Lika dali veliku žrtvu, Gospić je jedna od najtragičnijih stranica u našoj povijesti - rekao je Tomislav Jonjić, odvjetnik i urednik časopisa Politički zatvorenik.


- Objavljena su puna imena stradalih i svjedočanstva o zločinima koje je Vukić prikupljao deset godina. Tu su i imena zločinaca, tih zloduha. U Drugom svjetskom ratu Hrvatska je imala 131 generala od kojih su tri bila muslimanski Hrvati, desetorica su bili hrvatski pravoslavci, 28 je bilo hrvatskih Židova, dva su ubijena zbog veleizdaje, a samo su dva preživjela bez progona i zatvora. Svi su divljački ubijeni. Nažalost, gospićka gradska vlast ne prati rad Podružnice političkih zatvorenika i 16 grobišta nije obilježeno. Knjiga je pisana korienskim pravopisom i u njoj je i mali rječnik - rekao je urednik knjige i izdavač Branimir Petener, predsjednik Hrvatskog obrambenog reda.
Na kraju se sumještanima iz Gospića i prijateljima iz Zadra obratio i sam autor. Najprije za zahvalio na pomoći supruzi Mariji i prijateljima u iseljeništvu koji su projekt pomogli financijski. Vukić i Petener su se upoznali kao srednjoškolci u građevinskoj školi u Rijeci, a zatim su zajedno robijali u Staroj Gradišci.(MAČ)

vukićBez treme prije promocije: Vukić, Petener i Benković/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press

VUKIC

Za promocije u gledalištu je bilo dosta hrvatskih branitelja, a nije izostao ni župnik Mile Čančar

VUKIĆ O knjizi je govorio i Tomislav Jonjić, koji je dijelove knjige objavljivao u časopisu Politički zatvorenik

fejshttps://www.facebook.com/marko.culjat/posts/496443400377063?comment_id=83851563


lubanja Lubanja koju je Vukić nedavno pronašao u Kosinju

Nova knjiga o hrvatskim žrtvama

LIKA I PODGORJE NA BRANIKU DOMA I NARODA

Ivan Vukić iz Gospića napisao je, a HOR objavio knjigu koja ima 1070 stranica i brojne ilustracije.
mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. studenoga 2012. u 220.00 sati

GOSPIĆ - Danas je u našu redakciju stigla knjiga, prvijenac, Ivana Vukića Lika i Podgorje na braniku doma i naroda. Između korica knjige na čak 1070 stranica objavljena su svjedočenja očevidaca brojnih zločina protiv Hrvata na tome hrvatskom području, te bojni dokumenti i ilustracije.
Knjigu je izdao Hrvatski obrambeni red iz Zagreba, a predstavljanje će uz pomoć Hrvatskog društva političkih zatvorenika biti u Gospiću u Pučkom 21. studenoga u 18.30 sati. Knjigu će Ličanima predstaviti prof. Jandre Benković, odvjetnik Tomislav Jonjić, urednik Branimir Petener i autor Ivan Vukić.
U pozivnici koju smo dobili s knjigom kaže se kako je u knjizi objavljena "arhivna građa i svjedočanstva žrtava o zločinstvima jugoslavenskih partizana predvođenih komunističkom partijom i četnika nad Hrvatima Like i Podgorja. U knjizi je poseban prilog o hrvatskome jeziku i pravopisu.
Knjiga nema cienu. Tko je bude želio, dobit će ju darovanjem dobrovoljnoga novčanoga priloga, u iznosu koji svatko osobno odredi. Novčani prilog upotriebit će se za daljnja istraživanja naše nedavne krvave poviesti, koja sve hrvatske vlade, nažalost, sprečavaju."
- Članci Ivana Vukića uvršteni u ovu knjigu - makar naizgled raznorodni i međusobno ponekad i nepovezani - imaju jasan zajednički nazivnik: neovisnu Hrvatsku, borbu za nju i stradanja u toj borbi. Ti su članci veličanstveni spomen na žrtve koje je za Hrvatsku dao jedan skoro opustošeni kutak naše domovine. Oni su rječit dokaz i nezaobilazna opomena zašto Hrvatima nema opstanka  ni slobode izvan vlastite, samostalne države - kaže u predgovoru Tomislav Jonjić.
- Zahvalan sam svim Hrvaticama i Hrvatima, koji svjedoče u ovoj knjizi. Oni su zaslužni, što svojim svjedočenjem razkrinkavaju zločinačku ćud Titova komunističkog sustava. Također zahvaljujem svima, koji su mi na različite načine pružali potporu. Posebno zahvaljujem svojoj ženi Mariji, što me je moralno podupirala i pružila mi veliku tehničku pomoć pri pisanju knjige - kaže Vukić u proslovu knjizi.

ivan

Vukić je knjigu započeo listom smaknuća 1945. u Gospiću. Na listi je šesti po redu Josip Josan Kolaković, dugogodišnji gradonačelnik Gospića, rodom iz Priboja kod Korenice.

ivan Skica nerealiziranog spomenika komunističkim žrtvama u Gospiću ivanPobijena gospićka mladež u Senju 1937. na fotografiji koju smo dobili od jedne čitateljice iz Argentine
 

Grob i spomen križ ličkoga junaka Stjepana Devčića

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

10. rujna 2012. u 10.15 sati
Piše: Damir Borovčak

Tekst prenosimo uz pomoć našeg čitatelja ujedno i autora.


Konačno nakon 80 godina u petak 7. rujna u malom podvelebitskom zaseoku Krč, u mjestu Jadovnom, obilježen je nedavno pronađeni grob ličkog junaka Velebitskog ustanka Stjepana Devčića. Svečanost je započela uz prisustvo Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata grada Rijeke i Bilaja - Gospić, Hrvatskih domobrana iz Zadra, predsjednika HČSP-a Josipa Miljka i članova stranke, hodočasnika iz Zagreba te lokalnih stanovnika na samom grobu u Velebitskoj šumi.
Više ...
 

bilaj
Bilajska glavica

 

ZLOČINSTVA ČETNIKA SRBOKOMUNISTA I JUGOSLAVENSKIH PARTIZANA U BILAJU


Piše: Ivan Vukić


Uz rijeku Liku na šest kilometara jugoistočno od Gospića smjestilo se Bilaj. U srednjem vijeku bio je u posjedu plemena Mogorovića. Kroz povijesno razdoblje do turskih osvajanja mijenjao je više vlasnika. Nakon pada pod tursku vlast hrvatski puk iselio se u sigurnije krajeve. Oni koji su ostali prešli su na islam. Pod Turcima bio je Bilaj od 1528. do 1689. Postao je njihovo važno naselje i vojna utvrda.


Nakon izgona Turaka iz Like većina pučanstva iz turskog razdoblja iselila se i naselila uz desnu obalu Une. Nadpop Marko Mesić naselio je godine 1691. u 51 kuću 514 hrvatskih doseljenika. Nešto stanovnika iz turskog razdoblja ostalo  je i dalje živjeti u Bilaju. Zapisano je da su godine 1695. u 23 kuće živjela 154 stanovnika iz turskog razdoblja.

bilaj

Bilajska spomen-ploča na gospićkoj katedrali

Uz Bilaj vezani su neki važni nadnevci iz hrvatske povijesti kao primjerice:
-Ovdje je ubijen bosanski kralj Tomaš, koji je u svom dvorcu u Jajcu zaključio s turskim sultanom tajno prijateljstvo. Na nagovor ugarskog kralja Matije godine 1461. kralja Tomaša ubili su njegov sin i brat. Potom su ova dvojica podijelila Bosnu. No, nisu dugo obnašali vlast. Turci su iskoristili nastale razmirice i bez velikih teškoća 1464. osvojili Bosnu. Od tada je poznata uzrečica „Bosna šaptom pade“.
-Kod Bilaja se 21. svibnja 1809. krajiški Opservacijski korpus, u kojem su služili Ličani pod zapovjedništvom pukovnika Rebrovića, sukobio s postrojbama maršala Marmonta  i zaustavio ga u osvajačkom napredovanju.
-Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bilaj je bio izložen žestokom napadu pobunjenih Vlaha tzv. Srba i jugoslavenskih partizana. Bilajci su svoje mjesto požrtvovano branili. U borbama tijekom rata, a još više nakon rata ubijena su 162 Bilajčana.


O tim teškim danima svjedoči Ante Živković:
- Rodio sam se 8. prosinca 1926., kao peto dijete Marije i Ivana Živkovića. Živjelo se teško. Da bi prehranio obitelj otac odlazi 1912. na rad u Ameriku. S nešto zarađenog novca vratio se natrag u Bilaj. Otvorio je gostionicu i bavio se tim poslom do 1928. Potrebe su bile velike a zarada mala pa se opet otisnuo na rad u inozemstvo, sada u Kanadu. Slabo je zarađivao i malo je novca slao kući. Iz Kanade odlazi u Argentinu. Obolio je od nepoznate bolesti i 1945. je umro.
Obitelj je teško preživljavala pa sam, iako malodoban, morao ići svojoj sestri u Veliki Žitnik čuvati blago i pomagati u poljodjelskim radovima. Potom odlazim raditi u selo Dragalić kod Nove Gradiške. Kući sam se vratio 1942. Stariji brat i velik broj naših mještana već je bio u hrvatskoj vojsci. Iako malodoban pristupam seoskoj straži. Zadužili smo puške, a pravu vojnu obuku nismo prošli. Obučavali smo se u hodu u neprekidnim okršajima s jugopartizanima i srbočetnicima. U rujnu 1943 u noći napale su nas jake njihove snage. Okršaj je bio žestok. Borili smo se prsa u prsa. Od jugopartizanske granate, koja je eksplodirala u mojoj blizini, poginuli su Joso Valentić i Mićina Mihelčić, a ja sam bio teško ranjen. Pred zoru partizani su se uz velike gubitke povukli. U zaprežnim kolima prevezli su nas ranjenike u gospićku bolnicu, a potom zrakoplovom 6. listopada 1943. u Zagreb, u bolnicu Sveti Duh. Iz svih krajeva NDH pristizali su novi teški ranjenici, pa su nas zaliječene preko Mađarske prevezli u Varaždin na daljnje liječenje.
U lipnju 1944. na svoj vlastiti zahtjev vratio sam se u Liku. Promet je bio otežan. Do Ogulina putovao sam vlakom, a od Ogulina do Senja u njemačkom vojnom kamionu. Od Senja do Karlobaga u malom ribarskom brodu, prekrcanom hrvatskim vojnicima, a od Karlobaga do Gospića u hrvatskom vojnom kamionu. Stavio sam se na raspolaganje 9. domobransko-ustaškoj posadnoj bojni u Gospiću. U zimi 1944. /1945. bio sam na vojnoj obuci u gospićkoj gimnaziji. Nakon obuke u ožujku 1945. prebačen sam na položaj u Kanižu, predgrađe Gospića.
Partizani su 4. travnja 1945. istodobno napali Perušić, Lički Osik i Gospić. Naše postrojbe s mnoštvom civila uzmicale su iz Gospića preko Pazarišta, Krasna, Svetog Jurja do Senja, pa dalje prema Italiji i Austriji. Bio je to put bez povratka za mnoge, pa tako za moga brata i još mnoge Bilajce. Duž toga puta rasijani su njihovi grobovi.
U Svetom Jurju smo doznali da je naša i njemačka vojska napustila Senj. Ponovno se
povlačimo u Velebit. Kod Oltara sukobljavamo se s partizanima. Naša skupina se razdvaja i ona veća u kojoj sam i ja napreduje dalje prema Kapeli. Na vrhu Kapele snijeg je bio visok do koljena. Povlačimo se prema Brinju. Ugledali smo neku ženu. Naša ju je prethodnica privela. Predložili smo joj da nam iz sela donese hrane, što ona prihvaća. Postupili smo nesmotreno, što nam se osvetilo. Umjesto hrane navukli smo na vrat jugopartizane.
Povlačimo se uz borbu u Kapelu pa dalje preko Bjelolasice prema Ogulinu. U svitanje dolazimo do Kleka iznad Ogulina. Čujemo svirku i jugopartizanske pjesme iz Ogulina, koji je pao u ruke partizanima. U noći nastavljamo put prema Bosiljevu. Pred jutro stižemo do mjesta Toplice Lešce. Primijetili smo skupinu vojnika. Manja naša skupina u kojoj sam i ja dobila je zadatak da ispita o kojoj se vojsci radi. Bili su ustaše. Nahranili su nas, okupali smo se i dobili čistu odoru. Tako je nakon 25 dana našem tumaranju preko Velebita, Male i Velike Kapele došao kraj. Tih 25 dana jeli smo ono što smo mogli naći u šumi, divlji luk i tek prolistalo bukovo lišće. Istog dana prebačeni smo kamionom u Karlovac. Mislim da je to bilo 3. ili 4. svibnja.
Raspoređeni smo na popunu postrojba koje su branile Karlovac. Moja nova postrojba raspoređena je u šumu kraj sela Rečice. Vodili smo žestoke borbe s jugopartizanima. U borbi je ranjen mladi ustaški poručnik, koji je tek iz škole prispio na bojišnicu. Meni nepoznat vojnik i ja dižemo ga i u trku nosimo do parkiranih kamiona. Na jednom zamjećujemo oznaku crvenog križa. Bio je to njemački kamion. Ranjenika primaju, a nama ne dozvoljavaju ući. Pokazujem im moje ranjene noge omotane zavojem. Pustili su nas da se smjestimo do ranjenog poručnika. Dovezli smo se do Zagreba. Poručnika smo smjestili u neku bolnicu. Dao nam je adresu svoje sestre, koju smo posjetili. Nahranila nas je i ja sam se uputio u tumaranje Zagrebom. Zamijetio sam jedan vojni autobus. Rekli su mi da je namijenjen za prijevoz invalida i ranjenih časnika. Kao invalid sjeo sam na zadnje sjedalo. Neka vozi bilo kamo, samo da nisam sam na ulici. Zaspao sam i izgubio osjećaj za dob. Nisam znao koliko je sati prošlo od kada sam se ukrcao u autobus. Pred svitanje časnik iz pratnje reče nam neka pripazimo na ponašanje, jer nismo više u svojoj državi. U rano jutro stižemo do neke poljane na kojoj je mnoštvo vojnika, civila i ratne opreme. Oko nas razmješteni su engleski tenkovi. Netko reče da smo u Bleiburgu u Austriji. Na toj poljani bili smo 3 do 4 dana. Englezi su nas razoružali i svrstali u četverored na cesti koja vodi prema slovenskoj granici. Kad je kolona krenula, nakon nepunog kilometra, ugledali smo na cesti na konjima jugopartizanske oficire a uz cestu partizane. Shvatili smo da smo izručeni Titovim krvnicima. Gonili su nas naprijed, dalje prema Sloveniji. Ranjeni i iznemogli nisu mogli hodati, a mi im nismo smjeli pomoći. Ostajali su ležati na cesti. Nakon kraće dobi čuo bi se prasak pušaka. Iznemogle i nepokretne ranjenike su ubijali.
Nakon 6 do 7 sati iscrpljujućeg hoda dolazimo do jedne livade. Rasporedili su nas u dvored s razmakom za prolaz između redova. Bugarski vojnici i jugopartizani kroz prolaz nose košare. Traže da u košare odložimo satove, prstenje, lančiće, nalivpera i ostale vrijedne predmete.
Prije nego smo krenuli dalje partizanski oficir traži, da se jave svi koji ne mogu hodati, jer je pred nama dug put. Bio sam na kraju kolone. Nadvladao sam strah i rekao sam da ne mogu hodati, jer se nakon ranjavanja nisam još oporavio. Javili su se i drugi. Za divno čudo ukrcali su nas u kamion. Nismo znali kuda nas voze, mislim, možda nam je ovo zadnja vožnja pred likvidaciju. U takvim trenutcima čovjek otupi i želi, da se ono do čega mora doći, dogodi što prije. Mislim na majku, kako sirotica neće znati za grobove nas troje njezine djece.
Partizan iz Slavonije, češke narodnosti, koji je bio u pratnji rekao nam je da se ne bojimo. Voze nas u logor u Mariboru. Pred Mariborom zaustavlja nas ruski vojnik. Traži cigarete. Kažemo mu da su nam sve vrijedne stvari i cigarete već oduzeli. Ulazimo u grad i stižemo do logora u Gradskom vrtu, gdje je danas igralište nogometnog kluba „Maribor“. Pod jakom stražom sprovedeni smo u logor. U logoru je bilo na tisuće hrvatskih vojnika. Nailazim na neke poznanike. Rekli su mi da mi je i brat u logoru. U tom silnom mnoštvu nisam ga pronašao. Nikad ga više nisam vidio. Bio je ustaša, ubili su ga negdje na jednom od usputnih stratišta.
Nakon 3 do 4 dana pod jakom stražom u četveroredu poveli su nas dalje. Stižemo u Podravinu nakon dugog pješačenja. Negdje između Virja i Đurđevca kolona skreće lijevo do neke livade. Na livadi su dva stola razmaknuta nekoliko metara jedan od drugog. Za stolovima sjede komesari. Privode nas i razvrstavaju. Na lijevu stranu ustaše a na desnu domobrane. Ostajemo ondje cijelu noć na kiši bez hrane. Ujutro kolona domobrana u kojoj je poneki  ustaša kreće dalje prema Koprivnici. Uz put nam narod donosi hranu i vodu. Partizani nam sprječavaju uzeti ju. Pokušao sam dohvatiti komad kruha. Partizan iz pratnje udario me je snažno kundakom pod rebra. Strašno me je boljelo, danima nisam mogao normalno disati.
Konačno, nakon iscrpljujućeg pješačenja, stižemo do poljske kuhinje. Dobili smo malo graha, prvi obrok nakon više dana hoda. Dana i datuma se ne sjećam, jer sam bio u nekom bunilu. U takvom stanju dolazimo u Ludbreg. Zatvaraju nas u neku građevinu nalik vojarni. I ovdje smo dobili nešto hrane i vode. Ujutro nas u dvorištu ponovno razvrstavaju, sada na vojnike, dočasnike i časnike. Nama mlađima daju kape s petokrakom zvijezdom. Rekli su da smo sada partizanska vojska. Raspoređen sam u 18. brigadu 40. slavonske divizije, kojoj je položaj bio ondje. Nisam mogao vjerovati da sam sada pripadnik vojske protiv koje sam se borio 4 godine. Nakon dva dana dali su nam dopisnice neka se javimo svojima. Javio sam majci da sam živ.
Zadužili smo pješačko oružje i nakon nekoliko dana premještaju nas u Veliku Rasinju, selo između Ludbrega i Koprivnice. Raspoređeni smo po seoskim kućama i sjenicima. Ondje nas obučavaju 20 dana vojnoj vještini na partizanski način. Jedinica je bila sastavljena od Hrvata, nešto Čeha i Mađara. Nas, dojučerašnje protivnike nisu provocirali. Ponovno smo vraćeni u Ludbreg. Ondje razdužujemo oružje. Obuzima me sumnja i strah da će me likvidirati. Tješim se, kada su dozvolili da se javim kući, pa valjda neće.
Ponovno nas novake raspoređuju u novu jedinicu 16. omladinsku brigadu „Joža Vlahović“, koja je bila u sastavu 34. slavonske divizije. Negdje u jesen 1945. priopćavaju nam da nas nekoliko novaka i nekoliko njihovih boraca šalju na kurs u Beograd. U Beograd stižemo drugog dana vožnje, jer je željeznička pruga bila oštećena. U vojarni vrše provjeru naše zdravstvene sposobnosti. Mene zbog ranjavanja i nekoliko drugih proglasili su nesposobnim. Vraćeni smo natrag u Ludbreg. Iz Ludbrega su me poslali u Ogulin na posebnu komisiju, kao pripadajućoj, po mojem mjestu rođenja. Ta super vojna komisija ocijenila me sposobnim za pozadinsku službu u JNA.
U Ogulinu sam smješten u neke barake u kojima su vladali nemogući higijenski uvjeti. Obolio sam od pjegavog tifusa. U karlovačkoj bolnici liječen sam dva mjeseca. Nakon izlječenja vraćen sam natrag u iste barake, u sabirnu jedinicu. U svibnju 1946. u baraku dolazi neki partizanski poručnik Nikola. Tražio je 12 dragovoljaca. Javio sam se, samo da se izvučem iz onih baraka. Javili su se još vojnici iz Istre i Primorja. Sjećam se Ante Rubinića iz Mošćenice, Ivana Uhača iz Brseća, Andrije Valčića iz Svete Jelene kod Brseća, te Todora Antića iz Selca kod Crikvenice. Poručnik nas je odveo u komandu grada, gdje smo zadužili oružje, strjeljivo i nešto hrane. Iz Ogulina vlakom smo doputovali u Sušak. Potom kamionima koji su prevozili hranu UNRE u Senj. Na putu nam je rečeno da idemo u Gospić preuzeti zarobljenički logor u kojem su bili Nijemci. Iz Senja preko Otočca u nekom starom kamionu stigli smo u Gospić. Drugi dan nam je poručnik rekao da idemo svaki na svoju stranu preuzeti  zarobljenike od stražara, koji su tamo dugo i trebaju biti razvojačeni kao stari borci. Mene su rasporedili na Udbinu, Rubinića u Gračac, Antića u Korenicu, a Uhača u Donji Lapac. Za Udbinu krećem rano ujutro.
Usput sam navratio kući u Bilaj pozdravit se s mamom i ostalom rodbinom. Brat Joso vratio se s križnog puta, a brat Nikola je ostao na njemu zauvijek. Propješačio sam do Udbine 60 kilometara. Prolazio sam kroz Vlaška sela. Nisam smio reći otkuda sam. Da su znali otkud sam ni partizanska odora me ne bi spasila. Na Udbinu stižem u predvečerje. Stigao sam ranije jer sam koristio prečace. Od stražara preuzeo sam 47 zarobljenih Nijemaca. On je sutradan otputovao u komandu logora u Gospić, kao stari borac na razvojačenje. Njemački zarobljenici raščišćavali su ruševine u Udbini. Spavali su i kuhali u razrušenoj crkvi u kojoj je neoštećen bio svod nad oltarom, koji ih je štitio od kiše i drugih vremenskih nepogoda. Ja, kao stražar spavao sam na podu tavana improvizirane pekare. Nisam imao pokrivače, spavao sam odjeven na golim daskama.
Među Nijemcima jedan je dobro govorio hrvatski, pa je bio tumač. Rekao sam im da ih štitim od Srba koji ih ne vole, te neka poštuju logorske propise i neka ne bježe, jer je to u onim uvjetima bilo nemoguće. Udbinu su jugopartizani 1942. sravnili sa zemljom, a hrvatsko stanovništvo pobili i prisilili na iseljavanje. Srušili su katoličku crkvu i razrušili katoličko groblje, s nakanom da zatru svaki trag da su Hrvati ondje živjeli. Pred zimu dobio sam nalog iz komande iz Gospića, da sa svim  zarobljenicima dođem u centralni logor. Putovali smo cijeli dan preko Pločanskog Klanca, Lovinca do Gospića. U proljeće 1947. nas vojnike premjestili su u glavni logor Nijemaca u Karlovcu, gdje su zarobljenici radili na obnovi tvorničkih postrojenja i raščišćavanju ruševina. U lipnju 1947. nas desetak vojnika premjestili su u Bakar, gdje su njemački zarobljenici radili na osposobljavanju bakarske luke. Logor u Bakru bio je pod zapovjedništvom logora u Sušaku čiji je zapovjednik bio Anđelko Šverko. Početkom srpnja 1947. vojnika Ivu Paradžika i mene s 50 njemačkih zarobljenika premjestili su u Sošice kod Rovinja, gdje će zarobljenici raditi na drobljenju kamena potrebnog za popravak i asfaltiranje cesta po Istri. Koncem srpnja vraćeni smo zajedno sa zarobljenicima u centralni logor Sušak, koji je bio smješten na željezničkoj postaji u Sušaku.
Mene samog 15. kolovoza 1947. sa skupinom od 45 zarobljenika premjestili su u Istru u Ladrović kod Poreča, također u kamenolom na drobljenje kamena za popravak i asfaltiranje ceste Poreč – Baderna. U jesen vraćeni smo u logor Sušak.
S istim zarobljenicima premješten sam u Rijeku u staru i u bombardiranju oštećenu zgradu, gdje je kasnije izgrađena robna kuća „Rijeka“. Zarobljenici su radili na popravku nogostupa, na Brajdi, današnja Prvomajska, Fiorello la gvardia i drugdje.
U Rijeci ostajem u istom logoru do razvojačenja 14. travnja 1948. Po razvojačenju odlazim kući nakon 6 punih godina izbivanja. Nakon povratka kući upoznat sam sa svim strahotama, koje je proživio moj Bilaj. Tek nakon osloboditeljskog obrambenog Domovinskog rata izvršen je popis pobijenih i u groblju im je podignut spomenik.


fejshttps://www.facebook.com/marko.culjat/posts/341276025967130

bilajSpomenik bilajskim žrtvama u mjesnom groblju/Snimio © Marko Čuljat Lik@ press Gospić

Evo, popisa pobijenih mučenika bilajskih:

            Prezime i ime   Godina rođenja  Godina pogibije   

  1. Balen   Roko                1910.               1945.
  2. Borčić Milan                 1919.               1945.
  3. Borčić Milka                 1921.               1945.              
  4. Borčić Milkica              1919.               1943.
  5. Borčić Pave                  1919.               1945.              
  6. Borčić Stipe                  1889.               1942.
  7. Brigadir Milan               1920.               1945.              
  8. Brozović Ante               1915.               1945.              
  9. Brozović Jakica 1921.               1943.              
  10. Brozović Joso               1935.               1945.
  11. Brozović Marko           1911.               1945.              
  12. Brozović Mile               1935.               1943.
  13. Busija Ana                    1919.               1945.
  14. Busija Ante                   1922.               1945.              
  15. Busija Ive                     1913.               1945.              
  16. Busija Ive                     1913.               1945.              
  17. Busija Ive                     1915.               1945.  
  18. Busija Ive                     1930.               1945.              
  19. Busija Jakov                 1906.               1945.              
  20. Busija Joso                   1924.               1945.              
  21. Busija Joso                   1925.               1945.              
  22. Busija Kata                   1914.               1943.
  23. Busija Nikola                1922.               1945.              
  24. Busija Pepa                  1925.               1945.
  25. Busija Tone                  1925.               1945.
  26. Butković Ana                1895.               1943.
  27. Butković Ante               1912.               1945.              
  28. Butković Ante               1918.               1945.              
  29. Butković Antić              1924.               1943.              
  30. Butković Antina            1901.               1945.              
  31. Butković Ivan               1925.               1945.              
  32. Butković Ivan               1926.               1943.              
  33. Butković Ive                 1900.               1943.              
  34. Butković Ive                 1910.               1945.              
  35. Butković Ive                 1914.               1944.              
  36. Butković Ivica               1900.               1945.              
  37. Butković Joso               1912.               1945.              
  38. Butković Joso               1913.               1945.              
  39. Butković Joso               1923.               1944.              
  40. Butković Joso               1924.               1945.              
  41. Butković Luka              1926.               1945.              
  42. Butković Marko           1895.               1943.              
  43. Butković Marko           1912.               1943.              
  44. Butković Mika              1923.               1943.              
  45. Butković Mika              1923.               1945.              
  46. Butković Nikola            1921.               1945.              
  47. Butković Nikola            1923.               1945.              
  48. Butković Nikola            1924.               1945.              
  49. Butković Nikola            1928.               1945.              
  50. Butković Pajo               1910.               1945.              
  51. Butković Pave              1890.               1943.              
  52. Butković Pave              1920.               1945.              
  53. Butković Pepa              1927.               1943.              
  54. Butković Pere               1924.               1942.              
  55. Butković Petar              1924                1942.              
  56. Butković Stipan 1919.               1942.              
  57. Ćulumović Jure 1919.               1945.              
  58. Ćulumović Marijan        1919.               1945.              
  59. Frković Joso                 1929.               1944.
  60. Frković Nikola             1880.               1943.
  61. Ilić Ante                        1914.               1945.              
  62. Ilić Ivan                        1926.               1945.              
  63. Ilić Jace            1924.               1945.
  64. Ilić Kate                       1921.               1945.
  65. Ilić Mande                    1901.               1945.
  66. Ilić Marija                     1925.               1945.
  67. Ilić Mica                       1928.               1945.              
  68. Ilić Mile            1900.               1945.              
  69. Ilić Nikola                     1900.               1945.              
  70. Ilić Nikola                     1913.               1945.              
  71. Ilić Pajo                        1880.               1943.              
  72. Ilić Pave                       1924.               1945.              
  73. Ilić Roja                        1884.               1943.
  74. Ivanišević Pajo              1893.               1943.              
  75. Kegljen Ante                1892.               1942.              
  76. Krmpotić Ante              1900.               1945.              
  77. Matić Mile                    1924.               1941.
  78. Matić Pere                    1899.               1941
  79. Matić Petar                   1925.               1945.
  80. Medunić Ante               1924.               1945.              
  81. Medunić Ive                 1925.               1945.              
  82. Medunić Jace               1923.               1947.              
  83. Medunić Joso               1900.               1944.              
  84. Medunić Nikola            1915.               1945.              
  85. Medunić Nikola            1921.               1942.              
  86. Medunić Pajo               1894.               1942.
  87. Mihelčić ?                     ?                      ?.                    
  88. Mihelčić Kata               ?                      ?
  89. Mihelčić Mara              ?                      ?
  90. Mihelčić Marko            ?                      ?.                    
  91. Mihelčić Mile                1913.               1945.              
  92. Mraović Ante               1914.               1942.              
  93. Mraović Ante               1922.               1943.              
  94. Mraović Franja 1919.               1945.              
  95. Mraović Ivan                1911.               1945.              
  96. Mraović Ivan                1920.               1942.              
  97. Mraović Ivan                1929.               1945.              
  98. Mraović Ive                  1890.               1945.              
  99. Mraović Ive                  1900.               1945.              
  100.  Mraović Ive                1920.               1947.              
  101.  Mraović Jakov            1888.               1945.              
  102.  Mraović Jakov            1892.               1945.              
  103.  Mraović Jakov            1899.               1942.              
  104.  Mraović Joko             1919.               1945.              
  105.  Mraović Joso              1924.               1945.              
  106.  Mraović Jure              1921.               1944.              
  107.  Mraović Jure              1924.               1945.              
  108.  Mraović Kate             1896.               1945.              
  109.  Mraović Kate             1929.               1945.
  110.  Mraović Matija           1923.               1942.
  111.  Mraović Mića 1922.               1942.              
  112.  Mraović Mile              1926.               1945.              
  113.  Mraović Nikola          1911.               1942.
  114.  Mraović Nikola          1919.               1945.
  115.  Mraović Nikola          1926.               1945.
  116.  Mraović Petar 1922.               1945.
  117.  Mraović Stipe 1909.               1943.
  118.  Mudrovčić Franjo       1910.               1945.              
  119.  Mudrovčić Joso          1926.               1945.              
  120.  Mudrovčić Marija       1904.               1943.
  121.  Mudrovčić Zvonko     1930.               1943.
  122.  Sabljak Ive                 1920.               1945.              
  123.  Skender Ive                1920.               1944.              
  124.  Skender Joso              1925.               1945.              
  125.  Skender Markić          1875.               1942.              
  126.  Skender Marko          1921.               1945.
  127.  Skender Mile              1890.               1943.              
  128.  Šimunić ?                    ?                      1945.              
  129.  Šimunić Ante              1921.               1945.              
  130.  Šimunić Danica           1929.               1943.              
  131.  Šimunić Ivan               1892.               1942.              
  132.  Šimunić Ivan               1920.               1945.              
  133.  Šimunić Ivan               1932.               1944.              
  134.  Šimunić Ive                 1920.               1945.
  135.  Šimunić Marica           1924.               1945.
  136.  Šimunić Marija            1937.               1943.              
  137.  Šimunić Marko           1917.               1945.              
  138.  Šimunić Marko           1920.               1945.              
  139.  Šimunić Marko           1922.               1944.              
  140.  Šimunić Mile               ?.                     1945.              
  141.  Šimunić Mile               1920.               1943.              
  142.  Šimunić Nikola           ?                      1945.  
  143.  Šimunić Stanko           1922.               1945.
  144. Valentić Anka              1930.               1944.
  145. Valentić Dane              1921.               1945.              
  146. Valentić Ivan                1924.               1942.              
  147. Valentić Joso               1900.               1943.              
  148. Valentić Jure                1919.               1944.              
  149. Valentić Jure                1921.               1943.              
  150. Valentić Marko            1915.               1945.              
  151. Valentić Mićo              1922.               1945.              
  152. Valentić Stipe              1925.               1945.              
  153. Vidaković Luka           1895.               1945.
  154.  Vlainić Ivan                 1884.               1943.
  155.  Vlainić Milan               1920.               1945.              
  156.  Živković Ivan              1921.               1945.              
  157.  Živković Ive                1920.               1942.              
  158.  Živković Jandre          1925.               1945.              
  159.  Živković Joso             1911.               1944.              
  160.  Živković Joso             1924.               1945.              
  161.  Živković Mićo 1925.               1945.              
  162.  Živković Nikola          1923.               1945.              



Eto, što reći nakon ovog svjedočenja. Mogu li se razumjeti i opravdati, najblaže rečeno, sramotni postupci predsjednika države Josipovića, predsjednika vlade Milanovića, cijele vlade i Hrvatskog sabora. Ne, ne mogu! Svojom politikom opravdavanja zločinstva Titovih antifašista igraju se sa strpljenjem Naroda. Lažima, podvalama i krivotvorinama neće spriječiti da istina iziđe na vidjelo. Njihova je dužnost okupljati narod, poticati osjećaj zajedništva i pripadnosti, a ne neprekidno izazivati prijepore i protimbe. Pametni političari stvaraju uvjete da istina bude pomiriteljica, a nezreli pritiscima i krivotvorinama dozivaju nasilje.


crkva Župna crkva Sv. Jakova

spilja
Unutrašnjost spilje-kapelice Sv. Stjepana u Bilaju

 

 

Priopćenje Miroslava Petrya iz Gospića

U BRUŠANIMA JE BILA POBUNA PROTIV TIRANIJE

Bivši saborski zastupnik piše o Brušanskom ustanku.
mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. rujna 2012. u 15.15 sati

GOSPIĆ - Povodom obilježavanja 80-te godišnjice Velebitskog ustanka kao prvog oružanog otpora hrvatskog naroda prema teroru Kraljevine Jugoslavije, a koji se zbio 6. na 7. rujna 1932. u malom podvelebitskom selu Brušani ponovno se prisjećamo težnji hrvatskog naroda za samostalnost i neovisnost koju smo prije nepune 22 godine uspjeli i ostvariti.
Kao inicijator za obilježavanje ovoga povIjesnog događaja prije 14 godina odnosno 1998. na 66. obljetnicu ustanka pokrenuo sam inicijativu za dostojnim obilježavanjem ovoga događaja, te sam na obljetnicu ustanka otkrio spomen ploču koja je naknadno u nekoliko navrata i oskrnavljena, odnosno, bila je metom vandalskih djelovanja kojom prigodom su crvenom bojom na ploči iscrtavane zvijezde petokrake.
Prigodom tadašnjeg obilježavanja 66. godišnjice ustanka u selu Brušani je puštena u rad obnovljena niskonaponska mreža, te je uspostavljena javna rasvjeta kroz ovo prelijepo podvelebitsko selo, a u mjesnom groblju je postavljen središnji križ za žrtve koje položiše živote na oltar domovine prilikom ostvarenja vjekovnog hrvatskog sna u stvaranju samostalne i neovisne države. Kako je nacionalni interes da se nakon proglašenja Republike Hrvatske kao samostalne i neovisne države ne stvaraju konfrontacije oko povijesnih činjenica u cilju pomirenja i konsenzusa u bitnim nacionalnim pitanjima ovim putem apeliram na povjesničare i novinare da objektivno prouče događaj koji se zbio prije 80 godina, te uzroke njegova nastanka.
Ovim putem ističem da mi je drago da se od strane javnih osoba ponovno javljaju inicijative za dostojanstvenim obilježavanjem ustanka čiji je jedini cilj bio pobuna protiv tiranije koju je hrvatski čovjek trpio za vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije, te apeliram da povijesni događaji ne postanu čin političkih prepucavanja i iskrivljivanja povijesti, nego kao sjet živima na događaje i osobe koje su težile vjekovnoj slobodi hrvatskog naroda u borbi protiv ugnjetavanja i terora.

 

ostarije

Od Udbine do Tržića Tounjskog 2012.


- Proglas! -


Oštarije, 31. kolovoza 2012. u 12.35 sati

I Ogulinski kraj aktivno se uključio u proslavu Dana hrvatskih mučenika i Dana spomena na žrtve totalitarnih režima. Pripreme su započele proljetos sudjelovanjem osmorice žitelja OG-kraja na znanstvenom skupu o komunističkim žrtvama u prostorima HBK u Zagrebu, a nastavljene susretima i razgovorima u lipnju i srpnju. Dosada je s desetak stratišta iz Og-kraja prineseno spomen-kamenje za Zid memorije kraj udbinske Crkve hrvatskih mučenika ponajprije zauzimanjem svećenika sa svojim vjernim pukom organiziranim u laičke i civilne udruge pojedinih župa Og-dekanata. Na ovogodišnjoj proslavi na Udbini, u subotu 25. kolovoza, mons. dr. Mile Bogović u pozdravnom govoru između ostalog naglašava:

"Prošle godine pri biskupskim konferencijama Hrvatske te Bosne i Hercegovine osnovana je zajednička Komisija (povjerenstvo) za hrvatske mučenike (martirologij). To je zapravo novi korak u započetom projektu. Na znanstvenom skupu koji je Komisija priredila u travnju jasno se vidjelo kako istinske pobjednike i na našem prostoru možemo naći među mrtvima na bojnom polju, među osuđenima od svjetovnih sudova i među bačenima u jamu, kada nam je križ Kristov stvarna vrjednota. Zato pozdravljam i članove Komisije obiju biskupskih konferencija za hrvatski martirologij. Jedna i druga konferencija pozivaju sve župnike i župna pastoralna vijeća da se aktivno uključe u traženje tragova mučeništva na našim prostorima, napose iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Državne institucije, nažalost, ne pokazuju naročitu želju da obave posao koji se od njih očekuje."

Potaknuti dosadašnjim neumornim nastojanjem oca Biskupa u zalaganju za ispravno vrednovanje žrtve i njezinog prava na vlastiti grob, te pozivom Komisije za hrvatski martirologij župnicima i župnim pastoralnim vijećima da se aktivno uključe u traženje tragova mučeništva na našim prostorima, više župa Ogulinskog dekanata povezalo se u zajedničkom programu pod nazivom "Od Udbine do Tržića Tounjskog". Od proslave Dana hrvatskih mučenika 25. kolovoza na Udbini, do Sv. Mihovila, 29. rujna u Tržiću, organizirano je u spomen na žrtve Ogulinskog kraja osam zajedničkih molitvenih susreta prvenstveno na mjestima stradavanja žrtava komunističkog poslijeratnog progona te Domovinskog rata.

1. U proslavi na Udbini - sudjelovalo je više stotina vjernika iz Ogulinskog dekanata predvođeni svojim svećenicima, a znatan broj župnih suradnika i pjevača uključen je i u organizaciju proslave.
2. U župi SABORSKO - usubotu 1. rujna održat će se već tradicionalno, sedmu godinu, Križni put. Župnik fra Slavko Antunović organizira pobožnost u 10 sati kod prve postaje odnosno kod spomenika žrtvama Domovinskog rata. Nakon pobožnosti Križnoga puta na brdu će se održati Sv. Misa u čast svim Saborčanima koji su kroz povijest na bilo koji način trpjeli, a posebice za one koji su svoje živote ugradili u Oltar Hrvatske Domovine. Općina Saborsko na čelu s načelnicom Đurđicom Špehar i suradnicima redovito pomogne župniku pripremiti ovaj spomen-susret.
3. U filijali SKRADNIK - nalazi se kapela Sv. Marka Križevčanina, prva i jedina posvećena ovom svetcu mučeniku u G-S biskupiji. Župnik pop Ante Luketić u petak, 7. rujna u 19.30 sati predvodit će molitvu Put svjetla za devedesetak žrtava Skradnika iz komunističkog vremena.
4. U župi CEROVNIK - u župnoj crkvi Uzašašća Isusova na sam dan Hrvatskih mučenika, 9. rujna prikazat ćemo Sv. Misu u 12 sati za sto i pedesetak žrtava župe Cerovnik. Mons. dr. Mile Bogović u nedjelju, 29. srpnja na misnom slavlju proslave sakramenta krizme otvorio je 70. godišnjicu mučeničke smrti vlč. Dragutina Fifke, posljednjeg cerovničkog župnika ubijenog 24. svibnja 1943. godine. Misno slavlje 9. rujna u 12 sati predvodit će fra Vice Blekić, trećoredac iz Ogulina, a na misi će pjevati i svirati tamburaški sastav iz Hrvatskog Leskovca.
5. U filijali SKRADNIK - na liturgijskoj proslavi Sv. Marka Križevčanina misno slavlje u 17 sati predvodit će mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar i župnik otočki u suslavlju sa svećenicima Ogulinskog dekanata. Na misi će pjevati i svirati tamburaški sastav iz Hrvatskog Leskovca. Nakon mise DPD Sv. Marko organizira nastavak druženje za sve vjernike. Općina Josipdol na čelu s načelnikom Zlatkom Mihaljevićem i suradnicima redovito pomogne DPD-u Sv. Marko Križevčanin pripremiti godišnju proslavu ovog kanoniziranog hrvatskog mučenika.
6. U šumi LUŽANJAK - Međuvođe - organiziran je molitveni susret na Gospu Žalosnu u subotu, 15. rujna u 10 sati. Na tom prostoru poslije Drugog svjetskog rata dovezeno i dovedeno je oko dvije tisuće hrvatskih vojnika i civila povratnika s Blajburškog polja i Križnog puta. To je jedna od većih masovnih grobnica na području Grada Ogulina koji na svom prostoru u središtu grada krije još dvadesetak neobilježenih i zanijekanih stratišta s više tisuća pobijenih hrvatskih vojnika i civila. Nažalost ovim žrtvama na području Grada Ogulina još se nije dovoljno svjesno i savjesno pristupilo. Molitveni susret u Lužanjku - Međuvođu organizira udruga Kovan iz Generalskog Stola sa udrugom Hrvatski domobran Duga Resa. Uhodan je redoviti molitveni susret u subotu nakon Dana Grada Ogulina koji se slavi na Križevu, 14. rujna. Molitvu će predvoditi vlč. Alojzije Knežević, župnik Generalskog Stola. Općina Generalski Stol na čelu s načelnikom Ivanom Škrtićem i suradnicima pripomogne udruzi Kovan organizirati godišnji molitveni spomen-susret.
7. U župi OŠTARIJE - Mlada nedjelja - misa u Biskupijskom svetištu Gospe od Čudesa u Oštarija služit će se u nedjelju, 23. rujna u 10 sati za žrtve župe Oštarije. Budući da taj dan slavimo Mladu nedjelju, nakon mise nastavit ćemo s cjelodnevnim euharistijskim klanjanjem do Večernjice u 17 sati koju će predvoditi župnik. Žitelji Oštarija prikupljaju podatke o dvjestotinjak ubijenih i nestalih župljana kako bi im se sačuvao spomen.

ostarije

8. U župi TRŽIĆ TOUNJSKI slavi svog nebeskog zaštitnika Sv. Mihovila u subotu, 29. rujna misnim slavljem u 11 sati. Misu i molitvu za više stotina poginulih i protjeranih župljana služit će fra Slaven Mijatović, župnik tounjski. Crkva i župni stan porušeni su 1943. godine. Tržić (Tounjski) nalazi se oko 10 km od Kukače prema Slunju. Župa Tržić utemeljena je 1807. godine. Danas se na uzvisini iznad ceste nalaze ostaci nekadašnje župne crkve sv. Mihovila Arkanđela sagrađene 1756. godine zalaganjem Kazimira pl. Müllera vrhovnog zapovjednika straže. Njezine dimenzije bile su 25 x 11 m. U Drugom svjetskom ratu granatirano je pročelje crkve, pa se srušio zvonik. Crkvu su tada popravili žitelji iz Kamenice, koja je zajedno sa selom Orljak bila u sastavu župe Tržić. Nakon pada Italije 1943. godine Hrvati su napustili Tržić. Crkva je potpuno uništena tako da su ostale samo kamene zidine. Srušen je i župni stan. Pokraj ostataka crkve nalazi se groblje. Na području župe Tržić, u Kamenici Skradničkoj, 4 km od Tržića, oko 1970. godine izgrađena je nova crkva s istim imenom. Općina Tounj na čelu s načelnikom Ivanom Sopekom i suradnicima te udruge raseljenih župljana nastoje župniku pomoći organizirati proslavu Sv. Mihovila.

Otac Biskup ovih dana na Udbini izgovara slijedeće:
"Do sada smo govorili samo o proslavi Dana hrvatskih mučenika. Od sada će na ovaj dan Crkva u Hrvata obilježavati i Dan spomena na žrtve totalitarnih režima. Dakako, to obilježavanje imat će vjerničku i crkvenu dimenziju. Mi nećemo slaviti ničiju pobjedu među zaraćenim stranama, ni „pušku" pobjednika ni poraženih, nego i dalje ostaje križ ono čime ćemo se hvaliti. Želimo da se time procjenjuje naša hrvatska vjernost, kako smo naslovili i naše glasilo, koje smo i za ovu proslavu objavili. Ističemo vjernost u čašćenju križa ponesenog za drugoga."
Braćo i sestre!
Uključimo se u ove molitvene susrete na spomenutim mjestima. Neka nas jača i raduje uskrsna nada u pobjedu križa nad smrću mnogobrojnih hrvatskih mučenika Ogulinskog kraja. Pred nama je i središnja proslava Uzvišenja Sv. Križa koju ćemo osobito slaviti svečanim misnim slavljem 14. rujna u Ogulinu. Dođimo i slavimo Uzvišenje u vjeri i nadi na ćemo podižući i grleći križ doista smoći snage iskazati svoju hrvatsku katoličku i kršćansku vjernost pobijenim žiteljima Lijepe naše po čijim grobovima svjesno i nesvjesno hodamo. Neka nam nakon misnog slavlja u ogulinskoj župnoj crkvi Sv. Križa doista plod istinske hrvatske vjernosti bude podizanje križeva nad stratištima u našem Gradu i okolnim naseljima kako bismo osobito u nadolazećoj Godini vjere mogli s Kristovim križem ići ususret braći i sestrama.

Završavam ovaj proglas riječima oca Biskupa s Udbine:
"Ponovit ću i ovaj put prošlogodišnje riječi: Moralna je obveza našeg naraštaja da se svima onima kojima je bilo pogaženo svako ljudsko dostojanstvo, pa čak i pravo na grob, izgradi na Krbavskom polju, podno CHM, zajedničko grobište ili grob? Završit ću riječima Ivana Pavla II. „Nemojte prepustiti zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo!" Ni one iz vaših obitelji, ni one iz našega naroda."

Neka nas u ovoj odluci pouči i zagovara Majka Isusova zvana Gospa Žalosna - Kraljica mučenika.

pop Antun Luketić, župnik oštarski i
čuvar svetišta Gospe od Čudesa



jadovno
Dobrodošlica u Jadovno Udruge za očuvanje ovog velebitskog sela koja nekima smeta i dan danas/Snimak iz arhive © Lik@ pressa Gospić
grop Marko Novačić na grobu Stjepana Devčića/Snimio© Ivo Vukić

POTRAGA ZA GROBOM STJEPANA DEVČIĆA


Grob se 80 godina nalazi u šumi u zaselku Krč na Jadovnom na Velebitu.


29. kolovoza 2012. u 21.15sati

Piše: Ivan Vukić

GOSPIĆ - U nedjelju 24. lipnja 2012. nakon jutarnje mise zamolio sam gospodina Marka Novačića da me poveže s nekim starijim Jadovničanom, koji zna gdje je grob Stjepana Devčića, ustaše ubijenog u potjeri nakon ustaškoga napada na žandarmerijsku postaju u Brušanima godine 1932. Odgovorio mi je da od starijih ljudi u Jadovnome živi samo njegov, Markov otac; zaboravljiv je i malo se čega sjeća, pa vjerojatno ne može pomoći.
I drugi su mu poznati ljudi njegove dobi, što žive u Gospiću, u sličnu mentalnome stanju. No, reče Marko: „Rođen sam u Jadovnome 8. kolovoza 1951. Puno mi je toga poznato po pričanju starijih i iz osobnog iskustva. Po prilici znam gdje je taj grob, ali ne i točan položaj. Mogu Vas odvesti tamo. Možda ćemo ondje zateći Ivana Novačića iz zaselka Krča, gdje je i grob Stjepana Devčića. Ivan je ondje rođen i kao dječarac je u tome kraju čuvao blago. Ako hoćete, možemo poći danas u Jadovno ili neki drugi dan, kako Vam odgovara.”
Odgovorio sam da odmah ne možemo, jer po sličnu poslu idem u Kosinjski Bakovac, pa ću mu biti zahvalan ako pođemo sutradan, u ponedjeljak. Tako smo se dogovorili da će me u ponedjeljak telefonom zvati kada bude spreman.
Rekoh mu još da sam s pokojnim Mirkom Mesićem, bivšim hrvatskim političkim uznikom, pred desetak godina bio na grobu Stjepana Devčića. Pouzdavajući se u svoje pamćenje nisam ni na karti ucrtao grob ni zapisao svjedočenje gospođe Novačić. To mi je bila velika pogrješka. Marko me ipak uvjeravao da ćemo po svojim sjećanjima pronaći grob.

oOo
Došavši kući, rekao sam ženi da ću sutra poći s Markom Novačićem na Jadovno pa pokušati pronaći grob Stjepana Devčića i snimiti GPS-om njegov položaj. Upravo je tada prelistavala teletext pa odjednom uskliknu kako se na Jadovnom održava komemoracija za židovske i srpske žrtve bačene u Šaranovu jamu! Glasno čita da je žrtava bilo između trideset do četrdeset tisuća, kako je logor Jadovno bio otvoren nepuna četiri mjeseca i bio tvornica ubijanja, pa su na zločinima u Jadovnome nastala sva kasnija zločinstva.
Rekoh: „Bože, do kada će te srbokomunističke olupine živjeti na mitu o ustaškim zločinstvima, neprekidno ih podgrijavati i umnožavati, ne bi li svoja zločinstva opravdali i potisnuli u podsvijest optužujući ustaše!?  Logor Jadovno postojao je nepuna dva mjeseca. Kada se odbije dob za izradu logora i njegovo zatvaranje, možda nije djelovao ni mjesec dana. Nitko razuman ne negira logore u NDH, od kojih su jedni naslijeđeni od Kraljevine Jugoslavije, a drugi novootvoreni po nalogu tzv. saveznika Nijemaca i Talijana, ali se zločinstva ne opravdavaju zločinima i povijesnim krivotvorinama!”
Poslije na radio vijestima čujemo nov podatak: u logoru Jadovno smaknute su dvadesetčetiri tisuće Židova i Srba! Očito, Jasenovac je umnožavanjem žrtava i krivotvorinama kompromitiran, pa mit treba održavati pretvarajući Jadovno u tvornicu ubijanja i ishodište svih zala. Ipak, od toga su nesretna rata minule tolike mnoge godine, pa su mitotvorci do sada mogli barem broj žrtava dogovoriti, ne bi li djelovali uvjerljivije.
Predsjednik vlade Milanović, sa svojim kukurikavcima, trebao bi kukuriknuti istinu, jer istina oslobađa. Za to mu hrvatski narod i dade mandat. Isto je to dužan i predsjednik države Josipović, jer i on za to dobi mandat, a ne za zagrljaje i ljubljenje s Tadićem kojemu mu se besramno dodvoruje.
Obitelj Goldstein toliko je u Hrvatskoj moćna da po svojoj želji mijenja hrvatske propise, pa ako je časna, neka zahtijeva da predsjednik vlade i predsjednik države nalože znanstveno istraživanje zločinstava koje su počinile ustaše, dakle – kako s predsjednicima obitelj tvrdi – genocidni Hrvati. To bi Goldsteini lako postigli, jer ih podupire velika ljubav predsjednika Josipovića i bivšega srpskoga predsjednika Tadića. A znanost je toliko uznapredovala da će vrlo lako utvrditi istinu o žrtvi predaka obitelji Goldstein i Tadić i o ustaškim zločinstvima.
Istinski mi je žao svake žrtve i duboko suosjećam s rodbinom žrtava, ali odbacujem svaku laž i primitivnu balkansku manipulaciju, kojom nas Hrvate nastoje sputati pokornošću namećući nam kolektivnu krivnju.

oOo
Gospodin Marko Novačić javio mi je u ponedjeljak da me spreman čeka.  Došao sam po njega u naselje Brijuni, izgrađeno u doba Titove Jugoslavije u Gospiću za vladajuću elitu i partijske uglednike. Gospićani taj dio grada i danas tako zovu.  Naselje je izraslo gdje su nakon preokreta utamničeni Hrvati obrađivali zemlju i, nažalost, mnogi skončali. Danas u tome naselju ne živi više Titova vladajuće elita ni partijski uglednici, pa uz ine i Marko tu živi.
Marko me doista spremno dočekao. Ponio je velike nožice za rezidbu debelih grana, sjekiru i bocu vode. Dan, pravi ljetni, vedar i vrlo topao. Preko sela Podoštre i Trnovca dobrom asfaltiranom cestom stižemo do Jadovnoga. Na ulazu u Jadovno lijevo kapelica svetoga Jakova, a desno ploča s natpisom: DOBRO DOŠLI U JADOVNO.
Koliko je pak sve na političkoj razini bolesno, potvrđuje Pupovčeva ljutnja zbog slova U na ploči, koje se ničime ne ističe i ne djeluje izazovno, eto, osim takvima kojima smo svi Hrvati genocidni. Znaju li takvi mrzitelji Hrvata za nadnevke poput 5. prosinca 1918. i 20. lipnja 1928.? Tko je počinio zločinstva tih dana? Zar ti zločini nisu uzročnici i početak svih zala!? Na ta se zločinstva nadovezuju sva kasnija zbivanja, gospodo Pupavci, Goldsteini i ostali nadzornici nad Hrvatima i Hrvatskom.

Marko mi pokazuje kuće s lijeve strane ceste na ulazu u Jadovno. To je zaselak Krč. Ondje su živjele obitelji Novačić i Žarković. Povrh tih kuća na velebitskoj je kosi grob Stjepana Devčića.

Prisjećam se da sam ondje bio s pokojnim Mirkom Mesićem. Do kuća nije bilo kolnoga puta već samo poljske pješačke staze. Uz napor po raskvašenoj planinskoj livadi automobilom smo se Mirko i ja bili dovezli do kuća Novačić i Žarković. Nekoliko smo puta bili zaglibili u pjeskovitoj žutulji. Planinska je livada bila vlažna pa puna pištavaca – malih vrutaka iz kojih za raskvašena zemljišta izvire voda.
U obitelji Novačić gostoljubivo su nas dočekali, ali su besjedili vrlo suzdržano. Malo su se otvorili kada im je Mirko rekao tko sam i tko mi je otac. Tada nam je gospođa Novačić rekla da je pokojni Stjepan Devčić, teško ranjen, umro na strmijemu dijelu staze iznad njihovih kuća. Prenijeli su ga niže na blaži pokos uza stazu ispod njihova zdenca, bunarića. Ondje su ga i pokopali. Grob mu redovito održavaju, premda to sada – za Titove vladavine– čine u strahu i što manje uočljivo. Odvela nas je do groba Stjepana Devčića. Pomolili smo se za spas njegove duše, zahvalili pa oprostili od gostoljubivih Novačića.
Na povratku sam u Gospić razmišljao, kako to da ustaška vlast NDH nije Stjepana Devčića na doličnu mjestu ili groblju pokopala i primjereno žrtvi grob mu obilježila!?

Stjepan Devčić rodio se na podgorskoj strani Velebita u gorštačko-pastirskome selu Dolcu Devčić, Mujinac, oko sat hoda od magistrale kod Devčić Drage u Lukovu Šugarju, od otca Ivana zvana Kusija i majke Matije. Uz njega su roditelji imali sinove Josu i Matu, te  kćeri Stošu i Iku. Joso i Mate bili su pripadnici Domovinske vojske, ustaše. Joso je nestao na Križnome putu, a Mate je uspio prebjeći u Argentinu. Nakon Matine smrti kći mu je Anđelka žaru, urnu, kriomice pokopala u groblju na Širokoj Punti u Lukovu Šugarju. Stjepanove sestre Stoša i Ika živjele su u Senju.
Zbog neriješena hrvatskoga pitanja i državnoga terora Kraljevine Jugoslavije Stjepan se s ostalim Lukovčanima priključio Ustaškomu pokretu. U noći 7.–8. rujna 1932. sudjelovao je u napadu na žandarmerijsku postaju u Brušanima. Na uzmaku je smrtno ranjen u okršaju protiv žandara u zaselku Krču – u Jadovnome. (Podatke o Stjepanu Devčiću i njegovoj obitelji prikupila je i dala mi Grozdana Šarić Vukić)

Marko mi govori gdje trebamo s glavne ceste skrenuti prema zaselku Krču. To je pedesetak metara dalje od mjesta na kojem smo bili skrenuli Mirko i ja. Vozimo se kvalitetnom bijelom cestom do ulaza na posjed Novačić. Usput Marko priča kako su se u zaselak Krč iz Jadovnoga naselile obitelji Novačić i Žarković.
Ive Žarković Adamov i žena mu Marta doselili su se iz zaselka Dolac. Danas su oboje pokojni. Za sobom su ostavili četvero djece. Jure, Marija i Manda žive u Kanadi, a Ana u Njemačkoj. Kuća i staja zapuštene su, ne održavaju se i propadaju.
Ive Novačić Deranov i žena mu Marija imali su troje djece: Antu, nažalost, pokojnoga, Anu koja živi u Kanadi u Vancouveru i Mariju u Domu za stare i nemoćne osobe u Gospiću.
Sin pokojnog Ante srušio je staru trošnu obiteljsku kuću i na njezinu mjestu izgradio novu u kojoj povremeno boravi. Staju također održava. Posjed je ogradio. Travnjak je oko kuće njegovan i uredno pokošen. Eto, do kuće je izgradio pristupnu cestu za kolni, automobilni promet. Vidi se da gospodarstvo s puno ljubavi održava i ne dopušta utrnuće ognjišta.
Automobil ostavljamo ispred dvera, dvorišnih vrata. Marko me – naoružan nožicama za rezidbu živice, sjekirom i bocom pitke vode – vodi u šumu. Sve je obraslo. Kroz gustiš se teško probijamo. Marko nam vrlo vješto nožicama krči put. Nekih se predjela prisjećam, ali ne bih mogao sigurno pokazati gdje je grob. GPS-om snimam moguće položaje. Marku govorim da je gospođa Novačić spomenula njihov bunarić, iz kojega su uzimali vodu. Kada bi taj zdenac presušio, vodu su sa Stojanova vrela donosili vučijama uprćenima na leđa. Marko se spretno snalazi u prostoru i brzo nalazi bunarić. Ukopan je u zemlju, promjera oko metar i obzidan kamenim suhozidom. Vode ima u njemu. Spominjem kako su naši ljudi na grobovima pobijenih sadili pavenku, zimzelenu biljku, da ih označe. Po pavenki bi nalazili grobove, primjerice jako puno u šumama Imovina i Jasikovac kraj Gospića.

fejshttps://www.facebook.com/marko.culjat/posts/316577565107013?notif_t=share_comment


Marko istražuje prostor ispod bunarića, a onda iznenada uskliknu: „Evo pavenke, evo groba!” Doista, pavenka je gusto prekrila sav grob, omeđivši mu jasno veličinu. Prepoznajem okolno zemljište i grob na koji je  Mirka Mesića i mene bila dovela gospođa Novačić. Grob se nalazi na 879 m n/m i položaju S 44° 31,878' – I 15° 14,500'. Fotografiram grob i položaj, snimam GPS-om, a Marko krči put za povratak. Dok stojim, onako me znojna napada roj komaraca i obada. Ne mogu se ni obraniti ni odoljeti češanju ubodenih mjesta, premda znam da je to pogrješno pa će me svrbjeti još više. Marko se napokon vraća. Od ljeskova drveta izrađujemo križ. Umjesto čavlima služimo se povijušom.
Zadovoljni što smo pronašli grob, prokrčenom se stazom spuštamo do kuće Novačić. Fotografiram sav posjed, a potom se kroz gustu travu probijamo do kuće Žarković. Sve je obrašteno šibljem i travom. Kuća je otvorena. Fotografiram kuću, unutrašnjost kuće i preostalo pokućstvo. Kuća je derutna, a staja još više. Urušava se i do nje i ne pokušavamo doći. Nažalost,  takva je sudbina mnogih sela hrvatskih.
Nakon dolaska do parkirana automobila Marko mi pokazuje cisternu za vodu izgrađenu uz kuću Novačić. Kaže da ju je pokojni pop Josip Kapš sam u stijeni ručno iskopao i betonirao, kao svoj milodar obitelji Novačić.

Dovezli smo se do svetišta Marije Pomoćnice, križnoga puta i sjenice uz njega. Svetište je izgradio puk Jadovnoga, koji je organizirao i predvodio vlč. Josip Kapš. Zemljište su za svetište Marije Pomoćnice darovali supružnici Niko i Kata Žarković. Vlastodršci su se protivili, ali samu izgradnju nisu mogli spriječiti, i to zbog spretnosti i upornosti vlč. Kapša, složnosti puka i rada na privatnome darovanu zemljištu. 
Po križnome smo se putu popeli do kapele. Križni se put i kapela dobro održavaju. Ključ za vrata kapele obješen o rožnik na vidljivu mjestu. Ušli smo se pomoliti i zahvaliti Bogu i Mariji Pomoćnici na današnjemu danu. Bez Njihove pomoći ne bismo uspjeli. Na polasku je Marko zvonom s kapele objavio našu nazočnost.
Krenuli smo dalje i došli do odmarališta Šumarije Gospić. Doista je lijepo i održavano odmaralište. Ugodno sam iznenađen. Jedan je dio otvorenoga tipa: prostor za kuhanje i pečenje, natkrivena blagovaonica i boćalište – dostupni su  svakodnevno svima. Na tome Šumariji Gospić svaka čast i hvala!
Marko me poveo kroz Jadovno. Provezli smo se uz njegovu rodnu kuću. Na kraju smo se sela okrenuli ispred imanja nekoga Zagrepčanina. Kuća je novogradnja, čini se kvalitetno izgrađenom. Na krovu se zamjećuju satelitske antene, vjetrogenerator i sunčani kolektori. U hladovini natkrivene garaže parkiran skup terenac. Mlađi čovjek, očito vlasnik, cijepa drva pripremajući se za zimski boravak, a isto tako mlada žena stavlja rublje na sušilo. Po svemu se vidi da mladi ljudi znaju zdravo i uspješno živjeti. Ako su do imutka došli pošteno, neka im život ondje bude blagoslovljen!
Na povratku mi Marko pokazuje u dvorištu jedne kuće skupinu mladića i djevojaka. Obučeni su u bijele kimone. Marko kaže da su iz Zadra, a ondje treniraju karate. Razmišljam kako bi u Hrvatskoj bilo lijepo i ugodno živjeti da nas ne pljačka hrvatska mafija u sprezi s izdajničkom političkom elitom. U tako kratku razdoblju ne opljačka nas toliko ni Mađarska, Venecija, Austrougarska, Tursko carstvo i obje Jugoslavije, koliko hrvatska gospodarstvena i politička mafija.
Mi Hrvati doista smo ovce, kada sve to trpimo! Političari nam, bez obzira na stranačku pripadnost, neprekidno lažu, varaju nas i guraju u sve teže dužničko ropstvo. Ipak, lagati mogu, ali Narod prevariti ne mogu! Kada-tada sve će doći, prije ili kasnije, na naplatu.

Na povratku se kući prisjećam vlč. Josipa Kapša, njegove jednostavnosti i skromnosti. Izgradio je i obnovio mnoge crkve, kapele i križne putove. Kako sam reče, sve su on i njegova muka izgradili. Miješao je beton, a s njim i njegova muka, nosio je beton uzbrdo u kantama, s njim i njegova muka, stane on, stane i muka, pođe on, pođe i muka. Ništa muka ne će sama, uvijek je vezana uz njega. I sada ga u duhu nosim, u onome njegovu iznošenu ruhu, u cipelama nekoliko brojeva prevelikima, od kojih potplat otpada, pa on hodajući trza stopala uvis da ne zapinje. Prisjećam se i dobro stojećih Zadranka koje, uz ne baš odlučno nećkanje, uzimaju od njega pozamašan milodar u novcu. Ne shvaćaju, ili se prave da ne shvaćaju, kako ih vlč. Kapš milodarima potiče, neka se ugledaju na njega i drugima potrebitijima od sebe pomognu. Tako bi u zatvorenu krugu dobili milodare i uistinu potrebiti! I sada vidim one njegove, od teška rada i artritisa iskrivljene prste ...
Kada bismo s njime kod nas u kući pripovijedali o čemu što bi ga uzbudilo, visoko bi kao mladić, premda već u poodmaklim godinama, odskočio od poda, dotrčao do raspela i bacio se pred njime na koljena. Nije se čuo udarac o pod. Prizemljio bi se na koljena kao da lebdi. O, da, znao se pri raspravama i razljutiti. Ustao bi od stola i otišao bez pozdrava, ostavivši svoje stvari, uglavnom  kapu. Ali nije bio zlopamtilo. Idućega bi se dana vratio. Razgovarali bismo kao da nikakvih prijepora nije bilo.
Svega je svojega svećeničkoga vijeka bio dušobrižnik i u Jadovnome. Puno je toga znao i u svezi s logorom Jadovno. Na silovite napade kojima su zlodusi opisivali i ocrnjivali Hrvate kao genocidan narod, rekao bi jedino, što po ispovjednoj tajni ne podliježe obvezi šutnje: „Šaranova jama popođena je i pokrivena hrvatskim kostima.” Bio je vlč. Josip Kapš uistinu velika osoba. Pop Fran Binički, pop Nikola Mašić i pop Josip Kapš velikani su Crkve u Lici.

jadovnokapš

Kapelica Sv. Jakova na Jadovnom i nekadašnji župnik vl. Josip Kapš

jadovno crkva Akcija Udruge na uređenju kapelice na Jadovnom/Snimak iz arhive © Lik@ pressa Gospić

 

jaadovno
Napuštena kuća obitelji Živković na Jadovnom

jama
Otvor Šaranove jame