Tri pjesme

Mande Šikić-Matanović

licke-novine@licke-novine.hr
Gospić, 12. svibnja 2023. u 17.30 sati

Manda Šikić-Matanović

Rođena je 26. X. 1947. u Smiljanskom Polju kraj Gospića u obitelji Tome i Kate rođ. Serdar koja je imala sedmero djece. Nakon gradnje obiteljske kuće u Gospiću je završila Osnovnu školu, Pedagošku gimnaziju Branka Ognjenovića (1967) i na Pedagoškoj akademiji u Gospiću diplomirala hrvatski jezik.
Prve pjesme objavila je u školskom listu Polet  i lokalnom polumjesečniku Ličke novine, zatim u Modroj lasti Zagreb, u crkvenom glasilu Otočkog dekanata Vrilo u Otočcu i u Panonskom ljetopisu (2005., 2010., 2011., 2012. i 2013) koji je tiska u Gradišću u Austriji.
Za rada u Osnovnoj školi Luke Perkovića u Križpolju i Brinju bavila se istraživanjem brinjskog zavičajnog idioma. U sklopu nastave hrvatskog jezika, a u povodu Europske godine jezika (2002) članovi literarno-filološke grupe koju je vodila na školi zapisivali su zavičajne riječi kojima se služe i govore njihove bake, roditelji, pa i oni samo kad su u svojim domovima. Tako su nastali radovi Njegovanje zavičajnog idioma, Brinjski čakavski govor-razlikovna gramatika i Toponimi Brinjskog kraja od kojih su neki objavljeni u časopisu Jezik, Školskim novinama i Panonskom ljetopisu. Pjesma Jesen i ja objavljena je u Hrvatskoj čitanki za VIII. razred, Zagreb (2009) i u Likapediji, Gospić (2020). Pjesma Izlazim u polje rosno objavljena je u zbirci Velebit u hrvatskom pjesništvu, Matica hrvatska Gospić (2014).
Objavila je i zbirku pjesama Nježna svitanja (2006).
- Duboko je uživljajna u sve doživljeno. Nezaustavljivo je raspjevana i maštovito razigrana u svojim pjesmotvorima. – napisao je Krešimir Čvrljak u Predgovoru knjige.
- Svojim je poetskim izrazom na tragu lirike koja je izraz i odraz onih poetskih subjekata kojima je životni poziv trajan izazov i inspiracija da se, cesarićevski rečeno, "krikne stihom". Stoga cijela zbirka odiše svojevrsnom toplinom, vrlo dojmljivom, apsolutno prihvatljivom.- napisao je prof. Grga Rupčić u Pogovoru knjizi i u osvrtu u Školskim novinama.
Za poetsko stvaralaštvo dobila je priznanje Međunarodnog instituta za književnost.
U braku je s kolegom Antom Matanovićem, nastavnikom biologije i kemije i imaju sinove Nikolu i Danijela. Po umirovljenju preseljavaju u obiteljsku kuću u Gospiću.

I OPET JESEN

I opet jesen
S igrom lišća
Kapanjem kiše
I rzanjem vjetra.

I opet jesen
S večerima sjetnim
Na mome dlanu
U oku mom
Duboko u meni.

RUKE JESENI

Odavno jesen raširila ruke
I studen vjetar zanjihao trave,
Nosio niz polje rastužene zvuke,
Vlatima trave povijao glave

Suho je lišće palo na zemlju
DA ga ispiru jesenje kiše.
Jesen, jesen…
Kako li samo dolaskom svojim
Najljepše stihove piše.

Panonski ljetopis, Gradišće 2013., ur. Hajszan, Robert, str. 508.

PJESNIKU D. TADIJANOVIĆU

Hvala ti pjesniče dragi
za Rastušje i Glogovicu što šumi,
za žuta polja žitna,
za djetinjstva komadić Tvoga
što u stihu tinja pa gori.
Za želju za ponovnim susretom
Ti hvala:
"Dogodine, ako bog da,
srest ćemo se opet."

Tvoje nam riječi ispuniše dušu
Jer Ti si vrelo što grgolji riječi.
U njima živiš, u njima traješ,
U njima mi smo vezani s Tobom
U lepezi usnulih boja, mirisnih lahora,
Žutih ravnica.

I kad Ti čvrsto stisnemo ruku
I pomilujemo blago Ti lice,
Čujemo mjesec kako se smije,
Gledamo Tvoje zlatne ravnice.

Hvala Ti za pregršt dobrote
Što dušu nam liječi,
Hvala Ti za vjernost duši riječi.

Dradutin Tadijanović-Tadija, s Mandom Šikić-Matanovićza jednih Tadijinih dana u kinu Korzo u Gospiću

Dvije pjesme Olge Ljuština

1.. lipnja 2022.

LIKO MOJA

Hej, vidi lepote, moj mili živote.
Lika lepa, najlepša na svetu,
pravi raj na zemlji, divim joj se dušom svojom, volim da je zovem mojom.

Koreni moji od tebe dolaze,
neće nikada da te zaborave.
Ponosim se tobom i tvojom lepotom,
mogu slobodno da te nazovem životom.

Niko sem tebe nema jezera Plitvicka, dodji svete ti da vidiš lepote ličkih sela.
Tu je stado ovaca, tu su koze, livade
prepune poljskog cveća, znaj da te u Lici samo sreća čeka.

Pored ravnih polja, tu su i doline,
dobri ljudi velikoga srca, domaćini pravi,
njima u životu ništa ne fali.

Imaju raj na zemlji, imam ga i ja u svom srcu i duši,
hej Liko, moju ljubav prema tebi ne može niko i ništa da uguši.

Ljuština Olga

Dete me pita

          Mila moja kći me pita gde je majko Lika.
Lika je u Hrvatskoj našoj, tamo su
koreni tvoji, za tebe neka samo ona postoji.

          Voli, poštuj i ceni poreklo svoje.
Tradiciju nastavi, da se ne zaboravi.
Sa kolena na koleno prenesi kulturu našu, običaje, voli svoje, to ti želi srce moje.

        Uči sutra decu svoju da znaju ko su, budi
ponosna i diči se Hrvatskom našom, uči ih da ljudi budu, da vole svoje i onda nema čega da se boje.

Tri stare pjesme iz

LIČKOG KALENDARA ZA 1960.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
9. PROSINCA 2020.u 12.15 sati

U jesen 2015. uz kavicu pao je dogovor s pjesnikom Antom Begićem-Bentom da mu objavim koju pjesmo. Dopao mi se njegov prijedlog i latio sam se posla. Međutim, već pune četre godine nije mi si javija nijedan pisac stihova, iako na Zbirku u nastajanju nemam nikakve uvjete. Malo mi je to čudno i prečudno, da ne rečem problematično, di je nesta elan pjesnika koji je stalno dizao elan čitateljima, jasno i čitateljkama i budio nadu u bolje sutra. Zato sam odlučija pripisati tri stare pisme iz Ličkog kalendara za 1960. godinu koga je uredio Branko Cvetković, a koji mi je on i nedavno posla iz Zagreba, pa pročitajte.

VOLIM

Pero Budak

MOTTO:
Volim vola široki rogova
I djevojku širokih kukova

Volim vola široki rogova,
I djevojku širokih kukova.
Volim pjesme, kolo i gajdaše,
Volim žene, djevojke i snaše.
Volim plave, garave i smeđe,
Volim ljubit usne grudi vjeđe.
Volim polja puna šarena cvijeta,
Volim sajam pun mladog svijeta.
Volim snaše namiguše mlade,
Volim cjelov kad ga se ukrade.
Volim berbe, žetve i kosidbe,
Volim ljubav, preljub i prosidbe.
Volim grožđe, vino uzavrelo,
Volim žito zlaćano sazrelo.
Volim šume pune hlada gusta,
Volim polja osunčana pusta.
Volim more i zelene strane,
Volim zimu, volim sunčane dane.
Volim šetat sjenovitom šumom,
Volim lunjat usijanim drumom.
Volim konje i volim jahače,
Volim srne, jelene trkače.
Volim sunce ljeti kada sije,
Volim buru zimi kada brije.
Volim živjet, život pun života
Sa tisuću njegovih ljepota.

LIRSKE MINIJATURE

Branko Cvetković

Sunčani jesenski dan
Odmara moje poglede
U daljini žuto treperi …Sunce posljednji put grije
Pred buru

**
Kad stiče ponoćni vlak
Na našu stanicu?
U tračnicama spavaju daljine …
Kad če sirene najaviti radost
U mome srcu
Vjetrovi su noćas listonoše …

**
U snijegu spava moja dolina.
Vjetar čitavu noć nad njom pjeva
Brišući staze.
Poslije ove pjesme ostao je samo vučji trag
Koji je obilazio tor.

**
Danas sam cijeli dan
među opalim lišćem
tražio oblik srca.

**
Budi me kucanje
Na prozoru.
U tami netko svjetiljke pali …
Osjećam da jesen pada s kišom.

ONDA SI NAJLJEPŠA LIKO

Ante Pešut

Kad proljeće dođe i kad se razliju vode
Tvoj polja i poljica s kamenom zbratimljenih.
Onda si najljepša Liko.

Najljepša si kad stotine mlinova i mlinčića
Na tvojim vodama milijune kapljica,
Popu bljedolikih cvjetova,
Pišu po zraku tvom,
Koji se tako lijepo diše.

Najljepša si kad proljeće dođe,
I nama ljeta i nema jeseni, i dođe zima.

Najljepša si onda, kad rodiš
Šesnaest ledenih gradova,
Staklenih gradova, bijelih gradova.

Najljepša si onda, kada velegrad rodiš
Tako lijep, tako velik, na Plitvicama

A lijepa si i kad ljeto dođe
I Petrovo i žege petrovačke.

I kad nema više Suvaje, Banice, Obsenice,
Potoka, Pile,
I toliko još malih voda malih rijeka.

I lijepa si Liku, kad lišće stabala tvojih
Umire i kad dođe Suvaja i Banica i Obesnica i Potoka i Pila,
Kad dođu male vode malih rijeka,
I kad velegrada nema više.

TRI PJESME
SLOBODANA MARTINA ŠIKIĆA

4. prosinca 2016. u 9:00 sati

Povremeno se bavio književnošću i novinarstvom radio je u Radio Zagrebu.

U svojoj kritici za emisiju Poezija naglas III. Umjetničkom programu Radio Zagreba Julije Derossi je za Pisme od vitra zaključio:
- Ovaj svojevrsni pjesnički brevijar o hrvatskim podvelebitskim vjetrima i njihovoj dubinskoj svezi s podvelebitskim čovjekom izvorno je, raznoliko i duhovito, uspjelo pjesničko ostvarenje darovita čovjeka.

Djela:
1. Bojni Pivac (pjesme), Kapucinski samostan Karlobag, 1996.
2. Ništa lakše (pjesme), Kapucinski samostan, Karlobag, 1997.
3. Burenje, Kapucinski samostan, Karlobag, 1998.
4. Pisme od vitra, pjesme i grafike), Matica hrvatska, Zadar, 2000.
5. Študij za trutove (satirički kompendij), Matica hrvatska, Zadar, 2003.
6. Sveto brdo, Matica hrvatska, Gospić, 2010.

Objavljujemo pjesme iz zbirke
Študij za trutove:

ZMIJSKA ŠKOLA

Upamtite pjesmu ovu,
dobro će vam doći, njene ćete gorke škole
oćutjeti moći.

S mukom zmija kožu smiče,
stara joj je tijesna,
kada nova sjajem bljesne,
opaka i bijesna.

Tko na časak smetne s uma
te naravi ćud,
nema kad ni pomisliti:
je l' pametan il' lud.

U zmijskome klupku vjeru
nitko naći neće,
pa nit same zlokobnice
nigda imat sreće.

Nek upamti pjesmu ovu,
dobro će mu doći;
tko je njene gorke škole
i sam mor'o proći.

ONI

Jesu li nas
prije osvojili,
izdali,
oslobodili
ili dobro prodali,
tako da smo ostali
kratkih rukava,
poderanih tura
i poderanih lakata …

Uvijek se
kasno pitamo:
TKO SU, A NE - GDJE SMO.

Već su nam bubnjići
popucali
pa ne čujemo
kako zvone:
Z a a a d u ž i l i  s m o  V a s !!!
Kao da slušamo One.

PALI S MARXA

ILITI RAJ BEZ PAKLA

Pali s Marxa
na zemlju
i ostali
živi,
ni za što
krivi.

Slave Boga što ih je čuvao.

Ludi ljudi
na ruke ih dočekali
i na ramenima
nose,
a sami prose.

Slave Boga što ih je čuvao.

Na Kapitalu
nauk
izučili:
Kako se mukte
uživa bez muke,
i bez kapitala
do bogatstva dođe,
a život
kroz raj prođe.

Slave Boga što ih je čuvao.

Tri pjesme

JOZEFINE LADA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. ožujka 2016. u 8.45 sati

30. siječnja 1949. u Daruvaru rođena hrvatska pjesnikinja Jozefina Lada. Od najranijeg djetinjstva pa sve do Domovinskog rata, do srpskog divljačkog nasrtaja u Vukovar 1991, živjela je u svom voljenom gradu Vukovaru. "Nestali" su joj muž i otac, a preživjela je mnoge dane patnje; zatočeništva i progonstva.
Počela je pisati relativno kasno, ali je plodna i vrsna pjesnikinja. Pjesme su joj uglavnom ljubavne tematike. U njima tematizira neprežaljena supruga, odišu tugom i sjetom, nepomirenošću s gubitkom i stalnom nadom u suprugov povratak.
Njen životopis je u WHI IS WHO U HRVATSKOJ Biografskoj enciklopediji vodećih žena i muškaraca Hrvatske

GRANA MASLINE

Ova grančica masline,
Što sam je donijela sa puta, Koji je za mene bio
Put provjere,
Možda je donijela  smirenje
U moj dom!?
Cvjetna nedjelja je bila
Skromna i puna nade,
Za mirnije sutra!
Možda je ona donijela
Blaženstvo za ovaj Uskrs,
Što je skoro za nama!
To smirenje duše i svjetlo,
Koje sam doživjela
U ovoj korizmi, su nešto,
Što nisam odavno doživjela!
To se naprosto može
Osjetiti i opipati!
To je stigao
Novi život,
Kao i svjetlo smirenja,
Ljubavi i sreće!

MIRIS TREŠANJA I DUNAVA

Trešnje cvjetaju.
Lasta donosi dodir, Dunava i neba.
Cvijet baca latice mladosti.
Lastavice svijaju gnijezda.
Povjetarac nosi miris,
Dunava i trešanja.
Moj dom, pršti od tuge!
Sjeta nestaje
U ravnici, Slavoniji
I niče žito!
Taj znak,
Mira i spokoja.

PLAČ SRCA

Noć teče, moje misli dolaze,
K tebi, u zagrljaj,
A ti me odgoniš!
Žudim za tvojim poljupcima
I pitam se;
Da li čuješ
Otkucaje moga srca?
Odgovaraš; Ne!
Možda moje srce više
I ne kuca, nego ura!
Slavuj se oglašava,
Pjesme pjeva.
Tonovi su dirljivi.
Moje srce počinje plakati!
Suze naviru,
A ti, Ti to ne želiš čuti,
Ni osjetiti!

Tri pjesme

IVICE JURJEVIĆA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. prosinca 2015. u 11.30 sati

Ivica Jurjević

Rođen je u župi Kruševo na rijeci Zrmanji 1958. godine od oca Šime i majke Marije. Rastao je u obitelji s puno djece. Još iz mladosti pokazivao interes za društvo i društvene odnose. Prvi je završio teologiju u onodobnoj Jugoslaviji i to kao svjetovno lice, te tako načinio put današnjim naraštajima da se oduševljavaju sa duhovnošću i duhovnim vrednotama.

Objavio je devet zbirki pjesama domoljubnog i duhovnog karaktera.
Živi u Zagrebu sa suprugom Gordanom i kćerima: Karlom, Koletom i Leticijom.

VELEBIT

Siva boja s donje strane
a zelena s gornje stane
povezuje sve vrhove
do nebeske gore plave

Kad zelena gora primi
sve vukove na igranje
za čas dođu bijele vile
hajducima dati janje

Kad pastiri sve to vide
pogled bace u visine
Sveto Brdo razvesele
noseć dare iz daljine

Velebite Sveta goro
pozdrav tebi svi šaljemo
da nam budeš naša dika
hrvatskoga roda slika

DALMACIJO

Dalmacijo zemljo suncem obasjana
stinom sagrađena
burom zavijena
pjesmom zavedena

Dalmacijo zemljo morem zalivena
školjkom zatvorena
ribom nastanjena
klapom obdarena

Dalmacijo zemljo maslini si mati
zasađena cvićem
soli zaslađena
veslom zatočena

Dalmacijo zemljo ti si skladnog tila
tebe voli zemljo sva hrvatska zbilja
tebe voli zemljo sva kugla zemaljska
jer si biser zemljo u sve vike vika

HRVATSKA SVA SI U MENI

Hrvatska sva si u meni
i kad ti sinje more snagu daje

Hrvatska sva si u meni
i kad ti sve rijeke pozdrav šalju

Hrvatska sva si u meni
i kad ti majka dijete doji

Hrvatska sva si u meni
i kad te radnik u znoju slavi

Hrvatska sva si u meni
jer imaš čvrstu vjeru u sebi

Hrvatska sva si u meni
jer nebo te zove, Hrvatska moje dijete

TRI PJESME

MARIJE VUKIĆ PERKOVIĆ

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
13. PROSINCA 2015. U 18.10 SATI

Marija Perković

Marija Perković (r.Vukić) rodila se 8. kolovoza 1942. godine u Gospiću od oca Stipe i majke Kate. Osnovnu i učiteljsku školu te pedagošku akademiju završava u svome rodnom gradu. Nakon završetka školovanja službuje kao učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika u okolici Zadra(Ljubač, Ražanac, Crno), a zatim u Zadru.

Otrgnuta od svoga rodnoga grada i voljene Like zavoli Zadar i on je za se „priveza“ zlatnim koncem.

Umirovljena je 31. prosinca 2002. Svoje radove objavljuje u Narodnom listu, Zadarskom listu, Hrvatskom narodnom listu, Ličkom planinaru, a najviše u Zadarskom regionalu. Izdala je zbirke pjesama: Sunce iza oblaka, Velebite, postajo moje ljubavi i Što ljubav može.

GOSPIĆ SNJEŽAN, BLISTAV

Prpošni mladić
Utonu u svoje
Bijele
Mladenačke
Ljubavne snove-
Gospić...

Šapnu mi jutros:
„Dobro jutro
Bijelo jutro
Snježno jutro
Ljubavno jutro
Ženo, suznih očiju.

Obriši suze
Pa me zagrli
Uz vreli poljubac
Ali onaj brzi, brzi
Da mi se ne rastopi snijeg
Na ramenu
Tijelu
Tjemenu

Da ne postanem
U ovom zimskom jutru
Dosadan
Tmuran
Turoban.

Brzo me, ženo, u srce poljubi
I obriši suze svoje.

KAMENI KONJ VELEBITSKI

Uspinje se kameni konj
Uz planinu.
Rep zamočio u more,
Grivu uzdigao do vrhunca
Želi stići do sunca
Zubima zagristi mjesec
Pomirisati zvijezde.

Zeleni vitez ga uzjahao.

Zrikavci zriču u zboru:
„Sretno na putu do zvijezda
I plašta modrog!“

VELEBITSKE NITI

Utkao u mene
Otac niti velebitske
Kamene, zlaćane, sedefaste
A majka opore krte, hladne.

Očeve svjetlucaju
Nebom poput krijesnica
Plove.

Majčine izmiču
Gube se
U ponor poniru
I kaplju moje suze love.

A nje nema
U oku mi zlaćani titraj
Sijeva.

TRI PJESME

GORDANE KORDIĆ

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. prosinca 2015. u 23.30 sati

Gordana Kordić

Rođena 2. travnja 1993. u Zagrebu gdje je trenutno (opet) locirana. U Gospiću je završila Osnovnu glazbenu školu, Gimnaziju i stručni studij cestovnog prometa.
Piše otkako je svjesna svoga postojanja, a obzirom da je tek posljednju godinu počela objavljivati napisano, radovi su do sada pronašli svoj dom na portalima Čitaj Me, Obitelj.hr, Webstilus, te SF časopisu Sirius B.

Robovi

Instinktivno otvaram oči
Osluškujući harmoniju ovoga svijeta.
Iluzije su se rasprsnule poput mjehurića
I besramno ignoriraju šaputanja vječnosti.

Nemaju svi ono što ne traže
I nema bilo tko ono što nema.
Posebna jutra spavaju noćima
A noći golim okom ne vide.

Peroni su mnogi prazni
Jer duše su odveć izgubljene
Od potrage su odustale
A ti dobro znaš da se traži samo ono
Što se već odavno ima.

Obećanje

Da ti obećam vječnost, to ne mogu
Nepredvidivost ti uvijek mogu dati
Da mi obećaš zauvijek, to ne možeš
Život nas može iznenaditi.

Da te držim za ruku i obećam prolaznost
To može svatko, sada i ovdje
Ali da te usrećim i osmijeh na lice stavim
Oprosti mi, to mogu samo ja.

Da lovimo pahulje bijele na ulici
Možemo samo kad priroda odluči, možemo i sada
Ali ne i vječno da se pahulje tope na našim licima
Zato ti obećajem da ne mogu obećati.

Jesenja noć

Spokojno je,
Samo naši koraci odzvanjaju
Dok siluete nebom plešu
I nigdje tada utočišta nema
Na svijetu ovome.

Moje stope prkose
Ludilu na nebu
I više nema oluje;
Kiša je boje pomiješala
Sa okusom tvojih usana.

Slušaj što govore nam ptice
O mjestu gdje grijeh se rađa.

U suton pale se lampe
I krijesnice u tišini noćne zvijeri mire.

Tri pjesme

IVANA NIKŠIĆA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
3. prosinca 2015. u 18.15 sati

Ivan Nikšić

Rođen 1.veljače 1995. u Gospiću. Završio OŠ Dr. J. Turića, te Srednju strukovnu školu u Gospiću, zanimanje elektrotehničar. Pisanjem pjesama počeo se baviti krajem osnovne škole.

Na početku je to bilo samo kao nadomjestak slobodnog vremena i igra riječi jer se bavio sportom al' s vremenom je to preraslo u nešto više. Za ljubav prema pjesmama javnost je saznala nakon što je napravio stranicu na Facebooku (Ivanovi stihovi) na kojoj objavljuje svoje radove. Najveća pohvala dosad mu je od Grupe Vigor.
U pisanju su mu najveća podrška bili prijatelji Ami Radošević i Matej Kovačić.

Tužne noći bez tebe

Još pamtim naš na rastanku zagrljaj
Još pamtim jecaj tvoj i oka tužni sjaj
Još osjećam usne tvoje na svojima
Još osjećam ruke tvoje na plećima mojima

Znaj da tužne su noći moje otkad si otišla
Znaj da bolna duša je moja jer se nisi vratila
Znaj da još uvijek vjerujem u sretne naše dane
Znaj da vjerujem da opet će sunce da nam svane

Možda drugog imaš sada i drugi ti pruža sve
Al znam da u srcu tvome još ima mjesta za me
Znam da ti drugi obećava kule i sunčev sjaj
Al ako ikad poželiš vrati se u moj zagrljaj

Znaj da tužne su noći moje otkad si otišla
Znaj da bolna je duša jer se nisi vratila
Znaj da još uvijek vjerujem u naše sretne dane
Znaj da vjerujem da opet će sunce da nam svane

Priznajem

Da li znaš da si sve što sam sanjao
Da li znaš da si sve čemu sam se nadao
Dal znaš da je moje molbe nebo čulo
Pa mi je tebe u život svoj poslalo

Priznajem pred svima da si moje sve
Neka zna cijeli svijet da ja volim te
Neka znaju majka i otac tvoj
Da si sve što želim da si ti život moj

Sve što želim na svijetu to imam s tobom
Da te volim srcem svim kunem ti se Bogom
Sve što budeš htjela to ću ti pružiti
Svaki minut dan i sat sve te više voliti.

Priznajem pred svima da si moje sve
Neka zna cijeli svijet da ja volim te
Neka znaju majka i otac tvoj
Da si sve što želim da si ti život moj

Nema te

Da je vratit vrijeme da te vidim samo na tren
Da me sjetiš kako je biti zaljubljen
Da osjetim usne tvoje na usnama svojima
Tvoje nježne ruke na leđima mojima

Nema te više kraj mene tu
Nema te u mome krevetu
Nema te kad mi trebaš najviše
Duša bez tebe tiho jeca i uzdiše

Samo s tobom sam znao ljubav cijeniti
Ti si me samo uspila promijeniti
S tobom je sve bilo kao raj
Utjeha mi bio tvoj zagrljaj

Nema te više kraj mene tu
Nema te u mome krevetu
Nema te kad mi trebaš najviše
Duša mi bez tebe tiho jeca i uzdiše

Tri pjesme + jedna

MANDICE HRVOJ

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. studenoga 2015. u 9.30 sati

Rođena u Gospiću, 6. siječnja 1976. godine, na sveta Tri kralja. Četvrto žensko dijete od pet u obitelji Nikole i Marije Muhar. Po struci ekonomistica, uposlena na računovodstvenim poslovima u osnovnoj školi. Uvijek u blizini škole, knjige, učitelja i djece što ju jako veseli.
Piše sebi za dušu od najranije osnovnoškolske dobi. Javnost saznala za njen hobi na jedan slučajan način, kad je čisto iz ljubavi prema domovini napisala pjesmu koja je na natječaju u organizaciji Braniteljica Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije osvojila visoko drugo mjesto 2013. godine.

- Zavičajni pjesnik i pisac prof. Grga Rupčić rado je čitao moje radove i davao mi upute za što kvalitetniji i kreativniji rad, zapravo poticao je moje stvaralaštvo. Inspiracija mi često bude mašta ali ima i stvarnih životnih poticaja. Muž i kćerka potiču me na stvaralaštvo i moja su podrška. Svima gore spomenutim kao i starom prijatelju, piscu, novinaru, neslomljivog mladenačkog duha i inspiracije gospodinu Marku Čuljatu veliko hvala. - kaže pjesnikinja Mandica.

NI SVETICA NI KURVA

(prosinac 2014.)

Na molitvu sklapaš ruke nečiste,
komu se moliš, i zašto??
Što nije bilo ti dosta uzeti oca,
Zašto ti titra smijeh na
tankim iskvarenim usnama?
Natjerala si me da se za te
molim,
ne mogu te zvati ni svetica ni kurva!
Netko drugi će da ti sudi.
Gdje izgubi bar malo srama,
ne prema majci već djeci?
Mogla si nesrećo i ti jednom
svoje gnijezdo sviti.
U potkrovlje stjera siročad i njihovu mati,
A ti se šepuriš i valjaš na tuđoj plahti pod
istim krovom.
Samo kukavica u tuđa gnijezda slijeće.
Ni svetica ni kurva, kako te mogu zvati?

PTICA

Kucalo je njeno malo srce,
Krila njena grlila su svijet.
Jutros sam čula pjesmu njenu
o sreći, ljubavi, suncu i slobodi.
Kad vidjeh je mrtvu u lokvi na putu,
Bol mi srce stisnu i drži.
Pitanja milijun niže se u nizu.
Tko život uze mojoj ptici?
Život je varka,
ljepote tek minuli tren – pijesak
što curi kroz pješčani sat, netko je
birao između mene i ptice!
Ptico moja, nosim te u srcu!
I tebi mrtvoj obećanje dajem,
dok disati mogu
ja ću za nas dvije pjevati
o sreći, ljubavi, suncu i slobodi!

OČI BEZ LJUBAVI

Noć je ova tamna, hladna i duga,
U postelju meni legla je tuga.
Usamljena, sama kraljica mraka
Duša mi leptir u mreži straha.
Zidovi sobe ledene stijene stakla
tonem u ponor dublji od pakla.

Čeka mene negdje ona ljubav prava,
Venama u krvi podiže se lava,
Noć je samo krinka, paravan od svile,
Što bi moje oči bez ljubavi bile?

Dao si mi prsten – sidro od zlata,
vuklo me na dno, bilo omča oko vrata,
nemirne su ruke bile tada moje,
grliti su htjele nebo, sunce, more.
Sada zebu same i jedna drugu griju,
Nisu krive one što oči tugu kriju.

Čeka mene negdje ona ljubav prava,
Venama u krvi podiže se lava,
Noć je samo krinka, paravan od svile,
Što bi moje oči bez ljubavi bile?

DIM

Oganj i slap,
plamen i kap,
iskra i para,
život vara.
Taman kad misliš,
umijem sa svim
ostaje samo tišina
i dim.

Tri pjesme
JURE KARAKAŠA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. studenoga 2015. u 20.00 sati

TERET TIŠINE

Ja stojim nevidljiv na rubu smrznute noći,
Klecam pod teretom mjesečeva smijeha,
A htio bih poći
Nekud daleko: u eter, u san, u tišinu.
Želio bih da ne tuguju trave,
Da nikada ne ušute ptice,
Da lišće vječno pjeva balzame proljeća,
Da me moja tvrda,teška zemlja ne zaboli.
Mene bole puste besane noći obećanih zvijezda,,
Crni krici i topla praznina sokolovih gnijezda,
Boli me uzaludno trajanje, tišina bez tišine,
Teški vrisak izgubljenih želja, ruke ispružene k suncu bez topline,
Boli me moje crno, teško trajanje, moje ludo MOĆI,
A moram, moram nekud daleko u eter, u san, u tišinu poći,
Samo da me ne zaboli, ne zapeče moja tvrda, vrela
Zemlja.

(Podlapac, 1968.)

JEDAN MIRISNI VRT

  Ja uvijek odlazim u jedan mirisni vrt
i gledam kako se cvjetovi vole.
Jedan čitavi mali svijet       
miriše od ljubavi.
Odlazim pun topline
tražeći u svom svijetu mirisni cvijet.

      Moj svijet nije mirisni vrt.
(Podlapac, 1969.)

I BITI PTICA RASPJEVANA

Prolazimo kroz ovo vrijeme
Neprimjetni i sami,
Vučemo svoje uzaludne težnje
I idemo kao dani.
Zna li možda netko gdje nam je kraj?
Gdje je taj prokleti mrak
I ideal u njega zamotan?
I mora li čovjek uvijek
I unatoč svemu
Biti sam?
Treba jednom zbaciti sve terete,
Ustajale norme, obzire, strahovanja,
Vrisnuti na sav glas
I biti ptica raspjevana.
(Podlapac, 1969.)

Tri pjesme
HRVOJA
JELINIĆA

24. listopada 2015. u 22.00 sati

Hrvoje Jelinić
Rođen je u Gospiću 6. veljače 1982. Živi i pjesnikuje u Karlobagu. Objavljuje povremeno.

JEDNOJ ŽENI OVOG LJETA GOSPODNJEG.....

Obljetnica je prve vatre u tebi
sveci kućni progone te
srećom gravitacija ova
agresivna je
(ne)probirljiva maksimalno
Sasvim oslobodi te naklon

nakon sječe kose vlastite
podivljale od čekanja
nove i dosad
vjere najjače
Nomade tihe voliš više

oni ne viju stijeg
s likom zmije
kukaste crne
Da nađem ih
ne bih za afrodizijak samljeo
lovorike neznanih junaka
postelje tvoje
stoički me priljepci rese
Bez težine tišine vjerne
ne ostajem
n i k a d

PRIJATELJSKA PJESMA

Pljuskom proljetnim prikriven
poljubim pticu
ptica postanem
pa poletom početničkim
poklicima praćen
prečicom preko
pejzaža punih
plotuna počasnih
preletim paravane
pučina plamenih
po preostale prijatelje
plavetnilima prekaljene

KRV

Ona krv
lažna filmska;
krv je srneća rujna
snjegovima okopnjelim
razvodnjena
i ipak je krv
krv prava

TRI PJESME BRANIMIRA MIKIĆA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
9. listopada 2015. u 21.45 sati

Branimir Mikić

Rođen 1964. u Požegi, gdje završava osnovno i srednje obrazovanje. Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao i magistrirao. Iz rodne Slavonije 1997. seli se s obitelji u Liku.
U Gospiću je 2014. objavio prvu zbirku pjesama Žica fali.

KOLINJE

U četiri sata Kata muža kudi:
„Daj se Mile jednom već probudi,
svinje treba ići klati kobase i
bezbušte nadivati“.

Vatru Mile za vodu loži
da lakše klizi nož po koži,
stigao i brat iz Brinja
te kumašin iz Kosinja.
Vesela trojka prije rada
iz boce potegoše od šljive slada,
starim pršutom se časte
duge brke samo maste.

Spretno gazda nožem barata
stavio ga prascu ispod vrata,
krv šiklja na sve strane:
- drži noge kume Dane -

Od krvi nasta prava rijeka,
vide prasci što ih čeka,
krene rika u tri glasa
Mile zbori:“ nema vam spasa!“

Kad su prasce sve poklali,
sva tri sretni duhan zapalili,
leti dim na sve strane:
- bit će mesa kume Dane -

I brat Joso se mesu nada
zaslužio i on od svog rada:
- ajmo dečki -, Mile kaže.
- nosi čengele iz garaže-.

U kotlu već voda vrije
- nalij u kadu da se brije -,
na lancima se prasac okreće,
sa papaka se skida smeće.

Kad su prasce obrijali,
na čengele ih mukom stavili,
nožem Dane trbuh probi
da bi došo on do drobi.

Rukom ga iznutra vadi
pa ga pušta prema kadi,
kreće Kati drob sav dati:
- ajde kumo, treba prati -

Mile sikirom po kičmi tuče,
k sebi svaki polovicu vuče,
majstor Joso meso siče
slaninu Dane u kotao meće.

Kutlačom miša, žmare topi,
raduju se slasnoj klopi
liju varenike, vješto sole
da im žmare budu bolje.

Jetrica s lukom dobro prija
susjed Ive:“ stiga i ja !“
marenda se, jede, pije,
gladan više, nitko nije.

Kuhano vino u loncu miriše
nakon meze se lakše diše,
potegli su još po koju
pa krenuše prema stroju.

Mašina meso sitno melje
za kobase zimi pod zelje.
Ive na trbuha smjesu tlači
brat Joso crijeva povlači.

Kad su meso sve sredili,
sve oprali i uredili
s dangubicom stiže Jole:
„evo pisme koje vole“.

Pivalo se sve do zore
o Misecu na vrhu gore
o međedu i mudroj liji
„Čiji li su konji bili?“

Oko podne svit se budi,
gazda Mile rakiju nudi,
Kata ručak završava
gladna usta tad spašava.

U tri dana starom Mili
pojeli su pršut cili,
ostala su burad prazna
pila su se pića razna.

Na odlasku siti gosti
počnu pismom Milu bosti:
„takvog kolinja, nigdi nema
da nam gazda i milošće sprema“.

VAGANSKI VRH

Iza planine sunce se budi
svježa zora lagano rudi,
ptice na grani pjesmu poje
visoko na Velebitu vrhovi stoje.

Vrh Vaganski visoki je div
u mećavi teško ostati je živ -
tu je bilo raznih nedaća
avantura, nestanaka i nesreća.

Rujno i Dušice planinski su tavan
za seosko blago zelena ravan,
na njima se stanovi grade
suhozidi kamenom rade.

Cijelo ljeto do jeseni rane
mnogo ljudi gore ostane -
takav život  u prirodi
bez vrućina jako godi.

Kada prvi snijeg zapršti
mnogima to su gušti,
blago valja kući goniti
od hladnoće se skloniti.

Duga zima kada prođe
i proljeće opet dođe,
u Velebit blago kreće
među izvore, trave, cvijeće.

MILE I HUND

Misečina sjajna obasjava goru,
veliki minus raste, ohladio polje,
traži zeko majku da dočeka zoru
resko puca drvo, prelazi u kolje.

U daljini vuci zavijaju na mah,
gladni traže žrtvu da se njome časte,
krv se ledi u venama, zavladao strah
stigli plahu srnu, brke crne maste.

Završava gozba, zalogaj se guta
mudre vučje misli, novu hajku prave,
krenuli u selo za psom koji luta
brzo traži kuću, doći će ga glave.

Spretno skoči Hund i padne u tor
zablejaše ovce i tri koze stare,
sidi Mile pušku stavio na prozor
vuci samo reže, za Milu ne mare.

Opali Bereta, sačma širom leti
vraća ga u mladost i velike zime,
slike mu se nižu, ponovo se sjeti
janjeta malog što jede na vime.

Bolno krikne vuk i padne na snig
družina je stala, pa u čudu gleda,
Hund na jednog skoči, utekli niz brig
snažno grize vuka, zaklati se ne da.

Trajala je borba tri četvrti sata,
zavladao muk i krv tiho teče,
mrtav leži vuk u toru kraj vrata
rana ljuta Hunda tad jako zapeče.

Zadovoljan gazda duge brke gladi
i miluje glavu svom čuvaru blaga,
slaninicu masnu iz torbe mu vadi:
evo za te stari pobidio si VRAGA.

TRI PJESME ANTE BEGIĆA BENTE

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
8. listopada 2015. u 9.00 sati

Ante Begić

Povodom Međunarodnog dana Bijelog štapa, svim slijepim i slabovidim osobama za njihovu ustrajnost, hrabrost i osmjeh koji nesebično dijele drugima

KAD NESTANU BOJE

U KOLONAMA

U kolonama
Cestama, prugama
Naoružani suzama
Pod prašnjavim dugama
Svijet je prepun boja u borbama
Mjesta i prostora.

U kolonama, naoružani strahom, tugom
Rukama na žicama
Žicama na rukama,
Svijet je prepun boja u borbama,
Logorima, sabirnim centrima.

U kolonama, da bar živimo to što sanjamo
U bojama
Preko rijeka, preko livada,
U kolonama,
da bar jednom ispod duge
svi možemo proć.

U kolonama, cestama, prugama
Naoružani samo očajem kratkih sjećanja,
Hrpama lajkova, hipnotizirano naprijed.
Ispružena ruka dodiruje lice svijeta
U bojama,
u kolonama,
Pod prašnjavim dugama.

BUDNOST

…, i nije moja budnost ispletena košara od suza,
budnost što kroz noć korake broji,
u minusu vedrine, u podnožju planine
u oku Balerine.

Pod zvijezdama
Slušat ću i ovu noć, svaki korak svoj kao tvoj,
i još jače škripi, i još jače jauče i cvili,
i cipa se brizova grana, a ne moja
budnost ispletena košara od suza … tek na početku,
u koliziji života, kolektivni mazohizam što stiska se

Pod čizmama "vrh se ne osvaja, s vrhom se spaja"…
I nije moja budnost ispletena košara od suza … tek na početku…
"najveća i najljepša ljubav je neostvariva ljubav" i nije
Moja budnost, dok i mračak
U noć ulazi i spava,
Ispletena košara od suza.