POČETNAARHIVAwww.biskupija
SUSRETU HRVATSKE MLADEŽI
DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA
Promišljanje aktualnih tema
KOMUNIKACIJA, CRKVA, MEDIJI
PROSLAVLJENI OTOČKI ZAŠTITNICI
SIMPOZIJI O MONS. BOGOVIĆU
Bog se i danas objavljuje i želi doći do srdaca ljudi.
ISUSOVO USKRSNUĆE I POBJEDA NAD SMRĆU
NASTALA JE VELIKA PODJELA U DRUŠTVU I VJERNICIMA
PRVI DOMAĆI KONCERT
"Javljam vam veliku radost za sav narod" (Lk 2,10)
SJEĆANJE NA PRVOG GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA
DAN CARITASA
ČOVJEK JE STVOREN ZA VJEČNOST
GODIŠNJI SUSRET ŽUPNIH PASTORALNIH VIJEĆA
PROSLAVA ZAŠTITNIKA LIJEČNIKA
PJESMA KARMELIĆANKAMA
PROSLAVLJEN DAN HRVATSKIH MUČENIKA
PLODOVI JESENI
OTVOREN JE I POSVEĆEN SAMOSTAN PRESVETOG SRCA ISUSOVA
PRVA MISA U SAMOSTANU KLAUZURNIH SESTARA KARMELIĆANKI
OTVARANJE SAMOSTANA KARMELIĆANKI
KATEHETSKI DAN VJEROUČITELJA
OPROŠTAJ GOSPIĆKIH SVEĆENIKA
LJETOVANJE BOGOSLOVA
Ne sudite i nećete biti suđeni.
IMENOVANJA I RAZRJEŠENJA SVEĆENIKA
VAZMENO BDIJENJE
VELIKI PETAK U GOSPIĆKOJ PRVOSTOLNICI
ČETVRTA SJEDNICA

U susret

SUSRETU HRVATSKE MLADEŽI

12. Susret biti će iduće godine u Gospiću.

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. veljače 2022. u 18.30 sati

GOSPIĆ - Od Odbora za organizaciju Susreta hrvatske mladeži dobili smo večeras priopćenje s današnje treće sjednice kojom je predsjedavao mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup. Susret mladeži održati će se pod geslom "Raduj se za svoje mladosti!" (usp. Prop 11, 9) koji će biti u Gospiću u subotu 4. svibnja 2024. godine.

Radost nam je objaviti da će se 12. Susret hrvatske katoličke mladeži održati u gradu Gospiću koji je administrativno središte Ličko-senjske županije i sjedište Gospićko-senjske biskupije. Na prethodnom susretu u Bjelovaru mladi Gospićko-senjske biskupije, na kraju euharistijskog slavlja, nakon što je najavljeno da će se idući SHKM održati u Gospićko-senjskoj biskupiji, preuzeli su križ iz ruku mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije, te tim simboličnim činom preuzeli organizaciju i pripremu ovog velikog događaja za hrvatsku katoličku mladež.

Na susretu su uz biskupa Križića sudjelovali generalni vikar Marinko Miličević, kancelar Mišel Grgurić, ekonom Nikola Turkalj, biskupijski povjerenik za mlade Josip Tomljanović, župnik u Senju Richard Pavlić, župnik u Ogulinu I. Nikola Prša, župnik na Udbini Josip Šimatović, župnik u Brinju Goran Antunović i gospićki župni vikar Marko Maglić. (Ln)

DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. veljače 2023. u 13.30 sati

Izvještaj IKA
Snimio Matija Šarić

GOSPIĆ - Redovnici i redovnice koji djeluju u Gospićko-senjskoj biskupiji okupili su se jučer kako bi u zajedništvu s mjesnim biskup Zdenkom Križićem proslavili Dan posvećenoga života.

Redovnici su se u 16 sati okupili u vijećnici Ordinarijata, gdje su zajedno molili Večernju. Predavanje je potom održao gospićko-senjski biskup Križić, osvrćući se na temu "Važna pitanja s obzirom na posvećeni život danas". Kako je zaključio biskup, "redovnički život je produžetak Isusovog djelovanja. Danas je ne mali broj redovničkih instituta, družbi, redova osuđen na nestanak. Završili su svoje poslanje. Nije pitanje, hoćemo li ostati, pravo pitanje je da iza sebe ostavimo što više blagoslova. Nije naglasak na ono što se radi, nego što jesmo. Pitajmo se do koje smo mjere znak, gdje smo, što smo, kamo idemo? Jesmo li ono što Bog od nas očekuje? Ako se otvorimo Duhu Svetomu, neke stvari ćemo mijenjati".

Potom su prisutni slavili misu u mjesnoj katedrali, koju je predvodio biskup Križić, a koncelebrirali su tajnik i kancelar Mišel Grgurić, ekonom preč. Nikola Turkalj i redovnici.

Biskup je na početku predstavio redovnice Srca Isusova koje djeluju u Gospiću i imaju samostan u Otočcu te redovnice milosrdnice koje imaju samostan u Ogulinu. Potom je predstavio franjevce iz Gračaca i jednoga koji djeluje u župi Kompolje te oce karmelićane koji pastoralno djeluju u Gospiću i u nekim susjednim župama. Oci kapucini iz Karlobaga i otac trećoredac iz Ogulina nisu mogli doći. Spomenuo je i sestre karmelićanke koje žive u klauzuri.

Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod ravnanjem i uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.

Biskup se u homiliji osvrnuo na dva Isusova čuda koja On čini doticajem snagom vjere - vjere bolesne žene i vjere nadstojnika sinagoge.

"Ima puno osoba koje dodiruju Isusa, ali mu vjernošću uopće nisu blizu. Može ga se u euharistiji dodirivati svaki dan, ali ostaje pitanje koliko se to čini s vjerom i koliko to onda ima snagu ozdravljenja? Isus riječima 'Vjera te tvoja spasila', govori ženi da ona nije samo ozdravila, nego da je i spašena. U nju je na poseban način ušao Božji život", kazao je biskup.

"Imamo u ovom odlomku iz Markovog evanđelja još jedno Isusovo čudo puno veće od prethodnog. Isus uskrisuje djevojčicu od dvanaest godina, kćerku uglednog čovjeka koji je bio nadstojnik sinagoge. On dolazi Isusu i usrdno ga moli da samo stavi ruku na bolesno dijete, da ga dotakne, i ono će ozdraviti. Vidimo, da je vjera ovog čovjeka slična vjeri one žene koju je Isus ozdravio. Ona je vjerovala da će ozdraviti, ako se samo dotakne Isusa, a Jair vjeruje da će dijete ozdraviti ako ga Isus samo dotakne. Isus takvu vjeru ne odbija", rekao je biskup u homiliji, dodajući kako je Jair ustrajao u vjeri. "Vjerom je dodirnuo Isusa, a onda je Isus dodirnuo umrlu djevojčicu i ona je oživjela. Vjera proizvodi čuda - onda i danas. Tisuće i tisuće svetih duša, tijekom povijesti Crkve, svjedoče što je sve moguće učiniti s jakom vjerom"

Vjera, istina, nije laka, priznao je mons. Križić. "Vjerovati znači, živjeti u skladu sa svojom vjerom. To je itekako važno i za posvećene osobe u Crkvi. Vjera nije nešto što raste i ide naprijed snagom inercije, nego snagom zauzetosti i dosljednosti". Nadalje, gospićko-senjski biskup prisjetio se kako papa Franjo u mnogim svojim govorima stavlja naglasak koliko je danas potrebna prisutnost osoba posvećenog života u svijetu u kojem vjera sve više postaje sporedna.

"Jasno je da tada redovnički ideali postaju sve slabiji. Osoba se sve više udaljuje od Boga. Nasljedovanje Krista zamjenjuje borba za nasljedovanjem svojih želja i ambicija. Briga za sebe i svoje prednosti potisnula je posve zauzetost za druge i zauzetost za zajednicu. Vlastite želje i prohtjevi učinili su da spremnost na žrtvu i darivanje sebe postane posve nerazumljivo; askezu i rad na sebi i na svom posvećenju zamijenila je askeza za sebe i za svoje afirmacije, itd. Pitanje 'što je volja Božja', postavlja se sve manje, ili nema niti potrebe postavljati ga jer se već došlo do uvjerenja da se Bog s nama uvijek i u svemu slaže. To je put da završimo kao pogani s Evanđeljem u ruci".

Biskup je propovijed zaključio sa svetim Pavlom koji za sebe sretan kaže "dobar sam boj bio i vjeru sačuvao". "Neka nam Gospodin podari milost da i mi to isto jednom možemo reći. Da li će biti tako zavisi od toga koliko se danas trudimo dotaknuti Isusa s rukom naše autentične vjere", kazao je biskup.

Susret dekana u Gospiću

Promišljanje aktualnih tema

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
30. SIJEČNJA 2023. U 16.30 SATI

GOSPIĆ - Pod predsjedanjem gospićko-senjskoga biskupa mons. Zdenka Križića u održana je sjednica dekana Gospićko-senjske biskupije.

Dekani su s biskupom Križićem promišljali o aktualnim temama biskupije. U svojim izvješćima predstavili su stanje u svakom od šest dekanata biskupije. Razgovaralo se o poteškoćama i perspektivama kao i prijedlozima za kvalitetniju pastoralnu brigu na području mjesne Crkve.

Biskup Križić podsjetio je dekane da će u veljači i ožujku ove godine izvršiti kanonsku vizitaciju i pastirski pohod župa Udbinskog dekanata te ih je potaknuo da kao dekani, u duhu bratske ljubavi i služenja, redovito vrše dekanatske vizitacije u dekanatima koji su im povjereni. Razgovaralo se i o predstojećem Susretu hrvatske katoličke mladeži kojemu će Gospićko-senjska biskupija biti domaćin 2024. godine.

Biskup je obavijestio dekane kako je ustanovljen Odbor za organizaciju SHKM te da će se Susret hrvatske katoličke mladeži održati u Gospiću u subotu 4. svibnja 2024. godine. Potaknuo ih je da u suradnji sa župnicima svakog dekanata organiziraju dovoljan broj mladih i drugih župljana koji će se uključiti u službu volontera i prihvata određenog broja mladih hodočasnika prigodom toga velikog događaja za Gospićko-senjsku biskupiju i Crkvu u Hrvata. U završnom djelu sastanka biskup je zajedno s dekanima razgovarao o raznim aktivnostima i susretima koji će se održati prema Pastoralnom kalendaru Gospićko-senjske biskupije. (GSB)

Susret novinara u Biskupskom ordinarijatu

KOMUNIKACIJA, CRKVA, MEDIJI

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. siječnja 2022. u 18.30 sati

Pripremila s. Robertina Medven
Snimila Lucija Starčević


GOSPIĆ - U Biskupskom ordinarijatu održan je susret medijskih djelatnika s područja Gospićko-senjske biskupije: biskupijskih i župnih suradnika u pisanju vijesti, uređivanju web stranica, župnih, tjednih, mjesečnih i godišnjih listova te urednika i novinara različitih web portala. Organizirao ga je predsjednik Odbora za medije preč. Mišel Grgurić, tajnik i kancelar. Predavanje je održao preč. dr. Krunoslav Novak, generalni tajnik HBK i profesor na Odjelu za komunikologiju HKS-a na temu "Komunikacija, mediji, Crkva".

Predavača i prisutne pozdravio je predsjednik Odbora preč. Mišel Grgurić, posebno gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića. Spomenuo je mons. Milu Pecića koji je do 2022. bio predsjednik Povjerenstva za pastoral medija. Posljednji ovakav susret održan je 26. svibnja 2018. u Pastoralnom centru na Plitvicama. Do sada su susreti medijskih djelatnika održavani na najbliži datum Svjetskom danu društvenih komunikacija koji se slavi na Sedmu vazmenu nedjelju. Ove godine susret je organiziran na datum najbliži spomendanu sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara, pisaca i katoličkih medija.

Papa Franjo u svojoj Poruci za 48. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije 2014. godine izjavio je: "Danas živimo u svijetu koji postaje sve "manji" i gdje bi se stoga, moglo činiti da nam je svima lakše jedni drugima biti bližnji. U tome svijetu, mediji nam mogu pomoći osjetiti se bliže jedni drugima i stvoriti novi osjećaj jedinstva ljudske obitelji koji potiče na solidarnost i ozbiljno zauzimanje za dostojanstveniji život. Na kraju je zaželio da nas prati zagovor sv. Franje Saleškog kako bismo i mi po svojim djelima bili prepoznati i kako bi ta djela govorila da smo djeca Božja.

Potom je biskup mons. Zdenko Križić pozdravio predavača, sve prisutne i svima zahvalio na odzivu te naglasio potrebu suradnje između Crkve i medijskih djelatnika. Zadaća medija je izvješćivati objektivno i istinito o onome o čemu se izvješćuje usmeno ili pisano. Da nema medija mnogo toga prošlo bi nezabilježeno.

Predavač dr. Krunoslav Novak naslovio je predavanje na temu: KOMUNIKACIJA, CRKVA, MEDIJI.

Teologija komunikacije vodi nas na prve stranice Knjige Postanka: "I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična…" Čovjek komunikolog sličan je Bogu u raznim dimenzijama jer mu je dao riječ. Svaki projekt počinje od misli pretočenih u riječi. U prirodi se sve kreće od početka. Čovjek stvara kroz riječ. Komunikacija ima razne procese: društvene mreže (medije, političke sustave, lokalne zajednice, obitelji, između dvije osobe).

Važna komunikacija je i unutar osobe: ja, moje misli i osjećaji. "Upoznati se, prihvatiti se, bez maske i obrambenih mehanizama, spoznati se kroz šutnju, samoću, molitvu da bi se došlo do slobode/istine. Intrapersonalnu komunikaciju možemo smatrati komunikacijom sa samim sobom. U tom procesu učimo o sebi, upoznajemo sebe, vrjednujemo naše postupke, nagovaramo sami sebe, razmišljamo o određenim odlukama; razmišljamo o smislu, dodiru transcendentnoga, neizrecivoga, o molitvi.

Predavač je zatim prikazao kratki video u kojemu Ignacio Anzoategui traži dopuštenje da se susretne sam sa sobom.

"Ove noći imam potrebu biti sam. Želim da me ostavite samog, želim doći do svog srca, želim upoznati sebe…"

Predavač dr. Novak zatim se osvrnuo na Centesimus Annus (hrv. Stota godina) encikliku pape Ivana Pavla II. proglašena 1. svibnja 1991. godine u povodu stote obljetnice enciklike Rerum Novarum. U sljedećem citatu piše: " Briga i odgovornost za čovjeka koji je, kako podsjeća II. vatikanski koncil, jedino stvorenje što ga je Bog htio radi njega samoga i za kojega Bog posjeduje svoj nacrt, tj. sudjelovanje u vječnom spasenju. Nije riječ o "apstraktnom" čovjeku, nego o realnom, 'konkretnom', povijesnom': riječ je o svakom čovjeku, jer svakoga obuhvaća otajstvo otkupljenja i sa svakim se Krist tim otajstvom zauvijek sjedini".

Predavač je istaknuo Poruku pape Franje za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 28. svibnja 2017. U njoj, između ostalog, piše: "Odavna se priča o ljudskom umu kao o mlinskom kamenu koji se neprestano vrti dok ga voda pokreće. Ljudski um neprestano radi, ali o nama ovisi hoćemo li ga hraniti zrnjem ili kukoljem."

Papa Franjo napisao je Poruku za 57. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija koji ćemo obilježiti 21. svibnja 2023. a ima naslov: "Govoriti iz srca 'Istinujući u ljubavi' (Ef4,15). Predavač je istaknuo sljedeće: "Samo slušajući i govoreći čistim srcem možemo vidjeti dalje od privida i prevladati nejasnu buku koja nam, čak ni u polju informacija, ne pomaže vidjeti složenost svijeta u kome živimo… Srdačno komunicirati znači da onaj tko nas čita ili sluša razumije naše sudjelovanje u radostima i strahovima, nadama i patnjama žena i muškaraca našeg vremena… Ponekad ljubazan govor otvara pukotinu čak u najtvrđim srcima… Mi smo ono što komuniciramo… Potrebni su nam komunikatori spremni na dijalog, uključeni u promicanje potpunog razoružanja."

Predavač se na kraju osvrnuo na probleme koje izazivaju nove tehnologije: mobitel, elektronička pošta, Facebook, TIK TOK, Instagram…

S raspravom i s molitvom: "Gospodine, neka u dolini naših napora sazrijeva Tvoja žetva", i sa zahvalom predavaču dr. Krunoslavu Novaku, završilo je ovo korisno predavanje o Komunikaciji koja nam svima treba.

Uz blagdan sv. Fabijana i Sebastijana

PROSLAVLJENI OTOČKI ZAŠTITNICI

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. SIJEČNJA 2023. U 19.30 SATI

Pripremila s. Robertina Medven
Snimio Dario Košćak


OTOČAC - Misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, koncelebrirali su: župnik mons. Marinko Miličević, tajnik i kancelar Mišel Grgurić, župni vikar Anđelko Kaćunko, bivši umirovljeni župnik Tomislav Šporčić, fra Juro Marčinković, Jure Ladišić, Josip Tomljanović, Josip Šimatović, Stipe Zeba, Goran Antunović, Andrija Kekić i Ivica Miškulin. Euharistijsko slavlje animirao je crkveni zbor "Sv. Cecilija" predvođen s. Ljubomirom Lešić a za orguljama bila je prof. Branka Bernardi.

Biskup je održao sljedeću propovijed:
"Sveti Fabijan i Sebastijan bili su jedini kršćanski mučenici kojima se u prvoj Crkvi iskazivalo štovanje kao svecima. U to vrijeme Crkva još nije službeno proglašavala svece i blaženike, budući da je mučenike njihovo mučeništvo proglašavalo svetima. Oni su za Isusa dali život - najveće što su imali. "Od toga nema ništa većeg", rekao je Isus. Sv. Martin, biskup grada Toursa, prvi je svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj blagdan. Mučenici su nazivani Isusovim svjedocima. Mučeništvo je za prvu Crkvu bilo neizmjerna vrijednost i snaga. Svi su u njemu vidjeli nadnaravnu silu, božansko djelovanje, objavu nebeske svetosti.

Relikvije mučenika ugrađivali su u oltare na kojima se slavila euharistija. Tek krajem desetog stoljeća Crkva je službeno proglasila sv. Ulricha prvim svecem koji nije bio mučenik. Mučenici nisu bili neki fanatici, niti bilo kome prijetnja. Bili su progonjeni i ubijani jer su prianjali uz Isusa koga su ispovijedali kao Sina Božjega i Spasitelja svijeta. Mučenici nisu bili kršćani neke osrednje vjere, ili vjere koju su ispovijedali samo riječima. Oni su imali duboko iskustvo Božje prisutnosti u svom životu. U Boga nisu samo vjerovali, nego su ga, prožeti njegovom ljubavlju, osjećali kao dio svog srca, svog života.

O tom iskustvu govori apostol Pavao u Poslanici Rimljanima koju smo čuli. Postavlja pitanje: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?" A onda odgovara da to ne mogu: "ni nevolje, ni progonstva, ni glad, ni pogibao, ni mač." Ta Isusova ljubav je tako jaka da ne postoji strah od bilo kakvog mučeništva, pred kojim bi ta ljubav ustuknula.

Pavao je uočio da je situacija prvih kršćana iznimno teška i veli: "Ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje." I upravo u tom razdoblju kada se kršćane progoni i ubija, Pavao tvrdi: "Mi u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi." Kakvu pobjedu Pavao vidi u vremenu kada je rimska sila odlučila kršćane posve istrijebiti? Kršćani u tom vremenu žive u katakombama, skrivaju se u tunelima podzemlja. Pavao pobjedu vidi u vjeri. On u vjeri vidi da se Isusa ne može pobijediti. Budućnost je Isusova. Isus je pripremao učenike za scenarij progonstva i mučeništva i ponavljao uvijek iznova: "Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet." (Iv 16,33). Čime je pobijedio? Ne mačem, nego snagom Božje ljubavi i dobrote! To je oružje s kojim se Isusovi učenici moraju oboružati i služiti. Ono sigurno pobjeđuje.

Pisac starozavjetne Knjige Mudrosti isto piše. U prvom čitanju sveti pisac tvrdi: "Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva."
Nama se u prvi mah čini da je ova tvrdnja pretjerana i da ne odgovara stvarnosti. Znamo koliko je vjernika i u prošlosti i u sadašnjosti teško stradalo i život izgubilo iako su bili pravedni i Bogu vjerni. Proganjani su i ubijani samo zato što su kršćani. Znamo koliko su u tom smislu vjernici pitali: zašto Bog to dopušta? Imamo tu i primjer Isusa. On je prošao zemljom čineći dobro, a završio na križu. Zar i njemu, dok je visio na križu, nisu dovikivali: "On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je po volji." (Mt 27,43).

Nisu ovo govorili nevjernici, nego vjernici. Uvjerenje vjernika, ne samo toga vremena, bilo je da Bog pravednike štiti i ne dopušta da budu udareni težom nevoljom. Ako se nekoga i smatralo dobrim, a on je slabo prošao, redoviti zaključak bio je, da je u tajnosti učinio neki teški grijeh i zbog toga je kažnjen.
Tako prijatelji prave pritisak na pravednog Joba da prizna svoje teške grijehe, jer ne može biti da je pravedan, a ovakvom patnjom udaren.
I sami Isusovi učenici postavljaju Isusu pitanje u jednom susretu sa slijepcem od rođenja: "Tko je sagriješio da se ovaj rodio slijep?" (Iv 9,2). Znali su da nije sagriješio slijepac, jer se slijep rodio, ali morao je netko iz bliže rodbine, roditelji ili djedovi. Isus ih zbunjuje kada kaže da nije nitko sagriješio. Nije bilo lako promijeniti taj religiozni mentalitet koji je, u tom smislu, bio posve pogrješan. Istina, i Isus je jednom koga je ozdravio, rekao: "Eto, ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi." (Iv 5,14). To samo govori kako određene patnje mogu biti posljedica grijeha. Ali ovo nije uvijek tako. Nama nije dopušteno to prosuđivati.

Sveti pisac, kada govori da se pravednika ne dotiče muka nikakva, on misli na jednu jedinu muku, a to je beznađe u ovozemaljskom životu koje može čovjek imati u susretu sa smrću. Živjeti i umirati bez vjere i nade, za svetog pisca je muka s kojom se ne može usporediti nikakva druga muka. Druge muke u usporedbi s ovom ne zaslužuju zvati se mukom. Pravednik te muke nema.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima veli: "Držim, doista, da patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama" (8,18).
Starozavjetni sveti pisac zato nastavlja: "Očima se bezbožničkim čini da pravednici umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast." Tako se mislilo i s obzirom na Isusov svršetak. Dok je visio na križu ljudi su dobacivali: "On se uzdao se u Boga neka ga sada oslobodi ako mu je mio." (Mt 27,43). Uvjerenje je bilo da su Isusov život kao i njegova smrt, besmisleni i na koncu ga je i Bog odbacio.

Ljudi mogu zaključivati nekom svojom ljudskom logikom, ali to nije tako u životu i smrti pravednika. Sveti pisac zato tvrdi za pravednike koji stradavaju: "Oni su u miru … Oni su dobili dobra velika." Ovo nije moguće razumjeti bez vjere, bez dubljeg iskustva Boga. Na sreću, ima osoba koje nose teške fizičke ili moralne patnje, ali nisu izgubili strpljivost, vedrinu, finoću. I to, zahvaljujući misterioznoj Božjoj snazi koja u njima djeluje. Te osobe su istinski blagoslov za našu zemlju."

Biskup je na kraju pozvao: "Molimo svete mučenike, Fabijana i Sebastijana, zaštitnike ovog kraja, da zagovaraju pred Gospodinom ljude patnje, ovdje i drugdje. Da dobri Bog patnicima udjeli svoju snagu, kako bi oni svoju patnju mogli pretvoriti u blagoslov za sebe i druge. Amen."

Župnik Marinko Miličević nakon misnog slavlja zahvalio je biskupu, svećenicima, predstavnicima vlasti, pjevačima i svim vjernicima. (GSB)

Dogovor u Gospićko-senjskoj biskupiji

SIMPOZIJI O MONS. BOGOVIĆU

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. siječnja 2022. u 19.45 sati

GOSPIĆ - Gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić primio je danas znanstvenike i bivše suradnike blagopokojnog biskupa dr. Mile Bogovića: prof. dr. sc. Antu Bežena, akademika Stjepana Damjanovića, mr. sc. Božidara Petrača i Milana Bešlića. Na susretu su sudjelovali kancelar Mišel Grgurić i ekonom Nikola Turkalj.

Biskup Križić je na početku susreta pozdravio cijenjene goste i zahvalio im za suradnju koju su imali s blagopokojnim biskupom Milom Bogovićem. Kratko ih je upoznao s trenutnim stanjem u Gospićko-senjskoj biskupiji, novootvorenim samostanom klauzurnih sestara karmelićanki i Svećeničkim domom.

U ime suradnika biskupa Bogovića prvi se obratio prof. Bežen koji je zahvalio biskupu Križiću što ih je ugostio te je ukratko predstavio razlog zajedničkog susreta, a to je organiziranje "Dana biskupa Bogovića" kroz znanstvene simpozije koji bi se održavali u određenom razdoblju. Svaki od sugovornika dao je svoje mišljenje i prijedloge te je odlučeno da će se osnovati organizacijski odbor koji će u određenom razdoblju pripremati "Dane biskupa Bogovića".

Prvi takav događaj ostvarit će se iduće godine o visokoj obljetnici 25 godina biskupstva i 60 godina svećeništva blagopokojnog biskupa Bogovića. Sugovornici su zaključili da je biskup Bogović kao biskup, svećenik i znanstvenik uvelike zadužio mjesnu Crkvu i širu javnost te će mu se kroz ove susrete nastojati odati počast koju je zavrijedio. (GSB)

SVETKOVINA BOGOJAVLJENJA U GOSPIĆKOJ KATEDRA

Bog se i danas objavljuje i želi doći do srdaca ljudi.

Za vijeme mise u gospićkoj prvostolnici/Snimila Lucija Starčević
Za vijeme mise u gospićkoj prvostolnici/Snimila Lucija Starčević
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. siječnja 2023. u 23 sata

Pripremila s. Robertina Medven
Snimila Lucija Starčević


GOSPIĆ - Svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja u gospićkoj katedrali Navještenja BDM predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u koncelebraciji s tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem i župnikom o. Antom Kneževićem. Asistirao je bogoslov Marko Butković i ministranti. Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.

Na početku euharistijskog slavlja biskup je, kao što se to tradicionalno obavlja na svetkovinu Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, blagoslovio vodu i sol. Čovjek svakim blagoslovom daje zahvalu Bogu. Voda je znak novog života očišćenog od grijeha. Vodi se dodaje sol, simbol nepokvarljivosti. Vjernike ova voda podsjeća i na krštenje. Vjernici su je, nakon svete mise, nalijevali u svoje posude i ponijeli kućama da njome blagoslove domove, urede, dvorišta, vrtove, polja da ih zaštite od vremenskih nepogoda, bolesti i raznih nesreća.

Nakon Evanđelja preč. Mišel Grgurić navijestio je datum Uskrsa u 2023. godini. U božićnome vremenu Crkva slavi otajstvo Kristova utjelovljenja i očitovanja, posebno na današnju svetkovinu Bogojavljenja kada su se trojica mudraca s Istoka došli pokloniti malome Djetetu, prepoznajući u njemu Božju ljubav. Na Božju Riječ, postadoše dionici Božjeg naroda. Darovi prineseni novorođenom Bogu očituju otajstvo našeg spasenja. Otajstvo jaslica i Kristova rođenja naviješta njegov križ i uskrsnuće. "Gospodaru vremena i povijesti neprolazna slava u vijeke vjekova. Amen."

Nakon ovog navještaja Vazma, biskup se u propovijedi najprije osvrnuo na čitanje Knjige proroka Izaije (Iz 60,1-6) u kojoj prorok oko sedam stoljeća prije Isusovog rođenja, objavljuje ovaj izvanredni događaj - Isusa kao Svijetlost i slavu Božju - kojeg narod s radošću iščekuje i svi mu se vesele. Isus je kasnije samoga sebe definirao kao Svijetlost svijeta, kao svijetlost za um i srce svakog čovjeka koji ga iskreno prihvati i nastavio:

"Prorok je živio u teškim vremenima ratova, siromaštva, bijede i vidio kako je čovjekov život na zemlji užasno težak jer je prisutnost patnje posvuda. On zato veli: "Zemlju tmina prekriva i mrklina narode." Bio je manji broj moćnika koji su uživali u obilju, a većina ljudi nije imala komad kruha za preživljavanje i najgore od svega: nije imala nikakve nade. Prorok toj ljudskoj tami naviješta svijetlo i vraća ljudima nadu. Rođenje Sina Božjega spušta nebo na zemlju, donosi svijetlo koje raspršuje tamu. Betlehemski siromašni pastiri bili su prvi svjedoci tog otvorenog neba koje se spustilo na zemlju i slave Gospodnje koja ih je obasjala.

Slijedi potom, događaj koji svjedoči da je slava Gospodnja otvorena svima, a ne samo židovskom narodu. To svijetlo neba uočili su neki ljudi iz daleka, iz poganskog svijeta. Evanđelist ih naziva "Mudraci s Istoka". Radi se vjerojatno, o ljudima koji su bili znanstvenici u svom vremenu. I njima se nebo otvorilo. Vidjeli su svijetlo jedne posebne zvijezde koja im je otkrila veliku tajnu Neba. U svijetlu te zvijezde prepoznali su znak Velikoga Kralja. Zapravo, prepoznali su božanski znak, Božanski lik koga oni nazivaju kraljem te tog kralja žele naći i pokloniti mu se. Shvatili su da je taj božanski lik, kralj, rođen u židovskoj zemlji. Kada bi to bio samo neki židovski kralj, bilo bi besmisleno da mu se dolaze pokloniti ljudi koji žive u drugim kraljevstvima svijeta, jer što bi njima značio neki židovski kralj?

Židovski narod nije bio neki veliki i moćni narod. Rimljani su ga okupirali i oduzeli mu samostalnost i slobodu te nisu imali ni pravoga kralja, pa zašto bi mudraci pošli tražiti nekog novorođenog kraljevića. Sve ovo upućuje na činjenicu da su ovi znanstvenici otkrili nešto puno veće od zemaljskih kraljeva što im je dalo misterioznu snagu i pokrenulo ih na tako dalek i riskantan put. Razbojnika i pljačkaša bilo je svuda, pa su veća putovanja u malim skupinama bila vrlo nerazborita. Ali ova trojica ne razmišljajući o tome. Kreću na put i pored svih muka dolaze do cilja. Ušli su u kuću i vidjeli siromaštvo i bijedu obitelji u kojoj je rođeno dijete koje bi trebalo biti kralj, ali nisu se posve razočarali i vratili natrag svjesni da su uzalud podnijeli sve muke puta, potrošili vrijeme i novac. Ništa od toga! Oni u tom običnom siromašnom djetetu prepoznaju nebesku veličinu. Padaju ničice i klanjaju se tom djetetu. Daju mu darove koji simboliziraju kraljevsku i božansku čast. Nisu do toga došli snagom ljudskog uma, nego posebnom Božjom objavom.

"Braćo i sestre", nastavio je biskup, "ovo nam je poruka kako se Bog može objaviti ljudima po najjednostavnijim i najrazličitijim znacima. Ne moraju to biti neka posebna ukazanja ili viđenja. Važno je u životu znati uočiti i promeditirati neke znakove koji nas iznenade, neka iznenađenja koja doživimo. Mogu ona biti radosna ili bolna, ali za život su to važne poruke koje nam Bog šalje.

Da ovi mudraci nisu zastali i u srcu promeditirali znak koji su vidjeli, ne bi se nikada odlučili krenuti na put i ne bi nikada susreli Boga koji je promijenio i preobrazio njihov život. Oni se vraćaju drugim putom u svoju zemlju. Od sada njihov životni put nije isti. Kada osoba na istaknuti način susretne Boga u svom životu, mijenja joj se cijeli život. Pastiri, nakon susreta s Isusom ostaju i dalje siromašni pastiri, ali se njihov život promijenio. Vraćaju se tuđim stadima koja su kao najamnici čuvali, ali ne kao prije, nego s velikim veseljem zbog svega što su čuli i vidjeli.

Posebni susret s Bogom neće riješiti sve naše životne probleme onako kako bismo mi htjeli, ali osjetit ćemo da se s njima možemo nositi i da, pored svih problema, možemo biti sretni i ispunjeni. To može dati samo Bog i nitko drugi.

Nasuprot mudracima imamo kralja Heroda. I on dobiva znak od Boga po pismoznancima koji mu iz svetopisamskih tekstova i proročanstava objavljuju gdje se Krist, Mesija, ima roditi, ali on se ne pridružuje mudracima da bi s njima pošao vidjeti, susresti i pokloniti se novorođenom Mesiji. On se uznemirio i uplašio kada je čuo za rođenje nekog budućeg kralja jer je odmah u njemu vidio konkurenciju za ono malo vlasti što je imao. I kuje pakleni plan za tog novorođenog kralja.

I Herod je bio vjernik. Mogao je poći i susresti novorođenog Mesiju. Put od Jeruzalema do Betlehema je kratak i za njega ne bi predstavljao nikakav rizik, ali on ne želi poći. Traži Mudrace da ga na povratku izvijeste o svemu kako bi onda i on pošao pokloniti se novorođenom kralju. To nisu njegove iskrene želje, nego glumi vjernika. I on, kao Židov, iščekuje Mesiju, a želi da nikada ne dođe. On je neki vjernik kojemu Bog ne treba.

Nažalost, imamo i danas takvih vjernika koji se ovako ponašaju. Vjeruju u Boga, ali mu se ne dolaze u njegov hram pokloniti. Međutim, unatoč tome, oni očekuju da Bog bude uvijek njima na raspolaganju, ispunjava njihove želje i potrebe u svim situacijama. I ljutit će se na Boga, ako tako ne učini. Velika je razlika između vjerovati i po vjeri živjeti. Velika je razlika između vjerovati i tražiti Boga te vjerovati i misliti da smo ga našli jednom zauvijek. Pastiri su bili vjernici, i mudraci su bili vjernici, ali da nisu nastavili tražiti Boga, nikada ne bi upoznali Boga u koga vjeruju. Da bi se raslo u spoznaji Boga, potrebno je znati, kao mudraci, pasti ničice i klanjati se Bogu u duhu i istini, u srcu i duši. To vrijedi i za mene i za vas. Ako u nutrini našega srca nestane poklonstvo Bogu, Bog će nam sve više postajati stranac.

Bogojavljenje nije samo događaj koji se zbio u dalekoj prošlosti. Bog se i danas objavljuje i želi doći do srdaca ljudi. Ostaje pitanje, koliko je onih koji ga iskreno traže, koji ga žele susresti, koji mu otvaraju vrata svoga srca i žele mu se pokloniti.

Naš veliki pjesnik Đuro Sudeta u pjesmi "Praznina" stanje praznine izražava poetski: "O, kako je tužno kad je život prazan, kada pusto teče ko voda u žlijebu, ko oblaci vjetrom nošeni po nebu ... A u noćnoj tami na raskršću gradskom, stara crkva kisne - znamen svoga vijeka, i Bog u njoj plače i uzalud čeka."

Bog ne čeka zato što je mu je čovjek potreban, nego zato što On kao Otac teško gleda prazninu svoje djece. Samo je u Bogu moguće naći smisao i puninu života. Samo on jamči čovjeku život za kakvim ljudsko srce teži.
Isus je svima objavio kako je došao da ljudi život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv10,10). Ovo su najdublje želje čovjeka: da ima život, radost, sreću. To se ne može kupiti niti se može samo primiti. Taj Božji dar u našoj nutrini ne mogu srušiti nikakve patnje ili životni porazi."

Biskup je na kraju zaželio: "Neka i svakom od nas svijetlo zvijezde, koju su vidjeli mudraci, trajno svijetli na našem životnom putu i bude u nama izvor radosti i znak Božje blizine. Amen."

Na kraju svete mise, župnik o. Knežević, zahvalio je biskupu Križiću na predvođenju liturgijskog slavlja i pozvao njega i sve vjernike u župnu kuću gdje su obavili blagoslov prostorija župnog stana i počastili se u radosnom trokraljskom slavlju.

Biskup Križić predvodio je polnoćku u gospićkoj katedrali

ISUSOVO USKRSNUĆE I POBJEDA NAD SMRĆU

Za vrijeme noćašnje svete mise u Gospiću/Snimio Mila Starčević
Za vrijeme noćašnje svete mise u Gospiću/Snimio Mila Starčević
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. prosinca 2022. u 9.15 sati

Piše: s. Robertina Medven
Snimio: Milan Starčević



GOSPIĆ - Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić predvodio je polnoćku u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije koje je počela u 23 sata. Koncelebrirali su tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, župnik o. Anto Knežević i o. Đani Kordić. Asistirao je bogoslov Marko Butković, posluživali su ministranti.

Katedralni zbor održao je prije polnoćke koncert božićnih pjesama, a pjevao je i tijekom svete mise, pod vodstvom Nikole Perišića i uz glazbenu pratnju o. Marka Maglića.

Biskupovu propovijed donosimo u cijelosti:
- U noći vazmenog bdijenja pjeva se prekrasni Vazmeni hvalospjev u kojem se slavi noć Isusova uskrsnuća i pobjede nad smrću. Hvalospjev tu noć naziva blaženom. U daljnjem tekstu slušamo: "Ovo je noć o kojoj je pisano: 'I noć će sjati kao dan, i noć mi je svijetlo u radosti mojoj'."

I Božić ima svoju noć koju jednako tako možemo nazvat blaženom, a to je ova noć u kojoj, u sv. misi nazvanoj "Polnoćka", slavimo rođenje Sina Božjega. Tako i za ovu noć možemo reći da je svijetlo u radosti našoj. Ovo je noć u kojoj je pastire obasjala slava Gospodnja i objavila im veliku radost za sav narod. Ovo je noć kada je nebo odzvanjalo pjesmom zazivajući radost i mir ljudima koje naziva "miljenicima" Božjim. Ovo je noć rođenja Sina Božjega.

U Zbornoj molitvi molimo: "Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svijetlom, Isusom Kristom." Isusovo rođenje svijetlo je ove noći. A tamo gdje se rađa ili gdje dolazi Bog, nestaje tama, tamo je svijetlo.

Ovu noć je jedan starozavjetni prorok ovako navijestio i opisao: "Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja, u sredinu zemlje propasti predane … nosila je tvoju neopozivu zapovijed … doticala se neba, stajala na zemlji" (Mud 18, 14-16).
Isusovo rođenje naviješteno je kao spajanje i sjedinjenje neba i zemlje, kao spuštanje neba na zemlju.

Prorok Izaija, kako smo čuli u prvom čitanju, govori kako su prije ove noći vladale tmine i mrkli kraj smrti. I u tu zemlju, "propasti predanu" dolazi svijetlo, dolazi radost, dolazi Bog koji je postao čovjekom da čovjeku podari božanski život. Sin Božji rađa se u ljudskoj bijedi, u mrklom kraju smrti, da donese svijetlo tamo gdje je tama, da donese radost tamo gdje vlada noć tjeskobe i tuge. Tamo gdje dolazi Bog, tama gubi snagu i svoj zastrašujući izgled. Bog se, međutim, nikome ne nameće. On nudi svoje svijetlo i puninu života, ali ostavlja čovjeku slobodu da bira između svijetla i tame, između dobra i zla, između života i smrti.

Pavao, u drugom čitanju koje smo čuli, ističe: "Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu" ( Tim 2,11-14). To su uvjeti da svijetlo koje je Isus donio može doprijeti do naše nutrine, ući u naš um i naše srce. Isus je govorio da čovjek grijeha ne može primiti njegovo svijetlo. Grijeh po svojoj naravi traži tamu, a za čovjeka u tami nema pravog života.

Siromašni pastiri, nakon objave Neba o izvanrednom događaju koji se zbio, stali su poticati jedni druge da pođu vidjeti događaj koji im je obznanio Gospodin. Čini se da nisu baš svi krenuli. Nekima se nije dalo. Ostali su radije dremuckati, ali su s tim puno izgubili, osiromašili su sami sebe. Važno je u ljubavi znati poticati druge na dobro, poticati ih da se otvore Božjem svijetlu i susretnu se s Bogom. On će darovima koji se novcem ne mogu kupiti obogatiti njihov život.

Na susret s Bogom ne treba nikoga prisiljavati, nego blago poticati; ne treba se ni s kim zbog ovoga prepirati ili svađati, nego primjerom i ljubavlju poticati. Za susret s Bogom nužna je iskrena želja osobe. U osobi treba probuditi tu želju, a to se ne čini silom.

Bog nas naziva svojim miljenicima, jer nas voli kako nas nitko drugi ne voli, ali nas ne prisiljava da moramo doći k njemu, ne prisiljava nas da pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, nego nas potiče i govori kako je za nas bolje, da živeći tako primamo u sebe njegov život i njegovu radost koju nikakve nevolje ne mogu ugušiti.

Svi mi u životu poznajemo tame, patnje, tjeskobe. Ni Isus, ni Sveta Obitelj toga nisu bili pošteđeni. Bog nije htio da oni prođu ovim životom a da ne iskuse i sva naličja ovog života na zemlji. I nitko od nas neće biti pošteđen životnih tegoba, jer ljudski život je takav, ali nam Bog daje jamstvo da nas u patnjama i tamama nikada neće ostaviti same jer zna kako su slabe naše snage.

Svi mi došli smo u ovu svetu noć slaviti euharistiju i zahvaljivati Bogu na daru Isusa koji je postao naš brat i suputnik na životnom putu. Otvorimo mu vrata svoga srca i svoga doma. Učinimo našu nutrinu jaslicama u koje će se spustiti Božja riječ da bi se u nama utjelovila i darovala nam život u izobilju. Tako ćemo postati istinski kristonosci i Krist će biti prepoznatljiv u našem kršćanskom životu. Dovedite k jaslicama i svoju malu djecu, jer jaslice simboliziraju i slikovito uprisutnjuju događaj Isusova rođenja. Božić je napose dan djece, jer slavi se rođenje Djeteta. Svjesni smo da mala djeca ne mogu razumjeti misterij Božića, ali ostat će im u sjećanju jaslice i likovi u njima. I recite im nešto o Isusu u jaslicama jer to djeca žele čuti iz vaših usta. Djeca su znatiželjna i kada ništa ne razumiju od onoga što gledaju. Ali vaše riječi sjeme su koje će jednom, niknuti u njihovim dušama i tada će razumjeti daleko više i to primiti k srcu. Oblikujte još malenoj djeci srce i dušu Božjom milošću i njegovim svijetlom da budu zaštićeni od zla. Bit će vam zahvalni. Kako je lijepo kada djeca sudjeluju u pripremanju jaslica u vašim domovima. Doduše, djeca u tom spremanju često više smetaju nego pomažu, ali dajte im u tome udjela. Ostat će im to u sjećanju i u dragoj uspomeni.

Biskup je propovijed završio s božićnim željama i molitvom: "Neka Božje svijetlo koje je ove noći obasjalo betlehemske pastire, obasja srca svih vas i vaših ukućana. Neka potisne tjeskobu i tugu ako je našla mjesta u našim dušama. Neka nam udijeli onu radost koju su osjetili prvi Isusovi klanjatelji u ovoj božićnoj noći. Amen."

Nakon završnog blagoslova, župnik o. Anto Knežević zahvalio je biskupu
Križiću za predvođenje ovog božićnog euharistijskog slavlja, čestitao mu Božić, a također i prisutnima, kao i bolesnima i nemoćnima koji ne mogu doći na sv. misu.

Božićni prijem biskupa Zdenka Križića

NASTALA JE VELIKA PODJELA U DRUŠTVU I VJERNICIMA

Istakao je na današnjem božićnjem prijemu gospićko-senjski biskup.

Čestitka mgra MArinka Miličevića biskupu Križiću/Snimio MARKO ČULJAT
Čestitka mgra MArinka Miličevića biskupu Križiću/Snimio MARKO ČULJAT
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. prosinca 2022. u 15 sati, dopuna u 20 sati

GOSPIĆ - U biskupskom ordinarijatu u Kolakovcu danas je po prvi put nakon 2019. godine održan božićni prijem msgr. biskupa Zdenka Križića. Okupili su se uzvanici s područja biskupije i dvije hrvatske županije Karlovačke i Ličko-senjske i pripadajućih jedinica lokalne uprave. Među uzvanicima danas je bio i Marijan Kustić, predsjednik HNS-a kome je posebnu zahvalnost na uspjehu u Kataru uputio biskup Križić.

U ime svećenika biskupije čestitku biskupu uputio je msgr. Marinko Miličević, biskupijsku generalni vikar koji je istakao da crkva treba prednjačiti pred svojim stadima i da se u siromaštvu događaju najveće stvari.

- Od posljednjeg prijena 2019. mnogo se stvari dogodilo. U društvu su bile sankcije zbog pandemije a crkvu su zahvatile mnoge promjene u duhu Pape Franje, koji nije želio da u biskupiji bude domaći biskup. Posljednje tri godine za Gospićko-senjsku biskupiju bile naporne zbog ograničenja i umrlih osoba. Pandemija je izazvala velike podjele u društvu i među vjernicima. Nisu nam oprostili zatvaranje crkve jer da smo pod utjecajem loše politike. Nije to bilo lako slušati. - rekao je msgr Križić. (MaČ)

OBJAVLJUJEMO INTEGRALNI TEKST DANAŠNJEG GOVORA MSGR: ZDENKA KRIŽIĆA, GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA

- Srdačno pozdravljam sve vas koji ste došli na ovo naše tradicionalno božićno okupljanje gdje razmjenjujemo čestitke i dobre želje kako za božićne blagdane tako i za nadolazeću Novu godinu. Zadnje naše božićno okupljanje u ovim prostorima je bilo 2019. Znamo i razloge. Stoga srdačno pozdravljam sve vas predstavnike vlasti na županijskoj i lokalnoj razini: gospodina župana Ličko-senjske županije Ernesta Petryja i njegove suradnike, zamjenicu županice Karlovačke županije gospođu Vesnu Hajsan Dolinar, (Trećina naše biskupije je u Karlovačkoj županiji), gradonačelnika Gospića gosp. Karla Starčevića s njegovim suradnicima, gradonačelnika grada Otočca gosp. Gorana Bukovca s njegovim suradnicima, gradonačelnicu grada Slunja gđu Mirjanu Puškarić.

Pozdravljam sve vas koji obnašate odgovorne dužnosti u važnim institucijama i ustanovama na području našeg grada, županije i cijele biskupije. Pozdravljam sve vas koji ste naši suradnici i zaposlenici u biskupijskim ustanovama ili ste naši dugogodišnji podupiratelji i prijatelji; pozdravljam i predstavnike medija koji djeluju na ovom našem području. Pozdravljam (paroha Srpske pravoslavne crkve ovdje u Gospiću, oca Dragana, kao) i sve nazočne svećenike Gospićkog dekanata, redovnike i redovnice.

Puno se toga izdogađalo u ove tri godine od našeg zadnjeg Božićnog primanja. Pred sami Božić, 19 prosinca 2020., umro je prvi biskup Gospićko-senjske biskupije, svima vama dobro poznati, mons. Mile Bogović. Otišao je od posljedica Covida 19, iznenadno, neočekivano, jer je samo koji dan prije nego će završiti u bolnici izgledao zdrav kao riba. Prije tri dana smo obilježili drugu godišnjicu njegove smrti.

Od našeg zadnjeg susreta dogodile su se u, Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, mnoge značajne promjene: od imenovanja novih biskupa u ispražnjene biskupije, do imenovanja već postojećih biskupa na nova biskupijska sjedišta. U našoj Riječkoj metropoliji, po umirovljenju nadbiskupa mons. Ivana Devčića, za novog nadbiskupa je imenovan dotadašnji dubrovački biskup mons. Mate Uzinić. Novim dubrovačkim biskupom je postao mons. Roko Glasnović, svećenik zadarske nadbiskupije. Za novog splitsko-makarskog nadbiskupa, na mjesto umirovljenog nadbiskupa mons. Marina Barišića, imenovan je mons. Dražen Kutleša, dotadašnji biskup Porečke i Pulske biskupije. Na njegovo mjesto još do sada nije imenovan novi biskup. To samo pokazuje kako nije lako doći do novih kandidata za biskupa. Potrebno je vremena da se sve dobro provjeri, a nerijetko i kada se dođe do nekog kandidata, on odbije, a onda se postupak vraća na početak. Nemojte se ovome čuditi jer nije lako prihvatiti tu odgovornu dužnost.

Nadalje, hvarski biskup mons. Petar Palić, koji je bio i tajnik HBK, je dignut iz Hvara i imenovan Mostarskim biskupom, a na njegovo mjesto je imenovan svećenik splitske nadbiskupije mons. Ranko Vidović. Za novog zadarskog nadbiskupa koadjutora je imenovan svećenik Porečke i Pulske biskupije mons. Milan Zgrablić, koji će uskoro zamijeniti nadbiskupa Želimira Puljića, koji zbog navršenih 75 godina ide u mirovinu. Kao što sam napomenuo, iščekujemo imenovanje novog Porečkog i Pulskog biskupa, a također i novog Požeškog biskupa jer je sadašnji požeški biskup mons. Antun Škvorčević navršio kanonsku dob za umirovljenje.

Iz ovih promjena i novih imenovanja biskupa, lako je uočiti kako je Sveta Stolica uzela kriterij, barem u zadnjih desetak godina za pape Franje, da nijedan novi biskup ne bude imenovan biskupom u svojoj matičnoj biskupiji. Razlog tome je zasigurno uvjerenje da će novi biskup, koji dođe s teritorija druge biskupije, unijeti nešto novo u dotičnu biskupiju. Da li se to uvijek događa, i do koje mjere se događa, teško je reći.

Sada bih se malo vratio u našu Gospićko-senjsku biskupiju i podijelio s vama neke informacije o važnijim događanjima u našoj biskupiji u nazad tri godine, od kako nismo imali ove susrete. I sami znate koliko su ove zadnje gotovo tri godine bile naporne, zbog različitih uvjetovanosti i ograničenja uzrokovanih pandemijom Covida 19. Kroz duže vrijeme su bila onemogućena veća druženja i susreti. Patili smo kroz to vrijeme koje nam je odnijelo mnogo naših dragih osoba koje po bolnicama nismo mogli niti posjećivati. Mnogi su umrli bez blizine svojih najmilijih što je za njih bila još dodatna duševna patnja.

Osim toga, ta pandemija je uvelike podijelila naše društvo, i naše vjernike. Među njima je mnogo onih koji nam do danas nisu oprostili zatvaranje crkava u jednom periodu. I danas nas optužuju da smo pali pod utjecaj vlasti i lobija kojima nije do Crkve i koji sve čine da Crkvi naude. Govorilo se da smo kukavice, izdajnici, da smo potkupljivi, i štošta drugo. Dobivali smo puno pisama i poziva. Spočitavali su nam kolebljivost, nevjernost, nebrigu, sa naglaskom da nešto slično Stepinac ili Kuharić nikada ne bi dozvolili. Nije nam bilo lako slušati ovakve ili slične prigovore i optužbe.

Napominjem, mi nismo bili nimalo sretni donoseći takvu odluku, ali što se drugo moglo učiniti? Želim naglasiti: sve što se činilo, činilo se po savjesti, da ne budemo slučajno odgovorni i za jedan izgubljeni život. Drugih motiva nije bilo. Svi smo mi, kao i cijeli svijet bili zbunjeni kada je nadošla ta pandemija. Nije se znalo točno što je taj virus, na koji način mu se oduprijeti? Koga smo u tom času mogli slušati, ako ne struku, liječnike? Mi biskupi nismo stručnjaci na području medicine. Sam Papa je konzultirao vrhunske svjetske liječnike koji su članovi Papinske akademije, i oni su sugerirali zatvaranje na određeno vrijeme jer je pandemija preopasna. Naša HBK je konzultirala Katoličku udrugu liječnika Hrvatske i oni su nam isto rekli. Ja zbilja tu, kao i drugi biskupi, nemam osjećaja da sam nešto pogriješio.

Kroz ovo vrijeme, od zadnjeg našeg božićnog susreta, uspjeli smo realizirati dva vrlo važna projekta za našu biskupiju: Dom za naše starije i bolesne svećenike, te Samostan za sestre karmelićanke koje žive zatvorenim stilom života. Mi smo jedina biskupija u Hrvatskoj koja nije imala kamo sa svojim starijim i bolesnim svećenicima. Za to smo morali moliti druge biskupije da ih prime u njihove domove ako su imali mjesta, ili smo ih smještali u župne kuće, kod naših aktivnih svećenika. To još može ići kada naši stariji svećenici imaju relativno dobro zdravlje, ali kada je to zdravlje jače narušeno, onda to nije moguće.

Početna cijena projekta, koju je dao najpovoljniji izvođač, gosp. Špelić iz Slunja, bila je 5.220.000 kuna. Međutim, s vremenom su cijene materijala jako porasle, a i neki dijelovi projekta su morali biti izmijenjeni, pa je onda sa dodatnim radovima i unutarnjim namještajem, koji nisu bili obuhvaćeni ugovorom, cijena znatno porasla. Još nije napravljen konačni obračun ali će on zasigurno ići preko 6.000.000 kuna.

Priprema za izgradnju svećeničkog doma je započela prije moga dolaska pa se u tom smislu kroz više godina štedjelo, a nešto novca smo dobili prodajom vrijednog terena u Senju koji je kupio grad, a kasnije i terena u Korenici koji je kupila općina.

U Domu ima mjesta za deset svećenika. To nisu apartmani nego samo sobe sa sanitarnim čvorom. Za sada imamo u Domu pet svećenika, a uskoro će doći i šesti. Jasno je da će nam s ovim Domom znatno porasti izdatci, ali kao i svi drugi moramo štedjeti i pokrivati se, kako se veli, koliko je jorgan dug. Zaposlili smo jednu njegovateljicu, jednu medicinsku sestru na pola radnog vremena, a dobili smo na dar još jednu sestru redovnicu. U skoroj budućnosti ćemo vjerojatno morati zaposliti i još osoba.

Drugi, puno veći projekt, koji smo dovršili jest Samostan sestara karmelićanki. Nemojte mi zamjeriti što ću se na ovome malo više zadržati. Sestre karmelićanke koje su došle živjeti u ovom samostanu imaju zatvoreni, klauzurni stil života. U njihovu životu je primarno poslanje: molitva i žrtva za sve ljude napose ljude biskupije u kojoj su prisutne. Čuo sam da je kroz duže vrijeme, kod mnogih u Gospiću i šire, postojalo pitanje što je to što se gradi, za koga se gradi, što će se tu proizvoditi, itd. Neki su čak bili uvjerenja da to Crkvi grade država, Ličko-senjska županija i grad Gospić, pa su negodovali u smislu da bi bilo bolje taj novac usmjeriti za nešto drugo.

Možda je to i naša greška što nismo dovoljno informirali našu javnost o tom projektu iako smo o tome govorili u mnogim prigodama. Naša biskupija je smatrala da bi nam jako dobro došla u biskupiji prisutnost jedne molitvene zajednice kao duhovna podrška narodu i svećenicima. Ne trebam ljudima vjere tumačiti koliko je to važno. Nekome tko nije svjestan važnosti i snage molitve ovo može izgledati kao bačen novac, i takvi će lako doći do zaključka kako Crkva ima novaca pa se može razbacivati. Istina, mi smo tu uložili jako puno novca, ali ja sam sretan da smo to ostvarili i ne žalim ni za jednom kunom. Božji blagoslov i njegova pomoć su nam važniji od svih tih milijuna.

Kada smo tražili izvođače za projekt samostana, najpovoljnija nam je bila firma AB Gradnja iz Karlovca, s ponudom koja je iznosila 14.548.600 kuna. U toj cijeni nije bilo uređenje okoliša, asfaltiranje ispred samostana, gradnja klauzurnog zida, unutarnji namještaj, i još nekih detalja. Zbog svega toga, te poskupljenja materijala, nekih izmjena u projektu, određenih dodatnih neugovorenih radova, iznos se jako povećao, a kako konačni obračun još nije gotov jer svi ugovoreni radovi još nisu završeni, nije moguće reći definitivnu cijenu, ali se ona kreće negdje oko 20.000.000 kuna.

Ugovor smo potpisali pred Božić 2019., a radovi su započeli u ožujku 2020. Ja sam bio svjestan da mi, ni približno, tog novca nemamo. No prije toga sam razgovarao s više hrvatskih biskupa da bi se eventualno u župama njihovih biskupija skupljali milodari za gradnju ovog samostana, ali sam najviše računao na pomoć Hrvatskog dušobrižništva u Europi i prekooceanskim zemljama. Oni su nam i obećali pomoć. Bio sam tada posve miran, ali ne za dugo. Došla je pandemija, ubrzo i razorni potres u Zagrebu i okolici u ožujku 2020. kada se tek počelo s radovima. Jasno, sve su biskupije počele skupljati pomoć za ljude koji su ostali bez svojih domova i svega drugoga. Jednako tako i hrvatske misije u inozemstvu.

Nisam tada po savjesti mogao tražiti od biskupija ili hrvatskih Misija iz inozemstva da skupljaju novac i za gradnju našeg samostana. Postao sam jako svjestan da ta gradnja neće biti nimalo laka. Sve što nam je ostalo jest diskretno zamoliti pomoć od ljudi s teritorija naše biskupije, nadajući se i nekakvoj pomoći od ljudi iz ovih krajeva koji su nastanjeni u drugim dijelovima naše domovine ili u inozemstvu. Bili smo ganuti odazivom mnogih naših ljudi, ali opet sakupljeni prilozi nisu mogli ni približno pokriti potrebe. Molbu nismo upućivali ni jednoj instituciji na teritoriju naše biskupije svjesni njihovih financijskih mogućnosti koje nisu velike.

Da situacija s gradnjom bude još gora, krajem te iste godine 2020., dolazi još razorniji potres koji je pogodio Banovinu i dijelove okolnih županija. Sva pomoć, što je i normalo, morala se usmjeriti prema tim ljudima. Bili smo svjesni da gradnju nećemo moći financijski dugo pratiti. A ako ju zaustavimo riskiramo da nam s vremenom propadne podosta onoga što je već napravljeno. Stoga sam odlučio obratiti se nekim hrvatskim biskupima sa molbom za beskamatnu posudbu novca, jer se nisam nikako usudio zatražiti kredit od neke banke. Biskupi koje sam zamolio imali su velikog razumijevanja. U nekoliko navrata posudili smo sveukupno 3.500.000 kn, a neki biskupi su pomogli gradnju donacijama u okviru svojih mogućnosti. Bio nam je cilj samo zatvoriti zgradu da ju sačuvamo od propadanja, a unutarnje uređenje - kada stigne. Preporučivao sam gradnju u molitve svima do kojih sam stigao. Onda se sve čudesno preokrenulo. Angažiralo se više osoba u inozemstvu koje sam od prije poznavao i počeli su prikupljati pomoć preko svojih prijatelja. Bili smo iznenađeni sa pomoću koja je stizala od mnogih. Osobno sam to doživio kao istinsko Božje čudo.

I narod naše biskupije je pomagao koliko je mogao. Bog nam je s tim jasno poručio da on to djelo želi. Mi smo postali svjesni da s gradnjom možemo nastaviti.

I u nastavku gradnje bilo je trenutaka krize, sumnji, osjećaja nemoći, a onda nas je svaki puta Bog iznova iznenadio i na taj način ukorio našu slabu vjeru. I tako dođosmo, hvala Bogu, do kraja.

Dugove ćemo početi vraćati od siječnja iduće godine. Nadam se da svom nasljedniku neću ostaviti nikakva financijska opterećenja. (Moj mandat je do 2028). No, bez obzira na sve, uvjeren sam da će prisutnost ove molitvene zajednice sestara biti blagoslovna za cijelu našu biskupiju.

Osim smrti biskupa Bogovića, korona nam je odnijela i jednog mladog svećenika. Sa 46 godina, u studenom 2021. preminuo je vlč. Ivica Miloš, tada župnik u Ogulinskom Zagorju i Modrušu. Iste godine u kolovozu jedan nam je svećenik napustio svećeničku službu, vlč. Ivan Hodak, župnik u Drežnik Gradu i Vagancu. Ove godine smo morali, zbog dobi i narušena zdravlja umirovili tri svećenika, a salezijanska provincija, zbog svojih potreba, je povukla četvoricu njihovih svećenika koji su opsluživali župe Plitvice i Rakovicu. Tako nam je ostalo puno praznih župa koje nismo bili u mogućnosti popuniti. U ovoj, a ni u prošloj godini, biskupija nije dobila ni jednog novog svećenika.

Na sreću, izišla nam je u susret Provincija otaca karmelićana i dala nam četiri svećenika kojima smo povjerili župu u Gospiću i nekoliko okolnih župa. Tako smo uspjeli nekako pokriti potrebe svih župa naše biskupije.

Biskupija ima pet bogoslova na teologiji u Zagrebu, a prva svećenička ređenja možemo očekivati tek 2024.

Neću vam otkriti ništa novoga ako kažem da su nam župe sve malobrojnije. Gotovo da nemamo ni jedne župe u kojoj je više krštenih nego umrlih. Ako ovome dodamo stalna iseljavanja onda se nije čuditi da nam je biskupija od 80.000 vjernika, koliko je bilo 2000. godine kada je osnovana, svedena na ispod 60.000 vjernika. Svake godine se smanjuje i broj sklopljenih ženidbi, ali zato raste broj razvedenih što nas jako zabrinjava.

Izdvojio bih još jedno važno događanje koje smo imali u biskupiji prošle i ove godine, a to je Sinoda naše mjesne crkve koju smo započeli u listopadu prošle godine. Inicijativa je došla od Svete Stolice da se u svim partikularnim Crkvama i onda na razini cijele Crkve održi Sinoda, a to znači da se na razini svake biskupije oformi jedan širi tim, pretežno vjernika laika, da bi se iz njihove perspektive sagledala stvarnost Crkve u ovom vremenu. Želja je Svete Stolice da se u mjesnim Crkvama dade više prostora laicima u odlučivanju i odgovornosti za hod Crkve u današnjem vremenu. Bilo je to prelijepo iskustvo i za laike i nas svećenike.

Ostala mi je posebno u sjećanju izjava jedne članice Sinode koja je rekla da joj je to prvi puta u životu da može i smije posve legalno kritizirati neka stanja, aktivnosti ili neaktivnosti u našoj Crkvi. To je bilo jako ljekovito i za nas svećenike. Zdrava kritika uvijek dobro dođe. Čekamo još neke smjernice Crkve i to ćemo nastaviti proširujući broj sinodalnih članova.

Ne mogu ne spomenuti djelovanje našeg biskupijskog Caritasa, ustanove koja nam je tako važna, jer se brine, u granicama svojih mogućnosti, za najpotrebitije na teritoriju naše biskupije. Biskupija godišnje izdvaja za Caritas preko 550.000 kn. I ovih godina gradnje nismo tu svotu ni na koji način umanjili. Isus je rekao: "Dajite i dat će vam se", i jao nama ako u to ne bi vjerovali.

Naš Caritas, kao i Crveni križ, prima, za potrebe siromašnih, i od Vlade RH iz Robnih zaliha, već prema mogućnostima. Htio bih ovdje posebno zahvaliti LIDL-u u Hrvatskoj koji redovito, u ratama kroz cijelu godinu, pomaže Caritas različitim potrepštinama. Caritas pomaže redovito oko 450 obitelji na teritoriju naše biskupije. Sada je Caritas u jednom delikatnom problemu, jer je prostor u kojem ima svoje skladište, sudskim putem oduzet od grada i vraćen vlasniku, kojemu su komunističke vlasti poslije rata to oduzeli. Za sada nemamo ideju gdje naći novi prikladni prostor za skladište, pa se bojim da će to jako otežati daljnji rad Caritasa.

I na kraju želim najaviti jedan važan nacionalni događaj koji će biti na teritoriju naše biskupije, konkretno u Gospiću 2024., a to je: Nacionalni susret mladih. Na zasjedanju HBK pitali su me biskupi da li je moguće to organizirati u Gospićko-senjskoj biskupiji u kojoj do sada to nije bilo. Bio sam svjestan da je to vrlo zahtjevna organizacija, koja i košta, ali sam odlučio to prihvatiti prije svega iz razloga da mladi naše domovine bolje upoznaju ljepotu ovog dijela Lijepe naše. Prva ideja mi je bila da to bude na Udbini zbog struktura koje već postoje, i mogućnosti da se nađe parking za oko 200 autobusa.

Potom sam počeo razmišljati o Gospiću kao mjestu održavanja tog susreta jer je Gospić središte biskupije i središte županije, a na Udbini ima podosta drugih događanja. Svjestan da je to zahtjevna organizacija, jer bi u Gospić u toj prigodi došlo puno više mladih nego što Gospić ima stanovnika. Razgovarao sam sa gradonačelnikom i županom da čujem njihovo mišljenje i da vidim da li je ta ideja realna ili od nje treba odustati. I jedan i drugi su podržali tu ideju s naglaskom da je Gospić sposoban organizirati jedan takav skup. Podrška je došla i od drugih institucija u gradu, pa smo već krenuli sa pripravom.

Odmah moram izreći zahvalnost Veleučilištu "Nikola Tesla" i dekanici dr. sc. Vlatki Ružić, sa suradnicima, da je Veleučilište prihvatilo napraviti i donirati nam projekt regulacije prometa za taj dan što je vrlo zahtjevna stvar. Već je održano više susreta za realizaciju tog projekta u koji su uključene i druge institucije bez kojih se to ne može ostvariti: grad, policija, vatrogasci, Hrvatske ceste, i drugi. Predstavnici svih ovih institucija su se rado odazvali i daju svoj ne mali doprinos u realizaciji tog projekta, na čemu im od srca zahvaljujem.

Tu je još puno drugih stvari koje se moraju pripremiti da bismo mogli ugostiti oko ili preko 10.000 mladih iz domovine i inozemstva. Centralni događaj bi bio u Gospiću, ali bi neka događanja bila i u drugim većim župama naše biskupije. Bit će prilike pa ćemo o tome još govoriti i informirati javnost na nacionalnoj razini i napose na teritoriju naše biskupije. To će biti veliki događaj za naš grad, županiju i cijelu biskupiju.

Oprostite na dužini, ali je sve to u želji da svi vi, predstavnici najvažnijih institucija na području naše biskupije, budete koliko toliko informirani o najvažnijim događajima u Crkvi naše biskupije.

Hvala vam da ste se odazvali i želim svima vama, vašim obiteljima, i institucijama koje predstavljate, sretan Božić i blagoslovljenu cijelu 2023.


U susret Božiću

PRVI DOMAĆI KONCERT

Antonija Rosandić pokazala je kako se voli rodni grad.

NAstup osnovnoškolske Degenije uz pratnju tamburice/Snimio Marko Čuljat
NAstup osnovnoškolske Degenije uz pratnju tamburice/Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. prosinca 2022. u 21.30 sati, video dopuna u 22.45 sati,dopuna 22. prosinca 2022. u 11 sati

Priredija Marko ČULJAT

GOSPIĆ - Zera sam zakasnija , ali prije termina sam stiga, u gospićku prvostolnicu. Već je bila dupkom puna i pivalo se. Nama sam mislija da sam pogrišija u vrijemenu. Ali sam brzo svatija da je to samo vižbanje akontacije glazbe i glasova. Bio je to koncert Svim na zemlji mir, veselje…

Malo sam pogledom s po oltara prigleda i počeja snimat. Kako po novom gospićkom običaju nisam upoznat s programom mora sam nasumice odlučivat što i kako snimat. Nisu vridila nikaka pravila filmskog snimanja neg parola iz komunizna: Druže snađi se kako znaš i umiš. Simpatije su mi nama pobrale maće degenijice, curke iz nižih razreda osnovne škole, obučene u narodne nošnjice. Edna je bila ka Pipi Duga Čarapa, pa mi se i nasmijala na usporedbu. Une su, ludi moji članice školske Degenije.

Pod ravnanjem nastavnice, u stvari učiteljice, Osnovne škole dr. Jure Turića, Antonije Rosandić, djevojačkog prezimena Alić iz Budačke ulice, nastupila su mam dva ansambla što još niko nikad nije napravija u ličkoj metropoli. Antonija je vidjela da se djeca nakon osnovne škole gube u beznađu zbiljnosti i loše stvarnosti Grada i litos je osnovala gradsku udrugu Degenija u kojoj nastupaju sridnjoškolci, maom, curke. Time je pokazala veliku i iskrenu ljubav prema zavičaju i rodnog gradu kao rijetko tko do sada, ne računajući da joj neko plati za taj trud za razliku od nekih dođoša.

Obadvi Degenije iskazale su vrhunsko umijeće u pivanju hrvatskih crkvenih pisama iz cile Lijepe Naše. Sve je proteklo u najboljem redu, a svaki put su nagrađeni gromkim pljeskom.
Zanimljivo je i ujedno žalosno što koncert nije popratio nitko od samozvanih novinara u ličkoj metropoli i okolici. Njima na čest što ignoriraju prošlost i budućnost hrvastsku.
POGLEDAJTE I PRVI LIČKI VLOG:
youtu.be/6CaMU6B5M8Q

Evo i poveznice na biskupijsku mrežnu stranicu:

gospicko-senjska-biskupija.hr/vijesti/detaljnije/gospic-bozicni-koncert-u-katedrali

Božićna poruka gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića

"Javljam vam veliku radost za sav narod" (Lk 2,10)

Gospićke jaslice rad kipara iz Krasna Blaža Devčića (19116-1987) © Snimio Marko Čuljat
Gospićke jaslice rad kipara iz Krasna Blaža Devčića (19116-1987) © Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. prosinca 2022. u 18 sati

Živimo u vrlo stresnom vremenu: pandemija koja je donijela puno zla još uvijek traje, hvala Bogu u blažem obliku, potresi čije posljedice još nisu sanirane, požari koji su divljali cijelog ljeta s velikim štetama, užasni rat na europskom kontinentu za koji još ne znamo kada će završiti i u što će se pretvoriti, velika poskupljenja energenata što mnoge baca u očaj, inflacija koja siromašnima jede one male zalihe, itd. Nije u ovakvim okolnostima lako živjeti radost i vedrinu, imati nadu i povjerenje u bolju budućnost. Ali, kakva korist od napetosti i tjeskobe, od neuroze i tužaljki! S ovim smo samo u opasnosti da dobar dio života, a možda i veći dio, proživimo bez prave životne radosti. Takav život može se jedva, nazvati životom.

Iluzija je misliti kako je moguće proživjeti život bez problema, bez poraza i patnji. Sve je to sastavni dio života. Bog nije nikoga poštedio takvog iskustva. Ali i sa svim tim trpećim iskustvima moguće je sačuvati radost i mir, ljubav i nadu, i osjećati se sretnim. Male životne probleme često dramatiziramo i dopuštamo sitnicama da nam zatruju životno ozračje i oduzmu radost.

Takvo iskustvo imali su i Isusovi učenici pa ih je Isus često upozoravao i pozivao da ne budu pretjerano zabrinuti (Mt 6,25.28.34; 10,19). Nije Isus nerealan da bi pomislio kako je moguće biti bez zabrinutosti u svim životnim situacija. Brige i zabrinutosti prate ljudski život i ne može ih se izbjeći. I Isus je toga svjestan, ali On želi da čovjek ne bude tjeskobno zabrinut, da tjeskoba ne ovlada njegovim životom i da zbog određenih briga ne izgubi radost i nadu, i ne dopusti da mu nutrinu obuzme tama, a tjeskoba srce. U protivnom, počeo bi umirati prije vremena.

Isus želi da njegov učenik nosi u sebi radost koju on daje, jer tu radost nitko i ništa ne može oduzeti (Iv 15,11). Blagdan Božića ponuda je te radosti. Naviještaj neba pastirima kod Isusova rođenja bio je: "Javljam vam veliku radost za sav narod." To nije navještaj koji pripada prošlosti, nego još i danas odzvanja jedinstvenom snagom. Bog s ljudskim licem dolazi i danas u susret čovjeku da ga ispuni vrjednotama neba. On se i danas želi roditi u čovjeku, doprijeti do njegova srca i biti u njemu izvor radosti.

Kad se govori o Božiću, ponavlja se stalno da je to blagdan radosti za obitelj i za svakog pojedinca. Prava radost nije proizvod čovjeka, nego Boga.


Proizvodi čovjeka su potrošna roba koja ima rok trajanja. Na različitim slavljima i zabavama vidjet ćemo puno radosti, ali ćemo također lako primijetiti kako ona brzo nestaje kada zabava završi. Dan poslije, osobe su više umorne nego svježe, više tmurne nego vedre.

Radost nema svoj izvor u materijalnom izobilju nego u miru srca koji dolazi kao dar odozgor. Isus je definiran kao "Mir naš" (Ef 2,14). Na dan Isusova rođenja klicalo je nebo navješćujući i nudeći ljudima mir i radost koji su u Isusu s neba sišli na zemlju. Tu radost su, među prvima, osjetili siromašni pastiri. To su osobe koje su uglavnom, kao najamnici, čuvale tuđa stada, gotovo redovito za sitniš, za puko preživljavanje, u neprestanom strahu za budućnost. Prihvatili su takav život jer drugih mogućnosti nisu imali. O nekoj boljoj budućnosti nisu mogli ni sanjati. Ali su te noći doživjeli novu stvarnost kakvu im ni san ne bi ponudio.

Prvo ih obasjava misteriozno svijetlo s neba koje ih je prestrašilo. A potom čuju riječi: "Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod. Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi kao znak. Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama." (Lk 2,10-11).

Što su od svega pastiri razumjeli, ne znamo. Pitali su se, zacijelo: što se izvanredno može vidjeti u Djetešcu povijenom u pelenice koje leži u jaslama? Činjenica je da nisu odmah pali u zanos od sreće i poletjeli vidjeti naviješteni događaj. Evanđelist veli da su počeli o tome razgovarati i nagovarati jedni druge da pođu vidjeti što se to zbilo. To znači da su mnogi od njih oklijevali sumnjajući. Međutim, milost je pobijedila. Oni se žurno uputiše prema mjestu koje im je rečeno. Pastiri nalaze Mariju i Josipa s Djetetom u jaslama i govore im sve što im je Nebo reklo o Djetetu.

Što su sve ispričali, ne znamo. Evanđelist samo veli da su se svi, koji su čuli izvješće pastira, divili onomu što su oni govorili. Naglasak je da su se divili svi koji su čuli pastire. Ne samo Marija i Josip, nego i svi drugi kojima su pastiri kasnije ispripovijedali događaj. Kako Bog, po onima koji ga nose u srcu, ispunjava radošću svakoga koji s njima dolazi u kontakt. Božja želja je upravo to: da čovjek bude radostan i sretan i da taj miris širi svuda oko sebe. To potvrđuje i apostol Pavao kada veli: "Radujte se uvijek! … To je za vas volja Božja u Kristu Isusu." (1Sol 5,16-18).

Pastiri se vraćaju radosno pjevajući Bogu. Oni ostaju pastiri i dalje nastavljaju raditi za sitniš, ali se njihov život promijenio.


Nije im povećana plaća, nisu dobili bolje uvjete rada, ali dobili su puno više: radost koju im nitko neće moći oduzeti. Kada čovjeka ispuni Božja radost, život postaje lijep i ispunjen unatoč svim poteškoćama i oskudicama. To je dar Božića ponuđen svima. Božić je poruka svakom čovjeku: "Ne boj se! Isus je došao zbog tebe."

Isus nam nije lagao kada je rekao: "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju." (Iv 10,10). Došao nas je obdariti, a ne nešto nam oduzeti i osiromašiti nas. Istina, nekada nam, kao Otac, oduzme neku našu "igračku" samo zato što se u njoj nalazi neka vrsta "eksploziva" koji je prijetnja našem životu. Mi se tada ponašamo kao djeca: bunimo se, Bogu prigovaramo, nesvjesni kakve se opasnosti kriju u toj nam simpatičnoj "igrački". Tako radi svaki otac koji se brine za svoju djecu.

Isus zna naše probleme, naše strahove, naše patnje. Njegov "ne bojte se", koji je često upućivao učenicima, nije neka površna utjeha koju mi, tek toliko, dajemo ljudima u nevolji, ne nudeći im nikakvo rješenje za njihovu tešku situaciju. Isus sa svojim, "Ne bojte se!" uvijek nudi rješenja i izlaze. Isus daje čovjeku radost života i tako mu omogućuje izlaz da je jači od svakog problema.
Kako nam je potrebna ta radost života u vremenu kakvo je danas, u kojem smo bombardirani najrazličitijim prijetnjama i strahovima. Dragi Bog je sigurno neće uskratiti. Važno je da joj se mi otvorimo, onda ćemo od punine njegove primiti milost punine života.

Svima vama, sestre i braćo, želim sretan i radostan Božić. Neka vas sve Isus svojom snagom i svojim svijetlom prati tijekom Nove godine koja neka vam bude u svemu blagoslovljena.


Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski

Druga godišnjica smrti msgr. Mile Bogovića

SJEĆANJE NA PRVOG GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA

Bogović je preminuo od corone u KBC-u u Rijeci.

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. prosinca 2022. u 22.45 sati

Pripremila s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Svetu misu, na drugu godišnjicu smrti prvoga gospićko-senjskog biskupa msgra. Mile Bogovića, koji je obolivši od corone preminuo u KBC-u Rijeka u 82. godini života, na današnji dan i pokopan 22. prosinca u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije, predvodio je biskup Zdenko Križić u zajedništvu s kanonicima i većim brojem svećenika. Stigla je rodbina, prijatelji, vjernici Gospića i okolnih župa. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.

Biskup Križić je u propovijedi ponovio starozavjetno i novozavjetno izvješće iz današnjih liturgijskih čitanja u kojima se spominje da će žene nerotkinje u dvije obitelji roditi dijete i nastavio:
- U Starom zavjetu riječ je o navještaju rođenja snažnog Samsona koji će biti osloboditelj Izraelskog naroda od potlačenosti moćnijeg naroda u tom vremenu. U Novom zavjetu je navještaj rođenja Ivana Krstitelja, Isusovog preteče upućen Zahariji, ocu Ivana Krstitelja kada je obavljao svećeničku službu u najsvetijem dijelu Hrama: Svetištu nad svetištima. Kocka je pala na njega da može ući u taj najsvetiji prostor, gdje je jedan svećenik mogao ući, možda, jednom u životu. Zaharija je bio presretan što je ždrijebom izvučeno njegovo ime za taj uzvišen čin. Svećenik, ulazeći u taj sveti prostor, prikazivao je Bogu svoju molitvu i molitvu naroda, svoje potrebe i potrebe naroda. Dok je on bio unutra, narod je ostao vani i molio. Nakon što svećenik obavi molitvenu službu u Svetištu nad Svetištem, gdje je Bogu prikazao molitve i potrebe naroda, izišao bi pred narod i podijelio mu Božji blagoslov. On je u Svetište nad Svetištem nosio narod Bogu, a nakon toga Božji blagoslov nosio narodu.

Međutim, nije sve išlo po planu. Dok je Zaharija prikazivao Bogu sebe i narod imao je viđenje. Ukazao mu se anđeo Gabrijel i rekao, da su mu molitve uslišane. Dobit će sina koji će biti velik pred Gospodinom. Što znače ove anđelove riječi? Zaharija sigurno nije u Svetištu nad Svetištem molio da dobije sina. Veli se da su on i žena bili u poodmakloj dobi i on je sigurno još davno prestao moliti za porod jer ga više nije smatrao realnim. Istina, Zaharija i narod vani mole da se rodi dijete, ali ne od Zaharije, nego Mesija, naviješten od davnih proroka kojega iščekuje sav narod. Svi mole na tu nakanu jer je narod ugnjeten tuđom vlašću i nada se danu oslobođenja.

Anđeo Zahariji naviješta rođenje djeteta koje će biti preteča iščekivanom Mesiji. Međutim, Zaharija to ne želi povjerovati, jer njemu u poodmakloj dobi ovaj navještaj je nemoguć. Zaharija je, kao svećenik, dobro poznavao Pisma i znao da su se takvi navještaji ostvarivali u povijesti spasenja. Dovoljno se sjetiti Sare i Abrahama, Samsonovih roditelja ili majke proroka Samuela. Međutim, Zaharija sumnja, da će se to dogoditi i traži dodatne znakove. Tada zbog nevjere dobiva ukor i kaznu. Izlazi iz Svetišta nad Svetištem gdje ga narod čeka da mu podijeli blagoslov, ali ne može podijeliti blagoslov jer je nijem, ne može govoriti. Posljedica svega je da narod ostaje bez blagoslova. Zbog nevjere jednoga svećenika cijeli narod ostaje bez blagoslova. Zar to nije i danas jednako snažna poruka: bez nedostatka vjere, bilo svećenika, bilo svakoga od nas, naše obitelji, naše mjesto, naša domovina, ostaju bez blagoslova. To je poziv svima nama da se ispitamo, ne ostaju li možda, zbog naše nevjere i pomanjkanja molitve, naš narod, naše župe, naše obitelji bez blagoslova. Potrebni su nam itekako, ljudi vjere i molitve koji će biti posrednici Božjeg blagoslova za mnoge.

Danas je druga godišnjica smrti prvog gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića. Zbog njegove vjere, upornosti, zauzetosti i borbenosti za prava obespravljenih, za dostojanstvo stradalnika i žrtava, mogli bismo ga usporediti sa Samsonom ili s Ivanom Krstiteljem našega vremena. I on se, kao svećenik i biskup, dao sav u zaštitu onih najslabijih i nije imao straha to činiti i pred najvećim autoritetima države i Crkve. Znao je da će ga zbog toga mnogi odbacivati pa i ponižavati, ali nije mario. Znamo da se snažno zauzimao za siromašne i prognanike u Domovinskom ratu i poslije rata! Također se borio za naše branitelje koje su lovili i otpremalo u Hag, kao najveće zločince!

Kada se na prognanike, a znamo koliko ih je bilo, digla velika hajka i stavljalo ih se na stup srama, zato što su nakon Oluje ulazili i privremeno zaposjedali kuće onih koji su pobjegli, jer svojih kuća nisu imali, bile su srušene i opljačkane, biskup Bogović ih je, na susretu s Vladom, 14 travnja 2003. gorljivo branio.

Čitamo u njegovoj knjizi: "Rekao sam da te bjegunce pred neprijateljem ne treba tretirati kao bezakonike. Sila ih je na to natjerala. Ne bi oni nikada to učinili u normalnim prilikama. Opasno je ustrajati na pravima onih koji su palili tuđe kuće, a ne zaštititi one kojima su kuće zapaljene." A onda dodaje:

"Moj govor nije dobro primljen ni među vladinim dužnosnicima, a ni kolege biskupi nisu otvorili usta da me podrže. Na kraju je Račan održao temperamentnu propovijed kako ova Vlada snažno i mudro štiti nacionalne interese, ali ima među crkvenim ljudima onih koji ne razumiju i krivo komentiraju odnos prema Hagu. I u pogledu presude Gospićkoj skupini neki su crkveni dostojanstvenici dali neprimjerene izjave."

Biskup Bogović je dobro razumio da se tu cilja na njega i reagirao: "Shvativši da se radi o meni, uzvratio sam da stojim iza svoje izjave, dodavši da iza određenih poteza i govora medija proizlazi kako u Gospiću i nije bilo ništa drugo nego kriminal. A ondje je Hrvatska spašena." Zatim dodaje da mu je Račan poslije rekao kako nije mislio na njega.

Biskup Mile bio je iznimno osjetljiv za potrebe naroda, napose onih najsiromašnijih. On sam za sebe veli: "Temeljna moja preokupacija bila je i ostala kako pomoći narodu da raste i napreduje. Ne može mu pomoći onaj koji ga ne razumije, koji ga ne čita. … Dobro čitanje naroda slično je majčinom čitanju djeteta: što ga više voliš to ga bolje razumiješ." (183).

On je svoj narod neizmjerno volio i bio za njega spreman sve žrtvovati, posebno za one najjadnije. I sam je u djetinjstvu iskusio bijedu i jad, zato se uspoređivao s ovim najsiromašnijima. Jednoj svojoj ovećoj knjizi, posluživši se Isusovim riječima iz Evanđelja, dao je naslov: "Žao mi je naroda". To što je volio svoj narod svim svojim bićem, nije mrzio ni jedan drugi narod. Mrzio je zlo, ali ne ljude. Govoreći o povijesnim mučeništvima našega naroda veli: "Ne želim poticati zlu krv protiv mučitelja nego samo poštovanje prema stradalima i njihovim patnjama, kao što ni apostoli nisu tražili kažnjavanje Kristovih mučitelja, nego su cjelivali Kristove rane i njegovu žrtvu." (str. 201). Znao je kako se mržnjom i željom za osvetom ne čini ništa dobroga svome narodu. Naše žrtve ne smiju biti razlog našeg duhovnog trovanja mržnjom, nego našeg oplemenjivanja i posvećenja.

Na mučenike naše povijesti gledao je kao na našu povijesnu dragocjenost. Oni su trajne svjetiljke u životu našeg naroda. Zato veli: "Budio sam ponos na mučeničke crte u povijesti hrvatskog kršćanstva i ukazivao na mučenički sjaj na licu Hrvatske." Vidimo, kako nije toliko plakao nad mučenicima, koliko se s njima ponosio, duboko uvjeren da su njihove patnje donijele puno blagoslova našem narodu. Na njihovim patnjama je naš narod opstao. Zato je rekao: "Najveći trofej za čovjeka su rane podnesene i za druge."

Biskup je završio riječima:
"On je i svoje patnje promatrao u tom svijetlu. I one iz djetinjstva kada su mu na kraju Drugog svjetskog rata komunisti ubili oca i kada je obitelj ostala nezaštićena, izložena gladi i svakoj drugoj oskudici, kao i one koje su nadolazile kasnije u njegovom svećeničkom i biskupskom djelovanju. I on dobro zna trenutke kada je, kako sâm reče, tražio svoje Cirence i Veronike koji bi ga utješili i ohrabrili, ali nije ih bilo mnogo. Ipak, zbog toga nije klonuo. I tu se jačala njegova vjera, a molitva postajala još žarča. To mu je dalo snagu u borbi sa bolešću kada nije mogao imati blizu sebe one Cirence i Veronike koje je želio imati. Uvjeren sam da je snagom vjere osjećao blizinu Onoga koji može nadoknaditi nedostatke svih drugih blizina. Neka mu On bude vječna nagrada. Amen."

Preuzvišeni biskupe Mile, neka Vam Gospodin bude nagrada za sve dobro što ste činili i pridruži Vas svojim svetim izabranima, u novom životu s našim hrvatskim mučenicima kojima ste sagradili Crkvu.

Slavlje Treće nedjelje Došašća

DAN CARITASA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. prosinca 2022- u 19.30 sati

Pripremila s. Robertina Medven
Snimila Lucija Starčević


GOSPIĆ - U katedrali euharistijsko slavlje predvodio je biskup mons. Zdenko Križić, a koncelebrirali su, ravnatelj Biskupijskog Caritasa preč. Luka Blažević, tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, domaći župnik o. Anto Knežević, asistirao je bogoslov Krunoslav Brajdić i ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.

- Nalazimo se u trećoj nedjelji došašća ili adventa, kada se pripremamo za susret s Isusom u božićnim jaslicama kao i na Njegov konačni dolazak. Ova nedjelja je u našoj Crkvi posvećena Caritasu. Danas smo, stoga, ovdje u našoj katedrali, zajedno s Vama oče Biskupe, s vjernicima, posebno s potrebnim obiteljima koje će danas primiti novčanu pomoć da im ublažimo koliko - toliko životnu situaciju. Caritas je zjenica oka naše biskupije koji prvi treba vidjeti potrebe siromašnih i pomoći im. Caritas ne obilježavamo samo danas, nego Caritas traje cijele godine i cijeloga života. Uz druge akcije, spomenut ću božićnu akciju "Za tisuću radosti" na koju se najviše odazivaju velike firme i tvrtke pa im od srca zahvaljujem.- rekao je na početku slavlja preč. Luka Blažević, pozivajući da svatko dade koliko može, kako bi se nekima olakšao život i zahvalio je svima koji pomažu na bilo koji način.

Biskup Zdenko Križić u propovijedi je najprije podsjetio na današnju nedjelju koja se u liturgiji zove 'Gaudete - Radosna i Nedjelja Caritasa', pozvao je sve na milosrdnu ljubav prema siromašnima i nastavio:

- Strpljivost je jedna od temeljnih poruka ove treće nedjelje Došašća. Prorok Izaija hrabri prognanike u Babiloniji da ih Bog nije zaboravio, stoga nek' ustraju u vjeri, jer Bog im sprema projekt oslobođenja i spasenja. Naime, u progonstvu, u patnjama, čovjek lako klone i lako izgubi nadu, a nema ništa goreg nego živjeti patnju bez nade. Zato prorok u progonstvu hrabri narod pozivajući ih riječima: "Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava. Budite jaki, ne bojte se. Evo Boga vašega dolazi." (Iz 35,3-4).

Narod mora biti strpljiv i izdržati sve nedaće u vjeri da iza toga dolazi oslobođenje, radost. Vidimo kako je strpljivost aktivna krjepost i nema ništa zajedničko s inercijom, pasivnošću, pukom prepuštanju nekoj sudbini. Biti strpljiv ne znači proglasiti sve besmislenim ili nemogućim pa beznadno klonuti i od svega dignuti ruke. Strpljivost isključuje naglost i brzinu, ali ne isključuje zauzetost i patnju. Strpljivost ne napušta ideale nego ih njeguje i u srcu nosi.

Ratar je, kako veli apostol Jakov u Poslanici koju smo čuli, strpljiv nakon što je izvršio sve što je trebao. Učinio je sve što je u njegovoj moći i sada u nadi iščekuje urod. Čovjek strpljivosti nikada se ne predaje, nikada ne priznaje definitivni poraz pa ni onda kada puno izgubi. I tada ne gubi strpljivost u kojoj je nada. Čovjek strpljivosti zna prihvatiti tame, neuspjehe, pa i Božja kašnjenja. Bog nas često provjerava sa svojim kašnjenjima, provjerava našu vjeru i naše pouzdanje. Toliko puta imamo dojam kao da Boga ne zanima naš slučaj ili naša nevolja, jer nema nikakvog odgovora na naše vapaje i nikakvog znaka njegove blizine u nekim teškim životnim situacijama.

Braćo i sestre, ovo su naša česta iskustva. U tolikoj smo potrebi i vapimo Bogu neka intervenira, spasi nas, pomogne, a On, čini se, šuti, kasni, ili je posve odsutan. Božji sat ne poklapa se uvijek s našim, ali Bog i kada kasni stiže na vrijeme. Glavni problem nije Božje kašnjenje nego naša vjera i naše pouzdanje u Boga. Lako je vjerovati kada sve ide kako želimo, kad imamo dobro zdravlje, kada obitelj dobro funkcionira, kada financijska situacija ne stvara posebne probleme.

Vjera se kuša u poteškoćama, u tamama života. Zato je Isus rekao apostolu Tomi: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20,29). Jedan Božji čovjek rekao je: 'Velika vjera pokazuje se kada čovjek zna kleknuti pred Boga i zahvaljivati, a ništa mu posebno ne treba onda kada zna kleknuti i zahvaljivati, a sve je izgubio. Istina, ni jedno ni drugo nije nimalo lako. Nije lako biti strpljiv kada život okrene oporu stranu. Nije lako imati pouzdanje u Boga kada dođu velike nevolje i sve u životu krene nizbrdo. Ali pouzdanje u Boga daje misterioznu snagu s kojom je moguće i ono što se čini nemogućim.

Drugo ime za strpljivost je ljubav. Samo snagom Božje ljubavi moguće je biti strpljiv. Bog od čovjeka traži strpljivost u ljubavi, ali i daje jamstvo da će se stvari promijeniti. Patnja se može pretvoriti u blagoslov. Nije rijetkost da se mnogi ljudi sjećaju svojih patnji iz prošlosti doživljavajući ih kao istinsku Božju milost, kao Božji blagoslov. To nije bilo moguće u trenutcima kada je patnja bila prisutna.

Božja riječ u prvom čitanju koje smo čuli naviješta kraj patnji slijepima, gluhima, nijemima, hromima. Dolazi čas kada oni neće više biti isključeni, poniženi i odbačeni. Ali nije lako čekati taj čas i biti strpljiv u patnji i tami.
Kada Isus dolazi sve se mijenja. Izvlači iz tame ubogog, iz gliba vadi siromaha. Njima prvima donosi Radosnu vijest i njih prve proglašava blaženima.

Ivanovi učenici dolaze Isusu s pitanjem: "Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?" Isus im odgovori: "Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje." Ovo su znaci mesijanskog vremena. Ali Isus tu dodaje: "Blago onom tko se ne sablazni nada mnom." Što znači ovo? Znači, da će taj isti Isus, Mesija, koji čini božanska djela, završiti na križu. To će za učenike biti teško prihvatljivo, to će za njih biti sablazan.

Nakon ovoga Isus pjeva slavopojke o Ivanu Krstitelju. Definira ga većim od svih proroka, kao najvećim rođenim od žene. U čemu je ta veličina? Samo u jednom: u Ivanovoj velikoj poniznosti. Ivan dolazi kao Isusov preteča i stavlja sebe stalno u sjenu, a Isusa stavlja u prvi plan. Ivana slijede mnogi, prepoznaju ga kao proroka, Božjeg čovjeka, ali veliki Ivan za sebe reče da je posve nevažan i neznatan u usporedbi s Isusom koji dolazi. Ide do te mjere da pred svima govori kako on nije dostojan Isusu odriješiti remenje na obući, nije dostojan učiniti ono što čine sluge i robovi. Tu je veličina u Božjim očima."

Biskup je propovijed završio riječima:
"Nije lako postići ovu krjepost poniznosti koja je temelj autentične duhovnosti. Ponizan čovjek nije nastran, nije ograničen, nije neinteligentan, nego čovjek Božjeg duha koji dobro poznaje božanske vrijednosti i za njih daje sve. On slijedi Isusov poziv: "Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca."
Čovjek poniznosti ima srca za slabe i potrebne, razumije one koji trpe i milostiv je prema siromasima i patnicima. To su ljudi za koje možemo reći da su utjelovljeni Caritasi. Ostaje nam samo vapaj: Daj nam Gospodine postići diplomu u školi ljubavi, velikodušnosti i poniznosti. Amen."

Biskup je nakon Vjerovanja pozvao bogoslova 5. godine za Gospićko-senjsku biskupiju Krunoslava Brajdića da pristupi i primi niži red akolitata koji je zadnja stepenica do đakonata. Biskup je u prigodnoj Molitvi molio da bude postojan te nastavio: "Primi posudicu s kruhom za slavlje Euharistije i budi dostojan da možeš pristupiti stolu Gospodnjem i stolu Crkve…"
Riječ "akolit" dolazi od grčkog glagola slijediti, ići, hoditi s kim ili za kim, pratiti, dok mu je drugo značenje privoljeti, prilagoditi se, a treće pojmiti, slagati se. Ovaj grčki glagol označava samu dinamiku službe izvanrednog služitelja pričesti, akolita te želi pokazati povezanost s Onim kojega se dijeli, kojega se nosi drugima, a to je osoba Isusa Krista, tj. sam Bog. Služba akolita na koju se stavlja poseban naglasak je služba izvanrednog služitelja pričesti.

Obitelji koje je Caritas izdvojio za pružanje novčane pomoći nakon sv. mise susrele su se u dvorani Caritasa s biskupom Križićem koji im je uručio pomoć i zadržao se s njima i djelatnicima Caritasa u druženju i razgovoru.

Uz blagdan Svih svetih

ČOVJEK JE STVOREN ZA VJEČNOST

Molitva na grobu sestre Žarke
Molitva na grobu sestre Žarke
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
1. studenoga 2022. u 20.10 sati

Pripremila s. Robertina Medven
Snimila Lucija Starčević


GOSPIĆ - Molitveno bdijenje uoči svetkovine Svih svetih pod nazivom "Holywin - svetost pobjeđuje" predvodio je u ponedjeljak 31. listopada u katedrali Navještenja BDM u Gospiću tajnik i kancelar Mišel Grgurić. Nakon euharistijskog slavlja u 18 sati, slijedio je film u 20 sati u dvorani Caritasa o bl. Chiari Luce Badano, a potom euharistijsko klanjanje u katedrali koje su pjesmom i molitvama animirali mladi katedralne župe. Za vrijeme euharistijskog klanjanja na kojem je sudjelovao i biskup mons. Zdenko Križić, svećenici su ispovijedali i bila je prigoda za duhovni razgovor.

Danas na Svi svete središnju sv. misu u 10 sati u kapeli Svih svetih na gradskom groblju Sv. Marije Magdalene, predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom o. Antom Kneževićem i umirovljenim svećenikom vlč. Milom Rajkovićem. Asistirao je bogoslov Marko Butković i ministranti. Pjevao je katedralni zbor uz glazbenu pratnju i pod ravnanjem Nikole Perišića.

Biskup Zdenko je na početku propovijedi istaknuo da se na ovaj dan u mnogim župama naše Domovine, sv. mise slave na grobljima, jer danas i na Dušni dan koji je sutra, obilazimo grobove naših pokojnih, uređujemo ih, kitimo cvijećem, za njih i za njihove žrtve zahvaljujemo Bogu kao i za darovanu ljubav, za sve ono što su nam za života pružali. Molimo za one koji su pokopani u ovom groblju, kao i za one naše pokopane na drugim grobljima. Ima i onih koji ne znaju za grobove svojih pokojnih. Na svakom groblju podignuti su križevi. Molimo pred njima za svoje drage pokojne gdje god su pokopani. Vjerujemo u uskrsnuće i znamo u vjeri da ćemo se jednog dana svi susresti u vječnosti. Isus nam je svojim uskrsnućem pokazao da smrt nema zadnju riječ u životu čovjeka. Da učenici nisu susreli uskrslog Isusa, nikada oni ne bi dali svoje živote za tu istinu. Čovjek nije stvoren da umre i nestane, nego stvoren je za vječnost.
U propovijedi biskup je nastavio:
- Na blagdan Svih svetih spominjemo se svih onih pokojnika koji su proživjeli svoj zemaljski život u nastojanju da budu što vjerniji Isusu. Ima i puno živih koji su uistinu sveti, jer su suobličili svoj život Isusovom životu, ali Crkva nikada službeno ne proglašava svetima one koji su još živi.
Dušni dan je spomendan na sve vjerne mrtve. Zahvaljujemo Bogu i za toliku našu braću i sestre koji su živjeli uzornim kršćanskim životom, ali nisu službeno proglašeni svetim samo zato što nije nitko za njih službeno pokrenuo proces kanonizacije. To ne znači da su manje sveti od onih koji su službeno od Crkve proglašeni svetima. Sigurni smo da i na ovom našem groblju postoji puno onih koji pripadaju zboru svetih, iako nisu službeno proglašeni svetima, pa mi i njih molimo da nas zagovaraju kod Gospodina na našem zemaljskom hodočašću.
Na ovaj dan svake godine slušamo evanđeoski odlomak iz Isusova Govora na gori gdje je on službeno proglasio svetima mnoge čiji su životi, često veoma patnički, priskrbili našoj zemlji puno Božjeg blagoslova. U jednoj propovijedi nije moguće pojasniti svih osam Isusovih blaženstava da bi nam bilo jasnije zašto Isus pojedine kategorije ljudi, ili pojedina stanja ljudi, proglašava blaženima. Danas ćemo se zaustaviti samo na prvom Isusovom blaženstvu: 'Blago siromasima u duhu njihovo je kraljevstvo nebesko.'

Tko su ti ljudi koje Isus naziva 'siromasima u duhu' i proglašava blaženima? 'Siromah' i 'siromaštvo' su u Svetom pismu vrlo različiti pojmovi. Za razliku od 'siromaštva' koje je u Starom zavjetu uvijek negativno, jer od siromaštva čovjek trpi, riječ 'siromah' ima uglavnom, pozitivno značenje. To je često sinonim za poniznost. Neki i danas prevode semitski izričaj 'siromašni u duhu' sa 'ponizni u srcu'.
Vidimo, naglasak blaženstva nije na materijalnom siromaštvu nego na 'siromaštvu u duhu'. To znači da nije siromaštvo po sebi blaženo, nego siromaštvo u duhu, a to siromaštvo je suprotnost oholosti, egoizmu, isticanju sebe, nadmoći nad drugima, itd. Osoba 'siromašna u duhu' je ponizna osoba, iskrena, velikodušna, požrtvovna, osoba koja sluša Boga i služi mu u bližnjima.
Dana je možda, teško govoriti o poniznosti kao blaženstvu, jer mnogi to ne razumiju. Mnogi na poniznost gledaju kao na neki oblik poniženja, pa se uvjere da je poniznost prikladna samo za neke male, nemoćne i slabe ljude. Tada ispada da, ako hoćeš biti velik, ne smiješ biti ponizan. To je potpuno nerazumijevanje ove evanđeoske krjeposti. Poniznost je 'hod u istini', kako je to definirala prva žena naučiteljica Crkve sv. Terezija Avilska. Poniznost isključuje bahatost, egoizam, sebeljublje. Isključuje ono što mi definiramo nazivom: 'praviti se važan'. Zato Isus traži od svojih učenika da se odreknu sami sebe, tj. sebeljublja, gledanja samo na sebe i svoje interese.

Blažena Djevica Marija definira sebe kao neznatnu sluškinju Gospodnju i svima nama svjedoči da Gospodin baca silne s prijestolja, a uzvisuje ponizne. Ivan Krstitelj kaže da nije dostojan odriješiti obuću na Isusovim nogama, a Isus za njega veli da je najveći rođen od žene. To su Božji kriteriji. Svi mi vjerojatno, poznamo neke ugledne osobe koje su otvorene svima. Znaju razgovarati s istim srcem, s jednakim poštovanjem, kako s osobama izobrazbe i znanosti, tako i sa osobama koje se jedva znaju potpisati. To su osobe koje ispred sebe uvijek vide prvo čovjeka, a tek poslije sve drugo. Tako rade ponizni ljudi i zato su veliki.
Oni koji to nisu, prvo gledaju tko je taj drugi, kakvu poziciju zauzima u društvu, kakav ugled uživa, kakvog je imovinskog stanja, može li se od njega u nečemu profitirati? I u evanđelju vidimo kako neki ljudi višeg staleža dolaze Ivanu Krstitelju s pitanjem: 'Tko si ti?' To je prvo pitanje koje nalazimo u Ivanovu evanđelju. To nije pitanje poniznih ljudi, nego ljudi interesa. Njih jedino to zanima. Oni žele vidjeti kakvo značenje ima Ivan u društvu da mogu odlučiti trebaju li ga ili ne trebaju uvažavati.

Evanđelist Ivan potom donosi Isusovo prvo pitanje učenicima koje glasi: 'Što tražite?' Vidi se bitna razlika. Dok je tamo u prvom planu interes, ovdje je želja da se osobama pomogne naći ono što traže, ono što trebaju. U prvom slučaju je interes, u drugom velikodušnost. Velikodušnost je karakteristika poniznih osoba. Ovdje govorimo o velikodušnosti osoba koje ne traže da zvona zvone kada oni nešto drugima daruju, nego to čine u diskreciji, svjesni da to Bog vidi. Pored toga treba naglasiti da ponizna osoba nije plašljiva, ne boji se reći svoje mišljenje, reći istinu koliko god to koštalo. Ponizne osobe su hrabre u borbi za istinu i pravdu.

Poniznost se na latinskom jeziku naziva 'humilitas'. Od te riječi dolazi naša riječ 'humus'. Humus je plodna zemlja, zemlja na kojoj se može sijati i sve dobro uspijeva. To je zemlja koja sve što prima u život pretvara. Ovo se može reći i za poniznu osobu: sve je kadra pretvoriti u život, u blagoslov. Bilo da se radi o uspjesima ili porazima, o pohvalama ili uvrjedama, o postignućima ili poniženjima. Istina, nije lako živjeti poniznost. Nije lako biti jednostavan, iskren, velikodušan, pošten, milosrdan, uslužan … To je heroizam. To mogu samo sveci jer imaju Kristovo srce i njegovu misao. Tu je razlika između njih i onih koji to nisu. Ohol može biti svatko, za to ne treba nikakva askeza, ali biti ponizan, to se može razumjeti samo snagom Božjeg Duha.
Isus sebe definira kao osobu 'ponizna srca', onoga koji je 'došao služiti, a ne da bude služen', onaj koji 'ne traži svoju slavu nego onoga koji ga posla', onaj koji se ne bori za prva mjesta nego sugerira zadnja, koji traži bezuvjetno opraštanje i ne dozvoljava da se na zlo uzvraća zlom. Sve ove evanđeoske vrijednosti, koliko god bile teške ili čudne, nazivaju se blaženstvima i obilježavaju čovjeka koji je 'siromašan u duhu'. To je čovjek koji se trudi u svim životnim situacijama biti vjeran i dosljedan. Isus, kada govori o tome, zna da neki ljudi u trpljenjima i patnjama mole, dok drugi psuju i proklinju. I jedni i drugi jednako fizički trpe, ali nisu jednako blaženi. Isto tako, kada je u pitanju siromaštvo ili koja druga poteškoća, znači, potrebno je, u odnosu na takva stanja, prihvatiti novi oblik ponašanja koji proizlazi iz vjere u Krista.

Zato apostol Pavao, govoreći o svojim poteškoćama, veli: 'Naučio sam biti zadovoljan svojom sudbinom. Mogu oskudijevati, mogu obilovati. Navikao sam na sve: biti sit i gladovati; obilovati i oskudijevati. Sve mogu u onome koji mi daje snagu' (Fil 3,11-13). Evanđeosko siromaštvo je pouzdanje u Providnost, povjerenje u Boga, stav koji proizlazi iz vjere, nutrina preobražena Duhom. Pavao veli za sebe: 'Mogu obilovati, mogu oskudijevati, sit biti i gladovati.' To ima značenje: kada obiluje ne završava u oholosti i sebičnosti; a kada oskudijeva ne dramatizira, nego zna biti zadovoljan s onim što ima. Kako uspijeva? On sam daje odgovor: 'Sve mogu u onome koji mi daje snag.' Taj Pavlov stav slobode ima svoje uporište u Bogu, i u tom smislu to je blaženstvo, ili siromaštvo u duhu."
Biskup je na kraju propovijedi pozvao: "Molimo Gospodina da nam pomogne da u svim životnim situacijama sačuvamo pouzdanje u njega, ostanemo njemu vjerni, a on nas sigurno neće iznevjeriti. Amen.

Poslije sv. mise Biskup, koncelebranti, ministranti, pjevači i svi ostali vjernici pošli su u procesiji do glavnoga križa i izmolili odrješenje za sve pokojne na groblju i potom se za sve pomolili na grobu sestre Žarke Ivasić, milosrdnice, koja je ubijena i pokopana na gospićkom groblju prije 76 godina i vodi se postupak za njezino proglašenje svetom. Na kraju smo završili pjesmom "Kraljice neba raduj se, aleluja"!

Otočac

GODIŠNJI SUSRET ŽUPNIH PASTORALNIH VIJEĆA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. listopada 2023. u 22.10 sati

PIŠE: s. Robertina Medven

OTOČAC - Popodne je u župnoj crkvi susret je počeo Službom Riječi koju je predvodio i održao homiliju gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, prema evanđeoskom odlomku današnje nedjelje. Isus nam u današnjem evanđelju donosi dva primjera molitve. U Hramu se mole farizej i carinik. Farizej zahvaljuje Bogu što nije kao ostali ljudi i nabraja njihove grijehe. Pritom izričito spominje prisutnog carinika, sretan što nije u njegovom položaju. Molitva treba biti ponizni čin vjere koja se ne pouzdaje sama u sebe, nego u Boga. U molitvi trebamo biti ustrajni, naglasio je biskup Križić te nastavio, "pazimo da ne upadnemo u zamku kao farizej koji u svojoj molitvi prezire carinika. Carinik drukčije moli: 'Bože, milostiv budi meni grješniku.' Isus veli: 'Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj (farizej).' Poniznost je oznaka istinske molitve. Spasenje je dar, plod Božje ljubavi. Molitva, ako nije takva, onda nije molitva. Biskup je završio riječima: "Nemoguće je procijeniti vrijednost prave poniznosti i njezinu snagu u duhovnom životu. Poniznost je jedini ključ vjeri, kojom počinje duhovni život, jer su vjera i poniznost neodvojive."

Nakon Službe Riječi preč. dr. Richard Pavlić, župnik u Senju i profesor na Teologiji u Rijeci, održao je predavanje u dvorani Gackog pučkog otvorenog učilištana temu: "Uloga laika u sinodalnom hodu Crkve."

Predavač je najprije protumačio dvije ključne riječi u naslovu, a to su sinoda i laici. Cijelu godinu u Crkvi se intenzivno čuju riječi kao što su: sinoda, sinodalnost, sinodalni hod… Dobar dio prisutnih vijećnika znaju značenje tih riječi, jer sudjelovali su na biskupijskim sinodalnim susretima koji su se održavali između prošle jeseni i proljeća. Međutim, mnogi vjernici, pa čak i svećenici, još uvijek ne znaju značenje riječi sinoda.
Riječ sinoda grčkog je podrijetla, dolazi od grčke riječi sy´nodos, a to je složenica od dvije grčke riječi: veznika syn (s ili sa) i imenice hodo´s (hod, put);
tako izraz sinoda označava zajednički hod, ic´i zajedno, ili zajedno biti na putu.
Prvi kršćani koristili su riječ synodia (ići zajedno, okupiti se) za označavanje liturgijskog skupa, a prije svega Crkve kao takve.

Sv. Ivan Zlatousti kaže: "Crkva je naziv za saziv i zbor". Polazeći od ovih temelja, u tradiciji Crkve se riječ sinoda (lat. synodus) ustalila za označavanje događaja zajedništva u jednoj partikularnoj Crkvi ili u jednoj crkvenoj pokrajini (metropoliji). Događaj je to koji omoguc´uje zajedničko promišljanje života i djelovanja iz vjere, kao i predlaganje smjernica za buduć´nost, a sve pod vodstvom nadležnog biskupa. U tom smislu možemo reći da i ovaj današnji skup ima neko značenje sinode… sinodalne je naravi. U povijesti Crkve, riječ sinoda uzimala se često i kao sinonim za riječ koncil (concilium), iako je koncil obično događaj šireg značenja. U svakom slučaju, polazeći od riječi sinoda, kako smo je upravo protumačili, danas se u Crkvi koriste tri snažna izraza za označavanje crkvenog zajedništva: sinodalnost, koncilijarnost i kolegijalnost. Ovim zadnjim izrazom izražava se međusobna kolegijalnost biskupa, dok riječ sinodalnost zadržava svoje šire značenje, i označava: "sposobnost svih vjernika sudjelovati, u snazi njihova krštenja, u aktivnom životu Crkve, u izgradnji njezina Tijela. Sinodalnost znači da se svaki krsštenik, kao član crkvene zajednice, osjec´a sudjelovateljem ostvarivanja temeljnog zajedničkog dobra Crkve koje je zajedništvo."
Ovako dolazimo do pojma vjernika laika a to ste svi vi koji niste svećenici
U svakodnevnom govoru riječ laik upućuje na osobu koja nije stručnjak u nekom životnom području ili vještini. Čujemo često izraz: "ja sam ti za to laik", to znači: ja ti se u to slabo razumijem. Međutim, koje je crkveno značenje riječi laik? Vraćamo se opet na grčki jezik. Riječ laik dolazi od grčke riječi laos, koja se u biblijskom duhu koristi za označavanje naroda - i to naroda Božjega.
Interesantno je da u NZ riječ laik nema svoje određenje u suprotnosti prema kleru - vjerskim službenicima, tek prvi crkveni oci riječ laik koriste u suprotnosti prema riječi klerik npr. crkveni otac Tertulijan (2/3 st.) ovako piše: "Razliku između reda i naroda ustanovila je crkvena vlast."

DRUGI VATIKANSKI KONCIL
Nakon što smo protumačili značenje dviju bitnih riječi: sinoda i laik, usmjerimo se sada prema našem današnjem pitanju: Uloga vjernika laika u sinodalnom hodu Crkve. Prije deset godina, obilježavali smo 50. obljetnicu početka II. Vat. koncila. Mnogi od Vas sudjelovali ste na petogodišnjem Tečaju vjere za teološku kulturu laika, koji se tijekom pet godina održavao u Otočcu, od 2012. do 2016. godine.
Jedna od tema ovog Tečaja bila je upravo uloga laika u životu Crkve i to stoga, što je upravo II. Vat. koncil dao snažan poticaj sinodalnom stilu crkvenog djelovanja ne samo na višim crkvenim razinama, nego i na baznim razinama župa u kojima temeljnu ulogu imaju upravo vjernici laici. Taj koncilski impuls slijedio je papa Franjo kad je u listopadu prošle godine otvorio sinodski proces na općoj razini Crkve koja je dakle, koncilska vizija uloge vjernika laika u životu Crkve i kako se ona iskristalizirala unutar Crkve u posljednjih skoro šest desetljeća od završetka Koncila? Upravo je ovo bila tema vodilja na nedavno održanom Teološko-pastoralnom seminaru na Teologiji u Rijeci, 28.09.2022.

Oblici i izazovi sinodalne Crkve
U prvom planu su župne zajednice, iako se prvotno teološko mjesto testiranja sinodalnosti odnosi na sinode i koncile na razini cijele Crkve. Sinodalnost kao stil života i djelovanja Crkve, obuhvaća sve razine crkvenog djelovanja, a kad
su u pitanju vjernici laici, u prvi plan dolaze župne zajednice. Župna zajednica je u određenom smislu privilegirano mjesto ostvarivanja crkvene sinodalnosti.
Suvremeni pastoralni teolozi ovdje razlikuju dva oblika "laičke" sinodalnosti,
implicitnu i eksplicitnu.
Ovaj prvi - implicitni oblik sinodalnosti pokriva široko, više "neformalno" područje životne stvarnosti, odnosi se zapravo, na vjernički život župljana koji ga ostvaruju u svakodnevnom okružju u kojem se nalaze. Upravo tu ulaze u obzir široka područja društveno-kulturalnog i profesionalnog života u kojima vjernici daju svoje kršc´ansko svjedočanstvo.
Drugi, eksplicitni oblik sinodalnosti ostvaruje se kroz frome suradnje na župnoj razini pri čemu su u prvom planu - što? župna vijeć´a (pastoralno i ekonomsko). Pored župnih vijeća, tu su i drugi oblici crkvenog zajedništva na župnoj razini: molitvena zajednica, župni zbor, karitativna zajednica, zajednica mladih… prof. Šimunović, župa = zajednica …
Kako su sve župne zajednice organski i pravno uključene u biskupiju, tako je i svaki svećenik koji živi i djeluje na području neke biskupije, bio on župnik ili ne, a tako i svaki vjernik laik, upućen na svog biskupa u duhu sinodalnosti, sve župne pastoralne i druge aktivnosti, usklađene su na biskupijskoj razini. U tomu veliku ulogu imaju dvije forme biskupijskog djelovanja:
- biskupijski pastoralni plan te biskupijska pastoralna vijeća. Vjerojatno smo svi upoznati da je nedavno u našoj biskupiji pokrenut postupak izbora novih članova Biskupijskog pastoralnog vijeća… i to predstavlja konkretan oblik življenja sinodalnosti na biskupijskoj razini, kao i ovaj današnji susret…

SINODALNI HOD, PAPA FRANJE
U duhu koncilskog shvaćanja sinodalnosti, gotovo 60 godina nakon početka II. Vat. koncila, papa Franjo je prošle godine, 9. i 10. listopada, otvorio trenutni sinodski proces na općoj razini Crkve. Slijedila su otvaranja Sinode na biskupijskim razinama. U našoj biskupiji bilo je to prošle godine, u subotu 16. listopada 2021. Od tada su se u svim biskupijama svijeta održavali brojni sinodalni susreti na kojima se promišljalo o sljedećoj temi:
Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje
Nije se samo promišljalo, nego se i molilo, razmjenjivala su se iskustva i raspravljalo se na biskupijskim, međubiskupijskim, dekanatskim, župnim, formalnim i neformalnim razinama i skupovima unutar cijele Crkve Važno je naglasiti: na sinodalnim susretima sudjelovali su jednakopravno vjernici laici te svećenici i redovnici, u zajedništvu s mjesnim biskupima. I u
našoj biskupiji održano je nekoliko takvih susreta na biskupijskoj i dekanatskoj razini, na kojima su velikim dijelom sudjelovali i vjernici laici. Cilj je bio do travnja ove godine (2022.) pripraviti sinodalne zaključke/sažetke/sinteze na biskupijskim razinama. Od tih su se sažetaka pripremale sinodalne sinteze na razini biskupskih konferencija i sinoda Istočnih katoličkih Crkava. Pored toga, u Generalno tajništvo Sinode, do 25. kolovoza ove godine, pristigle su sinodalne sinteze s još tri crkvene razine (ne-biskupijske):
Unije generalnih poglavarica, sinteza na temelju priloga redovničkih kongregacija i ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života (muških i ženskih).
Vatikanski dikasteriji (uredi), među kojima je i dikasterij za laike, obitelj i život (!)
Državno tajništvo, koje je izradilo sintezu na temelju izvješća apostolskih nuncija.
Uz ove kategorije, prikupljeno je više od tisuću priloga od pojedinih vjernika ili crkvenih skupina odnosno skupina koje nisu službeno priznate od strane mjesne crkvene vlasti. Svi ovi materijali trebali bi poslužiti kao polazište za izradu dvaju radnih dokumenata poznatih kao Instrumentum laboris u cilju održavanja Biskupske sinode - na razini cijele Crkve - koja će biti vrhunac sinodskog hoda, a trebala se održati u listopadu 2023. godine.

Međutim, krajem kolovoza ove godine u Vatikanu je predstavljena druga faza sinodalnog hoda Crkve. Predstavljanje je, među ostalima, imao kardinal Jean-Clode Hollerich, SJ, luksemburški nadbiskup, generalni relator XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode. On je, između ostaloga, istaknuo da je srž sinodalnih iskustava bilo: slušanje Boga kroz međusobno slušanje, nadahnuto Božjom Riječi a za spomenutu sinodalnu sintezu rekao je da je treba shvatiti kao vrhunac zajedničkog duhovnog razlučivanja. Ovdje naslućujemo jednu bitnu ulogu laika u suvremenoj Crkvi: zajedničko duhovno razlučivanje Donosim zaključne riječi nadbiskupa Hollericha: Iz svih tih podataka, uvjeren sam, vidljivo je da se nalazimo pred crkvenim dijalogom bez presedana u povijesti Crkve, ne samo zbog količine primljenih odgovora ili broja uključenih osoba, nego i zbog kvalitete sudjelovanja. Proces slušanja i razlučivanja sigurno nije bio savršen. Znamo to, ali znamo isto tako da se trudimo biti sve više slika sinodalne Crkve, učimo i na svojim pogrješkama.

Prošlu nedjelju, 16.10.2022., papa Franjo najavio je da Sinoda ipak neće završiti u listopadu 2023. godine, nego će se nastaviti u svom drugom dijelu u listopadu 2024. godine. Razlog tome su očito razlozi koje je naveo kardinal Hollerich. Papa Franjo je zbog toga odlučio da neće žuriti te je u nedjelju rekao da su "brojni plodovi sinodskoga hoda ali im je potrebno dozrijevanje" i dodao je:
Stoga sam, u svrhu što dužeg vremena za razlučivanje, odredio da će se ova sinoda održati u dva dijela. Prvi dio od 4. do 29. listopada 2023., a drugi u listopadu 2024. godine. Vjerujem da ta odluka može pomoći u razumijevanju sinodalnosti kao konstitutivne dimenzije Crkve te svima pomoći da je žive u hodu kao braća i sestre koji svjedoče radost Evanđelja.

SINODALNI ZAKLJUČCI - SINTEZA
Biskupska sinoda u Gospićko-senjskoj biskupiji otvorena je u subotu, 16. 10. 2021. Najprije je bila sv. misa u katedrali, a nakon toga svečana sjednica, prva u nizu. U radu Biskupske sinode sudjelovalo je aktivno 35 članova, među kojima su bili zastupljeni klerici i laici. Svećenika je bilo samo 11, među kojima dva svećenika redovnika. Ostalo su bili vjernici laici: dvije redovnice, vjeroučitelji, znanstvenici, zdravstveni djelatnici, predstavnici kulturnih djelatnosti te zauzeti članovi ŽPV-a. I ovo nam dosta govori o konkretnoj ulozi i vrjednovanju vjernika laika u našoj biskupiji… Održano je ukupno 5 zajedničkih sjednica članova Biskupske sinode, po jedna u listopadu, studenome i prosincu, te dvije u veljači. Pored toga, u studenome i prosincu prošle godine, radno povjerenstvo Biskupijske sinode sastavljeno od tri člana održalo je susrete po dekanatskim središtima naše biskupije. Na tim susretima sudjelovalo je po 10 - 40 osoba.

Što je na kraju zaključeno u biskupijskoj Sintezi?
Citiram:
Uočeno je da je većina vjernika Gospićko-senjske biskupije po pitanju Sinode prilično pasivna, tj. nezainteresirana ili smatra da od svega toga nema ništa. S druge strane, manjina vjernika se vrlo aktivno uključila u zajedničko promišljanje, raspravu, davanje primjedbi i sugestija. To su činili s velikom otvorenošću jedni prema drugima, poglavito prema crkvenoj hijerarhiji. Svi članovi Sinode ističu da se uočava kako Crkva ima probleme s kojima se sve teže nosi i treba žurno tražiti rješenja kako to stanje popraviti. Svjesni su da Crkva ne može učiniti nagle i radikalne promjene, ali može i treba učiniti korake koji će na duge staze donijeti pozitivne učinke. Biskupska sinoda je vrlo dobar korak na tom putu. U deset tematskih točaka, doneseni su brojni zaključci, iz kojih izdvajam samo neke detalje koji mogu poslužiti i za diskusiju:
Na pitanje tko čini Crkvu i tko su njezini suputnici izvan nje, članovi Sinode dali su sljedeće odgovore:
- zajednicu čine oni koji su aktivni u župnom pastoralu, oni koji idu na svetu misu i molitvene susrete;
- od zajednice su odvojeni oni koji su sami to htjeli, oni kojima se ne sviđaju oni koji su u župi aktivniji, neki se boje svećenika, propovijedi su im dosadne;
- mladi se boje dolaziti u Crkvu jer smatraju, tj. boje se da će ih društvo zbog toga odbaciti.
Na temu slušanja i osluškivanja drugoga u Crkvi, istaknuto je sljedeće:
Slušanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu usko su povezani. Slušati nekoga znači poštovati ga. Vježbati se u ljubavi znači vježbati se u slušanju drugoga.
Problem kod kršćana je i česta dvoličnost i paralelno podržavanje Božjeg i svjetovnog, ovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi.

Crkvenoj hijerarhiji nedostaje bolja komunikacija s vjernicima.
U Gospićko-senjskoj biskupiji nema katoličkih medija u kojima bi Crkva mogla objasniti neke svoje poteze i odgovoriti na neka pitanja.
Treba vidjeti kako riješiti problem vjernika koji se dijele jedni od drugih jer brojne male zajednice često se karakteriziraju kao sekte. No, treba paziti i dobro razlučivati jer više puta male zajednice donose više dobra nego neke velike zajednice. Razdore među vjernicima stvara i politika. Vlada stav da je Crkva bogata i da se njezina hijerarhija udaljuje od naroda i time gubi svoje značenje. To se događa zbog manjka komunikacije. Djelovanje Crkve komentiraju vjernici, ali problem je što ga na krivi način komentiraju i oni koji su nevjernici, koji ne idu u crkvu i svoje gledište prenose na druge. Vjernici imaju sve više sliku da se veliki broj svećenika ponašaju nerazborito. Negativan primjer jednog svećenika utječe na druge.

U područjima koja su tijekom Domovinskog rata bila više zahvaćena ratnim strahotama još uvijek se osjećaju posljedice, vlada netrpeljivost među običnim ljudima...
Ljudi se često trude izbjegavati biti aktivni u svojim župnim zajednicama, u biskupiji i Crkvi općenito. Rijetki su laici koji su spremni preuzeti odgovornost i aktivno djelovati. Trebalo bi uvesti neobavezna druženja u župnim zajednicama gdje bi se laici više upoznavali i zbližavali jedni s drugima i s klericima i u duhu tog zajedništva odlučivali se na uključivanje u različite aktivnosti koje postoje u toj župnoj zajednici pa i šire…
Kod mladih, a nažalost i kod djece nema kontinuiranog života i rasta u vjeri. To će se sve više odražavati u životima novih obitelji i u praksi primanja sakramenata. Događa se vrlo često da veliki broj vjernika uspostavlja vezu sa svojom župnom zajednicom samo po potrebi, odnosno kada treba primiti jedan od sakramenata ili sakramentala. Treba više poraditi na cjelovitom odgoju u vjeri, od krštenja pa sve do smrti.
Budući da se nakon pošasti korone koja je vladala u cijelom svijetu vraćamo normalnom svakodnevnom životu, treba poraditi na tome da se vjernici ponovno vrate u crkvu i slave sakramente redovitim putom kao i prije. Treba obnoviti različite susrete vjernika laika i klerika na svim razinama: župnoj, dekanatskoj, biskupijskoj, metropolijskoj i općecrkvenoj, dakle, obnoviti i širiti zajedništvo. Ovo svojevrsno duhovno pročišćenje treba iskoristiti u razlučivanju bitnog od nebitnog u životu i vjeri.
Predavač, dr. Richard Pavlić istaknuo je zaključno: "Treba nastaviti put Biskupske sinode, promišljati i dalje o gorućim problemima Crkve i uz pomoć Duha Svetoga tražiti rješenja za njih."
Slijedila je rasprava u kojoj su prisutni pastoralni vijećnici postavljali pitanja koja se odnose na aktualno stanje u kojemu se kao društvo i Crkva nalazimo.
Potom je- mons. Marinko Miličević, generalni vikar predstavio Pastoralni program Gospićko-senjske biskupije za 2022./2023.
- Zaključnim riječima biskupa mons. Zdenka Križića završio je ovaj susret.

GOSPIĆ

PROSLAVA ZAŠTITNIKA LIJEČNIKA

Liječnici  u Ordinarijatu u Gospiću
Liječnici u Ordinarijatu u Gospiću
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. listopada 2022. u 19.15 sati

Piše: s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Liječnici gospićke Podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva proslavili su svog zaštitnika sv. Luku evanđelista na njegov blagdan, jučer u gospićkoj katedrali, svečanom sv. misom koju je predvodio generalni vikar biskupije mons. Marinko Miličević, a koncelebrirali su kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, koji je i duhovnik liječnika gospićke podružnice i župni vikar o. Domagoj Jelača.

Propovijedao je mons. Miličević tumačeći Evanđelja po Luki (10,1-9) u kome evanđelist piše: "Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći… U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš… Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: Približilo vam se kraljevstvo Božje!"
Krist želi biti apsolutni Gospodar naših života, i to s pravom jer: Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! (1 Kor 6,19-20).
Predanje Bogu ima dvije dimenzije: izvanjsko predanje u ruke Božje i nutarnje predanje - pozivanje Isusa da uđe u naše srce. Učinimo li to dvostruko predanje, dajemo Gospodinu Isusu utočište u svome srcu, da Sin čovječji ima gdje glavu nasloniti. Onaj tko se predao Bogu na takav način i u radosti obnavlja to predanje, stavlja se na raspolaganje Gospodaru žetve. "Molite Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju."
Gospodin nam govori da nisu toliko bitne metode rada za buduća zvanja koliko molitva za njih. Molitva pokazuje naš trud i koliko nam je stalo do pravih pastira, a Bog ih onda prema našoj molitvi šalje na korist i posvećenje narodu i sebi na slavu. Amen."

Nakon sv. mise u dvorani biskupskog doma okupljene liječnike pozdravio je njihov duhovnik preč. Mišel Grgurić, čestitao im je Dan liječnika i izručio pozdrave odsutnog biskupa mons. Zdenka Križića. Sve prisutne pozdravila je i predsjednica ogranka dr. Marija Vrkljan-Ilijevski. Nakon toga mons. Marinko Miličević održao je zanimljivo izlaganje na temu "Molitva pod znanstvenim povećalom.

"Vjerski svjetonazor nas uči da je Bog dobar i da ljubi čovjeka te mu želi na svaki način pomoći, ne samo da dođe u Nebo, nego i ovdje na zemlji da mu bude dobro i da bude zahvalan. Budući da imamo sliku o Bogu da je dobar i da je ljubav, tada mu slobodno pristupajmo u molitvi, bez straha.
- Psalma 23. veli: 'Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam.'
- Mt 6,2: 'Kada moliš, uđi u svoju sobu i pomoli se u tajnosti. Otac koji vidi on će ti uzvratiti.'
1. Znanstvena istraživanja o utjecaju molitve na naše zdravlje, potvrđuju da je važno poznavati "Božji karakter" (Njegovu dobrotu, ljubav, nježnost, opraštanje), jer to određuje učinke naše molitve koja će se rasprostraniti na naše mentalno i tjelesno zdravlje.
a) lstražitelji sa Sveučilišta Baylor (SAD), otkrili su kad se mole Bogu koji je dobar i daje zaštitu i oslonac, osjetit će manjeg intenziteta poremećaje povezane s anksioznošću i depresijom, za razliku od ljudi koji se mole, ali ne očekuju da će dobiti bilo kakvu utjehu ili zaštitu od Boga.
b) Kada je za molitelja Bog onaj koji je izvor utjehe i snage, tada molitelj lakše stupa u prisni odnos s Bogom, jer mu to daje emocionalnu utjehu, što rezultira manjim simptomima anksioznih poremećaja.
c) Ljudi (molitelji) koji nemaju pravu sliku o Bogu dobrote i ljubavi, često molitvu doživljavaju kao neuspješan pokušaj ostvarenja bliskog odnosa s Bogom. Taj osjećaj odbacivanja ili "neuslišane" molitve može dovesti do ozbiljnih simptoma poremećaja povezanih s anksioznošću. Ljudi znaju reći, 'ni Bog me ne voli.'

ZAKLJUČAK: Znanstvena otkrića sve više potvrđuju da je realna povezanost između toga kako Boga doživljavamo i onoga što se događa u našoj duši dok molimo. (Molimo li za milost, usvajamo li krjeposti, primamo li mir, i na koncu primamo li zdravlje?).
2. Dokazano je da vjera i molitva dovode do dvije različite, ali
komplementarne zdravstvene koristi.
a) Vjerska pripadnost i redovito prisustvovanje nedjeljnom bogoslužju, povezano je s boljim zdravstvenim navikama, uključujući manje pušenja i konzumiranja alkohola. A osobna duhovnost (molitva, meditacija i sl.) pomaže u reguliranju naših emocija.
- Još jedna nedavna studija Sveučilišta Columbia otkrila je da prakticiranje redovitog razmatranja Božje riječi, ili bilo koje molitve koja nas smiruje, daje dobre učinke na mozgu, tako što zgušnjava dijelove moždane kore, i to bi mogao biti razlog kako se sam organizam molitvom štiti od depresije, posebno u osobama koje su izložene riziku od bolesti.

Promatranje mozga (EKG) za vrijeme molitve
Zanimljivo kako svjetovna znanost sugerira da smo s Bogom povezani, odnosno, da su naši mozgovi dizajnirani za druženje s Bogom. Čak su neki znanstvenici došli do zaključka, ako čovjek ne moli oboljet će prije od onih koji mole.
Studije sestara karmelićanki i franjevki koje su imale znanstveno promatranje molitve, pokazale su pozitivne promjene u brojnim anatomskim strukturama mozga (okcipitalno-parijetalni krug, parijetalno-frontalni krug, frontalni režanj, talamus, amigdala, striatum i prednji cingulatni gyrus. Nastavno medicinsko polje psihoneuroimunologije (vidi: "Razmšljanje utječe na zdravlje")
lstraživači su zaključili na čelu s dr. Gail lronson: "Čini se da okretanje Bogu, jača naš imunološki sustav i sprječava bolest gotovo pet puta učinkovitije, nego kada ne molimo." Dokazano je da: - zajedničko bogoslužje (ili bilo koja zajednička molitva), ima zdravstvene učinke.
- redovita posjećenost crkvi povezana je sa smanjenjem vjerojatnosti smrti za 30-35% i smanjenjem vjerojatnosti moždanog udara.
- u velikom longitudinalnom istraživanju, oni koji ne redovno pohađaju crkvu imaju višu stopu smrti od krvožilnog, probavnog i respiratornog poremećaja.
- otkriveno je dok ljudi zajedno pjevaju i iskreno slave Boga, to ima blagotvorni učinak na njihovo srce, otkucaji srca se zapravo, sinkroniziraju.

U jednoj privatnoj školi cijeli odgojni kolegij, zajedno s ravnateljem, proveli su testiranje: zavjetovali su se da neće nikoga ogovarati, a vide li što neprikladno na kojem kolegi (kolegici) molit će se Bogu da mu pomogne svladati tu manu. U samo mjesec dana takve prakse, ta škola dobila je najveći ugled i postala najpoželjnije mjesto za zaposlenje. (Naravno da su nastavili s tom praksom i dalje).

Tko širi vedrinu, komunicira dobro iz očišćenog srca, pokazuje višu razinu socijalne osjetljivosti i ljubavi. Takve osobe su uglavnom, imune na depresivne simptome; ako ih i imaju, onda su izrazito u nižem stupnju. Takva raspoloživost utječe dobro na druge, ali i na same sebe.

Molitva vjere može bitno utjecati na kvalitetu života, jer iz duhovnosti i molitve proizlaze učinci koji pridonose pozitivnim psihološkim stanjima kao što su unutarnji mir, vjera, nada, mistično iskustvo i pozitivno vjersko suočavanje sa životnim poteškoćama.
Snaga molitve
Da bismo bolje razumjeli snagu molitve, istraživanje Carsona i Hussa u okviru kojeg su pokušali dokučiti utjecaj molitve na šizofreniju, pokazala su sljedeće na 20 pacijenata:
Svakom od pacijenata dodijelili su jednog asistenta i podijelili ih u dvije grupe. I dok su pacijenti iz jedne grupe, pored standardne terapije, pomoću svojih asistenata, čitali molitve i druge vjerske tekstove, druga grupa koristila je samo konvencionalnu terapiju. Nakon perioda od deset tjedana, u grupi koja je čitala i slušala molitve primijećeno je da pacijenti uspješnije izražavaju svoje emocije, pozitivnije gledaju na promjene u svom životu i manje se žale na tjelesne smetnje. (Eto, zašto je dobro i samo slušanje audio Biblije kao i molitava).

Molitva koju čovjek čini u svoje ime je učinkovita i korisna, tako može biti i za nekog drugoga. U okviru istraživanja provedenog u Kardiološkoj klinici Koroner Opće bolnice u San Franciscu, dr. Byrd testirao je 393 pacijenta pokušavajući shvatiti utjecaj tuđe molitve na zdravlje pacijenata. Ljudi koji su bili izvan bolnice molili su se za pacijente sve dok nisu otpušteni. Istraživanja su pokazala da su pacijenti za koje su molili imali manju razinu začepljenosti krvnih sudova, trebalo im je manje antibiotika, obolijevali su rjeđe od pneumonije (upale pluća) i u manjim su količinama koristili kisik.
(Isto je tako iskustvo i s trudnicama, koje lakše rađaju kada se za njih moli)

Krjepost nade kao zaštita od anksioznosti i straha
U kakvoj god se situaciji vjernik nalazio on na sve treba gledati s pouzdanjem u Boga! Nada je mučno iščekivanje dovršenja naravnog ili nadnaravnog dobra!
Nadati se (vlastitom) dobru je temelj nade.
Krjepost nade nužno uključuje teškoću radi budućeg dobra jer ga iščekujemo.
Obično želje i emocije čovjeka pokreću, dok je nada teška, jer ne spada u emotivna stanja, ali ona jedina rađa autentičnu hrabrost i jakost duha!
- Nada nam pomaže da ne padnemo u dva ekstrema: očaj ili u preuzetnost.
Očaj: ništa se ne može, sve je gotovo.
Preuzetnost: bit će sve dobro zato se neću ništa truditi.
Nada nas stavlja u istinu tj. u realnost. Sv. Toma Akvinski rekao je o nadi:
"Nada daje vjerniku snagu da se suoči s poteškoćama koje su sastavni dio života."
Nada nas oslobađa bolnog sjećanja na počinjene ali oproštene grijehe.
"U nadi protiv svake nade povjerova Abraham." (Rim 4, 18)
Nada počiva na vjeri i vodi nas prema ljubavi, ne temelji se na našoj riječi, nego na Božjoj riječi.
Predavač je završio riječima Pape Franje:
"Volio bih postaviti vam jedno pitanje: Jesmo li uvjereni da nas Bog ljubi i da je sve ono što nam je obećao spreman ispuniti? Ali, oče, koliko moramo platiti za to? Jedina cijena koju treba platiti je 'otvoriti srce'!

Marija Vukić-Perković:

PJESMA KARMELIĆANKAMA

Povodom svečanog otvaranja samostana Presvetog Srca Isusova klauzornih sestara karmelićanki u Gospiću, 3. rujna 2022.

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. rujna 2022. u 13.10 sati

Kako ostati nijema, slijepa i gluha nakon veličanstvenog događaja u našem Gospiću; otvaranje samostana klauzornih sestara karmelićanki. Ponesena sjećanjima, radošću i srećom, napisah ovu pjesmu sa željom da je objavite u Ličkim novinama.

GOSPIĆKIM KARMELIĆANKAMA

Bosim stopalima
Mutila sam bistrinu Novčice
Ispod velebnog zdanja
Probudiše se trenutci sjećanja
Val radosti zapljusne mi lice
I nosi me u visine.

Došao je i taj dan
Otvara se gospićkim
Karmelićankama samostan.

Mnoštvo ljudi, svećenici, biskupi, opati ,
Kapelani,časne sestre, apostolski nuncij
Giorgio Lingva.
Devet smeđih golubica
Prekrivenih bijelim plaštevima
Prenuh se na nježni cilik zvona
Misa počinje

Vihore barjaci
Lagani povjetarac miluje mi obraze
A suze radosnice teku, teku...
Oče i majko, hvala na odgoju
Hvala biskupe, Zdenko Križiću!

Veliki samostan i moj neostvareni SAN
Ali SRCE moje pomoglo ga tkati!

Drage sestre, molite za naš Gospić
Našu napaćenu Liku
Ali kroz povijest hrvatsku DIKU
Molite za svakog čovjeka , za čitav svijet
Molitve su vaše ozdravljenju lijek!

Danas je za Gospić bogat, svečan i SVET dan
Ures mu je samostan!

Zadar, 7. rujna 2022.

U Likapediji pronalazimo i autoricu pjesme s kratkim životopisom:

VUKIĆ- PERKOVIĆ, Marija, nastavnica i pjesnikinja (Gospić, 8. VIII. 1942.). Rođena u obitelji Stipe i Kate rođ. Vukić. Osnovnu i Učiteljsku školu te Pedagošku akademiju završava u rodnom gradu (1962). Nakon završetka školovanja službuje kao učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika u okolici Zadra (Ljubač, Ražanac, Crno), a zatim u Zadru do umirovljenja (2002). Rano je počela pisati pjesmice u osnovnoj školi. Pjesme objavljuje u Narodnom listu, Zadarskom listu, Hrvatskom narodnom listu, Ličkom planinaru i Zadarskom regionalu.

DJELA: Sunce iza oblaka. Zadar. 2003 - Velebite postajo moje ljubavi. Zadar 2006. - Što ljubav može… Zadar. 2009 - Uzdah. Zadar. 2018. - Lika i velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti. Zastupljena s dvije pjesme. Gospić 2017. - Iz životne torbe jedne nastavnice. Zadar, 2022.


Udbina

PROSLAVLJEN DAN HRVATSKIH MUČENIKA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. rujna 2022. u 17.45 sati

UDBINA - Današnju svetu misu povodom Dana hrvatskih mučenika suslavili domaćin gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, splitsko-makarski nadbiskup i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije Dražen Kutleša, krčki biskup Ivica Petanjak, šibenski biskup Tomislav Rogić, dubrovački biskup Roko Glasnović, riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić, umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića mons. Tomislav Subotičanec, izaslanik bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka mons. Stjepan Tiček, generalni tajnik HBK preč. Krunoslav Novak, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Dalibor Renić, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Juro Šimić, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Ivo Martinović, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić te drugi svećenici.

Dobrodošlicu i pozdrav uputio je domaći biskup Križić, riječima: "Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, sve vas pozdravljam ovdje na Udbini na jednom od tolikih stradanja našeg naroda. Ne moramo dugo tražiti takva mjesta gdje su sve mučenici stradali. Nijedan narod ne smije zaboraviti svoje mučenike kao ni ideale za koje su život dali. Ovo svetište je posebna zahvalnost i molitva za njih, a također molimo da nas kod Boga trajno zagovaraju. Ovo mjesto nas poziva da mi živimo one vrednote za koje su oni stradali."

Biskup Radoš u homiliji je promišljao o poruci Kristove ljubavi koja, kako je rekao, odjekuje po Kristovim učenicima koji su, natopljeni njegovom ljubavlju, postali mučenici. Oni, poručio je biskup Radoš, natapaju zemlju i čine ju plodnom. Želimo na ovome mjestu ponovo ponijeti njihovu poruku kao sveti zavjet. Želimo ju čuti na razini srca jer je na toj razini ona i poslana. Samo se na toj frekvenciji može razumjeti poruka koja je ispisana krvlju. Stoga, istaknuo je propovjednik, moramo toj poruci pristupiti s posebnim poštovanjem kako bismo ju očuvali neokaljanom od naših ljudskih interesa, naglasio je.

Naše su misli, rekao je biskup Radoš, usmjerene na mučenike Crkve, na sve mučenike našega hrvatskoga naroda. Njih želimo ovdje na ovom mjestu častiti. Nekima imena znamo, a nekima ne, naglasio je. Mučenici su svjetlo koje svijetli u našoj kući, u Crkvi. Naši mučenici osobito svijetle u životu našega naroda iz kojega su potekli i u kojem su propovijedali.

Osvrćući se na evanđeoski odlomak o domaćinovu sinu kojega vinogradari pogubiše, propovjednik je istaknuo da od Sina koji je ubijen teče krv prema svakome koji daje svoju krv za Boga. On je došao na hodočašće po zemlje da dotakne svaku ranu, da obriše svaku suzu, da odnese tjeskobe, ubije beznađe smrti, da nas utješi, osvježi i vrati nam dostojanstvo, naglasio je biskup Radoš te dodao da ljubav traži promjenu.

Ljubav traži od nas da naše srce počne drugačije kucati, da se promijeni. Bog koji dolaze traži od nas da promijenimo ritam našega srca. Da ono ne kuca samo za nas, nego da uvijek kuca s Bogom i za ljude. Da kuca tako široko da čovjeku daje prostor za novi život i novi početak. Traži promjenu na koju nismo uvijek spremni, dodao je.

Ističući da je Krist zaglavni kamen prema kojem teži naš život, propovjednik je pojasnio da je Krist središte povijesti čovjeka i središte Crkve. Došao je ugraditi sebe u ljudsku povijest. U njemu je sva građevina povezana. U njegovoj je glavi povezano nebo i zemlja. Posebno mjesto imaju svjedoci čiji je život natopljen Božjom ljubavi. Iako je smrt možda strašna, oni odlaze u smrt pjevajući. Oni znaju da smrt nije kraj. Oni znaju da je zadnji izdisaj prvi udisaj novoga života. Za njih smrt nije kraj, nego prijelaz u kraljevstvo Božje, rekao je biskup Radoš.

Osvrnuo se i na krik mučenika, rekavši da je on uvijek molitva Bogu upućena za one koji ih ubijaju. To je molitveni vapaj za ljude koji ne poznaju Boga, koje Božja ljubav nije dotaknula. Ne znamo sva njihova imena, no to nije ni važno jer ih Bog već ima urezane u svojim dlanovima, rekao je, između ostaloga, varaždinski biskup Bože Radoš.

Na kraju mise svima je zahvalio biskup Križić te biskupu Radošu darovao sliku Krbavskog križa koji je modruški biskup Krištofor bježeći pred Turcima ponio sa sobom. "Križ je jedino što je mogao nositi", rekao je biskup Križić te dodao: "neka bude znak koji ćemo nositi u srcu a našem biskupu Radošu uspomena na ovo svetište i mjesto".

Pjevanje na misi predvodio je zbor Gospićko-senjske biskupije, uz orguljsku pratnju Marija Mićunovića i pod ravnanjem Ivana Prpića - Špike.

Proslava Dana hrvatskih mučenika na Udbini počela je trodnevnicom od 7. do 9. rujna, a prije današnje svete mise Križni put od crkve Sv. Marka Groba na Krbavskom polju prema Crkvi hrvatskih mučenika vodio je fra Marijan Radman. (IKA)

SMILJAN

PLODOVI JESENI

Početak svete mise u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
Početak svete mise u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
4. rujna 2022. u 13.45 sati, video dopuna ua 15.20

SMILJAN - Danas je u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije od Karmela izgrađene 1864. msgr. Nikola Turkalj, smiljanski župnik slavio svetu misu povodom početka jeseni. Smiljanski vjernici za tu su prigodu na oltaru izložili nešto svojih ovogodišnjih proizvoda na čemu rad nije bio nimalo lak zbog dugotrajne suše.

- Ova je godina teška godina, sušna godina. Teško je i bilo dočekati da uberemo nešto iz naših vrtova i naših polja. Činili se kao da će i Ličani morati kupovati krumpir, bilo je teško očekivati dobar urod voća i povrća. -rekao je župnik Turkalj.

Pred kraj slavlja grupa mladih vjernika donijela je plodove jeseni iz Smiljana i okolice. (Ln)

Evo i video zapisa:
youtu.be/2d_mMxsxbOw

Završena je gradnja Samostana karmelićanki u Gospiću

OTVOREN JE I POSVEĆEN SAMOSTAN PRESVETOG SRCA ISUSOVA

Gradnja je trajala samo 26 mjeseci.

Okupljanje vjernika i uzvanika u dvorištu novoizgrađenog Samostana karmelićanki u Gospiću/Snimio Marko Čuljat
Okupljanje vjernika i uzvanika u dvorištu novoizgrađenog Samostana karmelićanki u Gospiću/Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. rujna 2022. u 16.45 sati, dopuna u 22.15 sati

GOSPIĆ - Prije 26 mjeseci, točnije 17. srpnja 2020., u organizaciji Gospićko-senjske biskupije postavljen je kamen temeljac za gradnju Samostana Presvetog Srca Isusova klauzurnih sestara karmelićanki. Plac za gradnju poklonili su brat i sestra Marija Vukić-Perković i Ivan Vukić iz Gospića. Bio je to njihova očevina na kraju Ulice kneza Lovre Milinkovića na desnoj obali rijeke Novčice, negdje u visini pola Kaniške ulice.

Po lijepom sunčanom i svježem danu do 11 sati i početka svete mise okupilo se mnoštvo. Parkiralo se uz pomoć redara po obližnjim njivama, a do samostana je vodio crni tepi asfalta koji su ovih dana postavili radnici Lika ceste iz Gospića. Protezali su noge i brojni svećenici među kojima je bilo najviše fratara. Redari su pazili kako se parkira, ali i kako se vozi. Na prvom parkiralištu bila su i dva autobusa, jedan splitske, a drugi zagrebačke registracije. U dvorištu Samostana već se okupilo mnoštvo, a neki su prije mise jaužnali ponijete sendviče, a na jaužnu su se dozivali i čuvari u žutim biskupijskim prslucima.

Svečano misno slavlje predvodio je apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, koji je i blagoslovio kamen temeljac.

-Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua rado se odazvao pozivu da predvodi ovo euharistijsko slavlje i da na određeni način zaokruži izgradnju ovoga doma molitve. - rekao je na početku slavlja mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup i pozdravio đakovačko-osječkog metropolitu Đuru Franić, iz čije biskupije dolazi ova zajednica sestara karmelićanki.

Uz sestre karmelićanke na svečanosti su bili brojni gosti i uzvanici, a među njima splitsko-makarski mitropolit mons. Dražen Kutleša, riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, biskup krčki mons. Ivica Petanjak, biskup šibenski mons. Tomislav Rogić, nekada kancelar u Gospiću i izaslanik zadarskog nadbiskupa mons. Josip Lenkić, te predstavnici senjskog kaptola, brojni svećenici, redovnici i redovnice. Bili su i Ernest Petry, ličko-senjski župan i Karlo Starčević, gospićki gradonačelnik i izaslanstva gradova i općina s područja Biskupije.

Ukupna vrijednost je vrijednost radova 15 milijuna kuna, a izvođač je bila građevinska tvrtka "AB gradnja" iz Karlovca.

Pripremila: s. Robertina Medven

POZDRAV BISKUPA MONS. ZDENKA KRIŽIĆA
Biskup domaćin mons. Zdenko Križić pozdravio je i zahvalio svima da su došli na ovu proslavu blagoslova novog samostana sestara karmelićanki koje žive zatvoreni stil života, posvećen prvenstveno molitvi i žrtvi za Crkvu, za narod, za obitelji, napose za one koji trpe i pate te nastavio: "Pozdravljam zajednicu sestara i želim im dobrodošlicu u ovaj kraj naše domovine sa željom da ih Bog u svemu prati svojim blagoslovom i da po njima Bog bude blagoslov za sav puk naše biskupije i naše domovine.

Srdačno pozdravljam Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua koji je, sigurno se mnogi od vas sjećaju, 2020. g. blagoslovio kamen temeljac ovog samostana. Odazvao se rado kompletirati ono što je započeto, tj. predvoditi ovo euharistijsko slavlje pod kojim će blagosloviti ovaj samostan sestara karmelićanki, odnosno, ovaj dom molitve. "Grazie eccellenza!"

Srdačan pozdrav našim nadbiskupima i biskupima. S nama su danas i koncelebriraju: nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić iz čije nadbiskupije dolazi ova zajednica sestara; nadbiskup i metropolit splitsko-makarski mons. Dražen Kutleša; nadbiskup koadjutor riječki mons. Mate Uzinić; biskup krčki mons. Ivica Petanjak; biskup šibenski mons. Tomislav Rogić; izaslanik zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića mons. Josip
Lenkić. Uz biskupe i nadbiskupe koncelebrirali su sedamdesetak svećenika i redovnika.

Biskup je potom, pozdravio kanonike Senjskog kaptola, sve nazočne svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove, ministrante. Pozdravio je napose Provincijala karmelićana i zajednicu karmelićana koji su prije deset dana došli u Gospić gdje će pastoralno opsluživati Gospić i neke okolne župe. Biskup Križić uputio je i pozdrave: županu Ličko-senjske županije, gradonačelniku grada Gospić te svim drugim gradonačelnicima i načelnicima gradova i općina na području Gospićko-senjske biskupije. Pozdravio je i sve predstavnike važnih ustanova našeg grada i županije: školstva, zdravstva, policije, državnog arhiva, vatrogasne službe, Gorske službe spašavanja, predstavnike hrvatskih branitelja i drugih. Pozdravio je posebno direktoricu Građevinske tvrtke "AB Gradnja" Mariju Janžetić i partnere koji su gradili ovaj samostan i zahvalio na izvrsnoj suradnji.

Biskup je na kraju pozdravio sve dobročinitelje u gradnji ovog samostana, "a to ste gotovo, svi vi prisutni i puno onih koji nisu s nama ovdje. Hvala vam svima koji ste došli da zajednički zahvalimo Bogu za ovo djelo i preporučimo mu život i budućnost ove redovničke zajednice.

Na sv. misi pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića, uz glazbenu pratnju župnog vikara o. Marka. Nakon pričesti biskup Križić izrekao je Molitvu blagoslova i pozvao apostolskog nuncija da pođe sa sestrama blagosloviti samostan.

RIJEČ NUNCIJA
Pozdravio je oce biskupe, braću i sestre karmelićanke te izrazio radost da se ovaj samostan izgradio tijekom sinodalnog puta Crkve. U djelima sv. Terezije Avilske 600 puta ponavlja se riječ put, put k savršenstvu koji je nju vodio iz prostorije do prostorije. Ovo putovanje nije bilo samo u slikama nego u stvarnosti. Proputovala je cijelu Španjolsku utemeljujući svoje zajednice. Bila je neumorna žena i "skitnica". Unutarnje putovanje uvijek je vanjski hod do braće i sestara. Terezija inzistira na međusobnoj ljubavi. Osuđuje osuđivanja i ogovaranja u zajednicama jer to narušava slogu bez koje su sestre uznemirene. Sv. Terezija je također rekla: "Nemojte zaboraviti da duša tako može izgubiti mir."
Nuncij je pozvao: "Hodajte zajedno, pružajte jedna drugoj ruku do savršenstva.
Ljubite jedna drugu kao sestru. Isus će pitati: 'Gdje ti je sestra?' Koristite prilike da se napunite ljubavlju kojom ćete ljubiti jedna drugu i cijelu ovu biskupiju."

ZAHVALA BISKUPA KRIŽIĆA
Iskrena zahvalnost svima vama koji ste došli sudjelovati u ovom svetom činu blagoslova novog samostana u kojem će živjeti, moliti i raditi sestre karmelićanke koje još jednom pozdravljamo želeći im Božji blagoslov u svemu što ih čeka u služenju Bogu i narodu. Neka po njihovu zagovoru dobri Bog udjeljuje trajno svoj blagoslov za narod ovog kraja, cijele naše biskupije i cijele domovine.
Hvala Apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj koji se rado odazvao predvoditi euharistijsko slavlje i blagosloviti ovo novo zdanja, kao i na prekrasnim riječima podrške našim sestrama. Hvala i našim nazočnim nadbiskupima i biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama.

Hvala mnogim dobročiniteljima bez čije pomoći ovo zdanje ne bi bilo ostvareno. Pouzdano znam da su mnogi izdvajali od svojih skromnih prihoda i davali za izgradnju ovog samostana. Najvažnije je da su pojedinci i obitelji to činili s vjerom i s ljubavlju zato su njihovi darovi veliki bez obzira na veličinu priloga koji su davali. Uvjeren sam da će svima njima sestre to vratiti svojim molitvama.
Izdvajamo zahvale:
Riječkoj nadbiskupiji i nadbiskupu koadjutoru mons. Mati Uziniću, Zadarskoj nadbiskupiji i nadbiskupu Želimiru Puljiću, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i nadbiskupu Đuri Hraniću iz čije nadbiskupije dolaze ove sestre, sestrama karmelićankama iz mnogih samostana u Italiji i iz drugih zemalja za pomoć. Ne malu pomoć dala je dobrotvorna organizacija "Kirche in Nott" iz Njemačke kojima od srca zahvaljujemo.

Zahvaljujemo Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova europske unije na njihovu prilogu; sveučilišnom profesoru u miru zagrebačkom svećeniku Matiji Berljaku, mons. Juraju Batelji postulatoru za kauzu blaženog Alojzija Stepinca, Davoru Vukmiriću i njegovim prijateljima koji su samoinicijativno skupljali donacije i usmjeravali u ovaj projekt, obitelji Mande i Karla Starčević na velikodušnoj pomoći, Gradu Gospiću s uredima na čelu sa gradonačelnikom, Lika cestama na izgradnji pristupne ceste, obitelji Sokolić iz restorana "Maki", Davidu Čipliću iz "Klesarstva Čiplić" na vrijednom doprinosu u kamenoklesarskim radovima, obitelji Ive i Marije Vukić te Marije Perković koji su darovali cijelu ovu parcelu za ovaj projekt. Iskrena zahvalnost Građevinskoj tvrtki AB Gradnja iz Karlovca, posebno direktorici gospođi Mariji Janžetić, s kojima smo imali izvrsnu suradnju. Hvala i projektantima ovog objekta Petru Luši i svima koji su u njega ugradili svoje znanje, ljubav i trud. Posebna zahvalnost ekonomu naše biskupije preč. Nikoli Turkalju koji se nije štedio prateći ovaj projekt uz mnoge žrtve, kao i Marijanu Šegi, voditelju biskupijskog graditeljskog ureda. Hvala i svećenicima naše biskupije koji su, u okvirima svojih mogućnosti, pomagali realizaciju ovog projekta i radovali mu se. Hvala sestrama Presvetog Srca Isusova na mnogim uslugama koje nemaju cijene. Hvala i svima koji su pridonijeli u organiziranju ove proslave: posebno vlč. Mišelu, volonterima, pjevačima i voditeljima zbora, policiji, bogoslovima i mnogim drugima. Neće mi zamjeriti mnogi drugi dobročinitelji čija su imena zapisana u knjizi dobročinitelja. Neka Gospodin uzvrati svima koji su na bilo koji način sudjelovali u realizaciji ovog djela, a svi će oni biti prikazivani Bogu u molitvama ovih sestara.


GOSPIĆ:

PRVA MISA U SAMOSTANU KLAUZURNIH SESTARA KARMELIĆANKI

Misu je slavio mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup.

Propovjed mons. Zdenka Križića
Propovjed mons. Zdenka Križića
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. rujna 2022. u 18.20 sati

Piše s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić slavio je danas svetu misu u kapeli Presvetog Srca Isusova u novoizgrađenom samostanu klauzurnih sestara karmelićanki u Gospiću. U koncelebraciji su bili ekonom biskupije Nikola Turkalj i kancelar i tajnik Mišel Grgurić, dok su kod oltara posluživali bogoslovi Karlo Špoljarić i Marko Butković.

Svetoj misi prisustvovale su i sestre Presvetog Srca Isusova koje djeluju u Biskupskom domu u Gospiću. Na početku sv. mise biskup Križić je rekao:
- Danas treba više moliti, a manje govoriti. Zahvalimo Bogu na ovom daru. Prema riječima sv. Terezije, samostan je otvoren kad se u njemu slavila Euharistija. Evo, mi danas slavimo ovdje prvu sv. misu. Zahvalimo Bogu na cijelom ovom putu od odluke naše biskupije sa svojim svećenicima da ovdje sagradimo samostan za vas koje svoj život prikazujete za Crkvu i cijeli narod. Sv. Terezija smatrala je pozitivnim ako su osnutak samostana pratile poteškoće, kao što i ovdje ima još toga što treba riješiti. To je znak da ima sila koje se protive.

Mi blagoslivljamo Vašu kapelu, kuću i sve vas koje ćete ovdje živjeti i ovdje moliti, uzdizati molitve za narod. Zazovimo dragog Boga da blagoslovi ovo mjesto po Njegovoj i vašoj svetosti. Zamolimo Ga da svojom milošću i silom blagoslovi ovu vodu kojom ćemo sve blagosloviti. Mi smo živa Crkva da budemo znak ljubavi kojom Bog ljubi sve. Ljude obasiplje ljubavlju. Danas slavimo prisutnost euharistijskog Isusa. On boravi na nekom mjestu zbog ljudi.

U SZ stoji da je Bog napustio svoje prebivalište u narodu koji je pokazivao svojim grješnim životom da mu Bog ne treba. Prorok Ezekiel govori: "Dolazit će nevolja za nevoljom, jedna zla vijest za drugom! I tražit će se viđenje u proroka; u svećenika neće više biti zakona ni u starješina savjeta! Kralj će protužiti, a kneza će spopasti užas i ruke će puku zadrhtati, jer ću ih nagraditi prema putovima njihovim i sudit ću im prema sudovima njihovim. I znat će da sam ja Jahve."( EZ 7, 26-27).

U Knjizi Postanka, nakon što je Abraham saznao za Božji plan o uništenju Sodome i Gomore, pitao je Boga, bi li On želio poštedjeti gradove ako se u njima nalazi pedeset nevinih, bogobojaznih ljudi. Bog je rekao Abrahamu da će, ako pronađe pedeset pravednika, zbog njih poštedjeti grad. Abraham je pitao za sve manji i manji broj sve dok nije došao do deset ljudi, dok mu Bog nije odgovorio: "Zbog desetero pravednih ljudi neću uništiti grad." (Postanak 18, 32).

Vaša prisutnost, drage sestre, u ovom samostanu bit će poslanje molitve i blagoslova. Tijekom cijele povijesti spasenja, ako je bio jedan molitelj, Bog je poštedio to mjesto. Budite posrednice blagoslova. Na početku je radost. To raspoloženje, oduševljenje zadržite, jer vaš život ima posebno poslanje i smisao. Budite znak božanskoga da po Vama Bog daje blagoslov na narod i na ovaj grad. Budite sretne, zračite radošću i ozračite sve koji vas dolaze pohoditi iz bilo kojih motiva.

Biskup je uvodni nagovor završio riječima:
- Mi smo u samostanu koji nosi naziv Srca Isusova. Ovdje su i sestre Srca Isusova koje djeluju u biskupskom domu. Budimo drugima znak koji će drugima izazivati pitanja i davati odgovore. Zahvaljujem Bogu na ovom daru. Molimo ga da njegove oči budu i obnoć otvorene za ovo mjesto i zajednicu. Amen.

U subotu u Gospiću

OTVARANJE SAMOSTANA KARMELIĆANKI

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
28. KOLOVOZA 2022. U 17 SATI

GOSPIĆ - Svečano otvorenje Samostana Presvetog Srca Isusova klauzurnih sestara karmelićanki biti će u subotu, 3. rujna s početkom u 11 sati u Ulici kneza Lovre Milinkovića 27. Svečano misno slavlje će predvoditi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua ispred zgrade novog samostana.

KATEHETSKI DAN VJEROUČITELJA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
27. kolovoza 2022. u 10 sati

Piše: s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Katehetski dan za vjeroučitelje Gospićko-senjske biskupije održan je jučer. Početak je bio u gospićkoj katedrali gdje je u 9 sati Pokorničko bogoslužje održao predstojnik Katehetskog ureda mons. Marinko Miličević, a nakon toga bila je prigoda za sv. ispovijed. Svečano misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u koncelebraciji s generalnim vikarom i predstojnikom Katehetskog ureda Marinkom Miličevićem, tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem, župnikom o. Antom Kneževićem, župnim vikarom o. Domagojem Jelačom i preč. Lukom Blaževićem, ravnateljem Karitasa. Posluživao je bogoslov Karlo Špoljarić. Pjevali su vjeroučitelji uz glazbenu pratnju vjeroučitelja Franje Puškarića.

Biskup se u propovijedi osvrnuo na navještaj sv. Pavla da Isusov križ imamo stoga, jer je križ srce spasenja svijeta. Pavao je potpuno svjestan težine ovog navještaja dok osoba ne prodre dublje u misterij križa, a to je misterij Božje ljubavi prema ljudima. Križ je izričaj ljubavi, a ljubav je nedjeljivo povezana sa žrtvom. U životu je tako. Dijete se rađa uz boli, ali majka koja želi dijete, prihvaća svjesno tu bol i odgaja dijete sve dok ne postane samostalno i to uz cijenu velikih žrtava. Ali koja majka stavlja to u prvi plan? U prvom planu je ljubav prema djetetu i radost zbog djeteta, a žrtve su gotovo sporedne.
Kada se otkrije vrijednost križa, odnosno vrijednost Božje ljubavi, onda sve drugo postaje sporedno. Psalmista veli: "Bože, ljubav je tvoja bolja od života." Svi Isusovi učenici dali su živote za tu ljubav. Zato Pavao veli da je križ Božja snaga i Božja mudrost, a za Židove križ je sablazan jer oni u njemu, odnosno, u smrti na križu, vide samo prokletstvo, užas, Božju kaznu. Za Grke je križ ludost i samo luđaci mogu vidjeti u križu nešto dobro, stoga ga treba izbjegavati, odbacivati, od sebe, a ni slučajno predstavljati križ kao nešto veliko, napose ne kao nešto božansko. Unatoč svemu, Isus izjavljuje: Tko ne prihvati svoj križ ne može biti moj učenik." Kako to razumjeti?
Kada se ljudima, ne samo površnim vjernicima, spomene križ, djeluje to uvijek nekako zastrašujuće, opasno. Pa i naša spoznaja križa je takva da se uvijek ne može nazvati evanđeoskom. Mi o križu puno bolje znamo govoriti drugima nego što ga razumijemo u našem konkretnom životu. U mnogočemu iskvarili smo Kristov križ promatrajući ga uvijek kao neko razapinjanje u najdoslovnijem smislu riječi. Križem naziva se sve ono što nam je u životu teško, bolno, zahtjevno. Neke patnje mi prouzročimo sami sebi svojom nerazboritošću, neodgovornošću ili ludošću. I onda to nazovemo imenom "križ". Križ je presveta stvarnost u kršćanskom životu i ne može se pripisati koječemu. .. Ono što se čini bez ljubavi, bilo ne znam kako veliko, ne može se nazvati križem. Patnja koja se nosi bez ljubavi, koliko god bila velika i bolna ne može dobiti naziv "križ". Što je zapravo, križ? U čemu je Isusov zahtjev "uzeti svoj križ"? Križ je ljubav, darivanje, predanje. Nisu to samo dvije grede. Nije to svaka patnja, nego samo ona koja se prihvati i nosi s ljubavlju ili je nikla iz ljubavi. U ovom smislu razumljivo je zašto đavao želi spriječiti Isusa da ide na križ. Ne zato što je đavao dobar ili osjetljiv za ljudsku patnju, nego zato što je Isusov križ ljubav, darivanje.
Zašto đavao huška na užitak? Zato što je to sebičnost, egoizam, a to čovjeka duhovno ubija, prazni ljubavlju. Kada čovjek nešto nosi s ljubavlju to izgubi svoj trpeći aspekt. Kad nešto voliš to prestaje biti teško. Kakve sve žrtve čovjek prihvati da bi išao ne znam gdje, ako ga zanima, ako nešto voli. Neki se ispričavaju da ne idu na misu jer im je crkva daleko, a zapravo, petnaestak minuta pješačenja. Ali nemaju problema poći u susjednu zemlju gdje se može bolje vidjeti pomrčina sunca ili gdje će biti kakav zabavni sadržaj. Kad se nešto voli onda to prestaje biti žrtva ili križ. Isusov govor učenicima da moraju uzeti križ, znači da se moraju opredijeliti za ljubav koja je sposobna žrtvovati se i nesebično darivati. Ako je istina da je ljubav objava Boga i da se bez ljubavi ne može upoznati Boga, onda je posve razumljivo zašto je baš na križu, prema najstarijem evanđelistu, Isus prepoznat kao Bog. Patnja nošena s ljubavlju i strpljivošću objavljuje Boga. Patnja je, stoga najprikladniji moment da čovjek susretne Boga. Nije čudno što se najveći broj ljudskih obraćenja dogodio u trenucima trpljenja. Križ se tako predstavlja kao nužnost jer bez njega nema prave ljubavi. Svi mi, kada nekoga posebno volimo, imamo i potrebu za tu se osobu žrtvovati i sretni smo što smo joj na taj način pokazali ljubav. Križ i žrtva za nekoga su najjači dokazi ljubavi. Kada se netko prestane žrtvovati za drugoga to je najsigurniji znak da je ljubav ishlapila, napose u braku. Čovjek ništa ne može voljeti kao ono što ga je stajalo napora, muke i žrtve.
Kada čovjek izgubi sposobnost trpljenja, izgubio je sposobnost promjene. Kada čovjek u svom životu počinje odbacivati križ, odbacuje i mogućnost životne preobrazbe, mogućnost da postane bolji, plemenitiji, svetiji. Kada Isus govori o potrebi da njegov učenik uzme križ i ide za njim, napominje da treba uzeti "svoj križ". Evanđelist Ivan i za Isusa veli: "A on noseći svoj križ uziđe na mjesto zvano lubanja" (19,17). Naglasak je na "uzeti svoj križ". To znači znati trijezno živjeti i s onim poteškoćama koje život donese, a tih će uvijek biti. A kada se poteškoće ne znaju nositi one se dramatiziraju, postaju razlog optužbi, sukoba, traženja krivca, nemira i razdora. Osoba ili cijela obitelj tada gube radost, vedrinu, a kućom zavlada tjeskoba, nervoza, prigovaranja, sukobi. Gubi se osjećaj radosti i sreće. Često to bude zbog sasvim malih stvari. Križ je takav: ili osobu oplemeni ili deformira. Zato je važno znati svoje patnje ili patnje obitelji trijezno promeditirati, integrirati, prihvatiti kao neizbježan dio života. To je moguće samo snagom Božje ljubavi. Ljudi su skloni u patnji jadikovati bez traženja uzroka. Svaka patnja ima svoje zašto, ali ima i svoju konkretnu ponudu. Čovjek neke stvari ne može upoznati ako ne iskusi neku patnju. Patnja ili križ imaju snagu otvoriti nam oči nekim istinama do kojih ne bismo mogli doći nikakvim drugim putom. Zato izbjegavanje križa nikada nije put čovjekovog ostvarenja. Stoga, Isus veli: "tko želi sačuvati svoj život izgubit će ga". Ako netko misli da će, izbjegavanjem svega što je teško i naporno, ili prebacivanjem svega toga na leđa drugih, tako sebi produžiti život, učiniti ga ljepšim i sretnijim, taj se vara. To nije put na kojem se može ostvariti punina života. To je put osiromašenja i praznine.
Zato Isus dodaje: "Tko izgubi svoj život naći će ga", tj. tko u životu prihvati put darivanja i ljubavi ne može život izgubiti. U patnji i križu skloni smo vidjeti samo teret, ali ne i ono misteriozno što križ daje. Nekada se to otkrije tek poslije dužeg vremena. Neki u križu vide samo neku kaznu, a ne Božju vrijednu ponudu. Nekada pomislimo da je naš križ najteži i rado bismo ga zamijenili s nekim drugim. Istina, najteži je samo zato što ga mi nosimo. Križ koji nose tuđa leđa nikada ne izgleda tako težak. Nositi svoj križ znači: prihvatiti križ sebe, križ svoje ograničenosti, svoje bolesti, svojih neuspjeha, neispunjenih želja, itd. I također znati prihvatiti križ drugoga kao različitog od sebe, ili drukčijeg od onoga što bih ja želio.
Biskup je završio molitvom velikog Dostojevskog koji napisa: "Gospodine, ne molim te da me oslobodiš križa, nego da me učiniš dostojnim moga križa Amen."
Na kraju sv. mise biskup Križić podijelio je kanonske mandate vjeroučiteljima koji su zaposleni na određeno vrijeme.

Drugi dio programa Katehetskog dana nastavili su prisutni u biskupijskoj dvorani. Najprije je svoju riječ uputio biskup ordinarij mons. Zdenko Križić. Zahvalio je predstojniku mons. Marinku Miličeviću za požrtvovni rad u Katehetskom uredu, potom je zahvalio vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima za njihovo zalaganje i naporni rad u školi gdje su pod povećalom više nego drugi nastavnici. Pozvao ih je da se nastoje u školi biti znak, jer u školi su ne samo za teoretsku nastavu nego i kao svjedoci.
Biskup je, potom spomenuo Sinodu u prošloj školskoj godini koja je bila jedno lijepo iskustvo za našu mjesnu Crkvu jer se uključilo više laika. Bilo je lijepih sugestija i zdrave kritike. Neki su imali prvi put priliku javno izreći svoje mišljenje o Crkvi.

Laici su premalo uključeni u donošenje odluka i smjernica.
Biskup je zatim, objavio dolazak klauzurnih sestara karmelićanki u Gospić. Njihov rad nije manje važan od aktivnog rada. Dapače, njihov život je u snazi molitve i žrtve. Sveta Mala Terezija živjela je u Karmelu i proglašena je zaštitnicom misija, iako nikad nije bila u misijama.
Mladi nadbiskup - koadjutor dr. Alojzije Stepinac doveo je sestre karmelićanke u Brezovicu. Tom prigodom rekao je: "Kad zatvorim klauzuru Karmela, bit će to za mene najsretniji dan. Ali hoću uzoran Karmel ili nikakav… Dok podižemo ovaj samostan, gajimo čvrstu nadu, da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi na Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod…" Blaženik je također rekao da čovjek svoj križ treba nositi ne samo strpljivo nego i s ljubavlju, radošću, osmjehom na licu, jer tek tako pobjeđujemo svako zlo i neprijateljstvo i sve ono što nas udaljuje od dragog Boga.
Većina znamo napamet njegove riječi: "Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od nikoga natkriliti."

Biskup je nastavio: "Ovaj samostan je također blagoslov za našu biskupiju koja je najsiromašnija po redovnicama i redovnicima. Ove redovnice su u zatvoreni samostan ušle iz ljubavi prema Bogu. Svečano otvorenje i blagoslov ovog samostana bit će 3. rujna s početkom u 11 sati. Svečano misno slavlje predvodit će apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua.

Salezijanci odlaze iz Pastoralnog centra Plitvice, jer nemaju mlađih članova.
Naša biskupija siromašna je sa svećenicima. U Gospić su došli i redovnici karmelićani, njih četiri koji će upravljati župom Navještenja BDM u Gospiću i nekim susjednim župama. Nije bitno gdje tko radi, nego kako radi.

Osvrnut ću se na vjeronaučno znanje krizmanika. Svećenik koji ih dođe ispitati neposredno prije dijeljenja sakramenta sv. potvrde nailazi na osnovno neznanje. Neki ne znaju ni broj sakramenata, ni koji su. Za krizmu govorimo o sakramentu zrelosti, a ta zrelost je zapravo, neznanje. Na vama je dobar dio odgovornosti.

U nekim našim krajevima gase se razredi jer nema dovoljno učenika, pa onda dolazi i do manjka sati za punu satnicu. Još jednom vam zahvaljujem za sve i zazivam Božji blagoslov na učenike i vas u školskoj godini pred nama.

Slijedilo je predavanje mons. dr. sc. Maria Tomljanovića na temu:
"Mir srca u nemirnim vremenima."
Isus reče svojim učenicima: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši ..."
Sv. Augustin definira mir kao "spokojnost reda". Red je pravilan raspored stvari prema njihovoj prirodi i njihovoj svrsi. Istinski mir može se definirati kao tišina i smirenost entiteta koji je zadovoljan situacijom u kojoj se nalazi, ne zbog nemara, samozadovoljstva i zastoja, nego zato što u njoj ispunjava svoju svrhu. - Da bi se stvorio istinski mir, mir mora proizići iz istinskog reda, Nije uzalud sv. Augustin definirao mir kao "spokojnost reda".

Istinski mir plod je Duha Svetoga - može se razumjeti samo u svijetlu Božanske Objave. Crkva nas uvijek podsjeća na plodove Duha Svetoga koje spominje sv. Pavao u Poslanici Galaćanima: "Plodovi su Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost (Gal 5,22)…

Ljubav je najvažnija vrlina i prva od plodova, "izvor i kraj kršćanske prakse. Milosrđe jamči i pročišćava našu ljudsku sposobnost ljubavi. Uzdiže je do nadnaravnog savršenstva." Daleko od toga da je to jednostavan osjećaj, on podrazumijeva čovjekovu predispoziciju prema Bogu u stavu sinovske podložnosti i poslušnosti kao što naš Gospodin uči: "Ako me volite, izvršavat ćete moje zapovijedi." (Iv 14,15).

Samo u Bogu ljudsko srce nalazi odmor. Mir koji proizlazi iz ljubavi i radosti zahtijeva "odsutnost uznemirenosti". Ništa ne može narušiti sigurnost onih koji znaju da su uz Svevišnjega. "Ako je Bog s nama, tko će protiv nas?" Rim 8,31).

Prorok Izaija rječito opisuje preokret onih koji preziru Gospodina: "Al' opaki su poput mora uzburkanog koje se ne može smiriti." Njegove su misli poput "uzburkanog mora" u kojem se smišljaju izdaja i zabluda. Zauzvrat, pravedan čovjek uživa istinski mir čak i usred muka i poteškoća. Sa sljedećim pitanjima završio je predavanje mons. dr. Tomljanović:
"Koji put predlaže đavao za postizanje mira u svijetu? A koje putove nudi Krist?"

Nakon kratkog odmora i osvježenja uz kavu, sokove i kolače, održano je prvo stručno vijeće za šk.g. 2022./ 23. Nakon "Primjera dobre prakse" koje su prezentirali vjeroučiteljice Mirjana Car Stojković i Josipa Češarek te vjeroučitelj Franje Puškarić, vjeroučiteljica voditeljica stručnog vijeća Ivona Rendulić izložila je Plan tema za 2022./23. g.
Slijedio je odlazak na zajednički objed u Pastoralni centar župe Lički Osik.

U nedjelju

OPROŠTAJ GOSPIĆKIH SVEĆENIKA

Dolaze novi dušobrižnici iz reda karmelićana.

Dona Kaćunko i msgr. Miličević prilikom blagoslova križa posvećenog Nikoli Tesli u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
Dona Kaćunko i msgr. Miličević prilikom blagoslova križa posvećenog Nikoli Tesli u Smiljanu/Snimio Marko Čuljat
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. kolovoza 2022. u 18.30 sati

GOSPIĆ - Po planu i odluci gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića, temeljem njegovih dekreta koje je podpisao u lipnju, u biskupiju dolaze svećenici reda karmelićana, koji će voditi župe Gospić, Bilaj, Lički Ribnik i Bužim.

Stoga se u nedjelju, 21. kolovoza, mons. Marinko Miličević, don Anđelko Kaćunko i vlč. Stanko Smiljanić, opraštaju od gospićke župne zajednice. Ujedno se zahvaljuju svim župljanima na suradnji za dobro cijele zajednice te se preporučuju u molitve za uspješan rad u novim sredinama - vlč. Miličević i Kaćunko odlaze u Otočac, a vlč. Smiljanić u Ogulin.

Novi dušobrižnici su o. Anto Knežević, župnik, o. Marko Maglić, o. Domagoj Jelača i o. Tihomir Radan, iz reda tzv. bosonogih karmelićana. Oni će primopredajom 23. kolovoza službeno preuzeti župu Gospić i ostale župe, a vjernicima će se predstaviti na misama u nedjelju 28. kolovoza. (Ln)

LJETOVANJE BOGOSLOVA

Bogoslovi su obišli veći dio Like.

Bogoslovi kod msg. biskupa Zdenka Križića
Bogoslovi kod msg. biskupa Zdenka Križića
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. SRPNJA 2022. U 10.30 SATI

GOSPIĆ - Ovogodišnje ljetovanje bogoslova Gospićko-senjske biskupije upriličeno je u Udbinskom dekanatu. Okupili su se u Biskupskom domu u Gospiću, u ponedjeljak 18. srpnja poslijepodne: Dalibor Janković, Krunoslav Brajdić, Karlo Špoljarić, Kristijan Pajdaković, Marko Butković i Petar Huseinović. Nakon pojedinačnih razgovora s biskupom mons. Zdenkom Križićem krenuli su voditeljem kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem u župu Sv. Jurja u Korenicu gdje su smjestili u župnom stanu.

Drugog dana nakon molitve i doručka krenuli su put Udbinegdje ih je dočekao dekan preč. Josip Šimatović. Sudjelovali su na svetoj misi u 10 sati. Potom su pohodili župnu crkvu Sv. Jurja u obličnjen Podlapcu, odnosno Podlapači, župi velikih stradanja u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Udaljena je dvadesetak kilometara od Udbine. Ovdje je nekada živjelo 1800 stanovnika, a danas ih nema ni 150. Vratili su se na objed na Udbinu, nakon okrjepe krenuli su u najmlađu župu Gospićko-senjske biskupije, župu Sv. Ivan Pavla II. u Donji Lapac.

Tamo ih je dočekao župnik vlč. Igor Lulić koji se uz tamošnjih stotinjak obitelji, brine za dva katolika u susjednoj župi Boričevac i u filijali Srb za 55 vjernika. Nekadašnja župa crkva srušena je u 16. stoljeću. Gradnja nove crkve počela je u svibnju 2015. Završena je za godinu dana i posvećena 8. listopada 2016. Iz ovog kraja su Hrvati protjerani u Drugom svjetskom ratu, a katolička vjera počela je ponovno nicati dolaskom prognanika iz Bosne i Hercegovine sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Bogoslovi su posjetili i izvor rijeke Une u Suvaji kod Srba, a na kraju dana su večerali u župnom stanu u Donjem Lapcu.
Župnik ih je počastio večerom u župnom stanu.

Trećeg dana, 20. srpnja, jutarnju svetu misu su slavili u Korenici i nakon doručka krenuli u obilazak župa u Lovincu, Sv. Roku, Ričicama, Gračacu i Palanci. Ovim župama upravljaju franjevci Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja - Split. Provincija Presvetoga Otkupitelja uz potporu države 2000. izgradila je novu redovničku kuću, a 2001. podigla je novu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Gračacu. U tim župama župnik fra. Ivan Savić živio je dugo, bio je i u opkoljenom Lovincu sa svojim vjernicima, a većina ih se, spašavajući goli život, 24. rujna 1991. povukla pješice preko Velebita u Starigrad. Oni koji nisu mogli bježati, zarobljeni su i odvedeni u Knin. Nakon toga crkve su uništene. U Lovincu je župna crkva sv. Mihovila obnovljena je uz pomoć Ministarstva useljeništva, razvitka i obnove, Ministarstva kulture RH, Provincije Presvetog Otkupitelja i donacijama pojedinaca te blagoslovljena na sv. Mihovila 1999. godine. Na sličan način obnovljene su i župne crkve sv. Roka u Svetom Roku i sv. Marije Magdalene u Ričicama.

Bogoslove su franjevci u Gračacu počastili objedom, a zatim su se zaputili u dolinu Rijeke Zrmanje, u najjužniji dio Like. Bili su na izvoru rijeke Zrmanje nedaleko sela Zrmanja, a zatim su krenuli niz Zrmanjsku dolinu i posjetili Palanku, selo na rijeci Zrmanji koja tu čini lijepi vodopad i tjera mlinove. Od 1807. u Palanci postoji rimokatolička crkva Rođenja Blažene Djevice Marije i ima oko 155 župljana.

Treći dan su završili posjetom Pastoralnog centra Plitvice gdje borave četvorica salezijanaca, obišli su kapelu Sv. Ivana u Smoljancu i večerali u Korenici.

Četvrti dan, u četvrtak, 21. srpnja, nakon svete mise i doručka u Korenici, obišli su Plitvička jezera koja su ih očarala žuborom vode, hukom slapova, a sve u zelenom zagrljaju šume. Bogoslovi su zatim otišli u Gospić gdje je u katedrali upriličena Trodnevna priprema za blagdan sv. Marije Magdalene, zaštitnice grada Gospića. Sv. misu u 19 sati predvodio je i održao propovijed preč. Mišel Grgurić. Nakon sv. mise formirana je procesija iz katedrale do kapelice sv. Marije Magdalene u groblju u kojoj su gospićanke u narodnim nošnjama nosile sliku ove svetice u njezinu kapelu. Uz kapelu bilo je odrješenje za pokojne i molitva ispred groba s. Žarke Ivasić. Nakon večere u župnom stanu u Gospiću vratioli su se u Korenicu.

- Petog dana, u petak 22. srpnja, doručkovali smo ranije nego inače, u 7 sati spakovali svoje stvari, pospremili sobe, zahvalili našem domaćinu mons. Mili Čančaru koji nas je očinski ugostio i otišli smo u Gospić na slavlje blagdana sv. Marije Magdalene, zaštitnice grada Gospića koje je počelo na Gradskom groblju sv. Marije Magdalene. Vjernici su se okupili na groblju ispred spomen- križa poginulim braniteljima. Župnik mons. Marinko Miličević predvodio je molitvu za sve pokojne. Potom su gospićanke u narodnim nošnjama u procesiji nosile kip Marije Magdalene u katedralu gdje je u 10 sati naš biskup mons. Zdenko Križić predvodio svečanu sv. misu, u zajedništvu s deset svećenika. Sudjelovali su gradonačelnik i župan sa suradnicima, postrojbe iz Domovinskog rata. Pjevao je katedralni zbor. Mi bogoslovi smo asistirali. Biskup je izrekao poticajnu propovijed. S ovim slavljem i objedom u župnom uredu završili smo zajedničko ljetovanje.- kažu bogoslovi u svome priopćenju i dodaju da su zahvalni dragom Bogu za sve čime nas je obdario ovih dana, također našem biskupu mons. Zdenku, našem voditelju preč. Mišelu Grguriću, dekanu i župnicima Udbinskog dekanata koji su nas primili, ugostili, posebno domaćinu mons. Mili Čančaru.

Proslava Tijelova u Gospiću

Ne sudite i nećete biti suđeni.

Proicesija u gospićkoj katedrali
Proicesija u gospićkoj katedrali
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. lipnja 2022. u 20.45

POIše: s. Robertina Medven
Snimci: Lucija Starčević

GOSPIĆ - Na današnji blagdan Tijelova, odnosno na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, euharistijsko slavlje u katedrali i tijelovsku procesiju ulicama grada predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom i generalnim vikarom mons. Marinkom Miličevićem i župnim vikarima Stankom Smiljanićem i Anđelkom Kaćunkom uz asistenciju bogoslova Marka Butkovića.


Biskup je u propovijedi povezao Veliki četvrtak, Posljednju večeru, Euharistiju, NOVU ZAPOVIJED LJUBAVI i njihovo značenje za svakog pojedinog kršćanina - kako slijedi:

- Večera koju je Isus imao sa svojim učenicima na Veliki četvrtak, nazvana Posljednja večera, nije bila prerana proslava Pashalne večere koju su Židovi svetkovali svake godine kao spomen na izlazak iz Egipatskog ropstva. Isus na toj Posljednjoj večeri izričito traži od svojih učenika da obnavljaju spomen na sve što je On te večeri učinio. Iako taj spomen na sve što je učinio, nije obično sjećanje, nego ponavljanje onoga što je učinio s istim njegovim učinkom. Kruh postaje Isusovo Tijelo, a vino njegova Krv.

Isus tada govori o svom Tijelu koje se predaje za spasenje ljudi i o svojoj Krvi koja se prolijeva za ljudsko otkupljenje. Isus tako naviješta svoju smrt, ali istovremeno naviješta i svoje uskrsnuće, naviješta svoju pobjedu nad smrću i novi život. Euharistija je slavlje jedinstva i znak novoga saveza. To je ono što i mi slavimo kod svake svete mise. Iza pretvorbe svi govorimo usklik: "Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo".

Sveti Ivan evanđelist donosi dva važna događaja iz dvorane Posljednje večere, a to su Isusova nova zapovijed ljubavi i Isusovo pranje nogu učenicima.

Isus je tada svojim učenicima naredio da moraju ljubiti jedni druge onako kao što je on njih ljubio. Kako ih je Isus ljubio, oni su to dobro vidjeli i iskusili i zato svoju ljubav moraju trajno uspoređivati s Isusovom. To je izuzetno važno jer uvijek postoji opasnost da se ljubav deformira i pretvori u egoizam, u interes, u ljubav prema samima sebi. Ljubav mora biti vidljiva u djelima ljubavi. Isusovo pranje nogu učenicima simboličan je čin s konkretnom porukom. Isusov učenik mora biti onaj koji će služiti sestrama i braći i voditi iskrenu brigu za njih. Donoseći ove dvije važne poruke iz dvorane Posljednje večere, evanđelist Ivan želi kršćanima svratiti pozornost da nema valjane i plodne euharistije bez ljubavi i služenja drugima. Kada apostol Pavao upozorava kršćane na opasnost nedostojnog primanja Isusovog Tijela i Krvi misli, prije svega, na kršćane koji pristupaju pričesti, ali se u konkretnom životu ne daruju drugima, ne žrtvuju se i ne služe potrebitima. To znači da beskorisno primaju pričest jer po njoj ne primaju Isusove osjećaje za potrebe ljudi.

Današnje evanđelje po Luki, prikazuje Isusa koji se, dok naviješta Radosnu vijest, istovremeno brine za ljude i njihove egzistencijalne potrebe. Evanđelist naglašava da Isus naviješta kraljevstvo Božje i ozdravlja sve koji su bili bolesni. Isus je cijeli dan propovijedao i primijetio da su ljudi koji ga slušaju gladni, ali nije htio intervenirati jer je čekao da to primijete i učenici. Učenici to primjećuju i govore Isusu: "Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju." Prijedlog učenika je, ljudski govoreći, mudar, ali to je samo ljudska mudrost koja ništa ne rješava. Naime, prijedlog učenika je više u smislu da sebe rasterete odgovornosti ili neugodnosti.
Oni ne razmišljaju da se ovdje radi o narodu koji je, većim dijelom, vrlo siromašan. Od čega će oni kupiti hranu i gdje bi mogli prenoćiti? Isus je svjestan da učenici ne mogu svojim snagama riješiti problem, ali ne odobrava način na koji ga učenici žele riješiti. Isus bi htio da učenici pokažu sućut prema tom gladnom narodu i postave barem pitanje, može li se nešto za njih učiniti. A ne, da sve rješavaju na način: "Idite i snađite se!" Zato Isus odlučno reagira: "Podajte im vi jesti!" Isus želi da učenici malo zastanu, stave se u situaciju tih ljudi i razmisle mogu li za njih nešto učiniti, a ne samo da ih hladno pošalju neka se sami snalaze, kako znaju. Učenici odgovaraju Isusu: "Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe". Drugim riječima to znači: 'Mi imamo nešto hrane, ali to ni za nas nije dovoljno.' Potom imamo i drugi dio njihovog odgovora koji je doista ironičan: "Ili da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod?" Znaju da je to nemoguće. Evanđelist naglašava da je samo muškaraca bilo oko pet tisuća. Gdje bi oni mogli kupiti hrane za sve? Kako bi tu hranu dovezli? Čime bi to platili jer ne vjerujem da im je kasa bila puna.

Isus sve ovo dobro zna, ali žao mu je da učenike situacija gladnog naroda ne smeta. Iznenađen je što učenici nisu njega pitali kako pomoći narodu, jer toliko je s njima da su imali prilike vidjeti Isusove božanske moći i čuda. Zašto napokon, ne shvate da Isus može riješiti svaki problem. Njihovo povjerenje u Isusa još je na niskoj razini. Isus ne ulazi u diskusiju s njima nego im samo veli da ljude posjedaju po skupinama kako bi ih se lakše moglo poslužiti. On potom umnaža kruh i ribe i svjesno daje učenicima da poslužuju mnoštvo. Ne traži volontere iz mnoštva nego želi da se učenici uče dijeliti i darivati. To im je pouka. Čovjek postaje darežljiv praksom, a ne teorijom. Isus želi da mi budemo milosrdni kao što je Otac naš milosrdan.

Evanđelist Luka zabilježio je Isusove riječi: "Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti." (Lk 6, 37-38). Čovjek se ispunjava i postaje bogatiji dajući. Zato u Svetom pismu nalazimo tvrdnju da je blaženije davati nego primati, Davanje je znak velikog srca i bogate nutrine. Evanđelist ne navodi kakva je poslije bila reakcija učenika. Jesu li su postali malo svjesniji tko je Isus? Je li im je poraslo pouzdanje u njega?"

Biskup je propovijed završio riječima: "Draga braćo i sestre! Mi smo danas ti Isusovi učenici. Isus nas okuplja na euharistiju na kojoj nas hrani kruhom s neba, sa svojim tijelom i krvlju. I mi se trebamo zapitati, ulaze li po toj nebeskoj hrani u nas Isusovi osjećaji za Boga i čovjeka? Euharistija nam je darovana kao snaga i lijek na našem životnom putu. Isus želi po nama biti snaga i lijek mnogima koji su umorni i opterećeni. Takve je pozvao k sebi s obećanjem da će ih on odmoriti. On to želi činiti danas po svojim učenicima, a to smo mi.

Nećemo biti u mogućnosti nahraniti pet tisuća ljudi, ali ćemo možda, moći nahraniti jednoga. Nije uvijek to i najvažnija pomoć koju možemo pružiti. Nekada može biti važan i dovoljan jedan iskren osmijeh, jedna lijepa riječ, neka mala gesta pozornosti, neka sitna usluga, jedno sućutno pitanje: 'Kako ti je?' Nema nikoga tko ne bi mogao dati nešto od ovoga. Po takvim darivanjima prepoznat će nas kao Isusove učenike, a Isus će po nama biti prepoznat kao ljubav i dobrota. Amen."

Prije završnog misnog blagoslova, krenula je tijelovska procesija središtem grada. Na početku je bio križ te baldahin koji su nosili vatrogasci. Nakon biskupa i svećenika bili su ministranti, katedralni pjevački zbor pod ravnanjem Nikole Perišića, prvopričesnici u bijelim haljinama s košaricama cvjetnih latica koje su prosipali ispred Presvetog. Bili su tu i krizmanici i ostala školska djeca, mnogo vjernika, gospićka garda "Vukovi", puhački gradski orkestar.
Tijelovska procesija zaustavljala se na četiri postaje koje označuju: euharistiju kao trajnu prisutnost Kristovu; euharistiju kao Kristov i naš Vazam; euharistiju kao žrtvu i euharistiju kao gozbu. Na svakoj postaji čitao se odlomak iz Evanđelja i novozavjetnih poslanica te prošnje.

Kad su se svi vratili u katedralu, otpjevali su himan Tebe Boga hvalimo za čudesnu i beskrajnu ljubav Božju i završili blagoslovom s Presvetim.

Gospićko-senjska biskupija

IMENOVANJA I RAZRJEŠENJA SVEĆENIKA

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. lipnja 2022. u 12 sati

GOSPIĆ - Danas smo iz Ordinarijata Gospićko-senjske biskupije dobili priopćenje da je Odlukom gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića došlo je do novih imenovanja, premještaja i razrješenja u Gospićko-senjskoj biskupiji.

Mons. mr. Tomislav Šporčić razriješen je službe župnika župe Presvetog Trojstva u Otočcu i excurrendo upravitelja župe Sv. Mihovila u Dabru te se umirovljuje (237/2022). Također, mons. Šporčić razriješen je i službe povjerenika za Pastoral obitelji i Pastoral Župnih-pastoralnih i Ekonomsko-financijskih vijeća Gospićko-senjske biskupije (222/2022).

Mons. Mile Pecić razriješen je službe župnika župe Presvetog Trojstva u Slunju i excurrendo upravitelja župe Sv. Duha u Hrvatskom Blagaju te se umirovljuje (238/2022). Također, mons. Pecić razriješen je i službe povjerenika za Pastoral medija Gospićko-senjske biskupije (223/2022).

Vlč. Mile Rajković razriješen je službe župnika župe Sv. Ivana Krstitelja u Švici te se umirovljuje (239/2022).

Mons. Marinko Miličević razriješen je službe župnika katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću i excurrendo upravitelja župa Pohođenja BDM na Baškim Oštarijama i Sv. Martina, b. u Brušanima te se imenuje župnikom župe Presvetog Trojstva u Otočcu i excurrendo upraviteljem župa Sv. Ivan Krstitelja u Švici i Sv. Mihovila u Dabru (240/2022). Također, mons. Miličević imenovan je povjerenikom za Pastoral obitelji Gospićko-senjske biskupije (225/2022).

Vlč. Anđelko Kaćunko razriješen je službe župnog vikara katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću te je imenovan župnim vikarom župe Presvetog Trojstva u Otočcu, Sv. Ivana Krstitelja u Švici i Sv. Mihovila u Dabru (241/2022).

Vlč. Stanko Smiljanić razriješen je službe župnog vikara katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću te je imenovan župnim vikarom župe Sv. Križa u Ogulinu (242/2022).

Preč. Nikola Turkalj razriješen je službe župnika župe Sv. Terezije Avilske u Bužimu te je imenovan upraviteljem Pastoralnog centra Baške Oštarije (243/2022).

Vlč. Herbert Berisha razriješen je službi excurrendo upravitelja župa Sv. Jakova, ap. u Bilaju i Sv. Petra i Pavla, ap. u Ličkom Ribniku te je imenovan excurrendo upraviteljem župa Pohođenja BDM na Baškim Oštarijama i Sv. Martina, b. u Brušanima (244/2022).

O. Anto Knežević, OCD, na prijedlog Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, imenovan je župnikom katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću (245/2022).

O. Domagoj Jelača, OCD, na prijedlog Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, imenovan je excurrendo upraviteljem župa Sv. Jakova, ap. u Bilaju i Sv. Petra i Pavla, ap. u Ličkom Ribniku te je imenovan i na službu župnog vikara katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću (246/2022).

O. Marko Maglić, OCD, na prijedlog Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, imenovan je župnim vikarom katedralne župe Navještenja BDM u Gospiću (247/2022).

Don Petar Belina, SDB, na prijedlog Hrvatske salezijanske provincije, razriješen je službe župnika župe BDM Majke Crkve na Plitvicama i excurrendo upravitelja župe Sv. Jelene Križarice u Rakovici (250/2022).

Don Stjepan Tribuljak, SDB, na prijedlog Hrvatske salezijanske provincije, razriješen je službe župnog vikara župe BDM Majke Crkve na Plitvicama (251/2022).

Vlč. Josip Tomljanović razriješen je službe župnika župe Uznesenja BDM u Brinju i excurrendo upravitelja župa Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i Sv. Ivana Krstitelja u Lipicama te je imenovan župnikom župe BDM Majke Crkve na Plitvicama i upraviteljem Pastoralnog centra "Plitvički Emaus" (252/2022). Također, vlč. Tomljanović imenovan je na dužnosti zamjenika ekonoma Gospićko-senjske biskupije (77/2022) i povjerenika za Pastoral ministranata Gospićko-senjske biskupije (221/2022).

Vlč. Goran Antunović razriješen je službe župnika župe Sv. Ane u Plaškom i excurrendo upravitelja župe Sv. Ivana Nepomuka u Saborskom te je imenovan župnikom župe Uznesenja BDM u Brinju i excurrendo upraviteljem župa Sv. Antuna Padovanskog u Letincu i Sv. Ivana Krstitelja u Lipicama (253/2022).

Vlč. Bruno Lovaković razriješen je službe župnog vikara župe Sv. Križa u Ogulinu te je imenovan župnikom župe Sv. Ane u Plaškom i excurrendo upraviteljem župe Sv. Ivana Nepomuka u Saborskom (257/2022).

Vlč. Nikola Prša razriješen je službe privremenog upravitelja župe Sv. Jurja, mč. u Zagorju (258/2022).

Vlč. Mario Vazgeč razriješen je službe excurrendo upravitelja župe Uzašašća Isusova u Cerovniku te je imenovan excurrendo upraviteljem župa Sv. Jurja, mč. u Zagorju i župe Presvetog Trojstva u Modrušu (259/2022). Također, vlč. Vazgeč razriješen je dužnosti zamjenika ekonoma Gospićko-senjske biskupije (57/2022).

Preč. dr. Željko Blagus imenovan je excurrendo upraviteljem župe Uzašašća Isusova u Cerovniku (260/2022).

Vlč. Dino Rupčić imenovan je excurrendo upraviteljem župe Sv. Jelene Križarice u Rakovici (261/2022).

Vlč. Šimo Božić razriješen je službe župnika župe Sv. Nikole, b. u Cvitoviću i excurrendo upravitelja župe Sv. Jurja, mč. u Lađevcu te je imenovan župnikom župe Presvetog Trojstva u Slunju i excurrendo upraviteljem župe Sv. Duha u Hrvatskom Blagaju (262/2022).

Vlč. Ivica Tolla imenovan je excurrendo upraviteljem župa Sv. Nikole, b. u Cvitoviću i Sv. Jurja, mč. u Lađevcu (263/2022).
Vlč. Mišel Grgurić razriješen je službe povjerenika za Pastoral ministranata Gospićko-senjske biskupije te je imenovan povjerenikom za Pastoral medija Gospićko-senjske biskupije (220/2022).

Mons. Mile Čančar imenovan je povjerenikom za Pastoral Župnih-pastoralnih i Ekonomsko-financijskih vijeća Gospićko-senjske biskupije (224/2022).
Biskupski ordinarijat Gospić


Gospić

VAZMENO BDIJENJE

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. travnja 2022. u 9.15 sati

Piše:s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Sinoć, na Veliku Subotu u gospićkoj katedrali na Vazmeno bdijenje počelo u 21 sat, a predvodio ga je gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić, u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem i generalnim vikarom i župnikom mons. Marinkom Miličevićem. Asistirali su pustinjak Marinko Klaić i bogoslov Marko Butković, posluživali su ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Počelo je blagoslovom ognja kraj katedrale na kome je, nakon blagoslova upaljena uskrsna svijeća koja označava uskrslog Krista, a zatim je procesija krenula u katedralu koja je u mraku. Na uskrsnoj svijeći vjernici su upalili svoje svijeće i slijedio je svečani hvalospjev -"EXULTET" u kojem se poziva nebo, zemlju i svu Crkvu da se raduju ove noći kad se "nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje". Pjevao ga je župnik Miličević. Slijedila su biblijska čitanja iz starozavjetne i novozavjetne povijesti spasenja i svečana sv. misa uskrsnuća.
Biskup Križić održao je sljedeću propovijed koju je vrijedno čuti i pročitati:
"Velika subota dan je tišine i šutnje, dan koji zahtijeva meditaciju, jer je to dan tame Boga, odnosno, skrivenosti Boga. U drevnoj homiliji na Veliku subotu čitamo: 'Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.'

Ovo je dan tame za razočaranu Isusovu prvu zajednicu koja je ostala bez nade nakon što je na križu umro i u grob sahranjen onaj od koga su puno očekivali. Isusovi učenici su u strahu, zaključani u nekoj kući, i ne znaju što oni zapravo, u toj kući čekaju. Nemaju nikakvih nada i očekivanja, ali im se teško vratiti nekom novom početku. Ili je možda, u njima postojala neka tajanstvena sila koja ih je prisiljavala da čekaju, koja je u njima još čuvala djelić nade koju tjelesnim osjetilima nisu mogli nazrijeti? Vjerojatno su se u sebi teško borili između otići i ostati. Nije lako dugo živjeti u tami! Itekako je teško kada se velika očekivanja pretvore u velika razočaranja! Teško je, dakako, biti u patnji bez ikakvih znakova Božje blizine! Kako je teško ostati bez nade!

Dvojica učenika na putu u Emaus, kojima uskrsli Isus dolazi u susret a oni ga nisu prepoznali, tom neznancu iskreno priznaju kako su se oni nadali da je Isus onaj koji će osloboditi narod. Imali su velike nade koje su sada postale samo ruševina. Zato napuštaju Jeruzalem i vraćaju se prijašnjem životu. Teški kamen navaljen na Isusov grob bio im je poruka da je tu kraj svih njihovih nadanja.
Svi mi smo u svom životu imali oblike Velike subote, oblike životnih tama kada nam se činilo da nema nikakvog izlaza. Tada nam se život lako ispunio očajem i tjeskobom. Pored toga, postoji i jedna velika tama s kojom se svatko od ljudi jednom mora susresti, a to je tama i sjena smrti koje su nadvijene nad životom svakog čovjeka. Velika subota je i dan u koji smo pozvani razmišljati o tami smrti, odnosno o prihvaćanju smrti u našem životu. Smrt ne smijemo prihvaćati u tami nekog fatalizma, nego u svijetlu nade, u svijetlu uskrsnuća. Da nema Uskrsa, da nema uskrsnuća, tama bi posve ovladala našim životom i živjeli bismo bez nade, bez smisla. Stoga je Uskrs odgovor na sva čovjekova pitanja. U Uskrsu i patnja i Veliki petak, pa i sama smrt dobivaju svoj smisao.

Obredi u ovom vazmenom bdijenju puni su simbolike. Kao što ste mogli vidjeti na početku, sva su svijetla u crkvi bila ugašena. To je simbolika tame današnjeg dana, ali i tama u našem ljudskom životu. U toj tami pali se oganj, simbol Duha Svetoga, simbol unutarnje vatre koja jedina može rasvijetliti naše životne tame koje napadaju vjeru i nadu. Zato smo na tom ognju zapalili uskrsnu svijeću, simbol uskrslog Krista, od koje smo onda zapalili naše svijeće s molitvom da nas svijetlo uskrslog Krista prati trajno na našem životnom putu, da nam ga nikada ne uzmanjka u tamama koje su u životu neizbježne.

Vazmeno bdijenje je u ovaj dan simbol iščekivanja Gospodinovog povratka. Mi znamo ono što prvi učenici nisu znali, da je Gospodin uskrsnuo i zato je naše bdijenje, naše iščekivanje prožeto radošću. Bdijenje Velike subote je, od samih početaka Crkve, nazvano 'majkom svih bdijenja'. To je noć bdijenja u čast uskrslom Gospodinu i njegovoj pobjedi nad smrću. Tako su i Izraelci slavili svoje oslobođenje iz sužanjstva. U Knjizi Izlaska čitamo: 'Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svim Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdijenja u čast Jahvi' (12,42). Nakon tame Velike subote dolazi svijetlo Uskrsa. Nakon šutnje koja je ovijala Isusov grob na Veliku subotu, evo se iz groba čuje jaki glas koji viče prvim posjetiteljima groba u nedjeljno jutro: 'Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio.'

Ni učenicima, ni ženama koje su prve vidjele prazan grob, nije bilo lako povjerovati. I dok žene prenose učenicima sve ono što su doživjele na grobu, evanđelist veli da se sve to učenicima činilo kao tlapnja te izričito kaže da im učenici nisu vjerovali. Spominje se Petar koji, nakon što je sve čuo, trči k Isusovom grobu da sam provjeri informacije koje je dobio. I vidi sve onako kako su ispripovjedile žene, ali ne piše da je povjerovao, nego samo da se čudio onome što je vidio. Petar, kao i drugi učenici, nije povjerovao kada je vidio prazan grob, nego tek onda kada se susreo s Uskrslim. Može se reći da ni Petar, ni učenici, nisu povjerovali čak niti prvom Isusovom ukazanju, nego tek nakon puno Isusovih ukazanja.

Koliko god su gledali uskrslog Isusa, koliko god su ga mogli opipati, s njim razgovarati, uvijek je u njima ostajao dio sumnje je li to istina ili neka vrsta tlapnje. Ne treba se tomu čuditi. Učenici se nikada nisu susreli s nekom uskrslom osobom, a i sama vjera u uskrsnuće u tom vremenu bila je još na jako klimavim nogama. Pored toga, imaju pred očima sliku Isusovog teškog stradanja, sliku njegovog na križu izmrcvarenog tijela, a sve te slike su još svježe, i zato nije bilo lako vjerovati da je to živi Isus. Zbog toga apostol Toma želi vidjeti sve ožiljke patnje na njegovom tijelu i tek tada povjeruje.

Jednom, kada je Isusu uspjelo u njima razbiti svaku sumnju, oni se više nisu bojali svjedočiti Isusovo uskrsnuće i za njega dati svoj život, podnoseći najrazličitija mučeništva. To nije bio problem ni kasnije za mnoge druge kršćane koji nisu upoznali povijesnog Isusa, ali su ga uskrslog duboko doživjeli u svojoj nutrini, u svome srcu, i to im je dalo snagu za mučeništvo. Iskusili su istinitost riječi koje je Uskrsli rekao učenicima: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.' S ovim je započeo jedan novi dan kojemu sunce nikada neće zaći. Amen", završio je biskup Zdenko.

Nakon propovijedi slijedio je blagoslov krsne vode i obnova krsnih obećanja. Biskup je blagoslovljenom krsnom vodom poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavljeno je euharistijsko slavlje kojim se gospićka Crkva pridružila proslavi Kristovog uskrsnuća.

Na kraju župnik Miličević zahvalio je biskupu za predvođenje večerašnjeg Vazmenog bdijenja i svih slavlja u Velikom tjednu na kojima nam je dao duhovnu hranu posebno u propovijedima i čestitao mu svetkovinu Uskrsa.
Biskup je nakon toga vjernicima blagoslovio hranu, podijelio svečani blagoslov, uzvratio uskrsnu čestitku župniku i čestitao Uskrs prisutnima, a po njima uputio je čestitke odsutnima, posebno bolesnicima.

UZ blagdan Uskrsa

VELIKI PETAK U GOSPIĆKOJ PRVOSTOLNICI

 
 
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. travnja 2022. u 23.45 sati

Piše:s. Robertina Medven

GOSPIĆ - Danas na Veliki petak predvečer gospićku katedralu ispunilo je mnoštvo vjernika. Obrede je predvodio gospićko-senjski biskup mons. mr. Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, generalnim vikarom i župnikom Marinkom Miličevićem, župnim vikarom Stankom Smiljanićem, uz asistenciju pustinjaka Marinka Klaića i bogoslova Marka Butkovića. Posluživali su ministranti. Nakon prostiranja biskupa i svećenika pred oltarom u tihoj molitvi slijedila su čitanja iz Knjige proroka Izaije i iz Poslanice Hebrejima. Potom se čitala Muka Gospodina našega Isusa Krista, po ulogama. Prigodne psalme i pjesme pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Biskup je na početku propovijedi rekao, da je "Veliki petak dan u kojem je čovjekov grijeh dosegnuo vrhunac razapinjanjem Sina Božjega na križ" i nastavio: "U taj isti dan Isus moli Oca da ljudima oprosti jer ne znaju što čine. Je li čovjekov grijeh više posljedica neznanja ili zloće? Odgovor ostavimo Bogu. Isus se za ovaj dan pripremao od početka svog javnog djelovanja. Naziva ga svojim časom, s naglaskom da je zbog toga došao. I pored sveg spremanja na svoju muku i smrt, nije mogao potpuno pobijediti strah i tjeskobu, jer bio je čovjek kao i mi.

Kada je majka sinova Zebedejevih tražila od Isusa posebna mjesta za svoje sinove u njegovom kraljevstvu, On im postavlja pitanje: "Možete li piti kalež koji ću ja piti?" Isus se ovdje pokazuje kao onaj koji s mirom i vedrinom prihvaća kalež iz Božje ruke, spreman ga prikazati za spasenje ljudi. Međutim, nešto kasnije u Getsemaniju moli Oca da ga mimoiđe ovaj kalež. I tu jasno vidimo kako je Isus samo jedan od nas: kada je kalež još daleko, prihvaća ga mirno i vedro, ali kada dođe sasvim blizu ponaša se malo drukčije.

Petar želi skrenuti Isusa s puta muke, ali Isus reagira odlučno i kori ga jer to nije u skladu s voljom Božjom. Međutim, kada se patnja približila, zavapio je: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež" (Mt 26,39)… (Znamo iz iskustva: ako mlađu osobu pitamo boji li se smrti, odgovor je uvijek odvažan: "Ne bojim". Ali ako to pitamo čovjeka koji je po godinama ili bolesti bliže smrti, njegov odgovor je drukčiji). Petar, dok je bio na sigurnom, izjavljuje da je spreman za Isusa dati život, a kada je nastala teška situacija bježi i da bi sebe spasio čak izjavljuje kako on Isusa uopće ne poznaje, s njim nema ništa. Vidimo da se boji patnje! Ne treba se tome čuditi. U strahu djeluju više instinkti negoli razum.

Dok se Isus krvlju znojio, učenici spavaju. Kada su se probudili, pobjegli su brzo. Istina, učenike pobjeđuje strah, ali ni Isusov strah nije manji, nego još veći. Kao i učenici i Isus bi najradije pobjegao, ali On ostaje. U čemu je razlika? Razlika je samo u ovome: dok je Isus bdio i molio, učenici su spavali. Ovo nije neznatna razlika. Kakva je Isusova molitva u tim najtežim trenutcima njegovog života? O tome nam govori odlomak iz Poslanice Hebrejima koji smo čuli u drugom čitanju. Tu se navodi da je Isus "prikazivao molitve i prošnje sa silnim vapajima i suzama Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti" (5,7). Uočavamo da je Isusovo ponašanje u teškoj patnji jednako našem. Njegova tjeskoba i molitva su posve ljudske, naše. Strah od patnje i smrti isti je kao i naš. Isus u tom momentu Bogu upućuje molitvu s "jakim vapajima i sa suzama". To nije molitva za spas svijeta i njegovu tjeskobu nisu izazvali ljudski grijesi. Isus, zahvaćen jakim strahom, moli za sebe. On je čovjek kao i mi i bori se sa svojim ljudskim snagama. Pokazuje nam kako pred Bogom smijemo biti ono što jesmo. Smijemo pokazati svoj strah, svoju krhkost, svoju tjeskobu i paniku. Nema potrebe pred Bogom skrivati svoju istinu i glumiti neke izmišljene junake iz romana.

Isus, kako navode evanđelisti Matej i Marko, i umire s vapajem, s jakim krikom (Mk 15,37; Mt 27,50). Isus ne umire kao nekakav heroj iz priča i legendi, nego kao običan čovjek. Tako je i živio. Nije se ponašao kao neki nadčovjek koji nema sličnosti s običnim ljudima, nego kao jedan od nas. Takav je bio cijelog života. Luka navodi da je plakao promatrajući Jeruzalem i njegovu skoru katastrofu (19,41). Ivan bilježi da je zaplakao za umrlim Lazarom (11,33). Marko izvješćuje da ga je pred muku spopao "užas i tjeskoba" (14,34). Često ga evanđelisti predstavljaju ganutim pred ljudskim patnjama. Kao čovjek, Isus ima ljudske osjećaje i ne trebamo se čuditi što je znao drhtati i plakati. Pisac Poslanice Hebrejima izričito piše da se Isus moli s jakim vapajima i suzama "onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, i bi uslišan zbog svoje predanosti" (5,7). Isus moli jer duboko vjeruje da ga Bog može spasiti od smrti. Da to ne vjeruje, molitva ne bi imala smisla. Međutim, zbunjuje tvrdnja svetog pisca da Isus "bi uslišan zbog svoje predanosti". Kako je bio uslišan kad je završio na križu?

Ovdje treba istaknuti da je Isus cijelog svog života molio i želio samo jedno: vršiti volju Božju. Bez obzira je li se volja Božja podudarala s ljudskom naravi ili joj bila suprotna. On izjavljuje da je njegova hrana vršiti volju Očevu (Iv 4,34) i nije došao vršiti svoju volju nego onoga koji ga je poslao (Iv 5,30; 6,38). Ispuniti volju Božju: bila je Isusova najdublja želja, za to je najviše molio. I bio je uslišan: ispunio je volju Božju do kraja. Zato je mogao reći prije posljednjeg daha: "Svršeno je!" (Iv 19,30). Sve je izvršio onako kako je Bog htio. Tada je mogao mirno umrijeti. Evanđelist piše: "nakloni glavu i predade duh" (Iv 19,30).

Još jedan važan detalj donosi Poslanica Hebrejima kada veli da Isus "iz onoga što propati iskustveno nauči poslušnost" (5,8). Poruka je vrlo jasna: čovjek najviše nauči u patnji. Mnoge važne životne stvari ne mogu se naučiti ni od jednog učitelja, niti iz jedne knjige, nego samo iz iskustva osobnog života. Stoga je važno znati meditirati događaje iz svog života i izvlačiti iz njih važne životne poruke! Isus je patnju pretvorio u iskustvo, u blagoslov. U patnjama se najčešće susreće Boga zato što Bog želi biti blizu čovjeku koji pati. Isus je u patnji najbolje shvatio što je i što može čovjek sa svojim snagama. Ima iskustvo svega što pripada čovjeku. Ali iskustveno zna i to da se samo molitvom može naći snaga, smirenost i pouzdanje u stresnim životnim situacijama.

Isusovo pouzdanje u Boga mogli su svi uočiti za vrijeme njegovog javnog djelovanja. I neprijatelji njegovi to dobro znaju. I u trenutku dok on visi na križu oni ga ismijavaju govoreći: "Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'" (Mt 27,43). Kako su užasne ove đavolske poruge! S njima se želi poručiti svima: "Ovako prolaze oni koji se uzdaju u Boga."

Ni danas nije rijetkost čuti slične riječi. Kada neko zlo pogodi osobe koje se mole, koje redovito idu u crkvu na euharistiju i sakramente, začuju se glasovi koji poručuju: "Kakve koristi su imali računajući s Bogom, pouzdavajući se u njega? Kakva korist od njihovih molitava i obilaženja oltara?" Kako je teško podnijeti ove demonske glasove! Kako lako mogu uzdrmati vjeru!

Isus je tijekom svog djelovanja i svojih kateheza puno puta ponavljao narodu da Bogu nije ništa nemoguće, zato i u najtežim situacijama trebaju staviti svoje pouzdanje u njega. Kada je govorio o učinkovitosti molitve, naglasio je kako molitva ima takvu snagu da s njom mogu i brda premještati (Mk 11,22-24), a evo sada on iskreno moli da ga mimoiđe ovaj kalež, i čini se kao da nije uslišan, kao da se njegova molitva odbija o zid Božjeg ignoriranja i njegove šutnje. Djeluje zbunjujuće: Zašto Bog, kao otac, ne zaštiti svoje dijete od patnje i smrti, a to može učiniti? Istina je da u situacijama patnje prvo, instinktivno, čovjek moli da ga patnja mimoiđe. I Isus je pravi čovjek, u svemu kao i ostali ljudi. Čovjeku nije uvijek Božji plan jasan, pa onda lako pomisli da su druga rješenja puno bolja. I tada, pun tjeskobe, traži Boga da mijenja svoj plan. To je puno lakše negoli postati svjesni da bismo mi trebali promijeniti naš plan.

Evanđelist ništa ne skriva. Izričito veli da je i sam Isus "zapao u strah i tjeskobu" (Mk 14,34). Zanimljivo je, kako se u cijelom Novom zavjetu molitva tjeskobe spominje samo u ovom slučaju. Kao da ju je samo Isus iskusio i tako u svoju molitvu uključio tjeskobe svih ljudi. Uzeo je tjeskobe tolikih koji su se u svojoj muci osjetili sami i napušteni, u tami u kojoj se ne nazire nikakav izlaz.
Unatoč svemu Isus je, koliko god instinktivno želio neko drugo rješenje za svoj slučaj, snagom pouzdanja u Boga mogao nadodati: "Ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!" ( Lk 22,42). Isus se ne predaje Božjoj volji beznadno, nego duboko svjestan da će sve što Bog želi biti najbolje za njega, iako se to ljudskim osjetilima ne nazire. Dogodi se često u našem životu da se poslužimo ovim Isusovim riječima te i sami govorimo: "Neka bude volja Božja", ali to ne bude u obliku povjerenja u Boga, nego više iz nekog fatalizma: kao da kažemo: "Nek' bude volja Božja kad ne može nikako drukčije." To onda i nije prava molitva pouzdanja."

Biskup je propovijed završio iznoseći činjenicu da se "Isus nije pokajao što je prihvaćao volju Božju. Nikada se zbog toga nitko nije pokajao, iako je volja Božja nekada bila jako zahtjevna i ljudskom umu teško razumljiva. Bez muke i smrti ne bi bilo uskrsnuća. Bez uskrsnuća ljudski život ne nalazi smisao. Molimo Gospodina da i mi, poput Isusa, budemo sposobni Bogu reći "budi volja tvoja" bez obzira kako teške bile situacije u kojima se nalazimo. Vršiti volju Božju jamstvo je života, kako ovoga na zemlji tako i onog vječnog. Amen."

Nakon homilije slijedila je Sveopća molitva koja uključuje deset molitvenih nakana i nakon toga Klanjanje križu. Obredi Velikog petka završili su sv. pričešću. Nakon pričesti vjernici su odlazili u šutnji, ali punog srca ljubavi i zahvalnosti Isusu koji nam je, suočivši se s mukom i smrću, zaslužio milost spasenja i otkupljenja.

PRIPREMA SINODE

ČETVRTA SJEDNICA

U Ličkom osiku održana je četvrta sjednica za pripremu Sinode.

Rukovodstvo današnje sjednice u Ličkom Osiku
Rukovodstvo današnje sjednice u Ličkom Osiku
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. veljače 2022. u 20.30 sati

PIŠE: s. Robertina Medven
Snimila: Lucija Starčević

LIČKI OSIK - Četvrta sjednica Biskupijske sinode Gospićko-senjske biskupije održana u Pastoralnom centru osičke župe. Rad sjednice otvorio je, s uvodnom molitvom, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić.

Pozdravio je prisutne i predao riječ mons. Marinku Miličeviću koji je, u ime Povjerenstva za Biskupijsku sinodu, predstavio dnevni red. Do sada je obrađeno pet pitanja i na redu je 6. točka pitanja.

Nju je izložio župnik župe Sv. Jurja mučenika u Gračacu fra Ivan Šimunac. Budući da uz Gračac upravlja i župama Sv. Rok i Sv. Mihovil u Lovincu organizirao je dva susreta župnih pastoralnih vijeća ovih župa na temu "O dijalogu u crkvi i društvu", kako je predloženo u dokumentima za Sinodu što je i prihvaćeno jer su se sudionici sjednice složili s početnim polazištem ove točke, da dijalog iziskuje ustrajnost i strpljivost, ali isto tako omogućuje međusobno razumijevanje.

- Ovdje na ovim prostorima trebali bismo se okupljati na dijalog katolici i pravoslavci iza kojih su povijesni krvavi sukobi koji to sprječavaju. Ujedno postoji problem što druga strana ne želi otvoreno razgovarati. Ipak, pronašli smo mjesto gdje je dijalog moguć. On se provodi na radnim mjestima, kao i između roditelja djece koja pohađaju isti razred. Manjak u takvim susretima je nepoznavanje vjere i života po vjeri, npr. pravoslavci mnogi nisu kršteni, ali smatraju se pravoslavcima jer pravoslavlje izjednačuju sa srpstvom. Dijalog koče i određeni događaji u društvu koji se direktno ne tiču vjere, npr. izbori stvaraju podijeljene tabore. - istakao je fra Šimunac i nastavio:
- Dijalog s muslimanima priječi isključivost. Tu je i problem migranata. Kako promičemo suradnju sa susjednim biskupijama, redovničkim zajednicama na našem području, udrugama, pokretima laika itd.?
U raspravi postignuta je suglasnost bi naglasak trebalo staviti na vjernike u Crkvi koji se prvi međusobno dijele i zatvaraju jedni od drugih. Podijeljenost sprječava istinske svjedoke Radosne vijesti drugima i drukčijima. Kako Crkva vodi dijalog i uči od drugih društvenih instanci; svijeta politike, ekonomije, kulture, civilnog društva, siromašnih…?

Politika utječe na i na svećenike i na laike - i stvara podjele. Živa rasprava zaključena je naglašavanjem da Crkva u civilnom društvu treba pronalaziti prostore za svoje poruke. Vjernici ne mogu samo čekati da im ljudi dođu u crkvu, nego trebaju izaći među njih i biti s njima kad se bore za svoja prava.

O pitanjima pod točkom 7. o dijalogu među kršćanima različitih vjeroispovijesti, ujedinjenih jednim krštenjem izvijestio je župnik Sv. Ane Plaški i župe Sv. Ivan Nepomuk Saborsko vlč. Goran Antunović.
- Pokolj u Saborskom bio je ratni zločin koji su Srbi počinili nad Hrvatima i tu je teško govoriti o bilo kakvom dijalogu. Isto tako u Plaškom kamo su izbjegli Hrvati iz Banja Luke pred Srbima, što reći? Utješno je da naš narod ima vjeru i tu je njegova snaga. Rekao je vlč. Antunović.

Osička rasprava mogla bi se svesti na slijedeći zaključak:
- Dok se čovjek ne sredi sam u sebi, u svojoj nutrini, neće moći uspostaviti mir s drugima. Samo osobe koje žive u Božjem svijetlu mogu izbjeći tamu. Učenik ne smije ići drugim putom nego onim kojim je Učitelj išao.