Čitajte i širite	Opus Jure Karakaša http://jurekarakas.pondi.hr/

KNJIGA IZGUBLJENOG DJETINJSTVA (31)

Marija Marušić-Goričan Krbava - S ranjenim zavičajem, Teovizija, Zagreb, 1966.

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
113. svibnja 2012. u 13.30 sati

Marija Marušić-Goričan prognana je iz Udbine 1942. kao trinaestogodišnja djevojčica i više se nikad nije vratila u roditeljski dom. Više od pedeset godina držala je u svojoj svijesti sliku pitoresknog zavičaja s dobrim i plemenitim ljudima, pitomim livadama, cvjetnim voćnjacima i idiličnim crkvicama. U tu sliku djetinje ljepote drastično su se usjekla stravična ratna događanja 1941. i 1942., jedno surovo razdoblje koje je srušilo svijet nježne djevojčice.
O svim tim zbivanjima govori Marija Marušić-Goričan u svojoj zbirci Krbava-S ranjenim zavičajem.
Zbirka se sastoji od četiri ciklusa: Tragovi sjećanja do godine 1942., Krbava i Udbina bez Hrvata, Odjeci vremena i Pejsaži. Umjesto uvoda na početku je prozni zapis Sjećanja u kojem, pod naslovom Bijeg, autorica opisuje najtragičniju epizodu u povijesti Hrvata iz Udbine. Zapis Bijeg izvorište je svih pjesama koje na neki način predstavljaju varijacije na istu temu.
U zbirci su ukupno 43 pjesme. Pisane su slobodnim stihom sa slobodno raspoređenim rimama. Strofe su različite: distih, tercina, katren, oktava, sekstina pa i više stihova. Autorica se nije držala strogo određene forme. Pjesme je oblikovala prema naviranju osjećaja.
Vrlo dojmljiv i topao predgovor napisao je don Živko Kustić ne upuštajući se u ocjenjivanje literarne vrijednosti pjesama.
Zbirka pjesama Krbava - S ranjenim zavičajem ima, prema slobodnoj procjeni, prvenstveno dokumentaristički značaj, dok je onaj drugi tj. literarno-umjetnički potisnut u drugi plan, što je vjerojatno i bila autoričina namjera.

ROMAN INTRIGANTNOG SADRŽAJA (30)

Milan Kranjčević, Status, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2011.

www.licke-novine.hr

28. travnja 2012- u 0.25 sati

Nakon kraćih epskih formi (pripovijetke, drame) Kranjčević se po prvi put javlja romanom i to pozamašnog sadržaja (preko 350 stranica), zanimljive i na prvi pogled intrigantne tematike. Roman se kompozicijski sastoji od pet poglavlja i svih pet poglavlja formalno govore o Domovinskom ratu, mada osnovna tematika nije rat.

Dvije prostitutke iz Otočca, Ciprijana, kraćim imenom Cici, i Mici, koja inzistira da se njezino ime piše s ipsilonom: Myci, autobusom putuju u Zagreb. Svojim atraktivnim izgledom i napadnim odijevanjem privlače pažnju muškaraca, naročito konduktera i vozača i cijelim se putem vodi konverzacija koja aludira na seks, no njih dvije već su navikle na takve razgovore i baš se i ne opterećuju time. U Zagrebu su odlučile posjetiti poznatog odvjetnika dr. Vilkovića, većinskog vlasnika odvjetničkog ureda Vilković & CO i pročelnika za imovinske odnose grada Zagreba. On njih već otprije dobro poznaje kao i one njega pa je pristao da ih besplatno zastupa u njihovim potraživanjima. Došle su od njega tražiti savjet kako da dobiju status branitelja i taj bi im status omogućio da dobiju mirovinu premda nisu imale ni dana radnog staža. Kad je čuo što one traže, odvjetnik Vilković se zabezeknuo i pokušavao im objasniti daje to nemoguće:
- Cure, ja sam čuo svakakvih bedastoća, odvjetničke kancelarije su ih pune i prepune, ali ovako nešto nikada nisam čuo. Moram priznati da je krajnje originalno, dapače bizarno.
Nakon što mu je Cici obrazložila na osnovi čega traži status, odvjetnik pristaje da će im dati pravne savjete koje sve korake moraju poduzeti i kakvu dokumentaciju pribaviti, ali uz uvjet da nikome ne kažu kako im je on pravni savjetnik jer želi sačuvati ugled vrhunskog pravnog stručnjaka. Kad bi se saznalo u što se upleo, vjerojatno bi izgubio bogatu klijentelu.
***
Poslije ovog uvodnog dijela, autor se poslužio retrospekcijom i vraća se na početak Domovinskog rata u vrijeme kad Otočcu prijeti strahovita opasnost od kasarne JNA smještene gotovo u centru grada. Osviješteni domoljubi predvođeni Karlom, zastupnikom u Vijeću općina u Saboru i poslanikom u „Veću republika i pokrajina SFRJ“ tajno se sastaju po opskurnim kafićima i osamljenim lokacijama izvan grada planirajući kako da zauzmu kasarnu. Vješto se skrivaju od vojnih obavještajaca, kosovaca, preobučenih u civilna odijela. Pun ih je grad i budno paze što se događa među domaćim stanovništvom. Karlo i društvo pokušavaju na sve moguće načine doznati što se sve nalazi u kasarni, koliko ima vojnika, koliko četnika, tj. dobrovoljaca iz Srbije, kako se domoći oružja i naoružati sve veći broj domaćih ljudi. Gradom kruže vojna vozila pokrivena ceradama tako da se ne može vidjeti voze li u kasarnu nove vojnike ili nešto drugo i potreba da se osvoji kasarna postaje sve veća.
Pokušavali su saznati brojno stane po kruhu tako da su pratili koliko vojska kupuje kruha u gradu, ali su ubrzo iz kasarne prestali naručivati kruh, zatim su proračunavali brojno stanje prema potrošnji vode jer je kasarna bila priključena na gradski vodovod i u zadnje se vrijeme naglo povećala potrošnja pa su od toga odustali, pa se netko sjetio da jedna žena svaki dan odlazi po spirine za prasce koje joj vojska daje badava da to ne bi izlijevala u kanalizaciju što bi moglo izazvati začepljenje, ali ni od toga nije bilo ništa. Na kraju su se sjetili da bi problem mogle riješiti prostitutke Cici i Myci i uspjeli su ih nagovoriti da odu u kasarnu neopaženo preko visoke ograde, i da se umiješaju među vojsku nudeći svoje usluge, naravno , ne besplatno. Upute kako da što bolje obave osnovni zadatak o prikupljanju informacija dao im je bivši oficir JNA Krnjaković koji se pridružio

braniteljima, a kasnije će im instrukcije za rad na širem okupiranom području davati krizni stožer, SIS, zapovjedništvo 133 brigade i druge različite službe koje su se bavile prikupljanjem obavještajnih podataka. One u kasarni uz pružanje seksualnih usluga vojnicima i oficirima prikupljaju podatke i zahvaljujući njima taj bauk za Otočac je osvojen, oružje podijeljeno nenaoružanim domoljubima.

***
Rat je završio i njih dvije obilaze određene ljude na položajima i traže dokumentaciju za svoje sudjelovanje u ratu. Tijekom tih traganja autor se češće vraća u prošlost pa opet u sadašnjost i tako varirajući retrospektivna zbivanja sa suvremenim događanjima stvara zanimljivu i napetu fabulu. Prvi visokorangirani čovjek kojem se obraćaju je brigadir Krnjaković s kojim su one ljubovale prije deset godina i naravno naplaćivale svoje usluge. On je sada brigadir u zapovjedništvu hrvatske vojske za Operativnu zonu Karlovac i od njega zavisi hoće li Cici i Myci uspjeti u svom naumu. Traže da im napiše ratni put od osvajanja kasarne do završetka rata, a dalje je njihova briga kako će doći do drugih dokumenata. Kad je čuo što one žele, gotovo je pobjesnio. Jednostavno nije mogao shvatiti da dvije kurve traže status branitelja, da tako blate Domovinski rat i njega stavljaju u ponižavajući položaj, a mogao bi biti osramoćen i najuren iz vojske. Vodi se žestoka i duga rasprava puna njegovih prijetnji i psovki, čak je zvao i vojnu policiju, no ustuknuo je pred njihovim argumentima. Cici mu sve potanko obrazlaže i navodi poimence ljude koji su od njega dobili uredno sastavljen ratni put, a da nisu ni omirisali rata ili radili razne malverzacije, a suprotstavlja im svoju ulogu u ratu kada su ona i Myci često nosile glavu u torbi. Usput mu napominje da bi mogla posjetiti i njegovu ženu i malo s njom razgovarati o druženju u ratnom razdoblju.
Pritiješnjen njenim argumentima, sav očajan, pristaje da će dobiti taj ratni put.
Sljedeća osoba kojoj su se obratile u vezi sa statusom bio je Pastuović, pročelnik Ureda za obranu, nekadašnji profesor ONO i DSZ. Tipičan birokrat koji se uspio progurati do unosnog mjesta, jedva ih je primio i kad je shvatio da ga trebaju dvije prostitutke njegove nekadašnje mušterije, silno se uplašio i za svoje radno mjesto i za ugled kako svoj tako i svog ureda. A tek kad je shvatio što one žele, poludio je. Između njih se vodi žestoka polemika. Cici sve zna o njegovom „sudjelovanju“ u ratu, o malverzacijama i nečasnim radnjama i ne predaje se tako lako. Malo, malo pa ga dirne u bolno mjesto, tj. kako će razglasiti sve o njegovim poslovima. S obzirom da se on silno boji javne blamaže, pristaje na njen zahtjev i naređuje tajnici da službeno zavede njen ratni put koji joj je napisao brigadir Krnjaković tako da će to ući u dokumentaciju Ministarstva obrane i onda će biti lako postići ostalo.
Nakon što su „obradile“ Pastuovića, autor ih opet vraća u vrijeme ratnih zbivanja i služeći se retrospekcijom uvodi ih u okupiranu zonu i smješta u kampove UNPROFOR-a. One u oklpnom transporteru UN-a krstare okupiranim područjima Like, promatraju kroz prorez oklopnjaka sve što se zbiva, pamte bunkere, raspored neprijateljskih vojnika, neke podatke izvlače od unproforaca i sve to, kad se vrate u Otočac, prenose odgovarajućim hrvatskim dužnosnicima. Najteže im je bilo kad su se sklonile u kamp češkog bataljuna smještenog u Dabru i provele, smještene u napuštenu štalu, izvjesno vrijeme sa izbjeglicama protjeranim negdje iz zaleđa Zadra. Među prognanicima se ističu likovi glagoljive stare seljanke Luce, profesora glazbe Šime, opatice Justinijane, ugostitelja Joze, trgovca Mate, pastira s Promine starog Jere, prostitutke Dolores...Svatko od njih ima svoju priču, svatko je prošao svoj martirij iskusivši četničke „gostoljubivost“ u kninskom zatvoru ili prilikom zarobljavanja. Stravična je sudbina opatice Justinijane pred čijim su očima četnici svećenika njene crkve prerezali motornom pilom, opoganili crkvu a nju masovno silovali. Tu se posebno ističe zapovjednik bataljuna bojnik Duhaček koji ucjenjuje Cici i ne želi pustiti prognanike na slobodu sve dok mu Cici ne pruži besplatnu seksualnu uslugu. I kad je Duhaček odlučio da prognanike vrati tamo gdje su zarobljeni, oni na koljenima mole Cici da pristane na Duhačekov zahtjev. Svjesna da bi povratak prognanika u sivu zonu značio i njihov kraj, ona popušta i Duhaček ih sve pušta na slobodu. U tom se trenutku događa nagli obrat. Prognanici koji su je na koljenima molili odjednom se okreću od nje i Myci kao da su okužene. Ovaj dio s prognanicima i zapovjednikom Duhačekom pravi je traktat o moralu, o ljudskim slabostima, pohlepi, licemjerju, dehumaniziranim karakterima koje je rat potpuno iščašio.

***
Zadnje poglavlje romana opet je kao i na početku. Njih dvije dolaze u Zagreb na razgovor s odvjetnikom dr. Vilkovićem. Cici je postigla ono što je tražila: dobila je svoj ratni put potvrđen od ministarstva s potrebnim pečatima. Sad traži od Vilkovića da joj isposluje status ratnog vojnog invalida što on obećava da će to dobiti bez problema jer ima dobre veze s liječnicima koji to lako mogu napisati. Na kraju slijedi novi šok: Cici je isposlovala status samo za sebe, a Myci je ostala kratkih rukava. Iznevjerila ju je najbolja prijateljica s kojom je zajedno prošla sito i rešeto, prema njoj se ponijela zaista kurvinski. Pisac je ovim postupkom jedne od glavnih junakinja naglasio koliko je rat dehumanizirao pojedince.

***
Kroz roman je prodefiliralo mnogo likova, a glavne protagonistice su Cici i Myci.
Cici je elokventna, obrazovana, intelektualno nadmoćnija mnogim likovima s kojima se susreće, ima završenu gimnaziju i govori dva svjetska jezika, a prostitucijom se počela baviti još u gimnazijskim danima kada je otkrila čari seksualnost i to joj se dopalo. Kad joj je otac, direktor banke, slučajno otkrio čime se bavi, doživio je potpuni slom, a majka, učiteljica likovne kulture također to nije mogla podnijeti i oboje su se rastali. Napustili su Otočac i svatko je otišao na svoju stranu. Cici ih nikada više nije vidjela. Myci pripada siromašnom društvenom sloju, slabo obrazovana i prostodušna, prostitucijom se počela baviti da prehrani braću i sestre. Majka joj je rano umrla, otac alkoholičar nije bio sposoban brinuti se o obitelji pa je ona preuzela tu obvezu. Ispočetka se vucarala sa svakim i za „siću“ a kad je upoznala Cici, svoj „zanat“ podigla je na višu razinu. Njih dvije su postale nerazdvojne. Cici je prostodušnoj Myci postala neka vrsta mentora i uzora. Izvanredno su se dopunjavala. Cici se sa svojom elokvencijom mogla ravnopravno nositi sa svim kategorijama ljudi od neobrazovanih i sirovih do visokih intelektualaca, a Myci je bila prava riznica narodne mudrosti. Sipala je narodne poslovice kao iz rukava, kad se god za to ukazala prilika.
Puno je upečatljivih likova, primjerice Karlo, bivši narodni poslanik a u oslobođenoj Hrvatskoj saborski zastupnik, domoljub, hedonist i ženskar, tipičan primjer provincijskog političara, simpatični galamdžija bez dlake na jeziku. Krnjaković je brigadir, bivši oficir JNA koji je pobjegao iz Surdulice u Srbiji i priključio se obrani Hrvatske te u Domovinsko ratu postigao zavidnu karijeru. Ima dosta putra na glavi kad se radi o nepotizmu i vojnoj birokraciji, zna biti vulgaran što je inače karakteristično za profesionalnog vojnika. Pastuović je tipični birokrat koji se mutljažom i makinacijama domogao dobro plaćenog položaja, izigrava istaknutog branitelja premda nije ni okusio rata. Vječito strepi da se ne otkriju njegovi mutni poslovi i silno ga zanima što se to „o njemu zna“ kako mu Cici nabija na nos dok ga uvjerava u svoje pravo na status branitelja. Posebno se ističu likovi prognanika, nesretnih ljudi izbačenih iz svoje svakidašnje kolotečine, bačenih u četničke ralje i na koncu prepuštenih nehumanom UNPROFOR-ovom zapovjedniku koji zbog svog hira gotovo da ih nije ponovo predao četnicima. Zapovjednik, češki časnik Duhaček kao da predstavlja uštogljene, prepotentne, uobražene Hašekove austrougarske oficire koji se na terenu prema civilima odnose kao prema bićima niže vrijednosti. Mnoštvo likova s početka romana i vremena planiranja zauzimanja kasarne humoristično je intonirano, posebice domaći ljudi koji govore čakavskim dijalektom, a ističe se i konobarica jednog kafića svojim bosanskim rječnikom i prizemnim humorom kakav je inače uobičajen na takvim mjestima.

***
Humor je jedna od sastavnica ovog romana. Autor svoje likove i situacije oslikava najčešće kroz dijaloge, dajući ponekad sarkastične opaske. Voli se „očešati“ o tajnice i sekretarice uvaženih ličnosti koje su u pravilu nepristupačne, ali se na kraju smekšaju. Npr. u epizodi u uredu odvjetnika Vilkovića Myci u jednoj modernističkoj skulpturi prepoznala „onu mušku stvar“ što je do suza nasmijalo uštogljenu tajnicu koja se od tog trenutka preobrazuje u normalnu lijepu komunikativnu djevojku. Mnoštvo je smiješnih situacija u vremenu kad su Otočani pripremali akciju za osvajanje kasarne. Humorom se najčešće služi koristeći domaći čakavski dijalekt. Služi se ironijom i sarkazmom kad oslikava moćnike i njihove sekretarice, primjerice arogantnu sekretaricu pročelnika Ureda za obranu Pastuovića koja govori tvrdom ličkom štokavskom ijekavicom.

***
Premda govori o ratu, roman nije ratni. Ima epizoda izrazito antiratne proze.. To je prvenstveno proza o licemjerju, o poštenju i nepoštenju, o ljudima koje je rat dehumanizirao, i ljudima kojima je rat donio privilegije, i o onima koji su iskoristili rat za nepošteno stjecanje unosnih položaja. Dvije krhke djevojke koje se bave najstarijim zanatom na svijetu i otvoreno govore o svom poslu poštenije su od mnogih tzv. moralnih veličina što licemjerno govore o svetosti Domovinskog rata a zapravo su svojim djelovanjem ogriješili o tu svetost. Šokantna završnica romana baca sjenku na moralnost jedne od glavnih junakinja i za nju nema opravdanja da ju je iščašilo ratno zbivanje jer je iznevjerila kolegicu koja je zajedno s njom prošla sito i rešeto.
„Status“ je, uvjetno rečeno, roman lika u čijoj strukturi značajno mjesto zauzimaju izvanredni dijalozi natopljeni ironijom, cinizmom, sarkastičnim opaskama i vrlo često sentencama narodnog pamćenja koje ovoj prozi daju privid humorističnosti. Naglašeni su i psihološki i socijalni elementi U segmentima gdje se javlja sveznajući pisac slikovito su prikazani eksterijeri i interijeri, posebno opskurni kafići karikiranih naziva, uredi vojnih dužnosnika, gdje primjerice Pastovićev ured smješten u staru vojarnu djeluje pljesnivo i zapušteno, i sav zaudara po mokraći. Portreti likova i unutarnji (psihološki) i vanjski tako su slikovito dočarani da pred čitateljem defiliraju kao realni, kao žive stvarne osobe kakve svakodnevno susreće oko sebe, bilo da su simpatične ili nesimpatične. Ovaj roman je, kako navodi u pogovoru Ruža Orešković „...roman o moralnim izopačenjima suvremena svijeta, prelomljena i ozrcaljena na jednom mikrokozmosu (Otočcu i regiji Gackoj), gdje ta izopačenja najdosljednije dolaze do izražaja upravo u ratu. Ovaj roman nameće svakom čitatelju propitivanje vlastite moralnosti upravo u najtežim trenutcima svoga bivstvovanja..“

LIKA U SRCU (29)

Mirko Sanković, Lika iza palasaka, vlastita naklada, Plitvička jezera, 2004.

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

5. travnja 2012. u 21.00 sati

Zbirka pjesama Lika iza palasaka sastoji se od četiri ciklusa: Ličke simfonije, Brušanske vedute, Plitvičke legende i Velebit u meni. Ciklusi su nejednaki po broju pjesama. Prvi ima pet pjesama, drugi dvadeset i dvije, treći četiri i peti šest. Zbirka završava Epilogom koji se sastoji od dva humoristična monologa: Ličanka i Ličan.

Izraz palasak u naslovu zbirke označava, kako autor navodi u objašnjenju naslova jedne pjesme: cijepanu bukovu ili jelovu daščicu za ogradu. Možda je još trebao dodati da te daščice mogu biti različite širine i dužine, zavisno od ograde. Npr. palasaci koj ikod nekih kuća čine dvorišnu ogradu nešto su širi i mogu biti uspravljeni i do dva metra visine tako da prolaznik ne može vidjeti kako izgleda dvorište i tko se njime kreće, dok su palasaci u običnoj ogradi kraći.
Autor u proslovu navodi kako je Lika „oduvijek bila iza nekakve ograde...“ kao da asocira na visoke planine kojima je Lika okružena sa svih strana i koje čine nekakvu prirodnu ogradu. Predgovor zbirci napisao je Grga Rupčić, književnik i prosvjetni pregalac koji je zdušno pomagao mlade umjetničke talente s područja Like i gotovo da nema mlađeg pjesnika ili prozaika kojem on nije napisao predgovor ili barem osvrt na njegov prvijenac. Ti su predgovori i osvrti u pravilu bili afirmativni i tako poticali te mlade ljude na daljnje stvaralaštvo.

Prvo pred čim će čitatelj ove zbirke iznenađen zastati je jezik. Čovjek bi očekivao standardni književni jezik, no to ovdje nije slučaj. Sve su pjesme ispjevane štokavskom ikavicom i to onom kakvom se govori u pjesnikovu rodnom selu Brušane, a da stvar bude zanimljivija, on taj jezik dočarava i ortoepijom; riječi jednostavno piše onako kako se u Brušanima izgovaraju, npr. konda (kao da), kaće (kada će), užna (ruča), rađe (radije), š njim (s njim), pritkućon (pred kućom), už nju (uz nju) i sl. I baš taj jezik daje zbirci svježinu i originalnost.
*
Prvi ciklus Ličke simfonije oslikava Liku općenito s karakteristikama njenih ljudi i krajeva, a dominira ponos i domoljublje. Na početku ciklusa je motto uzet iz jedne od pjesama:
Pivajte pisme o svon kraju
pripovidajte priče o svon zavičaju,
slavite život s onima koji vas znaju.
(Pjesma o Liki)
*
Brušanske vedute najopsežniji je ciklus u kojem je pjesnik uronio u prošlost svoga sela slikajući život kakvog više nema u suvremenoj Lici ili barem ne u onoj mjeri kakav je nekad bio. I ovaj ciklus ima za motto stihove pjesme karakteristične za seoski život:

Klepke tuku konda sve vrag nosi
odoše za blagon neki u opancima,
a neki bome i bosi...
(Čobani)

Naslovi pjesama dovoljno govore o životu općenito, atmosferi, ambijentu, prirodi i ljudima koje pjesnik oslikava: Moj did, Kosci, Čobani, Vršidba, Pritkućon, Pivac, Medvid, Iza palasaka, Ognjište, Bukva, Lička sirotinja, Ako umren, Puv, Moj ćaća, Dica kaj dica, Tara, Sprovod, Čialo, Žetva, Mačkare, Moja baba, Brušane.

Gotovo da nema pjesme gdje se ne spominje socijalna strana života, prvenstveno siromaštvo i naporan rad. Dirljiva je Moja baba, gotovo preslik tipične ličke starice kojoj cijeli život prolazi u siromaštvu i napornom radu, ali ona se na to navikla i ne žali se:

Starica sitna, ispaćena, al' vedra lica
pribire svako zrno gra
kaj gladna tica
i zafaljuje bogu što joj je i to da...
Simpatične su pjesme o djeci jer djeca su isuviše malena da bi shvatila što sve poduzimaju roditelji da bi im djetinjstvo bilo što lakše i ljepše, i doista, to je djetinjstvo bezbrižno i gotovo idilično:

Bili smo mladi
i zdravi kaj drin,
tili smo svašta,
al' nismo imali š čin.
Igrali smo se bez briga,
sritni bili i zimi i liti,
pravili kućice ispod sniga
i uživali kad bor se kiti.
Ili zasoljene žmare,
kruva i mlika,
vaik išli u mačkare,
a dočekivala nas palenta i varenika....

(Dica kaj dica) Pjesma Ognjište zasnovana je na anegdoti o Ličaninu koji se hvalio kad je došao u kožunu, opancima i vunenim čarapama na more usred turističke sezone kako su amo svi goli i bosi, puka sirotinja, samo je on bio obučen, pa se na kraju sretan vratio svojoj kući i ognjištu
Sanković rado posiže za motivima igara i zabava koje su nekad vrlo popularne a danas su gotovo izumrle jer su sela pusta i nema mladeži. Tu je jedna od rijetkih pjesama s naznakom ljubavne čežnje kad mladić sa starijim bratom dolazi na prelo i mašta o lijepoj curi:                                    Na ognjištu sirova klada tinja
u vani kišica tijano rominja,
a ja sve mislin – Mili Bože
al' lipo živi lička sirotinja.
Kumpir il' varen il' pečen
nudi se i drugima i meni,
svi ga idu, svi ga sole, svi ga vole,
a ja san sit svega,
ma ne bi usnija samo kad bi už nju lega.
(Lička sirotinja) Čijalo je jedno od najljepših druženja seoske mladeži u dugim zimskim noćima i te su zabave momcima i curama ostajale u dubokim sjećanjima, tu su se rađale prve ljubavi, i potihe stidljive čežnje dvoje mladih da se u mraku, daleko od roditeljskih očiju, nađu sami i prepuste ljubavnim zagrljajima.
Život na selu je mukotrpan i zahtijeva naporan rad da bi se od škrte zemlje nešto otelo. To se lijepo otkriva u pjesmama Kosci, Vršidba i Žetva. I kad se posao dovrši, osjeća se zadovoljstvo unatoč silnom umoru a rodni kraj postaje još miliji:                         Svi pivaju uglas, život se njima mili,
svi su sritni konda su baš tako i tili
a da su i za bolje znali, rađe bi tu ostali...
(Kosci)
Žetva i vršidba za svaku su obitelj bile vrhunac ljetnih radova i svi su oko njih bili angažirani. Od njihovih rezultata puno je tog ovisilo, ovisilo je koliko će biti kruha, hoće li ga biti dovoljno za obitelj u dugim hladnim zimama, hoće li ga biti dovoljno do iduće vršidbe. U pjesmi Vršidba naprosto se osjeti prašina i miris znoja, čuje se šuštanje žitnih stabljika i klasova pod konjskim kopitima na gumnu... Posao je tim mukotrpniji kad u malobrojnoj obitelji obavljaju starci jer su mlađi otišli u svijet ostavivši starčdi unučad. Tu nema ljutnje, samo se misli na posao i njegovo privođenje kraju:
Prašina guši, znoj se širi zrakon,
muve lete u oči, muka se ositi na koraku svakom.
Kad iz košuljice ispane i zadnje zrno žita,
baba ga grabi, mete i brižno dida pita –
'oće li bit' bure da se žito prije mraka izvije?
A did se pritkraj posla zadovoljno smije,
baca drvenon lopaton žito u vitar
i kaže – baba, ja san Boga mi za ovo već star!
Tako vršidba prođe i ovog lita,
a 'oće li i dogodine u Liki bit' žita, Bog te pita?!Tara (tkalački stan) nezaobilazna je u svakoj kući gdje ima žena. One tkaju sve što je potrebno za ukućane jer novaca nema za „kupovnu“ robu. U pjesmi o tari oslikan je život jednog domaćinstva zimi kad muškarci ne znaju što bi od dosade, a žene što bi od silnog posla.. Simpatična starica Mare sva se unijela u posao dok oko nje cure gledaju i uče se, ali kao da se srame što ništa ne rade, no ipak su vesele jer su tu i momci koje su one, okupljene oko tare, privukle. Sve je veselo, čuje se škripa kolotura, djevojački smijeh i momačko zadirkivanje, udaranje brdila, miriše kiselo zelje iz staričina lonca. Baba ništa od toga ne čuje, ona je „uprišila“:
Uprišila baba jer prođe zma,
treba otkat plate, kićene biljce, ručnike,
vriće, ličke nošnje, i tepike.
A kad proliće dođe odmoriće baba Mare
svoje kosti što škripe gore od stare tare.
(Tara)

sankovic

Ovaj ciklus završava pjesmom Brušane koja zapravo označava zaokruženu cjelinu. Cijeli ciklus svojevrstan je spomenik pjesnikovu rodnom selu, putovanje kroz prošla vremena, vremena kad se živjelo teško, ali ponosno, vremena koja se ne smiju zaboraviti. Gotovo da nema segmenta seoskog života koji ovdje nije dotaknut i Sanković je tako oteo od zaborava jedan dio prošlosti, dao primjer mladima kako se voli rodni kraj.
*
Ciklus Plitvičke legende ima četiri pjesme: Plitvička kraljica, dvije pjesme pod naslovom Plitvice i četvrta Raj, a započinje pjesmom o crnoj kraljici i legendi o nastanku Plitvičkih jezera. Sve pjesme su odraz pjesnikova oduševljenja neponovljivom prirodnom ljepotom bistrih jezera i slapova te florom i faunom ovog prirodnog fenomena:
Ako je ikad na zemlji bio raj
ako je Bog sam sebi stvarao svijet,
onda je to bio lički kraj
u kojem su Plitvice najljepši cvijet.
(Raj)
*
U ciklus Velebit u meni utkano je šest pjesama: Vila Velebita, Velebit, Zima, Proliće, Božur iTajna. Velebit je za Ličane mitska planina, a posebno za Brušane i njegove mještane jer je selo smješteno u samom podnožju pa i na obroncima ove div-planine. Ni Sanković mu nije mogao odoljeti. Sav je uronjen u njegove stijene, u zime i proljeća, u mirise cvjetnih livada na proplancima gdje cvate između ostalog i božur crven od krvi poginulog neznanog junaka, u njegovu burnu prošlost i sudbinsku povezanost planine i domaćih ljudi. Pjesnik i Velebit su jedno:
Moj život pripada samo tebi,
spominjem se tebe, a divanin o sebi,
kad bi i moga' prominija to ne bi.
(Tajna)
*
Dva prozna priloga na kraju ove knjige duhoviti su monolozi u kojima Ličanka i Ličan govore o svom životu, kako se nekad živjelo. Ima tu i smijeha i suza i šale na vlastiti račun, ali ima i gorke istine o krajnjem siromaštvu.
Tako se u monologu Ličanke javlja i ovaj detalj kad otac nagovara kćerku da ode na Rokovu (Blagdan svetog Roka) gdje će se okupiti mnogo naroda pa da tamo narodu priča priču o životu tipične Ličanke, da tamo, ako treba, i zapjeva:
„Ali, ćaća, znaš da ne pivan baš najlipše, a i di ću prid tolikin sviton, ubiće me sramota“ – požalin se ja nako molećivo.
A on uvik ima izgovor: „Još bolje, nisu ni Ličanke neke pivačice. ,Esi l' ti čula za koju Ličanku pivačicu?“
„Bome esan!“ – odbrusin ja njemu. „A koju?“ – pita on
„Josipu Lisac – ona ti je Ličanka!.“ A on će na to: „Ajme, di to ima veze s Likon, eto, ona ti je dokaz da Ličanke ne znaju pivat. 'Esi l' je čula kako piva kroz nos-Hir, hir, hir, sve je samo hir...“ - zapiva moj ćaća. „Prava Ličanka kad zapiva moraju se brda trest, a ne nešto kroz nos il il' da prostiš doli...“
Ili u dijalogu Ličana kad govori kako je, u kasnu jesen, kao dječak morao goniti blago u pašu: „U vani mraz sve zabilija, a ja u rasparanin opančićima i u staroj košuljici. Noge zebu, a ja molin Boga da se krava pobalega pa da lipo stanen u onu balegu i zera ugrijen noge. E, to je doživljaj koji se pamti, a što današnja dica pamte. Ništa, jer sve dobivaju na lipe oči – ništa van oni neće moć' ispričat svojin unucima.
Pa kad se samo sitin kako san svake godine gazja zelje pokojnoj babi Mari. Tri puta san mora prat' noge jer mi nije virovala da taj dan nisan staja u balegi. A ja bi se naja nako friškog zelja da mi je svaki put bilo slabo...“
*
Zbirka pjesama Lika iza palasaka može se razmatrati s više aspekata: s jezičnog, socijalnog, domoljubnog, etnografskog i s aspekta rustikalne literature. Značajan segment ove poezije svakako je i obilno korištenje ličke flore i faune u skladanju pjesama pa dobar dio pjesama poprima elemente pejsažne lirike, a nije zanemariv ni ponos koji gotovo da struju kroz čitavu zbirku, ponos karakterističan za gorštačkog čovjeka kad govori o svojim ljudima, krajevima i, naročito, o prošlim vremenima bremenitim nedaćama svih vrsta. Ljepšu stranu ovih pjesma čini i opori lički humor.

GARGAŠANJE GOSPIĆA (28) *Grga Rupčić, Gargaše, kolumne Večernjeg lista, Tiskara »Gospić«, Gospić, 2000., ilustracija Zvonimir Gavranović.* www.licke-novine.hr 23. ožujka 2012. u 22.30 sati	GARGAŠE su domaća naprava za fino pročešljavanje vune. Da bi vuna postala fina, mora se provući kroz oštre zupce, a gargaše se naime sastoje od dvije daščice četverokutnog oblika i svaka na sebi ima s jedne strane mnoštvo gibljivih žičanih zubića, i ručku. Donja se stavi na čvrstu podlogu, zubići su joj okrenuti prema gore, a ručka, koja je probušena, priveže se špagom za klin ili kakav stupić i na tu donju gargašu stavi se određena količina vune. Gornja gargaša okrene se zupcima prema dolje, uhvati se jednom rukom za ručku i povlači se po postavljenoj vuni na donjoj gargaši tako da iz vune ispada sve što ne valja, lijepo se pročešlja. Plahtice vune skinute s donje garegaše umotavaju se u kudjelju, a dalje slijedi preslica i vreteno. Naslov Rupčićeve knjige je očit: gargašanje Gospića uzduž i poprijeko, pročešljavanje političkih i kulturnih događanja, negativnih pojava uzrokovanih primitivizmom, nebrigom, samodopadnošću, bahatošću, intelektualnom uspavanošću; isticanje pozitivnih pomaka u buđenju napaćenog grada... U njoj je 110 kratkih, peckavih tekstova pomalo zajedljivih, pomalo sentimentalnih, pomalo ironičnih i sve to zajedno daje tragikomičnu sliku intelektualca koji se koprca u uzburkanim vodama postratnog rodnog podneblja. Oslikava se tako pred nama Gospić raskopanih blatnjavih ulica, ratom oštećenih kuća u centru koje nitko ne popravlja a komadi kamenja padaju po pločnicima, osionih momaka koji nasred ulice zaustave svoje automobile i bezbrižno razgovaraju s nekim pajdašem zakrčujući promet, neljubaznih novopečenih trgovaca, odbačenih starih automobila što nagrđuju grad, tvrdokornih policajaca, obespravljenih i nemoćnih penzionera, neuređenih zdravstvenih ustanova, ljudi totalno nezainteresiranih za pravu umjetnost, neuviđavnih susjeda, »selonostalgičara«... U sve to ubaci se poneka anegdota erotske naravi, primjerice ona vezana uz Clintonovu aferu s Monicom Levinski gdje spominje stare »amerikance« iz Brušana, Smiljana i Bužima: Iz ti mista ima više povratnika iz Amerike. Ni njima samima nije jasno to o oralnom seksu kad u Amerikama nema oranja s konjima, nego isključivo traktorima. On profesorskom lakoćom docira raspuštenoj dječurliji koja baš puno i ne haju za njegove kritike, manirom srdita promatrača uočava nakaradne pojave u svojoj	sredini, penzionerskom sitničavošću zabada u gospoćke birokrate, no oni imaju tako debelu kožu da to i ne osjećaju; pjesničkom senzibilnošću suosjeća s kulturnim i prosvjetnim djelatnicima koji su cijeli život posvetili društvu, a društvo ih je na kraju gurnulo na marginu i na egzistencijalno dno. No unatoč svim kritikama on voli svoj grad i svoje ljude, to se naprosto osjeti u svakoj rečenici. I raduje se svakoj sitnici koja tu i tamo nečim lijepim i pozitivnim.I jezik Gargaša posebno je poglavlje. To je nekakva mješavina standardnog književnog jezika, urbane gospićke ikavice i lokalnih govora okolnih sela u kojima se vokabular ne razlikuje, ali ipak svako selo ima određeni fundus svojih specijalnih riječi. To je jezik sličan onome Mile i Pere Budaka, no ipak ima nekih razlika, moderniji je i bliži današnjem ličkom selu. On u neku ruku odaje i karakter običnog Ličanina koji izvaljuje masne psovke, češće upotrebljava slikovite onomatopejske izraze, augmentative, prilagođene tuđice... Naoko grub, voli »velike« riječi, veseljak je, uvijek mu je na umu »sprdačina«, a ipak je osjetljiv na grubosti i dobro se čuva da ne postane predmet tuđih zabadanja. Ljude navikle na standardni književni jezik ponekad će zbuniti riječi kao što su oš (hoćeš), vrć (vrći, staviti), bije (bio) tije (htio), čuje (čuo), niko (netko) nika (neka, nikao), tute (tu), idu (jedu), naprklja (najeo se, natrpao želudac), zguđanje (zanovijetanje)... pa kad se takve riječi ukomponiraju u vokabular suvremenog intelektualca, primjerice: juice, Oxys, mažoretkinje, menuet, C-dur... iznenadit će se kako se lako spoje prošlost i sadašnjost, urbano i seosko, primitivno i moderno. I upravo ta jezična igra karakteristična je za Rupčića u Gargašama kao i u prethodnoj knjizi Josina u Domovinskom ratu. On u neku ruku ovim dvjema knjigama postaje predvodnik dijalektalnih književnika koji djeluju na području Like. Gargaše svojom neobičnošću i vrckavošću unose malo svjetla u otužnu svakidašnjicu Gospića dokazujući da još ima ljudi kojima je više stalo do prosperiteta svoga grada i njegove afirmacije nego do vlastitih materijalnih probitaka ili stjecanja političkih poena galamom i parolašenjem.

GARGAŠANJE GOSPIĆA (28)

Grga Rupčić, Gargaše, kolumne Večernjeg lista, Tiskara »Gospić«, Gospić, 2000., ilustracija Zvonimir Gavranović.

www.licke-novine.hr

23. ožujka 2012. u 22.30 sati

GARGAŠE su domaća naprava za fino pročešljavanje vune. Da bi vuna postala fina, mora se provući kroz oštre zupce, a gargaše se naime sastoje od dvije daščice četverokutnog oblika i svaka na sebi ima s jedne strane mnoštvo gibljivih žičanih zubića, i ručku. Donja se stavi na čvrstu podlogu, zubići su joj okrenuti prema gore, a ručka, koja je probušena, priveže se špagom za klin ili kakav stupić i na tu donju gargašu stavi se određena količina vune. Gornja gargaša okrene se zupcima prema dolje, uhvati se jednom rukom za ručku i povlači se po postavljenoj vuni na donjoj gargaši tako da iz vune ispada sve što ne valja, lijepo se pročešlja. Plahtice vune skinute s donje garegaše umotavaju se u kudjelju, a dalje slijedi preslica i vreteno.
Naslov Rupčićeve knjige je očit: gargašanje Gospića uzduž i poprijeko, pročešljavanje političkih i kulturnih događanja, negativnih pojava uzrokovanih primitivizmom, nebrigom, samodopadnošću, bahatošću, intelektualnom uspavanošću; isticanje pozitivnih pomaka u buđenju napaćenog grada...
U njoj je 110 kratkih, peckavih tekstova pomalo zajedljivih, pomalo sentimentalnih, pomalo ironičnih i sve to zajedno daje tragikomičnu sliku intelektualca koji se koprca u uzburkanim vodama postratnog rodnog podneblja.
Oslikava se tako pred nama Gospić raskopanih blatnjavih ulica, ratom oštećenih kuća u centru koje nitko ne popravlja a komadi kamenja padaju po pločnicima, osionih momaka koji nasred ulice zaustave svoje automobile i bezbrižno razgovaraju s nekim pajdašem zakrčujući promet, neljubaznih novopečenih trgovaca, odbačenih starih automobila što nagrđuju grad, tvrdokornih policajaca, obespravljenih i nemoćnih penzionera, neuređenih zdravstvenih ustanova, ljudi totalno nezainteresiranih za pravu umjetnost, neuviđavnih susjeda, »selonostalgičara«...
U sve to ubaci se poneka anegdota erotske naravi, primjerice ona vezana uz Clintonovu aferu s Monicom Levinski gdje spominje stare »amerikance« iz Brušana, Smiljana i Bužima: Iz ti mista ima više povratnika iz Amerike. Ni njima samima nije jasno to o oralnom seksu kad u Amerikama nema oranja s konjima, nego isključivo traktorima.
On profesorskom lakoćom docira raspuštenoj dječurliji koja baš puno i ne haju za njegove kritike, manirom srdita promatrača uočava nakaradne pojave u svojoj

sredini, penzionerskom sitničavošću zabada u gospoćke birokrate, no oni imaju tako debelu kožu da to i ne osjećaju; pjesničkom senzibilnošću suosjeća s kulturnim i prosvjetnim djelatnicima koji su cijeli život posvetili društvu, a društvo ih je na kraju gurnulo na marginu i na egzistencijalno dno. No unatoč svim kritikama on voli svoj grad i svoje ljude, to se naprosto osjeti u svakoj rečenici. I raduje se svakoj sitnici koja tu i tamo nečim lijepim i pozitivnim.I jezik Gargaša posebno je poglavlje. To je nekakva mješavina standardnog književnog jezika, urbane gospićke ikavice i lokalnih govora okolnih sela u kojima se vokabular ne razlikuje, ali ipak svako selo ima određeni fundus svojih specijalnih riječi. To je jezik sličan onome Mile i Pere Budaka, no ipak ima nekih razlika, moderniji je i bliži današnjem ličkom selu. On u neku ruku odaje i karakter običnog Ličanina koji izvaljuje masne psovke, češće upotrebljava slikovite onomatopejske izraze, augmentative, prilagođene tuđice... Naoko grub, voli »velike« riječi, veseljak je, uvijek mu je na umu »sprdačina«, a ipak je osjetljiv na grubosti i dobro se čuva da ne postane predmet tuđih zabadanja. Ljude navikle na standardni književni jezik ponekad će zbuniti riječi kao što su oš (hoćeš), vrć (vrći, staviti), bije (bio) tije (htio), čuje (čuo), niko (netko) nika (neka, nikao), tute (tu), idu (jedu), naprklja (najeo se, natrpao želudac), zguđanje (zanovijetanje)... pa kad se takve riječi ukomponiraju u vokabular suvremenog intelektualca, primjerice: juice, Oxys, mažoretkinje, menuet, C-dur... iznenadit će se kako se lako spoje prošlost i sadašnjost, urbano i seosko, primitivno i moderno. I upravo ta jezična igra karakteristična je za Rupčića u Gargašama kao i u prethodnoj knjizi Josina u Domovinskom ratu. On u neku ruku ovim dvjema knjigama postaje predvodnik dijalektalnih književnika koji djeluju na području Like.
Gargaše svojom neobičnošću i vrckavošću unose malo svjetla u otužnu svakidašnjicu Gospića dokazujući da još ima ljudi kojima je više stalo do prosperiteta svoga grada i njegove afirmacije nego do vlastitih materijalnih probitaka ili stjecanja političkih poena galamom i parolašenjem.

HORVATOV NOVI PUSTOLOVNI ROMAN (27)

Tihomir Horvat, Pustolovine puha Ocija i djevojčice Tonke, Alfa, Zagreb, 2011.

11. ožujka 2012. u 21,00 sati

Tihomir Horvat dobar dio djetinjstva proveo je u Pazarištu gdje mu je rođena mama, djevojačkog prezimena Rukavina. U sjećanju su mu ostali lički krajolici, a posebno ga je fascinirao Velebit o kojem će kasnije napisati bajkoviti roman Vila Velebita. Ta ljubav prema prirodi osjetit će se i u njegovim brojnim romanima, pa tako i u ovom najnovijem gdje tema nije ni Lika ni Velebit nego jedan sasvim drugi kraj – pitome Vukomerečke gorice. Ono što povezuje Vilu Velebita i ovaj najnoviji roman je – ekologija, borba za očuvanje prirode, osvješćivanje mladih o važnosti čuvanja flore i faune za njihovu budućnost. A mladi i u onom i u ovom romanu i te kako su svjesni što znači čista biosfera.

Radnja ovog Horvatova romana za djecu smještena je na širem području Turopolja, zapravo u mjesto Krušak i veliko šumovito područjeVukomerečke gorice te manjim dijelom u pitoma turopoljska mjesta Buševec, Donja Lomnica, Kozjača, Kravarsko, Mala Buna, Velika Buna Turopolje..., dotiče se Velike Gorice i Zagreba te nekih manje poznatih lokacija.
Glavni junaci su jedna obična-neobična djevojčica i čudni šumski dlakavi stvor, a sve počinje izletom učenika jedne zagrebačke osnovne škole u Turopolje gdje će promatrati čuvene turopoljske drvene kuće i park s divljim životinjama u šumi Ključić Brda.
Djevojčica je jedanaestogodišnja crvenokosa Tonka koja je ostala bez majke pa se otac Mario, profesor na glazbenoj školi silno trudi da joj nadomjesti taj veliki gubitak pa da odrasta bez trauma i nezgoda kakve mogu zadesiti djevojčice na pragu puberteta. Čudni šumski dlakavi stvor je puh imenom Oci, a zapazio je crvenokosu djevojčicu kad je na vrućoj pošljunčanoj stazi spazila nemoćnu glistu pa uzela suhu travku i premjestila je u vlažnu hladovinu. Prati je dalje i oduševljeno promatra kako u parku s divljim životinjama hrani jelene lopatare koji joj prilaze bez straha, pa opet grančicom podiže kišnu glistu s pregrijanog tla i premješta je u hladovinu. Pronašao je ono što već dugo traži - izabrano biće koje će spasiti šumu te hita do gospodara šume i svega što u njoj živi da ga obavijesti o velikom događaju. Gospodar šume je tisućljetni hrast koji pamti još rimska vremena, zove se Dub i silno je zabrinut za sudbinu svoje šume jer su došla vremena kad ljudi nemilice uništavaju prirodu i ne mare za njeno očuvanje. Oci se pribojava da više neće naći crvenokosu djevojčicu kad se sa svojim razredom vratila u Zagreb, no spletom okolnosti njezin tata dobiva oporukom tipičnu turopoljsku drvenu kuću i tada počinje nizanje uzbudljivih događaja oko spašavanja šume. Tu je opasni lovokradica koji ubija životinje, obrađuje njihove kože i skupo ih prodaje tajanstvenom naručitelju, suprotstavlja mu se Dino, mladi student šumarstva, koji mašta kako će jednog dana postati rendžer i čuvati šume od uljeza. Vrlo opasan je Štef, šminker i poduzetnik koji kupuje turopoljske drvene kuće, rastavlja ih i skupo prodaje, premda su mnoge od tih kuća zaštićene kao spomenici narodne arhitekture, a otkrio je i Duba, gospodara šume, pa se divi njegovoj veličini i organizira njegovo rušenje. (Horvat Dub smatra živim bićem, pa njegovo ime u akuzativu glasi Duba – npr. spasio je Duba a ne Dub) Štefu pomažu dvojica besposličara koji dane provode u kafiću „Kod žira“ u Maloj Buni igrajući biljar, to su Škiljo i Honda. Značajnu ulogu u romanu ima i Magdin dnevnik. Magda je žena koja je oporukom ostavila svoju kuću u Krušaku Tonkinoj mami, a kako je mama umrla pravo je prešlo na tatu pa tata s Tonkom dolazi u tu kuću privremeno živjeti jer im majstori u Dugavama obavljaju razne popravke u stanu. Magda je bila velika ljubiteljica prirode, svakodnevno je posjećivala šumu, zapisivala sve što je opažala, znala je razgovarat s drvećem i svašta liječiti. Ona je bila izabrano biće koje štiti šumu pa kad je umrla, trebalo je pronaći novo izabrano biće. Oci je u crvenokosoj djevojčici Tonki prepoznao to biće. Tu je i ljubazna susjeda Beatriče, profesorica povijesti umjetnosti, koja je napustila Zagreb i preselila se u lijepu drvenu kuću svoga oca u Krušaku i tu držala malu farmu eko-hrane. Majka nije htjela iz Zagreba doći na selo pa ju je Beatriče redovito obilazila i donosila sve što je potrebno. Ona će pomoći Tonkinom tati da lakše prebrodi smrt voljene supruge i da Tonki olakša tugu za majkom koliko je o moguće. U priči se javlja i Gavro, simpatična vrana koja krade orahe, ali je Tonka zavoli pa vrana ide s njom i ocem u novu kuću.. Određenu ulogu u priči imaju i članovi velikogoričkog Paintball kluba i vitezovi s viteškog turnira priređenog u

čast svetog Mihaela na Poljani Bunskoj. Tonka će u novoj kući pronaći Magdin dnevnik s mnogobrojnim crtežima, pažljivo će ga čitati i proučavati kartu koju je Magda nacrtala te tako još više zavoljeti prirodu. Ona će u ormaru prvi put ugledati puha, dati mu komadić jabuke i u čudu ga promatrati kako šapicama pridržava jabuku i jede, a da se uopće nije uplašio. Kasnije će iz enciklopedije saznati da je čudna životinjica iz ormara puh. U ormar je dospio tako što je pobjegao od lovokradice koji ga je bio uhvatio u zamku, ali je uspio pobjeći ujevši razbojnika za prst. Kad ga je drugi put ugledala u ormaru, čučnula je i dala mu suhu šljivu. Puh je bez straha uzeo i rekao: Hvala! Ona je od iznenađenja pala na tur ne vjerujući svojim ušima da životinjica govori. Od tog trenutka počinje njihovo veliko prijateljstvo. Puh Oci će je voditi šumom, upoznavati je sa zakonima prirode, a ona će sve to upijati kao spužva. Postala je prijateljica svih biljaka i životinja u šumi, vidjela patuljke i vilenjake, naučila govor šume i doista postala izabrano biće. Događaji slijede munjevitom brzinom. Honda i Škiljo će ukrasti Magdin dnevnik i u njemu naći mjesto gdje se spominje veliko blago, a na karti su pronašli gdje bi to blago moglo biti. Misleći da se radi o novcu ili zlatu, krišom odlaze u šumu, pronalaze čistinu na kojoj je rastao Dub i tu počinju kopati. Iskopali su mnoštvo rupa, ali ništa nisu našli. Na kraju su bacili kartu u jedno od rupa i krenuli natrag, ali su zalutali. Njih dvojica su Štefu postali sumnjivi pa ih je potajno pratio, Kad je ugledao Duba, oduševio se njegovom veličinom i odmah odlučio da će dovesti drvosječe koji će ga oboriti i u komadima ga šleperom izvući iz šume. Cijela šuma je zadrhtala jer se svi boja za sudbinu gospodara šume. Našao je odbačenu kartu, ali mu ju je Oci zgrabio i pobjegao noseći je Tonki, no putem opet upadne u lovokradičinu zamku. Honda i Škiljo su zalutali i okrivljujući jedan drugoga na kraju su se potukli. Poslije tučnjave ugledali su kolibu, obili vrata i ugledali mnoštvo životinjskih koža i krzana. Potrpali su to u vreću veseleći se kako će to blago dobro unovčiti. Uto nailazi Lovokradica i obojicu sveže objesivši ih za kuke u posebnoj prostoriji. Bio je uvjeren da mu oni uništavaju zamke. Ocija je strpao u kavez prijeteći mu da će platiti glavom zašto ga je ujeo za prsti.
Idućeg jutra lovokradica dolazi, nalazi u razapetoj mreži ulovljenog pipistrella, šišmiša za kojeg mu je gazda obećao veliku nagradu, ulazi u kolibu, vješa Ocija za rep i gađa ga nožem. Uto mu je zazvonio mobitel i nož pogađa uzicu za koju je Oci bio obješen. Nesretnik bježi i juri po Tonku da je obavijesti kakva opasnost prijeti šumi. Srditi lovokradica pušta Hondu i Škilju koji bježe glavom bez obzira, a u bijegu se jedan od njih žestoko sudari s maskiranim rendžerom Dinom koji je pratio lovokradicu. Dino napad lovokradicu i dolazi do teškog obračuna. Nailaze i članovi Pointball kluba i s oduševljenje promatraju „šoru“, gledaju kako Dino mlati lovokradicu i sami mu pripomogavši. Lovokradica je savladan i pozvana je policija. Istovremeno Oci i Tonka pokušavaju naći nekoga tko će spasiti golemi hrast jer je Štef već došao s drvosječama koji su pripremili motorne pile da obore hrast kakvog još u životu isu vidjeli. Tonka uspijeva doći do mjesta održavanja viteškog turnira i svi vitezovi pojure na konjima prema Dubu. Na čelu je jahao vođa držeći pred sobom Tonku, dok se Oci držao za grivu jurećeg konja. Vitezovi stižu u zadnji čas i spašavaju golemi hrast, a Štef biva uhićen Završio je u Remetincu, kao i lovokradica i naručitelj svega što je u šumi nakrao.
Na kraju za vrijeme punog mjeseca Tonka s Ocijem dolazi na čistinu i Dub okupljenim životinjama i svim šumskim bićima priča priču kako treba sačuvati šumu. S obzirom da on zbog starosti više ne može rađati zdrave žirove, uspio je sačuvati tri žira otporna na bolesti. Oci se popne na vrh krošnje i iz jedne duplje izvadi tri žira zamotana u lišće, dade ih izabranom biću Tonki i ona ih na čistini zasadi. Uskoro su nikla tri mlada hrasta i počela rasti pod okriljem moćnog duba. Bit će to novi hrastovi otporni na sve bolesti i davat će nove žirove pa će se šuma ponovo obnoviti zdravim dugovječnim hrastovima.
Kroz roman je prodefiliralo mnogo likova uglavnom podijeljenih na pozitivne i negativne, no glavni pozitivci i pokretači radnje su Tonka i Oci.
Tonka je tipična djevojčica koja se ni po čemu ne razlikuje od druge djece. Na ušima su joj vječno slušalice pa kao i ostali njeni vršnjaci i vršnjakinje sluša svoje omiljene rock i pop pjevače, mahom engleske i američke. Dobra je učenica, ima krug svojih prijatelja s kojima razmjenjuje SMS poruke. U duši je nesretna zbog majke, ali tu bol nadoknađuje potpunim posvećivanjem zaštiti prirode koji iznad svega voli. Animalna bića je prihvaćaju i bez straha joj prilaze U njezinom liku ima elemenata animalističke proze jer može razgovarati s animalnim svijetom.
Puh Oci je živahan stvor, u vječnom pokretu. Često upada u nevolje, ali se uvijek iskobelja. Najveći mu je neprijatelj lovokradica koji ga je gotovo ubio i njegovo krzno skupo prodao. Govori i ponaša se kao čovjek, ali samo kad je u društvu s Tonkom. Druga djeca ne znaju kojoj vrsti životinja pripada pa smatraju da je štakor. Tipičan je lik iz animalističke literature.

Dub – gospodar šume, tisućljetni hrast također spada u animalističke likove. Pun je životnog iskustva, okuplja oko sebe sve šumske stvorove koji pažljivo slušaju njegove priče o davnim vremenima kad je šuma bila zdrava i sigurna. Gotovo skončava pod jezivim zvukovima motornih pila, ali ga Oci i Tonka spašavaju u zadnji čas uz pomoć hrabrih vitezova koji napuštaju turnir i hitaju mu u pomoć.
Tata Mario Bišćan, profesor glazbe, zaljubljenik u hrvatske puhaće instrumente i njihov sakupljač, brižan je otac i na sve moguće načine pokušava da mu kćerka lakše prebrodi gubitak majke. Nježan je, pun razumijevanja za njene mušice, pomalo humoristički intoniran unosi vedrinu u njen život i u cijeli roman. Nije ravnodušan prema ljubaznoj susjedi Beatriče pa na trenutak pomišlja kako bi ona mogla zamijeniti Tonkinu mamu, no previše je to osjetljivo pitanje pa ga ostavlja za neka buduća vremena.
Još je puno pozitivnih likova: Magda koja indirektno sudjeluje u radnji i predstavlja prekretnicu u Tonkinu životu kako poklanjanjem kuće tako i svojim dnevnikom, vrijedna i ljubazna Beatriče koja će uljepšati život Tonki i tati Mariju svojim novim susjedima, inače profesorica povijesti umjetnosti koja se posvetila životu u prirodi i uzgoju zdrave hrane na svojoj mini farmi. Tri učiteljice, posebno Tonkina razrednica Mihaela, veseli vlasnik turističkog autobusa Francek, majstor Tonček koji će tati Mariju pomoći oko popravaka u novostečenoj kući, konobarica Ivana iz kafića „Kod žira“, članovi Pointball kluba iz Velike Gorice, članovi viteškog turnira, Tonkina prijateljica Sandra sa svojim ljubavnim problemima, dečki i cure iz škole... Posebno je simpatičan student šumarskog fakulteta Dino koji mašta kako će jednog dana postati rendžer u nekom našem nacionalnom parku, veliki ljubitelj prirode i zaštitnik divljih životinja, neprijatelj lovokradice, hrabar borac i vješt u maskiranju.
Nekoliko negativnih likova koji se konfrontiraju pozitivcima čine roman uzbudljivim i napetim. Tu je svakako Štef koji će svojim djelovanjem ugroziti prirodu i zadati silne glavobolje Ociju i Dubu. To je poduzetnik na balkanski način, znači, bavi se mutnim poslovima, šverca, potiče druge na kriminalne radnje, a glumi uglađenog poslovnog čovjeka. Značajan je i lovokradica. Njegovo djelovanje je najuzbudljivije. Lako poteže nož i pištolj, u akciji nosi masku kako ga slučajni posjetitelj šume ne bi prepoznao, no kad mu naručitelje koža, krzana i rijetkih životinja naredi da ubije dvojicu mladića koji su mu otkrili skrovište, to ne čini nego ih jednostavno smrtno zastrašuje pucajući u njih iz pištolja, ali ih namjerno promašuje. To je lik negativca kakav se često javlja u romanima za djecu i bez kakvog gotovo da i nema pustolovnog dječjeg romana. Posebno su zanimljiva dvojica besposličara: Honda i Škiljo. To su simpatični negativci vječno gladni „love“ i spremni na svakakve nepodopštine da bi do nje došli. Humoristički su intonirani, Za Štefa rade sve poslove koje od njih naruči i uvijek nastoje od njega izvući još više „love“ a kad se nađu u nevolji, gube glavu i paničare, umiru od straha i počnu jedan drugog optuživati i mlatiti se.
Horvat svoje likove ne prikazuje po vanjskom izgledu. Tu i tamo napomene neku karakterističnu crtu, primjerice Tonkinu crvenu kosu, figuru, opći izgled, ili odjeću dvojice besposličara, šminkersko odijevanje Štefovo s debelim zlatnim lancem oko vrata... Oslikava ih uglavnom kroz akciju i dijaloge gdje do izražaja dolaze njihovi karakteri.
Prostor u koji smješta svoje likove slikovit je, realan, naročito kad se radi o interijerima (unutrašnjost kuće ili kafića), dok je priroda prikazana kao romantičan prostor, bajkovit, prepun mirisa, boja i zvukova. Tu je Horvat naprosto nenadmašan, upravo nam se nameće veliki poznavatelj i ljubitelj prirode. Kad bi netko slučajno uspoređivao Vukemerečke gorice Slavka Kolara gdje su likovi mahom buntovni, primitivni, grubi i zatucani seljaci, i iste te gorice Tihomira Horvata gdje je sve čisto, uredno, bajkovito lijepo sa simpatičnim i vrijednim domaćim ljudima, pomislio bi da se ne radi o istom kraju. Horvatov roman dobrim je dijelom animalistička, bajkovita proza u kojoj biljke i životinje govore i osjećaju, proza u kojoj jedna nježna djevojčica svojim odnosom prema prirodi spašava tu prirodu i udahnjuje joj novi život. To je proza s humanom porukom, proza u kojoj dobrota odnosi pobjedu nad zlom.

SLIKAR LJUDSKIH KARAKTERA (26)

Milan Kranjčević, Čarolija kavakâ i kavâ,Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2011.

24. veljače 2012. u 18.00 sati

Milan Krranjčević rođen 1959. u Otočcu, gotovo cijeli svoj književni i znanstveni opus posvetio je rodnom kraju, tj. Otočcu i pitoresknoj Gackoj dolini koja je u njegovoj beletristici sve prije nego pitoreskna. Osim znanstvenih radova, gdje je najznačajniji golemi Ričnik gacke čakavice – Kompoljski divan, značajan mu je i književni opus: In tyranos-radio dramski tekstovi u četiri sveska na gackom čakavskom dijalektu, Bajke za maće i 'ne zericu veće-veći broj klasičnih bajki ispričanih gackom čakavicom, Kičmasa-zbirka novela, Dojčland--- Deutschland- ti drame, Suza smaragdna-također tri drame i Čarolija kvakâ i kavâ-tri priče.
Ove tri priče iz zadnje knjige predstavljaju Kranjčevića kao velikog poznavatelja Otočca i Gacke doline, ljudskih naravi, gradskog i seoskog življa, jezika i običaja. Otočac u Kranjčeviću ima svog pisca jer nitko iz tog kraja, tko se bavi književnim stvaralaštvom, ne poznaje tako dobro Gacku dolinu s Otočcem i njene ljude. Nije on od onih pisaca koji će pisati panegirike o svom kraju, isticati njegove ljepote i dizati u nebesa poznate osobe, naprotiv. On je kritičan prema nekim društvenim pojavama, ironičan i sarkastičan prema pojedincima koji u neku ruku nastoje predstavljati kult ličnosti u svojoj sredini, izvrstan poznavatelj jezika svoga kraja, naročito gacke čakavice, pa to poznavanje obilno koristi u oslikavanju ljudi.
U prvoj priči okomio se na jednu negativnu pojavu u našem društvu, koju neki u šali nazivaju bosanskim sindromom, a to je kupovanje fakultetskih ispita. Taj sindrom nije nepoznat ni u našim sredinama. Javna je tajna da su u bivšem režimu mnogi „velikani“ posjedovali lažne fakultetske diplome i da su pojedinci kroz ubrzane „kursove“ stjecali određena zvanja i svojim radom, zapravo neznanjem, kočili razvoj društva. Tako je Kranjčević u prvoj priči simboličnog naslova Čarolija prvog reda prikazao uspon i pad totalnog društvenog autsajdera. Prvi red je ideal kojem glavni junak teži jer na važnim kulturnim i političkim manifestacijama u prvim redovima sjede samo ugledni članovi društva. I kad on uz pomoć ambiciozne supruge, kćerke uglednog građanina, na kriminalan način završi fakultet i dobije odgovorno radno mjesto za koje je potrebna fakultetska diploma, potpuno se mijenja kao čovjek, doživljava pravu katarzu, ali u negativnom smislu. Počinje vjerovati da je postao netko važan, da je vrlo ugledan, postaje arogantan, umišljen... pravi tiranin nad osobljem kojim upravlja u svojoj radnoj organizaciji. Kroz priču se provlače i intimne preokupacije glavnog junaka, sumnje, dileme, naivno vjerovanje u vlastite intelektualne sposobnosti, strahovit bijes zbog suprugine nevjere. Sve na kraju završava katastrofalno za njega. Ambiciozna supruga koja je od njega nastojala stvoriti uglednog građanina iz prvog reda i koja se zbog njegova penjanja na društvenoj ljestvici podaje moćnom političaru preko čijeg utjecaja glavni junak, završava fakultet i dobiva odgovorno radno mjesto, na kraju ga i dovodi u prvi red - na optuženičku klupu zbog silnih gubitaka, sklapanja štetnih ugovora i pronevjere državnog novca, jer je i on kao „ugledni“ građanin nju ponizio javno se pojavljujući sa svojom ljubavnicom.
Ova se priča na pomalo satiričan i humorističan način okomljuje na negativne pojave i vrlo česte gluposti u našem društvu. Između redaka optužuje moćne lokalne političare kao svemoćne gospodare „u svom vilajetu“.

Druga je priča humoristički intonirana, a središnji lik je starica koju pisac ne imenuje nego je jednostavno naziva naša junakinja. Ona zapravo, baš zato što nema imena, predstavlja sve žene piščeva rodnog grada, one žene koje su proživjele svoj vijek, dugo i svašta pamte, a i proživjele su svašta, a imaju bogme i oštar jezik. Okosnicu radnje čini misno slavlje vrlo značajno za Otočac jer se slavi obljetnica od velikog vjerskog značenja. Crkva je, naravno, prepuna i starica cijelo vrijeme prati misu, na svoj način komentira ono što vidi i čuje, a ti su komentari često ironični naročito kad se odnose na društvene uglednike, posebno političare koji su preko noći postali vjernici pa kao uglednici obvezatno sjede u prvom redu, a o misnom obredu baš i nemaju nekog znanja pa se često okreću da vide od ostalih vjernika kada treba ustati ili sjesti, a o pojedinim molitvama nemaju pojma. Okrznula je starica i kardinala Bozanića jer je načula da nema sluha i da ne zna pjevati, a to bi svaki svećenik morao znati. Vjernike koji su dupke ispunili crkvu autor naziva vjerni narod, a taj vjerni narod redovito ide u crkvu i izvrsno prati tijek misnog slavlja. Starica, kako to obično biva s malim ljudima, ne uspijeva naći mjesto za sjedenje pa se stisla u kutu pokraj pomoćnih vrata odakle sudjeluje u misnom slavlju i promatra sve što se događa, a dodatnu humorističnost priči daje kvaka koja malo, malo pa ispadne iz svog ležišta i svojim zveketom iritira vjerni narod. U priči se osim oslikavanja crkvene atmosfere s mnoštvom različitih likova na misnom slavlju, nazire i obiteljska atmosfera u kojoj starica živi. Dodatni šarm priči daje i otočka čakavica kojom starica i njeni sumještani govore. Cijela priča ima prstenast oblik: počinje i završava s kvakom koja ispada i nikako da se namjesti kako treba.
Treća priča je najduža, s najviše likova i u detalje opisuje pogrebne običaje u otočkom kraju, zapravo u selu Kompolju. Kroz priču o bdijenju kod pokojnika, priprema za pokop, dočekivanju rodbine i sumještana u takvim tužnim trenucima, naricanju, konvencionalnim razgovorima seoskih žena i njihovim često opakim primjedbama oslikava se u potpunosti jedan segment života našeg sela, bilo da se radi o Gackoj ili nekom drugom kraju katoličke Like pa i šire. Dolazi do izražaja svjetonazor pojedinih likova, njihova intima, svijest i karakter U priči se javlja više likova a u središtu pozornosti je pokojnikova obitelj: supruga Cuka, sinovi i snahe. Neki članovi Cukine obitelji odavno ne žive s njom, odselili su u grad, i potpuno su se odvikli od domaćeg načina života. Zanimljivo je da Kranjčević u svojim pričama i dramama često konfrontira snahe i svekrva gdje su najčešće svekrve opake i zle, ovdje to nije slučaj. Snaha Marija je oličenje prave, ozbiljne domaćice, komunikativne, trezvene i nadasve poštene, a svekrva Cuka, pokojnikova supruga, odnosi se prema njoj kao prema vlastitoj kćeri. Oksimoronski naslov priče (spajanje suprotnih pojmova: slatka gorkost ili gorka slatkoća) daje priči humorističan ton premda se radi o tragičnom obiteljskom događaju. Naime, snaha Danica, koja je od Cuke potpuno otuđila sina pretvorivši ga u svog poslušnika, puši kao Turčin, nosi hlače i arogantno se ponaša, svima naglašava da voli gorku kavu, da je njoj dovoljno slatka samo aroma ako se kava dobro skuha. Oko te arome odvija se dobar dio priče u kojoj Kranjčević snahu Danicu pretvara u karikaturalni lik, kako jezično tako i moralno. Ironično je naziva Danjica Ona je naime pravoslavka iz Metka i u Cukinoj obitelji djeluje kao strano tijelo koje se nikako ne može uklopiti u katoličku sredinu. Stalno naglašava svoje srpstvo, partizanštinu i komunističku pripadnost, a okupljenim ženama na bdjenju kod pokojnika ide na živce što joj nitko ne zna skuhati pravu kavu. Da karikaturalnost dođe više do izražaja, Kranjčević joj je dao ulogu učiteljice, i to one partizanske učiteljice. Završila je osnovnu školu,

a onda po ubrzanom programu (za jednu godinu završavala je dva razreda jer je bila politički podobna) a poslije tako i pedagošku akademiju. Radila je kao učiteljica u Kompolju i tu „ulovila“ Cukina sina. Nikoga ništa nije naučila, premda se hvali svojim zvanjem.U njezinu govoru karakterističnom za pravoslavni svijet u Lici ne vidi se da je završila tako ozbiljne škole. Ona uporno govori veljo, njesam, đe, svima govori ti... premda bi jedna učiteljica trebala govoriti standardnim književnim jezikom. Još jedan lik daje priči jaču notu humorističnosti, To je zet Robert, zvan Berto i Aleto zagrebački hohštapler koji je na prijevaru oženio Cukinu kći Maricu dok se školovala u Zagrebu pa tamo i ostala. Njegova kajkavština i nepoznavanje običaja dovode ga u komične situacije, njegovu suprugu Maricu do očaja, a domaći ga ljudi ne shvaćaju ozbiljno. Njemu ništa nije jasno i stalno nešto pripitkuje. Kad ga je majstor koji je pravio mrtvački sanduk zamolio da legne u taj sanduk i da ga izmjeri, Berto je skoro poludio od straha i pobjegao smatrajući majstora luđakom. Kako nikad nije čuo da netko nariče za pokojnikom, njemu se čini da starice pjevaju, pa u jednom trenutku na svoj način tješi suprugu:
- Marica, daj se smiri, nemoj plakati – pokušavao je Berto, no Marica je i dalje jecala, a suze su joj se kotrljale niz lice. –Nemoj plakati, dogodi se to, ljudi umiru, ne? – njegovo tješenje nije imalo nikakva učinka. – Viš kak baka, ona popeva i ne plače...
-Van! Marš van! – kriknula je Marica, skočila sa stolice i rukom pokazala vrata - Van!
Kranjčević je u ovoj priči na svojevrstan način spojio tradicijske običaje s peckavim, humoristično-ironičnim prikazom svjetonazora svojih likova, a to prikazivanje naročito dolazi do izražaja njihovim govorom: gacka čakavština, štokavština ličkih Srba i zagrebačka kajkavština polupismenih uličara.
Ove njegove tri priče bogat su doprinos poznavanju jednog dijela naše zemlje. On oslikava gotovo sve segmente našeg društva. Umjetnički je najsnažniji kad prikazuje gacko selo, naročito siromašni sloj, a i vrstan je poznavatelj urbanog svijeta, to jest onih ljudi koji svakodnevno odlaze na posao iz svojih gradskih i prigradskih stanova ili obiteljskih kuća. Gotovo da nema njegove priče ili drame u kojoj se nije „očešao“ o društvenu elitu, o moćnike koji su na visokim političkim položajima pa se čine svemoćnim i nedodirljivim. Lukavi su i oprezni, i teško je ući u trag njihovim često mutnim poslovima.
Najveće bogatstvo njegove literature je jezik Gacke doline: slikovita seoska čakavica ili urbana čakavica s natruhama standardne štokavice. I dijalozi. On kroz dijaloge tako dobro oslikava ljudske karaktere, situacije u kojima se batrgaju kao ribe na suhom ili bezbrižno plivaju uvjereni u svoje izuzetne sposobnosti. Kroz njegovu literaturu Otočac je postao bliži i poznatiji suvremenom čitatelju koji ga je možda prije doživljavao kao zabačeni provincijski gradić ili ga uopće nije poznavao niti ga znao smjestiti na karti Hrvatske.

GLASI IZ DUBRAVE KRŠEVITE (25)

Grga Rupčić Velebitski obzori, Pučko otvoreno učilište »Dr Ante Starčević", Gospić, 1998.

5. veljače 2012. u 13.30 sati

Knjiga Grge Rupčića Velebitski obzori predstavlja u neku ruku nastavak njegove knjige U ozračju Velebita objavljene 1955. Kao i u prethodnoj, tako i u ovoj Rupčić objavljuje eseje, kritike, memoarske proze, kroničarske zapise o ljudima i događajima, te segment vrlo uspjelog dnevnika iz Domovinskog rata.
Većina radova objavljena je u Novom listu, Školskim novinama, Vili Velebita, Večernjem listu, Vjesniku te u časopisima Marulić i Usponi. Objavljivani su od 1995. do 1998, no ima i ranijih koje autor nije uvrstio u prethodnu knjigu. Dobar dio, naročito kraćih tekstova kao što su komemorativni zapisi ili govori na prigodnim skupovima nisu dosad objavljivani a Rupčić je smatrao da im je mjesto u knjizi i upravo oni daju ovoj zbirci izvjestan ton sentimentalnosti, bolećivosti; odaju autora kao hipersenzibilna čovjeka koji se saživio sa svojom sredinom i smatra da je ljudska dužnost reagirati na sve što odskače od normalne životne kolotečine, da to mora biti zabilježeno. S druge strane ti ga tekstovi odaju i kao novinara koji iz naoko svakidašnjih događaja umije izdvojiti ono što privlači opću pozornost.
Knjiga Velebitski obzori ima ukupno 175 stranica. Od 5. do 87. stranice su eseji, književne kritike, recenzije ili kraći osvrti na pojedine književne susrete. Krug Rupčićevih literarnih interesa vrlo je širok: od stručnih knjiga strogo znanstvenog sadržaja preko malo poznatih ili potpuno nepoznatih pjesnika do afirmiranih imena naše književnosti.

Na tih osamdesetak stranica Rupčić je dao prikaz cjelokupnog opusa ili pojedinih zbirki sljedećih pjesnika: Zvonko Kuhar, Mile Butković-Podgorac, Pero Budak, Stanko Pucak, Marija Seka Milinković, Davor Prpić, Vladimir Jurčenko, Marica Mostarac Štokić, Vlatko Majić, Jadranka Prša, Ivan Svetić, Ive Uremović, Zoran Kršul, Marijana Rukavina Jerkić, Klara Polak Poljarević, Nina Novak, Frane Smojver i Radovan Grgec.
U osvrtima na pjesnička djela ukomponirani su i zapisi o značaju Tadijanovića i Gorana i njihovog pjesničkog opusa za našu poslijeratnu književnost. Tu su i neki književni susreti u Gospiću, kao npr. zajednički nastup Nevena Čačića, Vlaste Knezović i Grge Rupčića u kafiću »Amadeus«.
Nešto manje osvrta je na prozna ostvarenja. Zastupljeni su sljedeći autori: Milan Krmpotić »Tek braća«, »Osmi patuljak« (romani), Stevo Drakulić (cjelokupni književni opus), Jure Karakaš »Književni Velebit« (književne kritike), »Ivan« (neobjavljeni roman), Ante Starčević »Selski prorok« (komedija), Željko Mataija »S onu stranu života« (ratne reportaže), Nikaola Bićanić »Hrvatski katolički stražar s Nehaja« (biografija svećenika Frana Biničkog), Vladimir Ereš »Hrvati u Birnau« (knjiga sjećanja), Dragutin Hirc »Lika i Plitvička jezera« (putopis), Dane Pejnović »Razvoj naseljenosti i promjena narodonosnog sastava u Plitvičkoj regiji« (zemljopis–demografija), Ivo Vajić »Menagment i poduzetništvo« (ekonomska studija).
U ovom dijelu knjige posebno se ističe esej o Stevi Drakuliću i kritika Krmpotićeva romana »Tek braća«
Poglavlje Novo iverje (asocijacija na Matoša) ima 23 stranice i oko dvadesetak kraćih, lirski intoniranih zapisa o najrazličitijim temama: likovne izložbe (primjerice Stipe Golca, Nade Žiljak, Luke Rupčića, Ivana Einwaltera, o Likanalu – kolektivnoj izložbi), o časopisu Lički planinar o humanoj gesti književnice Flore Dosen koja je zbrinula šestero osirotjele ličke djece, o buđenju mirnodopskog života u Gospiću, o tragičnoj smrti pjesnika Ive Uremovića, o strahu za Plitvička jezera, o humanitarnoj pomoći koju su naši ljudi slali iz inozemstva, o nagovještavanju mladih literarnih i glazbenih talenata...

Na Novo iverje nastavlja se poglavlje Memento mori (život je prolazan; sjeti se da ćeš umrijeti). To su dirljivi nekrolozi ljudima koji su svojim životom i djelom u gospićkoj sredini impresionirali autora i on ih zbog njihove skromnosti i samozatajnosti duboko poštuje. Nekrolozi su posvećeni Stanku Staniću, Ivici Krpanu, Vladimiru Šumaku, Cviti Marković, Ivanu Rupčiću, Mirku Todoriću, Đurđici Vukelić, Mati Fajdetiću, Nikoli Zduniću Tóti, Marici Rukavini, Marijanu Sakaču i autorovoj strini Roji
Predzadnje poglavlje ove vrijedne knjižice nosi naslov Gospićke kazalištarije. U 23 kraća novinska izvješća sabrao je Rupčić svoje viđenje kazališnog života u Gospiću. Uglavnom govori o gostovanjima raznih kazališnih družina u gradu na Novčici. Ova su izvješća bez većih pretenzija, a svode se na obavijesti o predstavama, glumačkim postavama, eventualno scenografiji i reagiranju publike. Tu i tamo navodi se i ocjena koja je u pravilu vrlo visoka i za glumce i za predstave u cjelini.
Zadnje poglavlje Skica za biografiju ima dva priloga. To je izvanredan materijal pun lirike obojene toplim sentimentom seoskog djetinjstva i školskih uspomena. Šteta što autor nije napisao više ovakvih crtica jer bi to bila literatura iznimne vrijednosti.
Knjiga Velebitski obzori predstavlja vrijedan prilog našoj suvremenoj regionalnoj književnosti. Zlobnici će reći da je to literarno svaštarenje, no upravo će ovakve knjige poslužiti istraživačima regionalne literature kao izvor za temeljitije poznavanje određenog razdoblja, u ovom slučaju razdoblja traumatiziranog ratnim strahotama i postratnim traganjima za boljitkom. A ako itko poznaje kulturni život i ina zbivanja u Ličko senjskoj županiji, i ako je pozvan da o tome piše, onda je to Grga Rupčić, dobroćudni profesor, pjesnik, kritičar i kroničar. Njemu ništa ne promiče; skloniji je pohvalama nego pokudama, a posebno se veseli kad se mladi posvete umjetnosti, bilo književnosti, bilo glazbi, bilo likovnom ili drugom stvaralaštvu. Kao iskusan pedagog za njih uvijek nađe toplu riječ ohrabrenja i poticanja na daljnji rad.

JOSINA I DOMOVINSKI RAT (24)

Grga Rupčić, Josina u Domovinskom ratu, Senjsko književno ognjište, Senj, 1997.

25. siječnja 2012. u 12.15 sati

Lički šaljivčina Josina nije ni Petrica Kerempuh ni Nasrudin hodža, ni Pomet, ni Till Eullenspiegel, ni Švejk... a opet je pomalo svaki od tih čuvenih literarnih tipova. Po svojoj naravi negdje je između Nasrudina i Švejka, ali na jedan poseban, lički način.
Karakterističan je po dugom nosu (Kol'ki nos, tol'ki ponos), sklonosti prema šalama erotskog sadržaja, radoznalosti, petljanju u sve i sva oko sebe, upadanju u nezgodne situacije, i vječitoj besparici. Drži se one tako često spominjane devize: U se, na se i poda se, i uvijek se nađe tamo gdje se besplatno jede i pije. Uz njega je naravno i supruga, čuvarica tradicijskog načina života, ljubiteljica čašice i budni stražar nad nepredvidljivim Josinom.
*
Rupčić je svoga Josinu »modernizirao«. Stavio ga je u ulogu bijedno plaćenog penzionera i smjestio u stan na drugom katu jedne gospićke stambene zgrade koja ima podrum (spremište za drva, kiseli kupus i krumpir). Supruga mu se zove Mande, i dalje je ostala budni stražar, ali ne voli čašicu, sva je zaokupljena svojim stanom i tipičnom ličkom ženskom bojažljivošću »što će svit reći« na Josinine »nezgodne beside. On ima i nekoliko svojih »pajdaša«, posebno Jurtelu i Vabišu, s kojima kod »Marke« (čuvena gospićka gostionica) bistri svjetsku politiku i komentira lokalne događaje. Suptilna je lirska duša, ali to krije pred drugima jer Ličani takve ljude smatraju mekušcima.
Tako je ovaj šaljivčina postao i novinar. U riječkom Novom listu počeo se javljati 2. listopada 1992. u vrijeme žestokih četničkih granatiranja i sve do rujna 1996. stizali su svakog petka njegovi »raporti« iz Gospića. Petak je u Gospiću kultni dan (poznata »placa«) i kad su ga u Novom listu, nemajući sluha za taj kultni dan, prebacili na ponedjeljak, Josina komentira da će ubuduće petak biti ponedjeljkom. Za te četiri godine Novi list je donio ukupno 180 Josininih priloga, a Rupčić je sve to prikupio i objavio u knjizi humoresaka pod naslovom Josina u Domovinskom ratu. Objavilo ju je Senjsko književno ognjište pod uredničkom paskom književnika Milana Krmpotića. Knjiga je manjeg formata i ima ukupno 212 stranica.
*
Humoreske su pisane u prvom licu (ja-forma) i prikazuju život »ličke metropole« (i šire) viđen očima običnog građanina u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Josinin život odvija se na relaciji stan – podrum - »placa« - gostionica Kod Marke – Dom kulture – (eventualni) kraći izlasci izvan grada. On i njegova Mande (nekad je piše Mande, nekad Manda) uvijek imaju spremljene torbe s najnužnijim stvarima za bježanje u podrum (ili ne daj Bože iz grada) čim se začuje sirena. A zvuk sirene je čest i prečest. Ponekad se bježi i bez znaka uzbune jer četničke granate iz Divosela, Metka, Ostrvice, Ličkog Osika, s Ljubova... prečesto dolijeću, a znaju iznenaditi i avioni sa znakom crvene zvijezde.

ekran kad je uni vukodlak Karadžić zareža da mu UN ne smi zabranit da svojim eroplanima ubija krmačam (krmak edan) jednu sirotinju u Bosni i Ercegovini i Rvackoj. –Zmija ga zapunula! – sikćala je Mande. Edva sam je smirija.
»Cukar« mu (Josina ima šećernu bolest) često diže i hrvatska televizija. Zove je Vrdoljakica, a posebna mu je poslastica zabavni program gdje se javljaju nametljivi netalentirani voditelji pa se često svađa s Mandom jer su njoj, naravno, i voditelji i voditeljice zgodni i lijepo odjeveni. Obvezno komentira Santa Barbaru, a ti su komentari karikirani, u stilu tko je koga, zašto je on nju a ne ona njega, što će biti dalje...
Na jetra mu idu silni »mirovnjaci«. Ogorčen je na Ovna (Owen), Carringhtona, Vanca, Butrosa Butrosa, Akashija... To su totalno ishlapjeli političari koji jednako tretiraju zločinca i žrtvu i pojma nemaju što se događa u Hrvatskoj. Vrhunac apsurda je kad jedan »mirovnjak« oslovljava polupismenog i zatucanig Martića »njegova ekselencija«. Smuči mu se kad žena-konj (Biljana Plavšić) ili vukodlak (Kardžić, Krajišnik) govore o miru i zaštiti djece: žale se da im je zabranjeno iz Srbije uvoziti »kiseonik za bebe«, a istovremeno preko Drine bez problema uvoze topove i tenkove da bi ubijali djecu Sarajeva i drugih bosanskih gradova.
Najveći dio Josininih »izvješća« ipak se odnose na Gospić, na atmosferu u ratom zahvaćenom gradu, na obične male ljude, tvrdokorne Gospićane, koji nisu pobjegli kao neki drugi, i njihove reakcije na život u ratnim uvjetima. Ta »izvješća« odišu zdravim pučkim humorom u kojem prevladavaju škakljive šale i masni vicevi kakve inače vole prosječni Ličani. Zna to Josina pa ih sipa kao iz rukava, a mnogi od njih nisu za fine uši i pričaju se samo u muškom društvu.
Prati Josina i novine, naročito Novi list i Vjesnik, a za ostale se»grebe« kod cura u gradskoj knjižnici »lipi' i rumeni' kaj jabuke, a vridni' kaj 'čelice«. Kad kojim slučajem novine ne stignu na vrijeme, sav je nesretan. Ljuti se na pojedine novine zbog krivih interpretacija, nekritičnih napisa i zlonamjernih podvaljivanja vrhovnoj vlasti, mada ni sam često nije zadovoljan potezima te vlasti, naročito kad se radi o Srbiji, četnicima i kontaktima s vanjskim svijetom.
Upušta se i u jezične rasprave. Nikako mu ne idu pod kapu jezični puritanci koji su naglo počeli čistiti hrvatski jezik pa su mnoge naše riječi proglasili nepoželjnim. Edni se jezikoslovci upeli dokazivat da nije rvacki govorit mrki. Tomu se ja žestoko protivim. Evo zašto... i nabraja dokaze kako je u sintagmi mrki medvjed riječ mrki i te kako hrvatska. Dokaz je između ostalog i ovo:
Oj, bećaru, dobro me zajaši,
moja te se mrkulja ne plaši.
Dakle: mrk, mrkulja, a ne smeđ, smeđulja... Mrki brci, mrki dani, mrki pogledi... U svakom slučaju jezičari ne bi tribali tol'ko cipidlačit. Zašto bi se mi odricali naši' lipi' riči pa ticale se one i medvida.Argumenti su mu doista uvjerljivi i lako pamtljivi.
Rupčićev Josina veliki je ljubitelj kulture i umjetnosti. Nijedna, pa ni najmanja kulturna manifestacija u Gospiću ne prođe bez njega i on o tome detaljno izvješćuje, pa u neku ruku ispada kao promicatelj kulture na ličkim prostorima, bez obzira što je sve to zamotao u humorističko ili satiričko ruho A zna se i narugati kvaziumjetnicima (kad su se neke pjevačice pokušale skinuti na pozornici) ili odapeti otrovne strijele na političko vodstvo Gospića kako nema sluha za kulturu.

Vrlo često citira poeziju, kako ličkih tako i drugih pjesnika, a za ličke umjetnike, naročito mlade, pun je hvale, što ga odaje kao čovjeka koji se dobro razumije u dičinji odgoj. Njegovom jeziku nije promakla ni Vila Velebita koju redovito čita. Nekad je »opatrne«, a nekad je hvali i puno zna o njezinim novinarima.
Naoko grub i jezičav, Josina je u suštini čista lirska duša. Nitko se ne zna tako raznježiti kao on kad promatra kakav cvijet, trošnu zgradu, promjenu u pejsažu, idilične konture Velebita, lijepu ženu (a kad su lijepe žene u pitanju, Mande se uvijek nakostruši nabacujući njegove godine i bolesti), dječji žamor ili uplašenu ptičicu. Tako on potiskuje u drugi plan surovu stvarnost (granate, strahovi, oskudice, osjećaj napuštenosti...). Ušla u austor nika mala žuta tičica. Uočije sam je dok sam čeka da Mande otvori. Gledala me, učinilo mi se, s nikim razumivanjem. Vani bilina ka usrid zime. Tičica lipa i nezaštićena. Srce me zabolilo. Pođem prema njoj da je uvatim. Otprnula je prema tavanu. Otvorije sam prozor širom i krenije prema njoj. Sidila je na obruču nike stare košare za rublje davno rashoddvane. Kad sam joj doša blizu, strilovito je proletila kroz otvoreni prozor. Lipa mala tičica dočepala se slobode. Neka joj je sa srićom. Metafora je jasna.
Ništa njegovu oku (a ni jeziku) ne promiče. Okomit će se bez imalo ustručavanja na pijanog vojnika kad usred inače rijetko mirnog dana ispali čitav rafal u zrak i nasmrt isprepada prolaznike, opomenut će gradsku upravu da popravi ili barem raščisti ruševine koje ugrožavaju život onima što su u blizini, a narugat će se Gospićanima zbog neodazivanja koncertu ozbiljne glazbe ili kazališnoj predstavi i osjeća se krivim što njegovi sugrađani ne znaju razlikovati prave vrijednosti od kiča i šunda...
*
Josina je u jeziku nedosljedan. Nije načisto treba li pisati lovinačkom ikavicom (bije, radije, vidije, unda...) ili gospićkom, ili možda perušićkom, smiljanskom... pa varira sad jednu, sad drugu, sad neku treću često puta pomiješanu s primorskom čakavskom ikavicom i standardnim književnim jezikom. Kad god uoči da nešto ne štima s jezikom ili kakvim zahtjevnijim problemom, poziva se na svog prijatelja, profesora Grgu Rupčića, da će mu on to objasniti drugi put, što se, naravno, nikad ne dogodi.
*
Knjiga humoresaka Josina u Domovinskom ratu spada u red onih rijetkih knjiga koje će se na gospićkom području pamtiti generacijama. Ne pamti se kad je zadnji put nešto slično izašlo ispod pera ličkog književnika koji živi i stvara u Lici. Josina se ima čime ponositi, samo, ako se opet javi neki novi Josina iz pera drugog autora, neka za miloga Boga onoliko ne prostači. Izgleda da Ličani ne mogu bez pretjerivanja.

KNJIGA TUGE, BOLA I PONOSA (23)

Grga Rupčić Hrvatska jest, Matica hrvatska, Gospić, 1996.

22. siječnja 2012. u 14.20 sati

Knjiga pjesama Grge Rupčića potresna je ispovijest čovjeka čiji je cijeli život sazdan na humanim načelima o poštivanju ljudskog dostojanstva. I kad se čovjek lirskog senzibiliteta nađe u surovom vremenu u kojem se ruše sve norme humaniteta, ne preostaje mu ništa drugo nego da se svim svojim snagama bori protiv tog zla. A najjače Rupčićevo sredstvo je – pjesnička riječ.

Zbirka Hrvatska jest sadrži četrdeset i osam naslova. Od tih četrdeset osam naslova tri su pjesme u prozi (Osveta ponižene zemlje, Majka Marija, Adnan i Ana), a Slike iz Like ciklus je od deset lirskih minijatura, deset pjesničkih sličica koje djeluju smirujuće nakon paklenog krešenda koji razdire dušu gnjevom, bolom i tugom.
Paralelno s originalima uvršteno je i šest prijevoda na talijanski jezik iz pera Flore Dosen. Naslov cijele zbirke uzet je prema jednom stihu iz zadnje strofe pjesme pod naslovom 1990.

………………………….
Az opat Držiha napisah
da uđe svima u svijest
ovdje na ovom dijelu planeta
Hrvatska je bila Hrvatska će biti i Hrvatska jest

Dio pjesama iz ove zbirke objavljen je u ranijim Rupčićevim knjigama, primjerice, Moć praštanja, Zvijezde na krovu, U ozračju Velebita i u antologiji antiratne domoljubne poezije Nad zgarištem zvijezde što ju je uredio dr. Dragutin Rosandić, a neke su objavljene u raznim časopisima. Novih pjesama je dvadeset i tri, nešto manje od pola zbirke.

Rupčić svoje pjesme gradi na konkretnom događaju tako da one imaju višestruk značaj: i kao povijesni zapis i kao biografski dokument i kao umjetnička cjelina.
Tako u baladičnoj pjesmi Presuda nevine krvi posvećenoj Ivanu Biljanu ubijenom u Bilajskoj ulici u Gospiću 1991. godine dok je išao na posao, mi upoznajemo Ivana kao bezazlena dobrodušna čovjeka poznata u Gospiću upravo po toj svojoj dobroti i bezazlenosti. Pjesma se sastoji od četiri dijela: 1. emotivni prozni zapis o danu i mjestu zločina, 2. Proslov, 3. Riječ o Ivanu i 4. Epilog.

Prolog počinje stihovima:
Kažu da i zvijer ponekad zastane uspori korak iznenađena nevinošću i govori nam zapravo da su ubojice na nižoj razini svijesti od zvijeri.
Središnji dio pjesme (Riječ o Ivanu) nadahnuto je lirsko treperenje puno nježnosti, neka vrsta povezanosti ljudske dobrote i prirode, čovjeka i njegovog malog grada, one povezanosti kojoj neposrednost, toplina i iskrenost daju čar bajkovitosti kao u tihoj majčinoj uspavanci. Epilog djeluje kao šok i osuda:

Bog se zgrozio
pogled odvratio
od pogana plemena
otrovna sjemena
sramotna imena…

Za razliku od ove pjesme koja je pisana slobodnim stihom s mnogo opkoračenja, pjesma Oluja ispjevana je epskim desetercem sa svim atributima epske narodne pjesme: cezura iza četvrtog sloga, ustaljeni epiteti, jednostavan izraz, slavenska poredba, epska opširnost… a cijela je posvećena veličanstvenoj pobjedi hrvatske vojske u akciji Oluja i njenim olujnim ratnicima:

Bože mili na daru ti hvala
što nam dade ovakve mladiće
stasom kršne a likom umilne.
U njih nema mržnje ni spomena
u njih nema poganog znamenja
gledaj lice – anđeli bi rekli
po osmijehu – nestašni dječaci
a odlučni – do Boga miloga.

Dobar dio pjesme ispjevan je u klasičnim strofama, najčešće katrenima s rimom abab a svima je zajednički visok stupanj emotivnosti, emotivne povezanosti pjesničkog subjekta s objektom lirske opservacije.
Nekoliko pjesama ispjevano je u formi soneta, kao npr. Hrvatska uspavanka 1991. koja dočarava neobično svečanu i tugaljivu atmosferu, a toliko je muzikalna da naprosto potiče čitatelja da je sam tiho pjevuši:

Spavaj zlato u naručju trava
anđeli ti zaklopiše vjeđe
mirno spavaj ispod neba plava
pod pokrovom od sunčane pređe.

Cijela zbirka odaje visokoobrazovana čovjeka vična pjesničkom zanatu koji s lakoćom ulazi u bit suvremenog poetskog izraza a isto tako do u tančine poznaje sve vrste usmene narodne poezije.

On svoje misli i osjećaje oblikuje u različitim formama. Jednom je to pjesma u prozi, drugi put klasična pjesma pravilno raspoređenih strofa s točno određenom dužinom stiha i zadanim rimama, treći put slobodni stih u kojem se daje maha osjećajima da naviru poput zahuktale bujice ili se razlijevaju poput mirne rijeke. Tu je i tradicija epske narodne pjesme iz koje progovara anonimni svjedok strašnih ali i veličanstvenih događaja, sad opet moderni pjesnik čija složena metaforika zahtijeva više obrazovanje i posebne sposobnosti za dešifriranje zgusnutih metaforičkih poruka, pjesnik koji će se poslužiti i novinskim člankom i starim glagoljaškim zapisom i vremenskom prognozom da bi uobličio svoju viziju i izrazio svoj stav o jednom tragičnom ali povijesno najznačajnijem periodu naše povijesti.
Iz ove zbirke progovara ojađeni čovjek, svjedok ratnih užasa što su se sručili na njegov Gospić, na njegovu Liku, na njegovu Hrvatsku. Tihi i mirni profesor iznenada se suočio sa zlom, sa svirepom, bestijalnom mržnjom neprijatelja kojemu ni ime ne želi izgovoriti. On je za profesora-pjesnika troglodit, kosmati primat, zvijer, aždaja… - lik nedostojan Božjeg i ljudskog lica.
Pred nama iskrsavaju likovi njegovih dojučerašnjih đaka, nestašnih mladića u trapericama i tenisicama, mladića od čijeg su smijeha odzvanjale gospićke ulice, divlje plaže na Novčici, seoski proplanci pitoresknih ličkih prostora, mladića koji su u odsudnom trenutku uzeli pušku u ruke i stali na branik domovine. Oni su svoje živote ugradili u temelje ove današnje slobodne Hrvatske.
Dopiru do nas glasovi drevnih glagoljaša koji su svojim zapisima na pergamentu ili uklesanim znakovima u kamenu dokazali da je na ovim prostorima oduvijek Hrvatska bila Hrvatska će biti i Hrvatska jest.
Čuju se majčinske tugovanke, njihove suze teku i vapaji dopiru do neba…
Gledaju nas začuđene oči ubijene djece i optužuju zlotvore koji iskorjenjuju sve što im stoji na putu.
Ovo je knjiga snažne domoljubne lirike, knjiga protkana bolom i ponosom, a iznad svega osjećajem beskrajne ljubavi prema Hrvatskoj i njezinom malom, običnom čovjeku bez čije žrtve ne bi bilo ni slobode.

	PRVA KNJIGA KRITIKA O LIČKIM UMJETNICIMA (22) *Grga Rupčić, U ozračju Velebita,* Tiskara «Gospić», Gospić, 1995. 15. siječnja 2012.** Najnovija knjiga Grga Rupčića plod je dugogodišnjeg praćenja kulturnih događaja u Lici, posebno u Gospiću. Ispočetka je bila zamišljena kao zbirka eseja o ličkim književnicima i njihovim djelima, no najnovija događanja nametnula su autoru ideju da osim književnih kritika unese i druge sadržaje i tako ih sačuva od zaborava. Knjiga se sastoji od sedam poglavlja i ima ukupno 256 stranica. Prvo poglavlje (Život, san i nada) obuhvaća kratke osvrte na sljedeće knjige: Flora Dosen Život kao život, Ja svemir, Ilirka, Pero Budak Karanova sofa, Ante Jakšić Esej o cjelokupnom Jakšićevu stvaralaštvu, Marijana Rukavina Jerkić Memorija, Jure Karakaš Pobunjenici, Sjeme na vjetru, Lovci na dugu, Krbavska bitka, Ante Rukavina Baške Oštarije i šira okolica, Neven Čačić Začuđen, Ranko Šimić Tisuću konjanika; zbornik rodoljubnih pjesama Nad zgarištem zvijezde kojije uredio dr. Dragutin Rosandić. Drugo poglavlje (I boja zvoni, forma zvuči) zapisi su o slikarima ili impresije s likovnih izložaba. Ovdje se posebno ističe esej o Luki Rupčiću dugo vremena prešućivanom slikaru iz Rastoke kod Smiljana, profesoru koji je dobar dio života proveo u Zagrebu. Tu su i dva zapisa o Stipi Golcu, jedan o Ranku Šimiću, zapis o vukovarskoj prognanici Ivanki Kolak koja svoju tugu najlakše ublažuje slikanjem, i osvrt na Karla Posavca, zaljubljenika u Liku i njene pejsaže. Treće poglavlje (Lakoća stradanja) sadrži osvrte na dvije zbirke pjesama Nevena Čačića: Agonija cvijeća i Nevičnost iskonu, prikaz zbirke pripovijedaka Ivana Miletića Jeka iz daljine, kritički osvrt na prvu zbirku pjesama Marijane Rukavine-Jerkić Unutrašnja geografija, impresije o romanu Šime Balena Izgubljeni na Velebitu, zapis o dvjema knjigama pjesama Silve Glušac: San i java i Sjaj ljubavi te osvrt na zbirku primijenjenih stihova Jure Karakaša Gramatika u stihu. U ovom poglavlju Rupčić se osvrće i na mlade umjetnike kojima predskazuje uspjeh u budućnosti ako ustraju u svom radu, a to su budući kipari Ivan Mataija i Petar Dolić, gitarist Tvrtko Sarić i talentirana mlada pjesnikinja Ljubica Ilijevska. Interesantan je i prilog o umjetničkom djelovanju rezbara i kipara Josipa Brkljačića iz Kaniže u Gospiću. Četvrto poglavlje (Od gnijezda do zvijezda) kratki su zapisi o različitim događajima i ljudima čiji su životi bili vezani za Gospić i Liku i koji su ostavili dubljeg traga u autorovoj memoriji pa želi da ostanu zabilježeni i da ih buduće generacije ne zaborave. Peto poglavlje (Slutnja višeg života) predstavlja posebnu cjelinu i mirne bi se duše moglo objaviti kao posebna knjižica. Naslov je uzet iz jedne Matoševe pjesme i u njemu je zapravo sadržana tematika ovog poglavlja. Sedamnaest lirskih zapisa, bolje rečeno crtica, oslikava Rupčića kao čovjeka neobično osjetljiva na duhovne i druge vibracije u svom okružju, kao čovjeka koji se istinski zna radovati rascvjetanom glogu, velebitskoj travki ili nekoj sitnoj zgodi iz svakidašnjeg života. Šesto i sedmo poglavlje odnose se na rat, i strahote koje je prouzročio u dušama ljudi i u našim selima i u gradovima. Evo što o toj temi kaže sam autor: «Rat je nametnuo posve nove pristupe. Bilo je nazamislivo oglušiti se kad teče vrijeme kao krvava rijeka. Držao sam izdajom ne oglasiti se krikom osude i prosvjeda, proklinjanjem ubojica i razarača tekovina civilizacije. Boljela su me i još me uvijek bole popaljena sela i gradovi, poubijani ljudi, prognanici, razorena ognjišta…» Knjiga U ozračju Velebita» predstavlja izniman doprinos kulturnom životu suvremene Like. One koje posebno zanima stvaralaštvo književnika iz Like svakako će obradovati činjenica da će velik dio njihovih djela naći prikazane na jednom mjestu.

PRVA KNJIGA KRITIKA O LIČKIM UMJETNICIMA (22)

Grga Rupčić, U ozračju Velebita, Tiskara «Gospić», Gospić, 1995.

15. siječnja 2012.

Najnovija knjiga Grga Rupčića plod je dugogodišnjeg praćenja kulturnih događaja u Lici, posebno u Gospiću. Ispočetka je bila zamišljena kao zbirka eseja o ličkim književnicima i njihovim djelima, no najnovija događanja nametnula su autoru ideju da osim književnih kritika unese i druge sadržaje i tako ih sačuva od zaborava.
Knjiga se sastoji od sedam poglavlja i ima ukupno 256 stranica. Prvo poglavlje (Život, san i nada) obuhvaća kratke osvrte na sljedeće knjige: Flora Dosen Život kao život, Ja svemir, Ilirka, Pero Budak Karanova sofa, Ante Jakšić Esej o cjelokupnom Jakšićevu stvaralaštvu, Marijana Rukavina Jerkić Memorija, Jure Karakaš Pobunjenici, Sjeme na vjetru, Lovci na dugu, Krbavska bitka, Ante Rukavina Baške Oštarije i šira okolica, Neven Čačić Začuđen, Ranko Šimić Tisuću konjanika; zbornik rodoljubnih pjesama Nad zgarištem zvijezde kojije uredio dr. Dragutin Rosandić.
Drugo poglavlje (I boja zvoni, forma zvuči) zapisi su o slikarima ili impresije s likovnih izložaba. Ovdje se posebno ističe esej o Luki Rupčiću dugo vremena prešućivanom slikaru iz Rastoke kod Smiljana, profesoru koji je dobar dio života proveo u Zagrebu. Tu su i dva zapisa o Stipi Golcu, jedan o Ranku Šimiću, zapis o vukovarskoj prognanici Ivanki Kolak koja svoju tugu najlakše ublažuje slikanjem, i osvrt na Karla Posavca, zaljubljenika u Liku i njene pejsaže.
Treće poglavlje (Lakoća stradanja) sadrži osvrte na dvije zbirke pjesama Nevena Čačića: Agonija cvijeća i Nevičnost iskonu, prikaz zbirke pripovijedaka Ivana Miletića Jeka iz daljine, kritički osvrt na prvu zbirku pjesama Marijane Rukavine-Jerkić Unutrašnja geografija, impresije o romanu Šime Balena Izgubljeni na Velebitu, zapis o dvjema knjigama pjesama Silve Glušac: San i java i Sjaj ljubavi te osvrt na zbirku primijenjenih stihova Jure Karakaša Gramatika u stihu. U ovom poglavlju Rupčić se osvrće i na mlade umjetnike kojima predskazuje uspjeh u budućnosti ako ustraju u svom radu, a to su budući kipari Ivan Mataija i Petar Dolić, gitarist Tvrtko Sarić i talentirana mlada pjesnikinja Ljubica Ilijevska. Interesantan je i prilog o umjetničkom djelovanju rezbara i kipara Josipa Brkljačića iz Kaniže u Gospiću.
Četvrto poglavlje (Od gnijezda do zvijezda) kratki su zapisi o različitim događajima i ljudima čiji su životi bili vezani za Gospić i Liku i koji su ostavili dubljeg traga u autorovoj memoriji pa želi da ostanu zabilježeni i da ih buduće generacije ne zaborave.
Peto poglavlje (Slutnja višeg života) predstavlja posebnu cjelinu i mirne bi se duše moglo objaviti kao posebna knjižica. Naslov je uzet iz jedne Matoševe pjesme i u njemu je zapravo sadržana tematika ovog poglavlja. Sedamnaest lirskih zapisa, bolje rečeno crtica, oslikava Rupčića kao čovjeka neobično osjetljiva na duhovne i druge vibracije u svom okružju, kao čovjeka koji se istinski zna radovati rascvjetanom glogu, velebitskoj travki ili nekoj sitnoj zgodi iz svakidašnjeg života.
Šesto i sedmo poglavlje odnose se na rat, i strahote koje je prouzročio u dušama ljudi i u našim selima i u gradovima. Evo što o toj temi kaže sam autor: «Rat je nametnuo posve nove pristupe. Bilo je nazamislivo oglušiti se kad teče vrijeme kao krvava rijeka. Držao sam izdajom ne oglasiti se krikom osude i prosvjeda, proklinjanjem ubojica i razarača tekovina civilizacije. Boljela su me i još me uvijek bole popaljena sela i gradovi, poubijani ljudi, prognanici, razorena ognjišta…»
Knjiga U ozračju Velebita» predstavlja izniman doprinos kulturnom životu suvremene Like. One koje posebno zanima stvaralaštvo književnika iz Like svakako će obradovati činjenica da će velik dio njihovih djela naći prikazane na jednom mjestu.

KRIK ZAPREPAŠTENA

ČOVJEKA (21)

Grga Rupčić, Moć praštanja, Školske novine, Zagreb i Stajer-Graf, Zagreb, 1993.

7. siječnja 2012. u 18.00 sati

Ova knjiga pjesama Grge Rupčića Moć praštanja podijeljena je u četiri ciklusa: Moć praštanja, Grumen dobrote, U ozračju Velebita i Srebrni vjetar mladosti.

Prvi ciklus

Molim Ti se,
o svemogući Bože,
ne dopusti
da me ikad napusti
moć praštanja.

Tako pjeva Grga Rupčić u svojoj trećoj knjizi pjesama. Biblijsko učenje o opraštanju onome tko ti nanese zlo duboko je ukorijenjena u našem čovjeku. No toliko jada, tuge i boli nakupilo se u pjesnikovoj duši da se pribojava kako više neće smoći snage za oprost jer je previše zla učinjeno, previše strahota viđeno, previše mržnje sručeno na naše ljude i prostore.
Opterećen sumnjom u pravednost ljudskih i Božjih zakona, našao se u zlom vremenu u kojem «psi rata zakrvavljenih očiju odasvud vrebaju» i pribojava se da će postati sličan svome neprijatelju:
Mrak je oko mene, beskrajna noć,
sužen prostor – svaki korak je kušnja,
dodir- opasnost da se nečijom krvlju umrljaš.

Pjesnici su ogledalo duše jednog naroda, a duša je tako ranjiva, tako osjetljiva da i nehotična grubost može izazvati negativne vibracije. Kakve tek traume izazivaju užasi bestijalnih razaranja svega onoga što nosi obilježje hrvatskog čovjeka.
Pjesma Presuda očajni je krik jedne takve duše; ranjene, iznenađene, zaprepaštene duše čiji se krik pretvara u vučji arlauk:
Ja koji sam i travkama tepao
……………………….
zore prizivao
i duge u njedra svijao
stojim nad zgarištima
Lovinca, Svetog Roka, Ričica, Saborskog
i – arlaučem.

Ako je čovjek nemoćan pred zlom, ako mu drugo ništa ne preostaje nego opraštanje (ali ne i zaborava), zemlja ne oprašta. Narodna uzrečica «Da Bog da zemlja ti kosti izbacivala» našla je svoj odraz u potresnoj pjesmi posvećenoj spaljenom slavonskom selu Ćelije:
Spoznaju li palikuće grijeh svoj izmaći će vlasti sotone nad sobom
Ne spoznaju li zalupit će se vrata paklena za njima
Ni glas trube sudnjega dana do njih neće doprijeti
Zemlja o koju su se ogriješili i dalekim njihovim potomcima ugibat će se
Da im se poganih stopa ne dotakne.

Nižu se pjesme potresnija jedna od druge, oblikuju se dramatične slike s kojih nas gledaju mladići u crnim okvirima, dječje oči što nikako ne mogu shvatiti brutalnost čina «ljudskih» ruku… Odzvanjaju bolne tužbalice koje nas podsjećaju na naricanje u narodnoj lirici, osjeća se Zoranićev plač nad rasutom bašćinom, Tadijanovićeva ljubav za plodne oranice, Kaštelanovo pronicanje u zagonetnost zemlje i kamena i teška opominjuća riječ biblijskog kanona. Sve to kao da povezuje osjećaj pravednog gnjeva. Riječi padaju kao krupne kapi kiše i pretvaraju se u pljusak optužbi i osuda zla u čovjeku. Svaka riječ je bol, svaki stih patnja, svaka pjesma osuda.

Ostali ciklusi

Drugi ciklus predstavlja u neku ruku bijeg od pakla u kojem caruju «troprsti trogloditi», svojevrsnu katarzu, okrenutost prema dobru i plemenitosti u čovjeku.
Većina pjesama ovog ciklusa posvećena je poznatim ili manje poznatim osobama koje su nekim svojim plemenitim djelom ili cjelokupnim odnosom prema čovjeku i životu uopće posebno dirnuli pjesnika.
Ostala dva ciklusa predstavljaju izbor iz ranije objavljenih pjesama u zbirci Zvijezde na krovu s tim da je jednom ciklusu dodano deset novih pjesama.
U tim stihovima prepoznajemo starog Rupčića, senzibilnog promatrača ličkih krajolika, čovjeka koji se poistovjećuje sa svojim podnebljem i udahnjuje dušu svemu čega se pogledom dotakne.
U zbirku je uvršteno i deset pjesama prevedenih na talijanski i francuski jezik. Prevela ih je spisateljica Flora Dosen, autorica čuvenih romana Život kao život, Ilirka i Ja svemir. Flora Dosen je (za manje upućene) inače rodom Gospićanka, pravim imenom Cvijeta Grospić, a afirmirala se kao književnica u suvremenoj francuskoj literaturi. Živi u Italiji, objavljuje na francuskom, talijanskom i hrvatskom jeziku.

Poezija prožeta snažnim domoljubljem

Prva dva ciklusa ove knjige pjesama prožeta su snažnim rodoljubljem i predstavljaju reakciju na ratne strahote, pobunu čovjeka koji duboko vjeruje u humanost, u pobjedu dobra nad zlom, u pravo našeg čovjeka na svoj komadić sreće uz toplinu domaćeg ognjišta.
Druga dva ciklusa kontrast su prvima. U njima prevladava svjetlost, ljudska dobrota i prožimanje čovjeka i prirode. Tu se priroda doživljava kao dar Božji, dar koji treba njegovati i čuvati jer čuvajući djevičansku ljepotu prirode, čovjek opravdava i smisao svog postojanja.
Ljepota u kojoj egzistiramo i koju trebamo čuvati do zadnjeg daha je jedina zemlja koju imamo: Hrvatska

Az opat Držiha napisah
da uđe svima u svijest
ovdje na ovom dijelu planeta
Hrvatska je bila, Hrvatska će biti i Hrvatska jest.

	PONORNICE I ZVIJEZDE (20) Grga Rupčić, Zvijezde na krovu, Centar za kulturu, Gospić, 1986. 1.siječnja 2012. u 19.30 sati Jednom je netko rekao da su pjesnici sol zemlje. Oni svojim istančanim osjetilima zapažaju i ono što običnom smrtniku nije dano. I upravo zbog tih senzibilnih vibracija njih teže pogađaju svakidašnje grubosti, nehaj, tuđe neznanje i prizemne psihologije… Evidentno je to već na prvi pogled u zbirci pjesama Grge Rupčića Zvijezde na krovu. Bol, blještava idila djetinjstva, zamišljenost nad prošlošću i čovjekom uopće te priroda, priroda iznad svega – osnovne su odrednice ove zbirke. Bol je inspiracija i osnovni pokretač: Zapljusnu me bol Kao val obalu… Kao neka zla kob, bol je pratnja u čovjekovu životu, i on je svjestan toga: Predodredih sebe za život Gdje bol se pjesmom kazuje. Ona «vije svoju crnu himnu», «nastanjuje se u našim šumama», «srce preplavljuje», a njezin začetak je misao. Bol se osjeća u žuboru Novčice i Otešice, u jecajima iz davne prošlosti, u posječenim jablanima, u igrama iz djetinjstva. Šumi s vjetrom «osuđenim na vječno lutanje bez oslonca» i u «pijetlovima što se odrekoše jutra s maglom u očima». *** Nosi pjesnik svoju bol skrivenu iza «tvrdih riječi» i opora smijeha i često se vraća u rodnu Rastoku gdje roni u bistroj riznici djetinjstva i «razgrće guste slojeve vremena». Tu je «pećina iznad sela i velika krošnjata bukva s tragovima zločestog dječjeg noža». Više se ne čuje pustopašni smijeh dječurlije na sunčanim obalama. Otešica snatri u rakitama, nema više bentova ni topilišta konoplje: Nema više strica Josandže da izađe pred nas širokim osmijehom i masno opsuje što nas već nema. Nestalo je jedno vrijeme i javlja se neka nova generacija s drukčijim odnosom prema životu, nerazumljiva stricu Josandži: Ne sluti jadan da smo bešćutni pa i za zavičaj slabo marimo. Ali tu je drijen, vječan, neuništiv. U njegovim krošnjama su stoljeća i opore bajkovite priče o precima. Koliko god žuta krošnja simbolizirala toplinu rodne grude, drijenova priča ipak nije vesela: Tužna je priča drijena stoljetnog na njivi oca mog. Otešica je za pjesnika mladost, život koji se obnavlja, a taj život crpi snagu «iz patnje šuma i tuge oblaka». No bez obzira kakav taj život bio, on predstavlja izazov. Obale Otešice napajaju antejskom snagom, potiču na nova traganja: Doći ću ponovo umoran na tvoje mirne obale i onda iznova seliti. Nad ovim krajolikom razliježe se kuknjava kukavice, i to u proljeće. Odzvanja neumitnom točnošću i više nije važno odbrojava li ta kuknjava proljeće ili pjesnikove godine. Važno je da se tada na proplancima okupljaju «svi čobani i čobanice i oni iz daleka svijeta i oni kojih više nema». Sve će oživjeti, vratit će se mladost, a onda će opet sve utihnuti. «Nastanit će se tišina ljeta». Neočekivani kontrast: kukavica – razigrana mladost; ljeto – bol, muk šume, tišina tužnog sjećanja. *** U snažnoj pjesmi Prelac punoj erotskog naboja ima nekih čudnih nazorovskih tamnih šuma božićevskih i kozarčaninovskih bujanja sirova snage u čovjeku. Tu su navrle strasti, atavistički nagoni iz prastarih vremena. Tu je «rozgalica i arlauk ojkana», «mlačna ljetna noć» i «skliska ženska bedra»; momci nabujali od raspojasane snage dosižu zvijezde… Na kraju se sve smiruje originalnim metaforama: A kad drugi pijetli svojim oštrim kljunom iskljucaju tjeme razuzdane noći, stišat će se vrisak uspaljene krvi i smiraj sa rujnim svitanjem će doći. Nakon Prelca u kojem sve buja od sirove snage i strasti slijedi kao neki vid katarze ljupka, nježnošću natopljena pjesma Breze moga oca Dirljiva ljubav sina prema ocu dana je u viziji krhkih bijelih breza sađenih očevom rukom. One su već stasale kao djevojke za udaju, a oca više nema. Bijele su im vjenčanice prepune mjesečine, a krošnje prozračne i sjajne, istkane od najljepših očevih i sinovljevih snova. Kakvi su mogli biti očevi snovi, kakve su mogle biti želje? Je li to ostvareno? Nestvarne krhke breze daju očit nagovještaj: …i ja ne mogu odoljeti da ih ne zagrlim za tebe i za sebe. Koliko je samo tuge i sjete istodobno u ovim stihovima! *** Dok je Otešica vraćanje vlastitim izvorištima, Novčica je vječnost; veza prošlosti i budućnosti; razmišljanje o bitku i razlogu egzistiranja. Ona je Aheront i Stiks, zanosna nimfa koja mami zanosnom ljepotom. I pamti sve: Japode, Rimljane, Kasege; agu Senkovića, Jurlinu Tomljenovića, Omer pašu Latasa; Teslinu prvu otkrivačku avanturu i igre. Ona je svjedok mladenačkih nemira i nada, obećanja i ljubavnih zaklinjanja. Ona je vječna voda… Teče kroz vrijeme kroz oluje i bure kroz ratove i bune kroz nemirne i mirne sne; … što nestaje «na tko zna kojim morima» i miješa se «u neponovljivom kaosu» iznad «prozirnih pra-voda s, možda, jasnim odrazom». Što je ljudski život? Samo «jasan odraz» u vječnosti «nepojmljivog kaosa». Novčica se još jednom javlja u zbirci, ovaj put kao inspiracija radosti trenutka. Pjesma je puna blještavila u kojem se nestašno igraju laste. To su trenuci što čovjeka zadovoljstvom zbog sreće bliskih osoba: U niskom letu taknu plohu, krugovi se razigraju, a one klikću, klikću kao djevojčice. *** Lirske minijature predstavljaju pravo osvježenje Pjesma Triptih zapravo je čitav roman o ženi, o obiteljskom životu, o djetinjstvu, poštovanju prema majci, ženi, sestri… Iz nje zrači čudesna prisnost, bajkovitost patrijarhalnog i prošlog. Bjelina majčinog mlijeka neraskidiva je veza s toplinom seoskog ognjišta. Bijela boja simbolizira nevinost djetinje igre, plamen na ognjištu toplinu i sreću obitelji, a otkucaji majčina srca sigurnost i dinamičnost mladosti. Cijela pjesma je izraz dubokog poštovanja prema dragom biću. U Gospićkom svibanjskom nokturnu predočena je cijela jedna životna filozofija tako oprečna suvremenom urbanom svijetu punom prijetnji, uznemirenosti i nezadovoljstva. A tako je malo potrebno čovjeku da bi bio sretan: šapat svibanjske kiše i slavuj. Drvo na osami strahovita je simbolika osamljenosti i otuđenosti. Nitko ne bi smio biti zatvoren u pakao izoliranosti. Čovjek je društveno biće i treba mu pružiti šansu, dati mu mogućnost da djeluje, stvara, pridružiti mu se: Drvo na osami: Čovjek zastao u hodu. Moram mu se pridružiti. Koliko je dana takvih stabala na osami, koliko je ljudi zastalih u hodu? Čovjekov život je put strm i nesiguran. Penjati se treba oprezno, polako i često se osvrtati na prijeđeno, tražiti upore za kretanje u visine, jer jao onome tko ostane sam na opasnoj strmini: Uspinjem se neprstalno ali oprezno da ne ostanem sam na strmini bez nade u povratak. Povratka nema, visine su izazov, a staza je opasna neizvjesnost. Strah od osamljenosti prijeti poput provalije u bespuću. * Pjesnik često poseže za motivima iz prirode. Ona je inspiracija i pokretač emocija, ona je život sam i boje u tom pejsažu-životu vrlo su značajne. Češće se javljaju žuta, bijela i plava boja. Žuta boja sunca, žitnog klasja i drijena u cvatu osim kolorističke funkcije izražavaju toplinu osjećaja i prisnost s krajolikom. Zavijena u metafore i personificirana, priroda sa svojim koloritom čini jedinstvo vizualnog i taktilnog: živice se zakitile dugim slamkama ovršenog žita; žitno klasje zaljubilo se u sunce; sunce se vjenčalo s našim njivama; šturak je iskovao zlatno prstenje; duge zlatne niti mjesečine; sagovi od zlata… Ponekad, u refleksivnim pjesmama, žuta boja označava neugodu i hladnoću. Bijela boja asocira na nježnost, ljubav i prisnu povezanost. Trepere pred nama bijele vjenčanice breza; bijeli galebovi dolaze gledati kako rastu dva brata; bjelina mlijeka postaje čudesna bajka; snijeg je blagdan bjeline u oku; srebrni vjetar mladosti luta stazama djetinjstva. Plava boja javlja se u trenucima blagih impulsa opuštenosti i zadovoljstva. To je nježna svijetloplava boja neba kao pozadina impresivne slike odabranog pejsaža: krivudava plavkasta linija Velebita. Ponekad ima funkciju povezanosti neba i zemlje (vertikala: različak – nebo) pa sugerira uzročno posljedične veze u prirodi. * Tema za kojom Rupčić često poseže je škola: Pred starom gimnazijom, Moj soj se obnavlja, Đački sonet, Školski hodnici, Od kolijevke pa do groba, Tražim svoj odraz, Pred novim učenicima, Zaboravljena knjiga, Vraćanje ljubavi. Pravi veteran i rutiner, neposredan, blizak i nadasve pošten, šarmantno ulazi u đački svijet u kojem za njega nema tajni. Iza naoko mrgodnog lica krije se dobroćudni profesor pomalo sjetan, pomalo zabrinut i ponekad elegičan s izvjesnom dozom patetike, a ponekad blago ironičan. Škola je «pripitomljeni prostor po mjeri đačkih koraka» gdje «glasovi imaju srebrnu boju mladosti». Ima u tim pjesmama beskrajne ljubavi i sjete, ponosa i radosti davanja – one radosti koju roditelj osjeća kad nešto daje svom djetetu. Dok promatra školske hodnike, «najprometnije avenije svjetskih metropola», ispred njega defiliraju «šutljivi pospani ranoranioci» što dolaze «ispod planina s mirisom tajni i daljina» i on otkriva u njima prošlost, sadašnjost i budućnost. Gleda bezbrižnu razigranu mladost i Neprestalno pitam se: Jesam li dobar kormilar? Samo da ne razočaram poglede ove blistave što sjaje puni zanosa. U školi se «iskiva smisao i rađa ljubav», pred školom «iznova postajem đak» i «dijelimo bratski sve što imamo», ali Oni sve bliže zvijezdama kroče, meni su zvijezde sve bliže krova. I što su zvijezde sve bliže krovu, sjeta je izrazitija, potreba za prijateljstvom onih čija je zvijezda u usponu intenzivnija: Na klupi zaboravljena čitanka, na njoj bezbroj đačkih imena. Brzo je pokupim i složim na policu. Prijatelj više u samotnim danima. Uloženi trud se vraća i najbezazlenijim osmijehom. Jedan sasvim banalan susret ili zaboravljen glas ponekad govori više od čitavih ispovijesti: Sjećate li me se, profesora? trgne me ponekad zaboravljeni glas. Moji mi učenici vraćaju ljubav. Pjesma Pred novim učenicima svojevrstan je rezime jednog radnog vijeka, pogled unatrag, u vlastitu prošlost gdje se vrti film s mnoštvom likova i dinamičnih kadrova: Oni gonetaju dubinu mojih bora, broj generacija i učenika, imena i prezimena vragoljastih osmijeha, čuperak i kečkica, dobrih i loših ocjena. Da sam hrast, koliko bi to bilo godova? Ili bor, koliko suhih grana? Da sam jablan, bio bih iznad krova! Slute mali mudraci tajnu gonetanja znakova utkanih u mojim borama. Ono što je najljepše od svega, to je osjećaj da čovjek živi u svom djelu, obnavlja se, postaje vječan. Profesorov život i djelo njegovi su đaci: Zagledan u oči njihove što tinjaju kao žerava, vidim… sebe u njima. Njegovi đaci žive mnogostruko za njega. «Srebrni vjetar mladosti čarobnu harfu prebire» i vječno luta stazama djetinjstva sabirući rasute snove. I tako neprekidno traje ono najljepše u čovjekovu životu: mladost. * Tamni tonovi češće odjekuju pjesnikovim prostorima. Vije se crni plašt nad «ovim posnim kamenom» i «mračnim izvorima krvlju namirisanim», sablast zla vreba iz vučjih ponora: Oživi mračna utroba noći I uzdah I jauk I kletve Odjekuju u ničijem prostoru. U tom ničijem prostoru «ponornice su plakale tugu čvorastih hridina» i neprekidno su odlazili «mladići – međaši svitanja». Lika je poput zagonetnog i ukletog izvora: iz njega se uvijek otječe «s bećarskom tugom u srcu», ali ona ne presušuje. Ma kolika bila želja da «umije lice rosama novih jutara», uvijek ostaje pitanje kao opomena i optužba: dokle? Kamo nestaju oni najvitalniji? Ima li teže optužbe od upita: «Gdje su svatovske pjesme što su do zvijezda rasle?» «Gdje su vijorne grive vranaca na mjesečini?» Ima u tim vijornim grivama neobuzdane snage što ututanj prolazi, neuglađene i neukroćene ljepote svojstvene samo divljoj prirodi u kojoj žive s nadom «djevojke s plahošću srca» i «majke s izgledom tužnih vrba». Tu, u tom kraju, u «ničijem prostoru», «rastu slova u kamen uklesana» i «nebo pakosno šuti» ali više «ne stoje sfinge na raskrižjima i ne zagonetaju prolaznicima što traže toplinu na tuđim ognjištima». Premda su «ruke vapile u nebo», taj prostor uvijek rađa ljude «s hajdučkim korakom na proplanku» jer samo takvi mogu oplemeniti zemlju što «ne skida pogled s krvlju obilježenih putova»: Znaj Naslijedih šutljivost rodnih gora I ako nekad kriknem, to srce krvari. Upamti, Ja želim pjevati radost novih jutara. Teško je biti čovjek u ovom vremenu nevremenu: Ljudi razjaženi do udno bića istrošiše u meni ovo malo srčanosti. I treba znati opstati. Stvarnost je gruba, nesmiljena; sve što je iole neotpornije osuđeno je na nestanak; preosjetljivost sažiže: Ja sam hrast spržene utrobe. U toj borbi elemenata zabljesne iskrica želje za ljepotom, javi se zov proljeća, miris prirode: Prikrivam se uz stijene mansarde da me ne zanese ljepota rascvjetanog gloga. Pradjedovska krv je jaka, krv gorštaka, bundžija i hajduka nije imala smisla za ono lirsko, ustreptalo. I ako se ponekad javi lirski treptaj izazvan ljepotom ljubičice, naglo se javlja ono surovo, vučje u čovjeku: u krvi mi buknu znaci pradjedovski zanesen pohitam tragom vučjih čopora. Izlaz iz kaosa i teških mora prošlosti u ovim našim prostorima pjesnik vidi u prijateljstvu, pružanju bratske ruke, jer samo vjera u čovjeka daje šansu za ono svjetlije u budućnosti: Brate moj rođeni, rastimo za sva mirovanja. U traganju za izvorima doći će se do spoznaje da smo svi mi što ovdje egzistiramo zapravo braća, premda su nas obilježili «da nas ne pomiješaju»: Zar ne vidiš, rođeni, likom mi smo jednaki: oči su nam vatrene, u grlu nam arlauk, u grudima munjin sijev, u rukama hrastovi, u njedrima vrištine. Usprkos depresivnim i fantazmagoričnim vizijama, prevladava optimizam i vjera u čovjeka. Pesimistični tonovi nestaju, potiskuju se stravični odbljesci prošlosti u kojoj polako nestaju «jauci ispod gotskih tornjeva i bizantskih svodova». Javlja se gugut grlice s krova i galebovi dolaze: Galebovi sviju mora dolaze da gledaju kako nas dva rastemo. * Čemu naši intelektualni napori? Naša misao? Descartesovo Cogito ergo sum pokrenulo je lavinu u pjesniku. Misao je ponornica koja svoju čistoću duguje naporu i patnji. Razapinjana je na križ, pribijana na stup srama, čamila u tamnicama. Što mi uopće znamo o tajnama svijeta u dubini? Nije mraka nestalo na zemlji niti su grabljivice prestale kljucati džigericu Prometeju. Stravična je tvrdnja, tragična i duboko istinita, izrečena u stihovima: Zbog nje su stvoreni bogovi i bezbroj malih, zlobnih, zajedljivih bogolikih hulja koji bi da sude travki i kamenu. Po zemlji koja nam «samo pruža čvrsti oslonac nogama», jer «hodanje je prastara navika», na kojoj su «izvjesni samo izvori» i hodaju pjesnici i bogolike hulje, i svi imaju mjesta i svatko na svoj način sudi. U pitanju je samo izbor. Pjesnikov izbor je patnja i žeđ. * Rupčić je za Gospić vezan i emotivno i egzistencijalno. Šeta on svojim «malim gradom», češće zastaje pred kipom ljupke vodarice Marte i čudi se. Čudi se Novčici i razigranim lastama, ljudima što posjekoše jablane što «čuvahu u korijenju znoj naših ruku», strašnoj tragediji na pružnom prijelazu u Bilaju kad je «jutro prošetalo s maglom u očima». Je li to isti grad u kojem se sobe pune «opojnim šapatom svibanjske kiše» i gleda s balkona «na plavoj pozadini krivudava linija Velebita», gdje prvi snijeg donosi «smirenu radost i misao na savršenstvo» i surove urbane stvarnosti gdje pred očima radoznale svjetine «pet vukova leži na bjelini okrvavljenoj», a «u staklenim pogledima im svod nebeski». Tako pjesnik šeta ulicama što «obećavaju daleka putovanja» i postaje kroničar svoga grada. Smjenjuju se bljeskovi intimne bliskosti i jauk nad tragičnim posljedicama ljudskog čina. Opet bol prevladava nad ljepotom. * Poetski svijet Grge Rupčića sagrađen je na kontrastima svijetlog i tamnog, na proplamsajima radosti i istinske tuge, na prožimanju blagog sentimenta i racionalnog rasuđivanja. Tematski vezan za Liku, on crpe građu iz suvremenog života obilato koristeći vlastito iskustvo (ruralna sredina djetinjstva, škola, duge šetnje), zahvaća dublje u prošlost iz koje dopiru jauci i kuknjava, ali i pustopašni vrisak seoskih momaka. Osjeća se žal za patrijarhalnim, nostalgija tamburice i klepke s proplanka. Lici surovoj i gruboj, punoj vučjeg arlauka, huke ponornica i gromadnih planina, on pokušava utkati nježnost bijelih breza i blagog plavetnila ljetnog neba. Klikću laste u igri, ljeska se Novčica, šapuću svibanjske kiše, mirišu lipe i različak zaljubljeno gleda u nebesko plavetnilo, a bijele vjenčanice breza trepere u zanosu iščekivanja. Uvjetno rečeno, to je lirika srca, poezija gustih emotivnih naslaga. Odlučujući se za slobodan stih, dao je maha nagomilanim emocijama da progovore eruptivnom snagom. Voli «jake» riječi, izraze koji od prve udaraju poput bata kao da je time htio okarakterizirati ljude među kojima živi i stvara. Zato često remeti normalan red riječi, poseže za inverzijom. Rado se služi epitetima bez obzira radilo se o pejsažnim ili refleksivno-misaonim pjesmama. Personifikacije su mu toliko sugestivne da naprosto vidimo kako vjetar zapleće kosu jablanima i čujemo kako stoljeća raspleću priču u krošnji rascvjetanog drijena. Lako čitljive metafore daju ovoj lirici draž blagog poniranja u ljepotu riječi i toplinu ljudskog srca.

PONORNICE I ZVIJEZDE (20)

Grga Rupčić, Zvijezde na krovu, Centar za kulturu, Gospić, 1986.

1.siječnja 2012. u 19.30 sati

Jednom je netko rekao da su pjesnici sol zemlje. Oni svojim istančanim osjetilima zapažaju i ono što običnom smrtniku nije dano. I upravo zbog tih senzibilnih vibracija njih teže pogađaju svakidašnje grubosti, nehaj, tuđe neznanje i prizemne psihologije…
Evidentno je to već na prvi pogled u zbirci pjesama Grge Rupčića Zvijezde na krovu.
Bol, blještava idila djetinjstva, zamišljenost nad prošlošću i čovjekom uopće te priroda, priroda iznad svega – osnovne su odrednice ove zbirke.
Bol je inspiracija i osnovni pokretač:

Zapljusnu me bol
Kao val obalu…

Kao neka zla kob, bol je pratnja u čovjekovu životu, i on je svjestan toga:

Predodredih sebe za život
Gdje bol se pjesmom kazuje.

Ona «vije svoju crnu himnu», «nastanjuje se u našim šumama», «srce preplavljuje», a njezin začetak je misao. Bol se osjeća u žuboru Novčice i Otešice, u jecajima iz davne prošlosti, u posječenim jablanima, u igrama iz djetinjstva. Šumi s vjetrom «osuđenim na vječno lutanje bez oslonca» i u «pijetlovima što se odrekoše jutra s maglom u očima».

***

Nosi pjesnik svoju bol skrivenu iza «tvrdih riječi» i opora smijeha i često se vraća u rodnu Rastoku gdje roni u bistroj riznici djetinjstva i «razgrće guste slojeve vremena». Tu je «pećina iznad sela i velika krošnjata bukva s tragovima zločestog dječjeg noža». Više se ne čuje pustopašni smijeh dječurlije na sunčanim obalama. Otešica snatri u rakitama, nema više bentova ni topilišta konoplje:

Nema više strica Josandže
                                               da izađe pred nas širokim osmijehom
                                               i masno opsuje što nas već nema.

Nestalo je jedno vrijeme i javlja se neka nova generacija s drukčijim odnosom prema životu, nerazumljiva stricu Josandži:

Ne sluti jadan da smo bešćutni

                                               pa i za zavičaj slabo marimo.

Ali tu je drijen, vječan, neuništiv. U njegovim krošnjama su stoljeća i opore bajkovite priče o precima.
Koliko god žuta krošnja simbolizirala toplinu rodne grude, drijenova priča ipak nije vesela:
Tužna je priča drijena stoljetnog
                                               na njivi oca mog.

Otešica je za pjesnika mladost, život koji se obnavlja, a taj život crpi snagu «iz patnje šuma i tuge oblaka». No bez obzira kakav taj život bio, on predstavlja izazov. Obale Otešice napajaju antejskom snagom, potiču na nova traganja:

Doći ću ponovo umoran na tvoje mirne obale
                                               i onda iznova
                                               seliti.

Nad ovim krajolikom razliježe se kuknjava kukavice, i to u proljeće. Odzvanja neumitnom točnošću i više nije važno odbrojava li ta kuknjava proljeće ili pjesnikove godine. Važno je da se tada na proplancima okupljaju «svi čobani i čobanice i oni iz daleka svijeta i oni kojih više nema». Sve će oživjeti, vratit će se mladost, a onda će opet sve utihnuti. «Nastanit će se tišina ljeta». Neočekivani kontrast: kukavica – razigrana mladost; ljeto – bol, muk šume, tišina tužnog sjećanja.

***

U snažnoj pjesmi Prelac punoj erotskog naboja ima nekih čudnih nazorovskih tamnih šuma božićevskih i kozarčaninovskih bujanja sirova snage u čovjeku. Tu su navrle strasti, atavistički nagoni iz prastarih vremena. Tu je «rozgalica i arlauk ojkana», «mlačna ljetna noć» i «skliska ženska bedra»; momci nabujali od raspojasane snage dosižu zvijezde… Na kraju se sve smiruje originalnim metaforama:

A kad drugi pijetli svojim oštrim kljunom
                                               iskljucaju tjeme razuzdane noći,
                                               stišat će se vrisak uspaljene krvi
                                               i smiraj sa rujnim svitanjem će doći.

Nakon Prelca u kojem sve buja od sirove snage i strasti slijedi kao neki vid katarze ljupka, nježnošću natopljena pjesma Breze moga oca
Dirljiva ljubav sina prema ocu dana je u viziji krhkih bijelih breza sađenih očevom rukom. One su već stasale kao djevojke za udaju, a oca više nema. Bijele su im vjenčanice prepune mjesečine, a krošnje prozračne i sjajne, istkane od najljepših očevih i sinovljevih snova. Kakvi su mogli biti očevi snovi, kakve su mogle biti želje? Je li to ostvareno? Nestvarne krhke breze daju očit nagovještaj:

…i ja ne mogu odoljeti
                                               da ih ne zagrlim
                                               za tebe
                                               i za sebe.

Koliko je samo tuge i sjete istodobno u ovim stihovima!

***

Dok je Otešica vraćanje vlastitim izvorištima, Novčica je vječnost; veza prošlosti i budućnosti; razmišljanje o bitku i razlogu egzistiranja.
Ona je Aheront i Stiks, zanosna nimfa koja mami zanosnom ljepotom. I pamti sve: Japode, Rimljane, Kasege; agu Senkovića, Jurlinu Tomljenovića, Omer pašu Latasa; Teslinu prvu otkrivačku avanturu i igre. Ona je svjedok mladenačkih nemira i nada, obećanja i ljubavnih zaklinjanja. Ona je vječna voda…

Teče kroz vrijeme
                                               kroz oluje i bure
kroz ratove i bune
                                               kroz nemirne i mirne sne;

… što nestaje «na tko zna kojim morima» i miješa se «u neponovljivom kaosu» iznad «prozirnih pra-voda s, možda, jasnim odrazom».
Što je ljudski život? Samo «jasan odraz» u vječnosti «nepojmljivog kaosa».
Novčica se još jednom javlja u zbirci, ovaj put kao inspiracija radosti trenutka. Pjesma je puna blještavila u kojem se nestašno igraju laste. To su trenuci što čovjeka zadovoljstvom zbog sreće bliskih osoba:

U niskom letu taknu plohu,
                                               krugovi se razigraju,
                                               a one klikću, klikću
                                               kao djevojčice.

***

Lirske minijature predstavljaju pravo osvježenje

            Pjesma Triptih zapravo je čitav roman o ženi, o obiteljskom životu, o djetinjstvu, poštovanju prema majci, ženi, sestri… Iz nje zrači čudesna prisnost, bajkovitost patrijarhalnog i prošlog. Bjelina majčinog mlijeka neraskidiva je veza s toplinom seoskog ognjišta. Bijela boja simbolizira nevinost djetinje igre, plamen na ognjištu toplinu i sreću obitelji, a otkucaji majčina srca sigurnost i dinamičnost mladosti.
Cijela pjesma je izraz dubokog poštovanja prema dragom biću.
U Gospićkom svibanjskom nokturnu predočena je cijela jedna životna filozofija tako oprečna suvremenom urbanom svijetu punom prijetnji, uznemirenosti i nezadovoljstva. A tako je malo potrebno čovjeku da bi bio sretan: šapat svibanjske kiše i slavuj.
Drvo na osami strahovita je simbolika osamljenosti i otuđenosti. Nitko ne bi smio biti zatvoren u pakao izoliranosti. Čovjek je društveno biće i treba mu pružiti šansu, dati mu mogućnost da djeluje, stvara, pridružiti mu se:

Drvo na osami:
                                               Čovjek zastao u hodu.
                                               Moram mu se pridružiti.

Koliko je dana takvih stabala na osami, koliko je ljudi zastalih u hodu?

            Čovjekov život je put strm i nesiguran. Penjati se treba oprezno, polako i često se osvrtati na prijeđeno, tražiti upore za kretanje u visine, jer jao onome tko ostane sam na opasnoj strmini:
Uspinjem se neprstalno
                                               ali oprezno
                                               da ne ostanem sam
                                               na strmini
                                               bez nade u povratak.

Povratka nema, visine su izazov, a staza je opasna neizvjesnost. Strah od osamljenosti prijeti poput provalije u bespuću.

***
Pjesnik često poseže za motivima iz prirode. Ona je inspiracija i pokretač emocija, ona je život sam i boje u tom pejsažu-životu vrlo su značajne. Češće se javljaju žuta, bijela i plava boja.
Žuta boja sunca, žitnog klasja i drijena u cvatu osim kolorističke funkcije izražavaju toplinu osjećaja i prisnost s krajolikom. Zavijena u metafore i personificirana, priroda sa svojim koloritom čini jedinstvo vizualnog i taktilnog: živice se zakitile dugim slamkama ovršenog žita; žitno klasje zaljubilo se u sunce; sunce se vjenčalo s našim njivama; šturak je iskovao zlatno prstenje; duge zlatne niti mjesečine; sagovi od zlata…
Ponekad, u refleksivnim pjesmama, žuta boja označava neugodu i hladnoću.
Bijela boja asocira na nježnost, ljubav i prisnu povezanost. Trepere pred nama bijele vjenčanice breza; bijeli galebovi dolaze gledati kako rastu dva brata; bjelina mlijeka postaje čudesna bajka; snijeg je blagdan bjeline u oku; srebrni vjetar mladosti luta stazama djetinjstva.
Plava boja javlja se u trenucima blagih impulsa opuštenosti i zadovoljstva. To je nježna svijetloplava boja neba kao pozadina impresivne slike odabranog pejsaža: krivudava plavkasta linija Velebita. Ponekad ima funkciju povezanosti neba i zemlje (vertikala: različak – nebo) pa sugerira uzročno posljedične veze u prirodi.
***
Tema za kojom Rupčić često poseže je škola: Pred starom gimnazijom, Moj soj se obnavlja, Đački sonet, Školski hodnici, Od kolijevke pa do groba, Tražim svoj odraz, Pred novim učenicima, Zaboravljena knjiga, Vraćanje ljubavi.
Pravi veteran i rutiner, neposredan, blizak i nadasve pošten, šarmantno ulazi u đački svijet u kojem za njega nema tajni. Iza naoko mrgodnog lica krije se dobroćudni profesor pomalo sjetan, pomalo zabrinut i ponekad elegičan s izvjesnom dozom patetike, a ponekad blago ironičan.
Škola je «pripitomljeni prostor po mjeri đačkih koraka» gdje «glasovi imaju srebrnu boju mladosti».
Ima u tim pjesmama beskrajne ljubavi i sjete, ponosa i radosti davanja – one radosti koju roditelj osjeća kad nešto daje svom djetetu.
Dok promatra školske hodnike, «najprometnije avenije svjetskih metropola», ispred njega defiliraju «šutljivi pospani ranoranioci» što dolaze «ispod planina s mirisom tajni i daljina» i on otkriva u njima prošlost, sadašnjost i budućnost. Gleda bezbrižnu razigranu mladost i

Neprestalno pitam se:
                                               Jesam li dobar kormilar?
                                               Samo da ne razočaram
                                               poglede ove blistave
                                               što sjaje puni zanosa.

U školi se «iskiva smisao i rađa ljubav», pred školom «iznova postajem đak» i «dijelimo bratski sve što imamo», ali

Oni sve bliže zvijezdama kroče,
meni su zvijezde sve bliže krova.

I što su zvijezde sve bliže krovu, sjeta je izrazitija, potreba za prijateljstvom onih čija je zvijezda u usponu intenzivnija:

                                               Na klupi zaboravljena čitanka,
                                               na njoj bezbroj đačkih imena.
                                               Brzo je pokupim i složim na policu.
                                               Prijatelj više u samotnim danima.

Uloženi trud se vraća i najbezazlenijim osmijehom. Jedan sasvim banalan susret ili zaboravljen glas ponekad govori više od čitavih ispovijesti:

                                               Sjećate li me se, profesora?
                                               trgne me ponekad zaboravljeni glas.
                                               Moji mi učenici vraćaju ljubav.

Pjesma Pred novim učenicima svojevrstan je rezime jednog radnog vijeka, pogled unatrag, u vlastitu prošlost gdje se vrti film s mnoštvom likova i dinamičnih kadrova:

                                               Oni gonetaju
                                               dubinu mojih bora,
broj generacija
                                               i učenika,
                                               imena i prezimena
                                               vragoljastih osmijeha,
                                               čuperak i kečkica,
                                               dobrih i loših ocjena.
                                               Da sam hrast,
                                               koliko bi to bilo godova?
                                               Ili bor,
                                               koliko suhih grana?
                                               Da sam jablan,
                                               bio bih iznad krova!
                                               Slute mali mudraci
                                               tajnu gonetanja znakova
                                               utkanih u mojim borama.

Ono što je najljepše od svega, to je osjećaj da čovjek živi u svom djelu, obnavlja se, postaje vječan. Profesorov život i djelo njegovi su đaci:

Zagledan u oči njihove
                                               što tinjaju kao žerava,
                                               vidim…
                                               sebe u njima.

Njegovi đaci žive mnogostruko za njega. «Srebrni vjetar mladosti čarobnu harfu prebire» i vječno luta stazama djetinjstva sabirući rasute snove. I tako neprekidno traje ono najljepše u čovjekovu životu: mladost.

***
Tamni tonovi češće odjekuju pjesnikovim prostorima. Vije se crni plašt nad «ovim posnim kamenom» i «mračnim izvorima krvlju namirisanim», sablast zla vreba iz vučjih ponora:
Oživi mračna utroba noći
I uzdah

I jauk

I kletve
Odjekuju u ničijem prostoru.

U tom ničijem prostoru «ponornice su plakale tugu čvorastih hridina» i neprekidno su odlazili «mladići – međaši svitanja». Lika je poput zagonetnog i ukletog izvora: iz njega se uvijek otječe «s bećarskom tugom u srcu», ali ona ne presušuje.
Ma kolika bila želja da «umije lice rosama novih jutara», uvijek ostaje pitanje kao opomena i optužba: dokle? Kamo nestaju oni najvitalniji? Ima li teže optužbe od upita: «Gdje su svatovske pjesme što su do zvijezda rasle?» «Gdje su vijorne grive vranaca na mjesečini?» Ima u tim vijornim grivama neobuzdane snage što ututanj prolazi, neuglađene i neukroćene ljepote svojstvene samo divljoj prirodi u kojoj žive s nadom «djevojke s plahošću srca» i «majke s izgledom tužnih vrba».
Tu, u tom kraju, u «ničijem prostoru», «rastu slova u kamen uklesana» i «nebo pakosno šuti» ali više «ne stoje sfinge na raskrižjima i ne zagonetaju prolaznicima što traže toplinu na tuđim ognjištima». Premda su «ruke vapile u nebo», taj prostor uvijek rađa ljude «s hajdučkim korakom na proplanku» jer samo takvi mogu oplemeniti zemlju što «ne skida pogled s krvlju obilježenih putova»:

Znaj
Naslijedih šutljivost rodnih gora
I ako nekad kriknem, to srce krvari.
Upamti,
Ja želim pjevati radost novih jutara.

Teško je biti čovjek u ovom vremenu nevremenu:

Ljudi razjaženi
do udno bića
istrošiše u meni
ovo malo srčanosti.

I treba znati opstati. Stvarnost je gruba, nesmiljena; sve što je iole neotpornije osuđeno je na nestanak; preosjetljivost sažiže:

Ja sam hrast
spržene utrobe.

U toj borbi elemenata zabljesne iskrica želje za ljepotom, javi se zov proljeća, miris prirode:

Prikrivam se uz stijene mansarde
da me ne zanese ljepota rascvjetanog gloga.

Pradjedovska krv je jaka, krv gorštaka, bundžija i hajduka nije imala smisla za ono lirsko, ustreptalo. I ako se ponekad javi lirski treptaj izazvan ljepotom ljubičice, naglo se javlja ono surovo, vučje u čovjeku:

u krvi mi buknu znaci pradjedovski
zanesen pohitam tragom vučjih čopora.

Izlaz iz kaosa i teških mora prošlosti u ovim našim prostorima pjesnik vidi u prijateljstvu, pružanju bratske ruke, jer samo vjera u čovjeka daje šansu za ono svjetlije u budućnosti:
Brate moj rođeni,
rastimo za sva mirovanja.

U traganju za izvorima doći će se do spoznaje da smo svi mi što ovdje egzistiramo zapravo braća, premda su nas obilježili «da nas ne pomiješaju»:

Zar ne vidiš, rođeni,
likom mi smo jednaki:
oči su nam vatrene,
u grlu nam arlauk,
u grudima munjin sijev,
u rukama hrastovi,
u njedrima vrištine.

Usprkos depresivnim i fantazmagoričnim vizijama, prevladava optimizam i vjera u čovjeka. Pesimistični tonovi nestaju, potiskuju se stravični odbljesci prošlosti u kojoj polako nestaju «jauci ispod gotskih tornjeva i bizantskih svodova». Javlja se gugut grlice s krova i galebovi dolaze:

Galebovi sviju mora
dolaze da gledaju
kako nas dva
rastemo.

***

Čemu naši intelektualni napori? Naša misao? Descartesovo Cogito ergo sum pokrenulo je lavinu u pjesniku. Misao je ponornica koja svoju čistoću duguje naporu i patnji. Razapinjana je na križ, pribijana na stup srama, čamila u tamnicama. Što mi uopće znamo o tajnama svijeta u dubini?

Nije mraka nestalo na zemlji
niti su grabljivice prestale kljucati džigericu
Prometeju.

Stravična je tvrdnja, tragična i duboko istinita, izrečena u stihovima:

Zbog nje su stvoreni bogovi
i bezbroj malih, zlobnih, zajedljivih bogolikih hulja
koji bi da sude travki i kamenu.

Po zemlji koja nam «samo pruža čvrsti oslonac nogama», jer «hodanje je prastara navika», na kojoj su «izvjesni samo izvori» i hodaju pjesnici i bogolike hulje, i svi imaju mjesta i svatko na svoj način sudi. U pitanju je samo izbor. Pjesnikov izbor je patnja i žeđ.

***

Rupčić je za Gospić vezan i emotivno i egzistencijalno. Šeta on svojim «malim gradom», češće zastaje pred kipom ljupke vodarice Marte i čudi se. Čudi se Novčici i razigranim lastama, ljudima što posjekoše jablane što «čuvahu u korijenju znoj naših ruku», strašnoj tragediji na pružnom prijelazu u Bilaju kad je «jutro prošetalo s maglom u očima».
Je li to isti grad u kojem se sobe pune «opojnim šapatom svibanjske kiše» i gleda s balkona «na plavoj pozadini krivudava linija Velebita», gdje prvi snijeg donosi «smirenu radost i misao na savršenstvo» i surove urbane stvarnosti gdje pred očima radoznale svjetine «pet vukova leži na bjelini okrvavljenoj», a «u staklenim pogledima im svod nebeski».
Tako pjesnik šeta ulicama što «obećavaju daleka putovanja» i postaje kroničar svoga grada. Smjenjuju se bljeskovi intimne bliskosti i jauk nad tragičnim posljedicama ljudskog čina. Opet bol prevladava nad ljepotom.

***

Poetski svijet Grge Rupčića sagrađen je na kontrastima svijetlog i tamnog, na proplamsajima radosti i istinske tuge, na prožimanju blagog sentimenta i racionalnog rasuđivanja.
Tematski vezan za Liku, on crpe građu iz suvremenog života obilato koristeći vlastito iskustvo (ruralna sredina djetinjstva, škola, duge šetnje), zahvaća dublje u prošlost iz koje dopiru jauci i kuknjava, ali i pustopašni vrisak seoskih momaka. Osjeća se žal za patrijarhalnim, nostalgija tamburice i klepke s proplanka.
Lici surovoj i gruboj, punoj vučjeg arlauka, huke ponornica i gromadnih planina, on pokušava utkati nježnost bijelih breza i blagog plavetnila ljetnog neba. Klikću laste u igri, ljeska se Novčica, šapuću svibanjske kiše, mirišu lipe i različak zaljubljeno gleda u nebesko plavetnilo, a bijele vjenčanice breza trepere u zanosu iščekivanja.
Uvjetno rečeno, to je lirika srca, poezija gustih emotivnih naslaga. Odlučujući se za slobodan stih, dao je maha nagomilanim emocijama da progovore eruptivnom snagom.
Voli «jake» riječi, izraze koji od prve udaraju poput bata kao da je time htio okarakterizirati ljude među kojima živi i stvara. Zato često remeti normalan red riječi, poseže za inverzijom.
Rado se služi epitetima bez obzira radilo se o pejsažnim ili refleksivno-misaonim pjesmama. Personifikacije su mu toliko sugestivne da naprosto vidimo kako vjetar zapleće kosu jablanima i čujemo kako stoljeća raspleću priču u krošnji rascvjetanog drijena.
Lako čitljive metafore daju ovoj lirici draž blagog poniranja u ljepotu riječi i toplinu ljudskog srca.

	CRTICE IZ LIKE (19) Mile Mudrovčić, Priče ispod vidove brčine, K.Krešimir, Zagreb, 2001. 25. PROSINCA 2011. U 13.50 SATI Mile Mudrovčić, rođen 1953. u Ribniku nedaleko od Gospića, ribnički osnovac, gospićki gimnazijalac i zagrebački student (završio studij književnosti i njemačkog jezika) pošao je stopama mnogih ličkih intelektualaca: napustio je Liku i kruh svoj svagdašnji zarađuje izvan rodnog kraja. Ravnatelj je Druge osnovne škole »Bartol Kašić« na Jarunu u Zagrebu. No kako je djetinjstvo neiscrpno vrelo najrazličitijih nadahnuća, čovjek mu se često vraća i na taj način živi sa svojim rodnim krajem u kontinuitetu stvarajući privid da ga nikad nije napustio. Tako se i Mudrovčić ponovo vratio u Ribnik, u svoje djetinjstvo, i kroz pričanje glagoljivog djeda Jose zvanog Josanko (i Josančina) otkrio čudesan svijet satkan od ponosa, siromaštva, dječačkog i mladenačkog junačenja, humora i prividne seoske naivnosti. Već sam naslov Priče ispod didove brčine upućuje na tematiku i upozorava na jezik: život ličkog seljaka tamo negdje još od Austro-Ugarske Franje Josipa do autorovog ranog djetinjstva; i govor ličkog sela – štokavska ikavica s natruhama jekavice. Knjiga ima ukupno dvadeset i dvije priče od kojih je samo uvodna O našem didu pisana standardnim književnim jezikom, a sve su ostale ispripovijedane lokalnim govorom. Njihovi naslovi su sljedeći: Odlazak, Putem, Na planini, San, Didova prva ljubav, Rampa, Napridujemo, napridujemo, hm!, Didova strana, Pastrva ili kako su dida tili ućerat u laž, Fer borba, Grad, Lovačka sreća, Oko mlinice, Zora međa torbicu na leđa, Stranac, Gorar, Ljucki umrla, Zlatonja, Ljuban, Kako je Mara izličila Ivu, Pera. Mudrovčić svoje priče komponira tako da o svemu što se događa pripovijeda djed, a poredane su više manje kronološki: od djedova djetinjstva do njegovih zrelih staračkih godina. No kako kod staraca često dolazi do brkanja vremenskog redoslijeda, tako se i djed često vraća u djetinjstvo i mlade dane pa te priče nemaju karakter vremenskog slijeda ni namjere prikazivanja njegova životnog puta – i tako je izbjegnuta monotonija. Sve skupa djeluje kao zanimljivo seosko sijelo gdje se okupi dokona čeljad da sluša čovjeka koji je prošao pola svijeta pa otvorenih usta upija sve njegove priče. To posebno pamti mlađarija koja voli slušati o svojim precima i doživljavati ih kao junake bez mane i straha, pa ako u ponekoj priči ima i erotskog naboja ili je humoristički intonirana, doživljaj je potpun. U ovim pričama oslikava se svijet onako kako ga vidi i doživljava seoski čovjek odgojen u patrijarhalnoj sredini. Tu su moralni zasadi drukčiji od onih u gradu. Sve je podređeno radu i poštenju, dominira siromaštvo, ponos – i izvjesna nijansa humora kao sastavni dio svakidašnjeg života. Ponegdje taj humor prelazi u ironiju, pa i satiru, kao npr. u priči Zlatonja gdje su čobani iz susjednog sela Vrepca sirovi, surovi i divlji, a tako ih doživljavaju i ljudi iz drugih okolnih sela ne samo iz Ribnika, ili u priči Napridujemo, napridujemo, hm! gdje gradski liječnik gleda na seljake s nedodirljivih gospodskih visina. Izvanredno su dočarane obiteljske prilike, ona intima domaćeg ozračja koja tako puno govori o psihologiji pojedinca u kolektivu. Do izražaja dolazi otac kao glava kuće: vječno zabrinut, ozbiljan, strog, voli svoju djecu, ali ljubav nikad otvoreno ne iskazuje. Djeca ga se boje premda ga vole, i kod njih je izražen čudan osjećaj ljubavi i straha, nerazjašnjena mješavina privlačnosti i odbojnosti i nikad nisu načistu kako će otac reagirati na neki njihov postupak; jedino su sigurna da će za neposluh dobiti batine. Otac u ovim pričama tipičan je primjer patrijarhalnog muškarca koji se ne »petlja« u »ženske« poslove i nezamisliv mu je ženin ili dječji neposluh. Sav je okrenut fizičkom radu: zemlji, stoci, šumi... a to traži i od svoje djece. U društvu sebi ravnih zna se opustiti i napiti. Taj odnos: otac-sin najbolje se razotkriva u prve četiri priče koje ujedno zorno prikazuju i odgojne metode životne škole (kad dječak ostaje sam na planinskoj ispaši gdje će proboraviti više dana i noći čuvajući goveda cijelog sela jer je na njegovu kuću došao red, a on je najstariji od muške djece; samovanje u opasnom ali tajanstveno lijepom Velebitu spada u neku vrstu ispita zrelosti i dječak će ga uspješno položiti). Zahvaća Mudrovčić i druge vidove seoskog života, pa će se osvrnuti i na »strance« u vlastitoj sredini: lijepo odjeveni »Amerikanac«, pun sebe, navraća u mlin i kritizira zaostalost domaćih ljudi tipičnim rječnikom našeg čovjeka koji je poprilično zaboravio materinski jezik, a kontrira mu domišljati Ribničanin pravim jezičnim kalamburima. »Stranac« odlazi uvjeren da mu je ovaj govorio francuskim jezikom: Ti boj vrlo pametan pršon. No boj, malo mišaš frančeski riječi s ingleškim... U antologijskoj Didovoj prvoj ljubavi sažeta je sva romantika seoskih prela koja su bila sinonim druženja mladeži u dugim zimskim noćima. Uz jak erotski naboj ova priča na diskretan način ponire u psihologiju tipičnog ličkog mladića i plahe seoske djevojke. Dirljiva priča Ljucki umrla tako karakteristična za mentalitet gorštačkog seljaka krije u sebi duboku nježnost nikad otvoreno iskazanu. Njeni protagonisti satriji su bračni par, žive svoj svakidašnji život pun rada i odricanja. I dobro im je jer na bolje niti su navikli niti su vidjeli da u njihovu selu netko drukčije živi. I sve je bilo u redu dok supruga nije oboljela i dok je muke nisu natjerale k liječniku u grad. Na liječničkom pregledu srušio se njen svijet: ne smije više raditi, ne smije jesti ništa od onoga što je do tada jela, ne smije ovo, ne smije ono... Nakon pregleda nestrpljivom suprugu priopćuje sve suprotno od onoga što joj je liječnik savjetovao: Vaka ti je stvar. Moram, veli, što mrsnije ist i što više pit, eto to je reka... Presretni suprug vodi je u prvu birtiju, naručuje sve što ona zaželi. I Mare je (tako se zove supruga) pred njegovim očima, sita i napita kao nikad u životu, prešla s onu stranu zvijezda: Razmaknu Gugo ljude, uze Maru u naramak pa š njom za Ribnik. Gledajući je nako smirenu i bez ikaki muka na licu bi mu još milija i lipša. - Umri ti, moja Mare, baš ljucki – protisne kroz zube, a suza mu zamagli pogled na Visočicu. Mudrovčićevi likovi jednostavni su ljudi, naoko priprosti i naivni, i duboko ukorijenjeni u svoj kraj, životno sjedinjeni sa zemljom i prirodom u kojoj egzistiraju. Njegov seljak nije apolitičan, naprotiv. Politiku doživljava kroz gradske državne činovnike, a ti likovi se uglavnom negativno odražavaju na život sela. Više voli stara vremena, konzervativan je, a nova politička zbivanja mjeri prema koristi za selo, no koristi je malo. Pojedini potezi državnih vlasti izazivaju revolt, a u svijesti seljaka politika je pojam korumpiranosti, nepotizma i otuđenosti od obiteljskog, gospodarnog čovjeka. Mudrovčićeve priče zapravo su crtice. U svakoj od njih sudjeluje malo likova, obično jedan do dva, fabula je vrlo jednostavna i u pravilu završava poantom. Humorističnost je također jedna od važnih karakteristika ove proze. U ovim crticama sve odiše patinom starih vremena i kao da je zasjenjeno magličastom romantikom seoske idile. Bez obzira na sve tegobe seoskog života, dobiva se dojam da je taj život ipak lijep, jednostavan, privlačan i nadasve zanimljiv. Dodatnu draž i svježinu svakako im daje jezik, originalni i nepatvoreni govor ličkog seljaka iz okolice Gospića.

CRTICE IZ LIKE (19)

Mile Mudrovčić, Priče ispod vidove brčine, K.Krešimir, Zagreb, 2001.

25. PROSINCA 2011. U 13.50 SATI

Mile Mudrovčić, rođen 1953. u Ribniku nedaleko od Gospića, ribnički osnovac, gospićki gimnazijalac i zagrebački student (završio studij književnosti i njemačkog jezika) pošao je stopama mnogih ličkih intelektualaca: napustio je Liku i kruh svoj svagdašnji zarađuje izvan rodnog kraja. Ravnatelj je Druge osnovne škole »Bartol Kašić« na Jarunu u Zagrebu.
No kako je djetinjstvo neiscrpno vrelo najrazličitijih nadahnuća, čovjek mu se često vraća i na taj način živi sa svojim rodnim krajem u kontinuitetu stvarajući privid da ga nikad nije napustio.
Tako se i Mudrovčić ponovo vratio u Ribnik, u svoje djetinjstvo, i kroz pričanje glagoljivog djeda Jose zvanog Josanko (i Josančina) otkrio čudesan svijet satkan od ponosa, siromaštva, dječačkog i mladenačkog junačenja, humora i prividne seoske naivnosti.
Već sam naslov Priče ispod didove brčine upućuje na tematiku i upozorava na jezik: život ličkog seljaka tamo negdje još od Austro-Ugarske Franje Josipa do autorovog ranog djetinjstva; i govor ličkog sela – štokavska ikavica s natruhama jekavice.
Knjiga ima ukupno dvadeset i dvije priče od kojih je samo uvodna O našem didu pisana standardnim književnim jezikom, a sve su ostale ispripovijedane lokalnim govorom. Njihovi naslovi su sljedeći: Odlazak, Putem, Na planini, San, Didova prva ljubav, Rampa, Napridujemo, napridujemo, hm!, Didova strana, Pastrva ili kako su dida tili ućerat u laž, Fer borba, Grad, Lovačka sreća, Oko mlinice, Zora međa torbicu na leđa, Stranac, Gorar, Ljucki umrla, Zlatonja, Ljuban, Kako je Mara izličila Ivu, Pera.
Mudrovčić svoje priče komponira tako da o svemu što se događa pripovijeda djed, a poredane su više manje kronološki: od djedova djetinjstva do njegovih zrelih staračkih godina. No kako kod staraca često dolazi do brkanja vremenskog redoslijeda, tako se i djed često vraća u djetinjstvo i mlade dane pa te priče nemaju karakter vremenskog slijeda ni namjere prikazivanja njegova životnog puta – i tako je izbjegnuta monotonija.
Sve skupa djeluje kao zanimljivo seosko sijelo gdje se okupi dokona čeljad da sluša čovjeka koji je prošao pola svijeta pa otvorenih usta upija sve njegove priče. To posebno pamti mlađarija koja voli slušati o svojim precima i doživljavati ih kao junake bez mane i straha, pa ako u ponekoj priči ima i erotskog naboja ili je humoristički intonirana, doživljaj je potpun.
U ovim pričama oslikava se svijet onako kako ga vidi i doživljava seoski čovjek odgojen u patrijarhalnoj sredini. Tu su moralni zasadi drukčiji od onih u gradu. Sve je podređeno radu i poštenju, dominira siromaštvo, ponos – i izvjesna nijansa humora kao sastavni dio svakidašnjeg života. Ponegdje taj humor prelazi u ironiju, pa i satiru, kao npr. u priči Zlatonja gdje su čobani iz susjednog sela Vrepca sirovi, surovi i divlji, a tako ih doživljavaju i ljudi iz drugih okolnih sela ne samo iz Ribnika, ili u priči Napridujemo, napridujemo, hm! gdje gradski liječnik gleda na seljake s nedodirljivih gospodskih visina.
Izvanredno su dočarane obiteljske prilike, ona intima domaćeg ozračja koja tako puno govori o psihologiji pojedinca u kolektivu. Do izražaja dolazi otac kao glava kuće: vječno zabrinut, ozbiljan, strog, voli svoju djecu, ali ljubav nikad otvoreno ne iskazuje. Djeca ga se boje premda ga vole, i kod njih je izražen čudan osjećaj ljubavi i straha, nerazjašnjena mješavina privlačnosti i odbojnosti i nikad nisu načistu kako će otac reagirati na neki njihov postupak; jedino su sigurna da će za neposluh dobiti batine. Otac u ovim pričama tipičan je primjer patrijarhalnog muškarca koji se ne »petlja« u »ženske« poslove i nezamisliv mu je ženin ili dječji neposluh. Sav je okrenut fizičkom radu: zemlji, stoci, šumi... a to traži i od svoje djece. U društvu sebi ravnih zna se opustiti i napiti.
Taj odnos: otac-sin najbolje se razotkriva u prve četiri priče koje ujedno zorno prikazuju i odgojne metode životne škole (kad dječak ostaje sam na planinskoj ispaši gdje će proboraviti više dana i noći čuvajući goveda cijelog sela jer je na njegovu kuću došao red, a on je najstariji od muške djece; samovanje u opasnom ali tajanstveno lijepom Velebitu spada u neku vrstu ispita zrelosti i dječak će ga uspješno položiti).
Zahvaća Mudrovčić i druge vidove seoskog života, pa će se osvrnuti i na »strance« u vlastitoj sredini: lijepo odjeveni »Amerikanac«, pun sebe, navraća u mlin i kritizira zaostalost domaćih ljudi tipičnim rječnikom našeg čovjeka koji je poprilično zaboravio materinski jezik, a kontrira mu domišljati Ribničanin pravim jezičnim kalamburima. »Stranac« odlazi uvjeren da mu je ovaj govorio francuskim jezikom: Ti boj vrlo pametan pršon. No boj, malo mišaš frančeski riječi s ingleškim...
U antologijskoj Didovoj prvoj ljubavi sažeta je sva romantika seoskih prela koja su bila sinonim druženja mladeži u dugim zimskim noćima. Uz jak erotski naboj ova priča na diskretan način ponire u psihologiju tipičnog ličkog mladića i plahe seoske djevojke.
Dirljiva priča Ljucki umrla tako karakteristična za mentalitet gorštačkog seljaka krije u sebi duboku nježnost nikad otvoreno iskazanu. Njeni protagonisti satriji su bračni par, žive svoj svakidašnji život pun rada i odricanja. I dobro im je jer na bolje niti su navikli niti su vidjeli da u njihovu selu netko drukčije živi. I sve je bilo u redu dok supruga nije oboljela i dok je muke nisu natjerale k liječniku u grad. Na liječničkom pregledu srušio se njen svijet: ne smije više raditi, ne smije jesti ništa od onoga što je do tada jela, ne smije ovo, ne smije ono... Nakon pregleda nestrpljivom suprugu priopćuje sve suprotno od onoga što joj je liječnik savjetovao: Vaka ti je stvar. Moram, veli, što mrsnije ist i što više pit, eto to je reka... Presretni suprug vodi je u prvu birtiju, naručuje sve što ona zaželi. I Mare je (tako se zove supruga) pred njegovim očima, sita i napita kao nikad u životu, prešla s onu stranu zvijezda: Razmaknu Gugo ljude, uze Maru u naramak pa š njom za Ribnik. Gledajući je nako smirenu i bez ikaki muka na licu bi mu još milija i lipša.
- Umri ti, moja Mare, baš ljucki – protisne kroz zube, a suza mu zamagli pogled na Visočicu.
Mudrovčićevi likovi jednostavni su ljudi, naoko priprosti i naivni, i duboko ukorijenjeni u svoj kraj, životno sjedinjeni sa zemljom i prirodom u kojoj egzistiraju.
Njegov seljak nije apolitičan, naprotiv. Politiku doživljava kroz gradske državne činovnike, a ti likovi se uglavnom negativno odražavaju na život sela. Više voli stara vremena, konzervativan je, a nova politička zbivanja mjeri prema koristi za selo, no koristi je malo. Pojedini potezi državnih vlasti izazivaju revolt, a u svijesti seljaka politika je pojam korumpiranosti, nepotizma i otuđenosti od obiteljskog, gospodarnog čovjeka.
Mudrovčićeve priče zapravo su crtice. U svakoj od njih sudjeluje malo likova, obično jedan do dva, fabula je vrlo jednostavna i u pravilu završava poantom. Humorističnost je također jedna od važnih karakteristika ove proze.
U ovim crticama sve odiše patinom starih vremena i kao da je zasjenjeno magličastom romantikom seoske idile. Bez obzira na sve tegobe seoskog života, dobiva se dojam da je taj život ipak lijep, jednostavan, privlačan i nadasve zanimljiv.
Dodatnu draž i svježinu svakako im daje jezik, originalni i nepatvoreni govor ličkog seljaka iz okolice Gospića.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM LJUBAVI (18)

Neven Čačić, Izgubljena ljubav, Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata – podružnica Gospić, 1995.

18. prosinca 2011. u 13.30 sati

Peta knjiga Nevena Čačića sadrži dvadeset pjesama, mahom vrlo kratkih: deset od jedne katrene, sedam od dvije i tri od tri katrene.
Već sam naslov određuje tematiku i autorove preokupacije.
Cijela zbirka kao da odražava duhovno stanje određenog društvenog segmenta izraženo kroz očitovanje nemogućnosti ostvarenja ljubavi.
Ljubav je ovdje metafora života i toliko je natopljena pesimizmom da taj pesimizam prigušuje i ono malo svjetla koje bi moglo unijeti žena kao simbol apsolutnog razumijevanja.
U suvremenom svijetu bremenitu svakovrsnim paradoksima hipersenzibilnom pjesničkom subjektu preostaje jedino da se uvuče u ljušturu svoje intime. Međutim ta učahurenost čini subjekt još ranjivijim kad se pokuša izvući i izboriti svoje mjesto u hladnoj bezosjećajnoj svakidašnjici gdje u obilju smrti čovjek sve više postaje nevičan životu, gdje ljudi u strahu od svjetla snuju zlo u svojoj nemoći.
Zbirkom dominiraju tamni tonovi bespomoćnosti. Sve je kao neki mutni san u čiju tamu povremeno prodru bljeskovi nade, a onda opet zavlada tišina, mrak, pustoš, razočaranost, intelektualna hladnoća i nihilističko određenje prema vlastitom okružju.
I Bog kao apsolut namijenio je čovjeku patnju:
Naš Bog je savjest
i tko je ima
osuđen je paklom
u svojim mislima
Uzeo mu je istinu i ostavio samo riječi, a riječi su uzrok nesporazuma i čestih stradanja; uzeo je ljudskost i uzdrmao postojanost:

Vrati nam Bože ljudskost
osmijeh nevjerom lomljen
postojan u svojoj vjeri
leptir je svjetlošću slomljen
U posvemašnjoj razočaranosti, sumnji u opravdanost ljudskih htijenja Bog ipak ostaje jedino uporište:
Posrćući pod teretom snova
ne znam vjerujem li više
ako te ima učini
da san stvarnošću diše
Zbirkom Izgubljena ljubav Čačić se i dalje potvrđuje kao snažna pjesnička individualnost. Poetski izraz reduciran je ovdje do krajnjih granica pa je većina pjesama svedena samo na poruku, i više nalikuju sentencijama nego pjesmama u klasičnom smislu. A te sentencije bave se osnovnim egzistencijalnim pitanjima: ljubav kao traganje za apsolutnim, život, smrt… dakle pitanjima starim kao i svijet u kojem živimo.
I dok je za običnog smrtnika ljubav misterija ljepote, za Čačića je ona mučno traganje mračnim zakutcima vlastite intime.

NAslovnica Čačićeve zbirke koju je izradila slikarica i glumica Vlasta Knezović	ČEŽNJA ZA SAVRŠENOM LJUBAVI (17) *Neven Čačić, Susret u sjećanju, Tiskara «Gospić», Gospić, 1995.* 11. prosinca 2011. u 17.10 sati *Susret u sjećanju* četvrta je zbirka Nevena Čačića, te godine besumnje najjačeg pjesničkog imena u Lici. Do prije nekoliko godina potpuno nepoznat, zabljesnuo je čudesnom Agonijom cvijeća, knjigom pjesama koja je otkrila potpuno izgrađenu pjesničku ličnost i uvrstila ga u red onih mladih ljudi čija se svaka nova knjiga očekuje s nestrpljenjem. I ovom najnovijom knjigom Čačić je zadržao visok nivo lirskog iskaza. Susret u sjećanju sadrži 27 pjesama. Tri pjesme su rodoljubne: Gospić, Spomen i Pomirenje. One se u mnogome razlikuju od danas tipičnih galamdžijskih i plakatnih stihova u kojima krv teče potocima i sve odjekuje od topovske rike. Ovo su pjesme duboke uznemirenosti hipersenzibilnog individualca, pojedinca kroz čiju se svijest prelama sva surovost suvremenih događanja u Gospiću i u Lici općenito, pa i šire. Devet je refleksivnih pjesama s naglašenim filozofsko-psihološkim reminiscencijama o egzistenciji pojedinca u ovom hladnom bešćutnom i senzibilnim jedinkama nesklonom svijetu. Ovih devet do krajnosti sažetih pjesama predstavlja čitav jedan svijet skriven u intimi ranjivog intelektualca, svijet oslikan pjesnikovi strepnjama i dilemama – njegovom dušom. Najviše je ljubavnih pjesama – ukupno 15. I sam naslov knjige, uzet prema jednoj od pjesama, sugerira pjesnikov pristup ovoj tematici. Sve pjesme prožete su nekom čudnom čežnjom za savršenstvom, jer prava, istinska ljubav i jest savršenstvo. A kako je svijet u kojem živimo prepun isuviše profanih sadržaja, istinska ljubav ostvaruje se u sjećanju na kratke proplamsaje intime, u nastojanju da ti kratki bljeskovi oplemene život bremenit najraznovrsnijim frustracijama. Riječ koja se najčešće javlja u ovim pjesmama jest – ŽIVOT, i to svakako ima svoje posebno značenje. …… Knjigu je* likovno opremila naša poznata glumica Vlasta Knezović. U njezinim ilustracijama prevladavaju, usudio bih se reći, neke čudne tajanstvene ženske linije koje pjesmama daju čar zagonetnosti. Lijevo je ilustracija Vlaste Knezović iz Čačićeve zbirke Susret u sjećanju, za pjesmu ZAJEDNO Kud god pođem i ti sa mnom nestvarna koračaš ogrnuta snom	Ilustracije Vlaste Knezović za pjesmu: ODLAZAK Noćas će mi milovati lice ruke hladne od čežnje i vine u zoru će zapjevati ptice a mene će gušiti tišina Prljav ću u čistoj zori prati dušu smijehom tvojim o daj mi bože poći beu čežnje za korakom tvojim

NAslovnica Čačićeve zbirke koju je izradila slikarica i glumica Vlasta Knezović

ČEŽNJA ZA SAVRŠENOM LJUBAVI (17)

Neven Čačić, Susret u sjećanju, Tiskara «Gospić», Gospić, 1995.

11. prosinca 2011. u 17.10 sati

Susret u sjećanju četvrta je zbirka Nevena Čačića, te godine besumnje najjačeg pjesničkog imena u Lici. Do prije nekoliko godina potpuno nepoznat, zabljesnuo je čudesnom Agonijom cvijeća, knjigom pjesama koja je otkrila potpuno izgrađenu pjesničku ličnost i uvrstila ga u red onih mladih ljudi čija se svaka nova knjiga očekuje s nestrpljenjem.
I ovom najnovijom knjigom Čačić je zadržao visok nivo lirskog iskaza. Susret u sjećanju sadrži 27 pjesama. Tri pjesme su rodoljubne: Gospić, Spomen i Pomirenje. One se u mnogome razlikuju od danas tipičnih galamdžijskih i plakatnih stihova u kojima krv teče potocima i sve odjekuje od topovske rike. Ovo su pjesme duboke uznemirenosti hipersenzibilnog individualca, pojedinca kroz čiju se svijest prelama sva surovost suvremenih događanja u Gospiću i u Lici općenito, pa i šire.
Devet je refleksivnih pjesama s naglašenim filozofsko-psihološkim reminiscencijama o egzistenciji pojedinca u ovom hladnom bešćutnom i senzibilnim jedinkama nesklonom svijetu. Ovih devet do krajnosti sažetih pjesama predstavlja čitav jedan svijet skriven u intimi ranjivog intelektualca, svijet oslikan pjesnikovi strepnjama i dilemama – njegovom dušom.
Najviše je ljubavnih pjesama – ukupno 15. I sam naslov knjige, uzet prema jednoj od pjesama, sugerira pjesnikov pristup ovoj tematici. Sve pjesme prožete su nekom čudnom čežnjom za savršenstvom, jer prava, istinska ljubav i jest savršenstvo.
A kako je svijet u kojem živimo prepun isuviše profanih sadržaja, istinska ljubav ostvaruje se u sjećanju na kratke proplamsaje intime, u nastojanju da ti kratki bljeskovi oplemene život bremenit najraznovrsnijim frustracijama. Riječ koja se najčešće javlja u ovim pjesmama jest – ŽIVOT, i to svakako ima svoje posebno značenje.
…*…
Knjigu je likovno opremila naša poznata glumica Vlasta Knezović. U njezinim ilustracijama prevladavaju, usudio bih se reći, neke čudne tajanstvene ženske linije koje pjesmama daju čar zagonetnosti.

Lijevo je ilustracija Vlaste Knezović iz Čačićeve zbirke Susret u sjećanju, za pjesmu

ZAJEDNO
Kud god pođem
i ti sa mnom
nestvarna koračaš
ogrnuta snom

Neven Čačić - Vlasta Kneznović

Ilustracije Vlaste Knezović za pjesmu:

ODLAZAK

Noćas će mi milovati lice
ruke hladne od čežnje i vine
u zoru će zapjevati ptice
a mene će gušiti tišina

Prljav ću u čistoj zori
prati dušu smijehom tvojim
o daj mi bože poći
beu čežnje za korakom tvojim

BEZNAĐE NADANJA (16)

Neven Čačić, Zatečen, vlastita naklada, Zagreb, 1993.

Gospić, 5. prosinca 2011. u 30.40 sati

Treća zbirka pjesama Nevena Čačića objavljena je u drugoj polovici 1993. u Zagrebu o trošku samog autora. Već sam njen naslov (Zatečen) sugerira osnovne preokupacije i upućuje nas na problematiku koju pjesnik pokušava razriješiti.
Zbirka se sastoji do trideset pjesama u kojima, kako navodi profesor Ante Pedišić «…stihovi osvježuju dušu kao svjež zrak pluća, žubore poput bistra potoka čistoćom i vedrinom iznenadno skrivenog izvora. Težina kojom su redovito opterećeni posljedica je težnje za prevladavanjem kaosa… Zatečen postojanjem, opstankom i perspektivom, kao tišinom koja je ušla u uho sjećanja. Neven se pjesničkim činom otima zloj nemoći jalova i uzaludna stradanja, pretvara iskustva u skladnu kantilenu… - javljaju se nevolje iskustva u ljepoti svog pjesničkog obličja – kao prirođena ljudska težnja za pretvaranjem zla u dobro, nevjere u vjeru, kaosa u kozmos, kao prirodna potreba za utjehom, ljubavi i skladom…»
Ova knjiga je zapravo autorov izbor pjesama iz ranije objavljenih zbirki kojima je dodao trinaest novonastalih tako da sve zajedno sačinjavaju jedan osobni mikrokozmos, svijet u kojem dominiraju hladne i bešćutne sile, a čovjekovi napori da u tom okruženju nađe malo topline predstavljaju ono što ove pjesme čini vrijednim pažnje. Unatoč pesimističnim vizijama zatečenosti zlom, prevladava optimizam prikazan u obliku duboko zapretane dobrote u čovjeku i u obliku sunca kao simbola vjere u život.
Karakteristika najnovijih Čačićevih pjesama je u reduciranju poetskog iskaza na najmanju moguću mjeru. Te nove pjesme doimlju se ka sentencije ili mudre izreke iskazane jednom ili eventualno dvjema katrenama.
S jedne strane imamo ogoljenost, zapravo odbačenost pjesničkih slika koje dočaravaju atmosferu, boje i zvukove, tj. osnovno raspoloženje iz kojeg se stvara i proizlazi pjesnička poruka, a s druge – ostala je samo poruka, tj. ona strofa što sadržava bit šireg konteksta.

Tako npr. u zbirci Agonija cvijeća pjesma Kamena zima ima šest strofa a u ovoj dvije. Autor je iz prve verzije uzeo samo prvu i četvrtu strofu smatrajući da one sadrže suštinu pjesničke poruke. Slično je i s pjesmom uzetom iz druge zbirke (Nevičnost iskonu) koja u prvoj verziji ima tri strofe a u
Prva verzija izgleda ovako:
Što ću ovoj jednu, i to onu koja prezentira jednu od bitnih odrednica Čačićeve poezije: sumnja u vrijednost i opravdanost pjesničkog čina uopće.pjesmo ako ne shvaćaju
naš smisao od nemoći tkan
mora li vatra osuditi šume
na njima ničim koristan san

Što ću pjesmo ako ti zamjere
što svjetlija ne rađaš se tmini
što nikad nisi oličenje vjere
već samo pitanje u vječnoj tišini

Što ću pjesmo ako ne dovršim
ovaj ničim započeti bitak
možda tebe ni trebalo ne bi
da svjetlost češće žeže mrak
A druga ovako:
Što ću pjesmo ako ti zamjere
što svjetlija ne rađaš se tmini
što nikad nisi oličenje vjere
već samo pitanje u vječnoj tišini
Od trinaest novonastalih pjesama nema ni jedne koja bi imala više od dvije strofe: deset od jedne i tri od dvije kitice
Osnovna preokupacija u ovim novim minijaturama je upitanost nad smislom življenja i konstatacija da je pojedinac nemoćan u razbijanju negativnih vibracija koje iz mase djeluju na njega.
I sam naslov zbirke otkriva autorov stav prema vremenu u kojem živi, posebno prema tragičnim događajima u svom životnom okružju.Premda je u prvoj knjizi (Agonija cvijeća) predskazao hladan dah kaosa, on još uvijek kao da je zatečen, kao da ne može doći k sebi od stresnih situacija u kojima se mora batrgati.
Vjera u ono ljudsko u čovjeku još nije potpuno izgubljena, premda je evidentna razočaranost; put utjehe u Bogu kao pojmu apsolutne zaštite nije pronađen:

S ljudima dijelim samoću
ne ljubim bližnjega svoga
toliko smrti za jedno uskrsnuće
i nije mnogo od boga
Opijenost vinom umjesto opijenosti životom također je zabluda jer ubrzo slijedi otrežnjenje i kaos u nama i oko nas postaje intenzivniji:
Vino je ljubav čežnja ostvarena nada
kraljevsko žezlo u ruci dvorske lude
turobna sve češća svečana parada
dok nas ruke hladne iz sna ne probude
Žena kao sinonim sveprisutne blagosti i smirenja nije dovoljna da ovom bešćutnom svijetu nametne idilu intimne sreće:
……………………
to svjetlo što nosiš u sebi
često od ljudi tamno će biti
…………………..
Život je samo forma, okvir unutar kojega je sve trulo još od iskona. Je li čovjek u stanju skršiti taj okvir i sadržaju dati više nevinosti u nekoj novoj formi? Izvan nas postoje snage vječne i beskonačne. Od njih treba učiti.
Ma koliko čovjek bio zatečen silama zla, sumnje, osamljenosti, bezosjećajnosti… ma koliko se stradanje nametnulo kao način življenja, treba čekati i učiti od vječnosti, vrijedi živjeti:
Vrijedi živjeti zbog sunca
i ono zbog nas živi
sunce nije smisao sebi
ni kad ga prekriju oblaci sivi
Treća Čačićeva zbirka po svojim umjetničkim dosezima predstavlja ono najbolje što se trenutno stvara u književnosti na području Like u ova dramatična vremena.
Zadržan je visok umjetnički nivo bez obzira na reduciranost unutrašnjeg proživljavanja i svođenja tog proživljavanja na osnovnu poruku danu u obliku jedne ili dviju katrena.
I jezično je dotjeranija od prethodnih zbirki.

ČUDESNA LAKOĆA STRADANJA (15)

Dvije zbirke pjesama Nevena Čačića: Agonija cvijeća, vlastita naklada, Zagreb, 1990. i Nevičnost iskonu, Savez omladine Hrvatske, Gospić, 1991.

Gospić, 27. studenoga 2011. u 18.45 sati

Agonija cvijeća i Nevičnost iskonu dvije su minijaturne zbirke pjesama do njihove objave potpuno nepoznata autora. To su knjižice skromne opreme kakvih se na stotine može naći po knjižarama, knjižice koje se na policama ističu samo onda kad se roba prodaje po sniženim cijenama, a kupuju ih isključivo prijatelji i uža rodbina ili rijetki sakupljači zavičajne literature svih vrsta
U eri bučnih reklama i mamut-nakladnika ovako skromna izdanja nemaju nikakvog izgleda da dopru do većeg broja čitatelja. Njihova jedina šansa je neobičnost tematike, izuzetna originalnost ili pak istinska literarna vrijednost. Ako se još uzme u obzir da je autor nepoznat i daleko od većih kulturnih centara, mali su izgledi za neki značajniji uspjeh.
Takvu će sudbinu vjerojatno doživjeti i ove dvije zbirke, a zaslužile su veću pozornost.

AGONIJA CVIJEĆA

Prva zbirka, Agonija cvijeća, tiskana je u vlastitoj nakladi u tiskari Sveučilišne naklade «Liber» bez oznake godine izdanja i broja primjeraka. Najvjerojatnije je izašla 1989. ili 1990. godine. Recenzenti su bili dr. Prdrag Matvejević i Enes Kišević.
Kišević u svojoj recenziji kaže sljedeće:
«Neven Čačić je mlad darovit pjesnik koji već sa prvom zbirkom donosi zrelinu na kojoj bi mu pozavidio i jedan A.B.Šimić.
Jednostavan u izrazi, sažet u metafori Čačić je od pjesnika koji jednim krilo dodiruje tradiciju a drugim otvara svoj sopstveni prostor.
Iskreno me kao pisca raduje objavljivanje ove zbirke pjesama.»
Matvejevićeva recenzija nije navedena
Agonija cvijeća podijeljena je na tri ciklusa: Sjeme pesimizma, Na rubu svjetlosti i Agonija cvijeća. Prva dva ciklusa imaju po devet pjesama a treći sedam – ukupno dvadeset i pet pjesama.
U prvom ciklusu su sljedeće pjesme: Kolos maslinika (posvećeno F.G.Lorci), Sjeme pesimizma, Tražim se, (posvećeno E. Kiševiću), Nepostojanje, Krici smrti moje, Beznađe, Na krilima smrti, Istina groba i Na zvjezdanom odru.
Od tih devet pjesama dvije su vrlo kratke (po četiri vezana stiha, dakle, katren), jedna se sastoji od dva katrena, jedna od tri, a ostalih pet je nešto dulje.
Ono što već na prvi pogled iznenađuje – to je zrelost pjesničkog iskaza. Leksik, pjesnički instrumentarij, stav prema temeljnim životnim vrijednostima i prividni osjećaj smirenosti odaju snažnu pjesničku ličnost kao da se radi o čovjeku koji iza sebe ima desetak knjiga pjesama. Nema tu ni govora o tipičnom početničkom pjesničkom lutanju za vlastitim izrazom gdje do izražaja dolaze emotivni izljevi vezani uz ljubav, ljepotu ili kakvu životnu nepravdu.
Prva pjesma, Kolos maslinika, posvećena F. C.Lorci puna je stravičnih slika: igraju se sjenke kraj mrtvačkog lijesa, stih ima krvave ruke, anđeo nosi poruku iz pakla, bosonoga djeca hodaju po žaru, nevini krvnik s nožem u ruci, čopor vukova guši se u krvi…
Pakao španjolskog građanskog rata koji je progutao senzibilnog Lorcu za Čačića je nadrealistička mora puna mračnih slutnji i kataklizmičkih vizija prezasićenih ljudskom krvlju.
Mračna poruka pjesme Sjeme pesimizma po kojoj je autor nazvao prvi ciklus odiše hladnoćom, somnambulnim lutanjima i osjećajem nemoći pred životnom realnošću. Sjeme pesimizma apsolutne moći guši svaku spoznaju o istinskim ljudskim vrijednostima i nikakve teorije neće pomoći da se blještavilo sjaja svede u realne okvire jer su naša uzglavlja bijedna, a nema spasa ni u vraćanju na izvorišta djetinjstva. Nade nema, izlaza nema, okružuje nas hladna rijeka bez obala i dna, a svjetlo prema kojem stremimo – crno je.
Tražim se – pokušaj je određenja vlastite egzistencije. Jedna od pretpostavki o smislu poezije je tvrdnja da je njen smisao u traganju i poistovjećivanju s vlastitim okruženjem. Pjesnikov entitet u ovoj pjesmi je sreća očajničkog krika, i zrcalo patnje i besmisla, i plavo nebo, i ljepota duge…
Isuviše nježan da živi s grubim, pjesnik na trenutak nađe nit smisla u čudesnosti zelenila, u zagrljaju nekih dalekih nepoznatih ruku da bi se sve to opet pretvorilo u besmisao traganja.
I tako to traje do u beskonačnost.
Traganje je sve u nama i oko nas: i skrivanje pred crnim pticama što planinom jezde, i spas u sveprisutnom oblaku, u duši neba, u svjetlosti zvijezda.
Smrt kao oblik života, kako kategorija koja je prisutna u nama od prvog trenutka još nesvjesnog življenja, vrlo često zaokuplja autora. To nije strah od nestanka tijela kao materije, strah običnog čovjeka pred nečim što neminovno čeka svakoga prije ili kasnije; to je pokušaj suočavanja s neizvjesnošću mračnog puta.
Nema tu patetike ni tugovanja za nečim propuštenim, ni velikih riječi, ni strahovanja od jezive tišine. Jednostavno:
Ja želim živjeti
Život smrti svoje
ja ne mogu više
život umirati
Smrt je kraj svih nada i snova, lako gubljenje bitke, staza u snijegu bez cvijeća i korova, nova spoznaja kupljena od vraga. I sve je u njenoj funkciji: život kao kazna za nerođene, tuđe nesreće što nas prate kao sjena, misao beskorisna i teška, široki putovi koji nas nikamo ne vode, i robijaši, i okrunjene glave, i vjetrovi što se skrivaju u carstvu tišine.
U pjesmi Krici smrti moje pesimizam je stanje svijesti. Tu smrt miluje «potiljak» i govori glasom jezive tišine, čak i dijete zlu starost boluje. U tom tamnom pesimizmu na trenutak zabljesne zvijezda, ali ne zvijezda kao inkarnacija, nego ona koja treba ošinuti samu smrt. To nije šimićevski prelazak u zvijezde, to je hladnokrvni rezime jedne potraćene egzistencije. I nema tu lamentacije nad rastankom ni tuge za nečim što je moglo biti ljepše; čak i majčine suze tu djeluju hladno, bijela boja breze u sumorno veče pojačava bešćutnost smrti, a plavi jorgovan nije simbol mladosti.
Breze i jorgovani su neka vrsta spiritualne veze između majke, pjesnikova ega i Boga.
Za Čačića život nije ni ovdje ni tamo, vječnost gasne u očima, i sve je mrtvo premda sve još živi, a ogromna sreća stane u jednu suzu.
Svijet u kojem živimo svijet je bez nade i snova. Misao je beskrajna i teška, nove spoznaje kupljene su od vraga.
Mrtvi ne govore što tu ima čudno
život je kazna za sve nerođene
no sudbinu našu cvijeće motri budno
i nesreće nekih prati nas ko sjene
Čovjek nije ništa doli tijelo Božje od straha stvoreno i kao takvo mora negdje tražiti zaštitu.
Zemlja će nas čuvati od pakla i raja
od dalekih zvijezda lažna obećanja…
Ni majka, ni draga žena, ni zvijezda, ni prijatelji… nitko nas ne može sačuvati. Sve se već zna i sve je već viđeno. Put u neizvjesnost od prvog životnog krika zacrtan je negdje daleko izvan domašaja naše svijesti. Ima li taj put kraj? Je li grob kraj ili je to nastavak još jednog, ovaj put vječnog, trajanja u beskraju hladnog svemira?
O kako smo mali pred ogromnom tajnom
Sjene pesimizma su vizija čovjekova egzistiranja u svijetu koji je taj čovjek stvorio. To je svijet beznađa, nemoći pred Velikom Tajnom, traganja za nedokučivim. Iz njega struji neobična hladnoća. Čak je i vatra tu hladna. U njemu dominira jeza,

hladni racio, neki čudni prostori smrti, tamnih sjena i proplamsaji ledene bjeline. Sve je sazdano na kontrastu tamnog i svijetlog. Tu za čovjeka nema nade, ali nema ni mjesta očajavanju i predaji. Nemoć pred već određenom sudbinom ne znači i kraj, jer svemir je beskraj prostorno i vremenski i smrt je samo druga strana života.
Devet pjesama ciklusa Na rubu svjetlosti svojevrsno su traganje za mogućnošću egzistiranja u nemogućem svijetu. Učestalim oksimoronima on stavlja pjesničko ja u poziciju razapetosti između mogućeg u nemogućem i nemogućeg u mogućem. Na tom putu traženja oslikanom zgusnutim metaforama pjesnik postaje luđak normalan do neba; vulkan se gasi u vatri; mrtvi umiremo; misli su besmislene; pogledi su besmisleni od radosti; moć je nemoćna; sputavaju nas okovi slobode; nevina mladost je izopačena i bludna; ogromne su visine malenih bregova; duboko more je plitko; gorko je pitko; istine su laži; Bog je nemilosrdan u svojoj milosti…
U takvom svijetu čovjek je izgubljen i nemoćan a htio bi biti jak i vječan i ne preostaje mu ništa drugo osim traganja i sumnje, i male nade da će naći odgovor na mnoštvo pitanja jer on je izgubljena duša u utrobi misli. Sve oko njega je jeziva zbrka satkana od nevolja, patnji, zla i gluposti.
I opet nalazi rješenje u smrti:
ne nikad nitko neće znati
prokleto uvjerljivo kao smrt govoriti
U tom ciklusu nešto više topline izbija iz pjesme Majci. Javlja se tračak nježnosti, na trenutak plane plamičak sentimenta da bi se odmah ugasio pod naslagama tmurne opterećenosti i hladnog racia
neću smoći snage gradit porušeno
a htio bih osmijeh na staračkom licu
da je barem umorno i sneno
suzom bih okvasio bijelu pletenicu
…………………………………
a ja ću nastaviti da ovako živim
potiskujuć sjećanja na zablude stare
samo ću sudbinu sve češće da krivim
što nè da da misli za tebe ne mare
Svijet je okrenut naopako i čovjek se jednostavno mora naviknuti na pravila igre. Prihvatiti ta pravila, znači biti nesretan jer čovjek je nemoćan da ih izmijeni, ne prihvatiti, znači opet biti nesretan i osuđen na stradanje. Možda je rješenje u prihvaćanju stradanja kao načina življenja
Izvor života pun otrovne vode
duboko more zeleno i plitko
čvrsti su i vječni okovi slobode
živjeti je gorko i gorko je pitko
Ciklus završava pjesmom Neizvjesnost. Tmurna opomena čovjeku da on sam nije istina. Kamo god krenuo, ne može pobjeći jer ga na putu čeka neizvjesnost, nigdje nema sigurnosti. Na trenutak može naći utjehu u vinu, ali samo dok ga «hladne ruke iz sna ne probude».
Ciklus Agonija cvijeća započinje pjesmom Velebit
Velebit je svijetla planina tamnih očiju, isplakane suze krika i očaja, toplo srce hladnih vjetrova, nijema vječnost, raskoš proljetnih cvjetova… On je simbol vječnosti sa svim svojim suprotnostima i bilo kakav pokušaj poistovjećivanja s tom vječnošću nemoguć je.
Pjesma Posadit ću jedan ljiljan bijeli elegična je lamentacija nad surovošću života. Podsjeća na narodnu lirsku pjesmu, onu ljupku lirsku pjesmu gdje je u malo riječi sažet život jedne nesretne osobe koja se voljom sudbine našla u negostoljubivoj sredini, sredini koja je ne shvaća i ne prihvaća
Znam, gazit će ga kao što su mene
korov će mu brisat rosu s lica
sa visoka gledati ga stijene
……………………..
Ova pjesma je «najčitkija» u cijeloj zbirci a odiše nekom čudnom čistoćom i hladnom bjelinom.
Slična joj je i Breza samo što je nešto sporijeg ritma. Čačić brezu doživljava kao simbol stradanja. Ona svojom nježnošću privlači, navodi na blistava maštanja, neodoljiva je svemu što je okružuje i u tome je bit njene podložnosti stradanju.
Prva dva katrena predstavljaju sliku nježne intime, a treći djeluje kao iznenađenje i šok.
Pomozite okovanoj duši da preleti
duboke ponore snova i nadanja
pored stare breze ljudi su ukleti
čudesnom lakoćom njezina stradanja
Pjesme Sumrak planete, Agonija cvijeća i San razlikuju se po formi od ostalih. Ispjevane su slobodnim stihom, ali se po sadržaju, motivici, metaforici i osnovnim porukama upotpunosti uklapaju u zbirku..
Sumrak planete klaustrofobična je slika svijeta u kojem živimo. Svijet stvoren od Boga srlja u katastrofu ponavljajući greške prošlosti. Miješaju se stravične vizije crnog proroštva: gomile pate, djeca bez djetinjstva, gradovi plaču, noževi pišu krvave stranice, caruje razum stada; nadrealistička slika uskovitlala je čovjeka, majmuna, vatru, pepeo, život, vraga, dijete, majku, boga…
Siklus, a samim tim i zbirka, završava pjesmom San.
Čovjek je osuđen na prokletstvo samoće. Otuđenost, osamljenost, introvertiranost… kategorije su pjesnikova entiteta. Sam je, uvijek sam i otuđen, stranac je čak i u postelji nekih tuđih snova.
Sam
Ptice na krovu ruševna sjećanja
leptir na latici stare uspomene
koljač sa nožem oštrim od pogleda
gomile postoje usamljeni misle
Sam

NEVIČNOST ISKONU

Druga zbirka pjesama (Nevičnost iskonu) izdana je u Gospiću 1991. u petsto primjeraka. Izdao ju je ondašnji Savez omladine Hrvatske, a predgovor je napisao profesor Grga Rupčić, pjesnik i kroničar kulturnih (i ne samo kulturnih) zbivanja u Gospiću
Nevičnost iskonu sadrži dvadeset i devet pjesama. Šest se sastoji od jednog katrena, dvije od dva, dvanaest od ti, jedna od sedam, a jedna je pisana slobodnim stihom, astrofično.
Cijela zbirka zapravo je poniranje u patnju, ronjenje po samoći, lutanje hladnim i bešćutnim predjelima podsvijesti.
Čovjeku (pjesniku) kao nemoćnoj jedinki ostaje – nemoć. Ta nemoć pred zlom koje ga okružuje, uronjenost u mrak, u pustoš, u uzaludnost trajanja i traganja – dio su instrumentarija pomoću kojega se može opstati u svijetu takvom kakav jest.
To mirenje s postojećim stanjem i hladna konstatacija da je čovjek preslab u hrvanju s nečim zastrašujuće hladnim i moćnim, nečim nevidljivim u sebi i svemu oko sebe, neka je vrsta fatalizma.
Mrak, umor, rake, pustoš, uzaludnost, ništavilo, patnja, mora… izrazi su koji dokazuju okrenutost fatalističkom poimanju života.
To je Čačićevo shvaćanje, njegova vizija svijeta, ali mu nije svejedno hoće li ostati neshvaćen.
Što ću pjesmo ako ne shvaćaju
naš smisao od nemoći tkan
………………………
Što ću pjesmo ako ti zamjere
što svjetlija ne rađaš se tmini
što nikad nisi oličenje vjere
već samo patnje u vječnoj tišini
Zlo je u čovjeku htjeli mi to ili ne i toga moramo biti svjesni. Pitanje je samo kako s tim zlom u sebi i oko sebe ostati čovjek:
Kako…………..
disati ljudskim
toplim dahom zla
i ostati čovjek
Upitanost je jedna od karakteristika ove zbirke. Stara prokušana pjesnička metoda da se pitanjem na koje nema odgovora postiže najbolji efekt ovdje je postigla svoj cilj jer istinski ostajemo zabrinuti nad ništavilom u koje smo uronjeni a svaki mogući odgovor svodi se na isto: «smrt je bila smrt će i ostati», «vječna je nadmoć smrti»…
Vrlo su sugestivne kratke pjesme ispjevane u jednom katrenu. To su pokušaji sintetiziranja nekih životnih istina viđenih mračnim očima, porazne konstatacije da je život satkan od ispraznih nadanja, patnje, istrošenih misli, zabluda, praznina ispunjenih bolom i vječna nadmoć mraka nad svjetlom
Čovjek «nevičan iskonu» nevičan je i onome što život čini životom, nevičan je – ljubavi. Obuzet vizijom katastrofičnog svijeta jednostavno više nije sposoban za ljubav, nema snage za nju

Ako je to ljubav
zašto je ljudi mahom veličaju
…………………….
Ne zna ova duša poletjeti
i kad bi znala slomila bi krila
……………………
Zadnja pjesma u zbirci svojevrsna je projekcija Čačićeve osobnosti, onog dijela njegove pjesničke osobnosti koji ga motivira na iskaz zabrinutosti, a ujedno i rezime njegovih preokupacija, kao odraz kraja iz kojeg potječe:
Čudna je ova Lika
za čovjeka nevična iskonu
zemlja ne trpi sputane ruke
razigrane misli smrti naklonjene

Teška je ova tišina
za čovjeka od nemoći glasna
za ovu dušu tužnu ko istina
za nepostojane do besmisla jasna

Možda bih još nešto mogao reći
da Velebit vječnošću ne šuti
možda bih i otići mogao
da duša istu prazninu ne sluti
Lika je sa svim svojim proturječnostima zaista čudna zemlja, a ono što najteže pritišće u ovoj pjesmi je – tišina. I nemoć. Nemoć pred prazninom.
Cijela ova zbirka doimlje se kao mučno putovanje kroz noć, putovanje nekim tamnim odnekud poznatim prostorima, ali ne toliko poznatim da bi se bez problema moglo naići na siguran put pa čovjek luta od jednog do drugog proplamsaja hladnog svjetla i nikako da se snađe. Jednostavno, našao se u halucinantnom krugu, u labirintu podsvjesnih strahova i dilema. Zna da postoji izlaz, ali je nemoćan i nema ni snage ni volje, isuviše je umoran od mraka i tišine.

STIH I STIL

Većina Čačićevih pjesama ispjevana je vezanim stihom poslaganim u katrene. Pretežno je to stih od jedanaest i više slogova s pomno biranom ukriženom rimom (abab). Ritam varira od umjerenog do sporog. Dobiva se dojam da teško pronalazi rime, da pažljivo bira riječi više pazeći na snagu same riječi nego na gipkost rime. Ako se ponegdje i desi da rima poteče glatko, on kao da namjerno upotrijebi izraz koji će razbiti tu gipkost i glatkoću. Rijetke su pjesme slobodnog stiha (u prvoj zbirci četiri a u drugoj jedna). I kod njih namjerno remeti gipkost.
I upravo ta negipkost, naoko tromost, stiha daje pjesmama izvjesnu težinu.
U gradnji pjesničke slike rado se služi inverzijom: potoci bistri, maslinik stari, mjesec čudesni, smrt moja, livade rosne… vjerujući da time pojačava izražajnost, no učestalo remećenje reda riječi više šteti umjetničkom dojmu nego što mu koristi.
Vrlo često, gotovo redovito, služi se epitetima birajući one pridjeve koji dočaravaju tmurnost, hladnoću, umor, nemoć, beznađe… Tako su kod njega maslinici tužni, oči tužnije, ruke krvave, rijeke hladne, mladić oronuo, uzglavlje bijedno, krik očajnički, grob istinit, tišina jeziva…
Voli se služiti genitivnim metaforama: zrcalo patnje i besmisla, život smrti, glas tišine, oči maja, istina groba, korist besmisla, sjenke razuzdane smrti… što danas djeluje donekle istrošeno, no ipak se češće služi zgusnutim, slojevitim metaforama u koje ugrađuje mračne poruke i halucinantne slike svoje vizije suvremenog društva i čovjeka u tom društvu. Tako je za njega ljubav Božja «ljubav narcisa okrenuta odrazu u nemirnoj vodi želja za svršetkom početka procesa beskrajno robovanje vlastitoj slobodi». Upuštati se u raščlanjivanje ovakvih metafora iziskivalo bi puno prostora, no tada bi se izgubio čar «nerazumljivosti». A nejasnoća koja je «sunce jasnoće» čini ovu poeziju zanimljivom, izazovnom i u svakom pogledu vrijednom ozbiljne pažnje.Personifikacija mu je redovit rekvizit. U tom svijetu mraka i pustoši pred nama oživljavaju nežive materije: čuju se krici podsvijesti, maj se zeleni od bijesa, tuga je razuzdana, smrt zbori glasom jezive tišine, mjesec budi dane umornim krikom, cvijeće motri našu sudbinu, vjetrovi se skrivaju u tišini…
U stvaranju svog imaginarnog svijeta punog fantazmagoričnih slika, Čačić pojačava zamršenost izbjegavanjem interpunkcijskih znakova. Taj zgusnuti metaforični svijet ne trpi racionalnost i red koji unose zarezi, točke, uskličnici, upitnici… ne trpi krutost logičkog razdvajanja ni omeđenost interpunkcijskim znacima
Stihovi uglavnom počinju malim slovom osim onih na počecima strofa, a točke nema nigdje pa ni na kraju pjesme.
Najslabija strana obiju zbirki je jezik, zapravo jezična nedosljednost. To je hibridni jezik nastao u zadnjih pedesetak godina a podlegle su mu sve generacije, pa naravno i Čačićeva. Vrijeme u kojem je smrtni grijeh bio hrvatski jezik nazvati hrvatskim, vrijeme u kojem je nestajalo mnoštvo riječi iz bogatog fundusa našeg jezičnog blaga pa danas naše lijepe riječi mnogim mladima djeluju kao arhaizmi i nešto što se ponovo pokušava nametnuti. Sudeći po jeziku, Čačić je čovjek i pjesnik koji je u svom sazrijevanju više pažnje posvećivao snazi riječi kao poetskom izrazu nego njezinom gramatičkom i jezičnom ustroju. Tako on piše Lorka, Španija, maj, potiljak, ogroman, kvasiti, zaludu, učmala, trpeza, čednost, izlišan, planeta, kula… premda postoje adekvatni izrazi u hrvatskom jeziku koji bi puno ljepše zvučali i istinitije oslikavali sredinu pjesnikova odrastanja. Ni upotreba prijedloga s – sa nije mu jača strana, a prečesto upotrebljava i veznik da pa to «dakanje» smeta i spušta vrijednost poetskog iskaza na nivo onih pjesnika koji zbog slabije jezične izobrazbe sami sebi umanjuju vrijednost.
To su propusti koji se lako mogu nadoknaditi
REZIME
Ove dvije zbirke pjesama pravo su otkriće u vrijeme kad su tiskane. Iznikao niotkuda, široj javnosti gotovo potpuno nepoznat, neven Čačić se otkrio iznenada začuđujućom zrelinom.
Radi se o pjesniku koji se zna izraziti modernim, suvremenim lirskim iskazom. Ima u toj poeziji nešto od najboljih hrvatskih pjesnika, onih koji su svojom lirikom zadužili buduće generacije, primjerice A.B. šimić, Kranjčević, J.P. Kamov… ali i nešto baudelaireovsko, poovsko, lorcinsko…
U svakom slučaju Čačić je izuzetna pojava iznikla na ličkim prostorima koji su oduvijek bili ili previše idealizirani ili previše zapostavljeni.
Nije li on možda u svojim vizijama mračnog beznađa i nemoći pojedinca da utječe na kolektivnu svijest nagovijestio užase ratnih razaranja u Hrvatskoj, devalviranja osnovnih ljudskih vrijednosti i narastanje iracionalne mržnje prema svemu što nosi predznak hrvatstva?
Kad se narod svadi sa narodom
kada mržnja krvav nož isuče
tad zanijemi razum pred porodom
pokoljenja istu mržnju uče
Nije li on od onih koji proriču da je mržnja zla kob upravo onih koji mrze a živjeti s mržnjom znači živjeti u paklu vlastitih zabluda i fobija.
Najbolje je ipak Čačićevu poeziju okarakterizirao prof. Grga Rupčić u predgovoru druge zbirke pjesama gdje doslovno kaže:
«Neven Čačić je muku pjesnika prihvatio kao hrvanje s besanicama, košmarima, strahovima, potresima, fantazmagorijama. Njemu se 'lakoća stradanja' čovjeka ili prirode, svejedno, nameće kao temeljno viđenje svijeta i određenje prema njemu…»

HRVATSKI BRANITELJ U SRPSKOM KONCLOGORU (14)

Vladimir Štefanac, Iz Kostajnice na Manjaču, Consilium i Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994.

19. studenoga 2011. u 19.00 sati

«Končarev» diplomirani inženjer strojarstva Vladimir Štefanac rođen u Saborskom 1957. jedan je od brojnih hrvatskih branitelja koji su prošli martirij srpskih logora.
Svoja sjećanja na čuveno srpsko «gostoprimstvo» iznio je u knjizi Iz Kostajnice na Manjaču.
Štefanac je pored svog redovnog posla u poznatoj zagrebačkoj tvornici bio i pripadnik pričuvnog sastava MUP-a republike Hrvatske.
Krajem kolovoza 1991. bio je pozvan u policijsku postaju u Ilici broj 45. Nakon tog poziva upućen je u centar za obuku na Medvednici gdje je s povećom grupom hrvatskih pričuvnih policajaca u kratkom roku (nešto više od mjesec dana) prošao ratni tečaj brzog osposobljavanja za obranu domovine.

Sve su to ljudi koji su odslužili bivšu JNA, sjećali su se ponečeg od ratnih vještina, nešto novo naučili, kondicijski se koliko toliko pripremili i krenuli na bojišnicu.
Pokušali su spasiti Hrvatsku Kostajnicu te su se probili u opkoljeni gradić i odmah raspoređeni na punktove obrane. Trpeći danonoćno granatiranje, bombardiranje jugoavijacije beskrajno vjerujući u humanost svoga čina, nisu uspjeli. Zarobljeni su i odvedeni u zloglasni logor Manjača. Upravo o tim događajima i boravku na Manjači (stočarskoj farmi pretvorenoj u konclogor) govori ova knjiga.
Sastoji se od osam poglavlja: Pripreme za rat, Odlazak u rat, Dolazak u pakao, Pad Kostajnice, Odlazak u nepoznato, Manjača, Odlazak iz konclogora te Povratak u dom.
Na kraju je priložen popis pripadnika MUP-a i ZNG-e na Manjači.
Najopširnije poglavlje je Manjača u kojem je autor iznio događaje od ulaska u logor do izlaska na slobodu slikajući atmosferu i ljude u jednom strahovito nehumanom okružju.
Slaba ili nikakva hrana, onemogućavanje držanja osobne higijene, iscrpljivanje fizičkim radom i kužnim zrakom zatvorenih staja punih gnojnice, zastrašivanje prijetnjama smrću za svaku sitnicu, bahatost i nasilnost logorskih čuvara te licemjerje oficira bivše JNA – sve to djeluje kao mora, kao ružan san i potiče čitatelje na razmišljanje o tome koliko čovjek može izdržati patnji i poniženja a da mu ostane neokaljano dostojanstvo, dokle može ići zlo u čovjeku zatrovanu mržnjom.

Štefanac je zarobljen 12. rujna 1991., a razmijenjen u Bosanskom Šamcu 11. studenog 1991. Gotovo puna dva mjeseca živio je u paklu a da ga ni jednog trenutka nije napuštala misao o bijegu. Snagu mu je davalo i to što je znao da mu je obitelj na sigurnom, da joj se ništa ne može dogoditi i osjećaj povjerenja u prijatelja koji je zajedno s njim robovao i koji se u najtežim trenucima pokazao kao čovjek na kojega se u svakom trenutku može osloniti.
Ova knjiga odaje čovjeka nevična peru ali koji je želio svijetu predočiti jedan segment naše najnovije povijesti. I upravo zbog te nevičnosti peru Štefančevo sjećanje dobrim dijelom možemo čitati kao dokument, kao povijesnu građu iz Domovinskog rata, kao literaturu na granici povijesnog dokumenta i memoarsko beletrističkih zapisa u kojoj se ne traži literarna i umjetnička vrijednost nego se u prvi plan stavlja točnost zapisa i vjerodostojnost prikazanih događaja.
U pojedinim segmentima ima i upečatljivih slika koje vjerno odražavaju stanje svijesti svirepog logorskog čuvara i nemoćnog logoraša gdje logoraš djeluje nadmoćnije jer zna da logorski čuvar, ma koliko bio sirov i primitivan, ima nečistu savjest i ne zna koliko dugo će trajati njegov status gospodara života i smrti na milost i nemilost prepuštenih mu nemoćnih ljudi.

KNJIGA O POPU FRANU BINIČKOM (13)

Nikola Bićanić, Hrvatski katolički stražar s Nehaja, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda), Zagreb, 1995.

13. studenoga 2011. u 17.15 sati

Tko je Fran Binički?
Široj čitateljskoj javnosti malo je poznato djelo ove osebujne ličnosti, čovjeka rođena 11. srpnja 1875. u Mušaluku nedaleko od Gospića. Bio je, prema tome, generacija Nazora, Matoša, Vidrića, Begovića…, najznačajnijih predstavnika naše moderne. I dok su njihova djela temeljna i nezaobilazna u našoj kulturi uopće, za Biničkog kao književnika danas malo tko i zna. A bio je pjesnik, romanopisac, novelist, kritičar, polemičar, prevoditelj i novinar. Bavio se i filozofijom, povijesnim istraživanjima te politikom. Bio je i doktor teoloških znanosti i vatreni pristalica Stranke prava, i dobar dio svoje energije trošio je na populariziranju Starčevića i pravaških pogleda na budućnost Hrvatske. Zbog pravaštva i Starčevića često je puta znao zagorčiti život vrlo uglednim osobama koje se nisu slagale s njegovim političkim stavovima.
Do 1919. službovao je kao svećenik u Senju i umjesto da mu dodijele neku poznatiju župu ili bolje mjesto na crkvenoj hijerarhijskoj ljestvici jer je zaista bio sposoban, šalju ga u duboku provinciju - za župnika u Širokoj Kuli. U Lici će ostati do kraja života, a partizani će ga 1945. uhapsiti i zatvoriti bez obzira što je već bio u poodmakloj životnoj dobi. Umro je u gospićkoj bolnici kamo su ga prekasno prebacili kad je zbog neljudskih zatvorskih uvjeta obolio od tifusa. Njegovi štovatelji potajno su ga odnijeli iz bolničke mrtvačnice i pokopali u Ličkom Osiku.
Magistar Nikola Bićanić sakupio je obilnu građu, proučio je, sredio i sistematizirao te napravio knjigu od 313 stranica. To je danas jedino opširno djelo o radu Frana Biničkog, monografija o svećeniku i karizmatskoj ličnosti čiji je život bio posvećen katoličkoj crkvi i borbi Hrvata za potpunu samostalnost.

Knjiga ima 29 poglavlja. Prva četiri poglavlja odnose se na okružje u kojem je rođen Binički tako da se može dobiti kompletnija slika o tom dijelu Like, o crkvenim i političkim prilikama, o Franovim temeljnim životnim načelima i o njegovu cjelokupnom životnom putu.Osam poglavlja odnosi se na literarni rad Frana Biničkog; jedno je posvećeno prevoditeljskom radu, pet polemičkim i kritičkim spisima, a ostala poglavlja sadrže razmatranja o znanstveno, političkom i vjerskom djelovanju ovog agilnog svećenika.
U zadnjem poglavlju navedena je bibliografija svih radova do kojih se moglo doći, a sadrži 288 bibliografskih jedinica.
Prema Bićanićevim istraživanjima, cijeli život Frana Biničkog bio je ispunjen borbom za poštivanje katoličkih svjetonazora i svakoga onog koji bi se, po Biničkijevu mišljenju, ogriješio o te nazore, on je kritizirao i napadao ili u novinama koje je sam uređivao ili u drugim glasilima. A katolička tradicija i hrvatska država su zapravo jedno te isto. Prema tome tko se ne slaže s katoličkom dogmom, ne slaže se ni s Hrvatskom.
Posebno se bio okomio na pjesnike u čijim se pjesmama ironično ili negativno gledalo na svećenstvo. Tako za Vidrićevu pjesmu Gonzaga utvrđuje da je «smeće kakvo još nije donijela hrvatska knjiga» samo zato što je posumnjao u iskrenost i moralnu čistoću svetog Alojzija. Za Kranjčevićevu pjesmu Na bojištu tvrdi kako se u njoj pjesnička poruka svodi na to da su svećenici lopovi. Žestoko se okomio na Janka Polića Kamova i njegove pjesme Ledeni blud, Psovka, Pjesma nad pjesmama i Blud duše osporavajući im bilo kakve umjetničke vrijednosti i optužujući ga za širenje nemorala i razvrata te tvrdeći da se takva poezija mora onemogućiti i zabraniti svim sredstvima.
Nije se libio napadati ni svećenike i druge ugledne ljude kad god je smatrao da neki njihovi postupci nisu u skladu s katoličkim nazorima ili s tradicijom hrvatstva.
Tako su se na meti njegovih kritika našli Antun i Stjepan Radić, Jure Turić, Vjenceslav Novak, Antun Bauer, Milan Begović i mnogi drugi viđeniji intelektualci.
Koliko god bio oštra i otrovna jezika, u biti se pošteno borio za svoja uvjerenja i nije se bojao nikakvih autoriteta pa ma kakav ugled i položaj u društvu imali njegovi neistomišljenici.
Razumljivo je da su mu žestoko uzvraćali i nazivali ga različitim imenima kao što su lički kozar, odrpanac, pop mlatišuma, jezuit, popovsko škrabalo, pisac s neotesanim stilom i sl.
On je međutim istrajavao i nije odstupao od svojih uvjerenja ni za dlaku pa je okusio i žandarske torture u gospićkom zatvoru i robijaški život u Srijemskoj Mitrovici.

Cijeli život nije mu bio ništa drugo nego neprekidna borba za boljitak hrvatskog naroda, a taj život je zapravo bio hod po mukama. I umro je u državi u kojoj su na vlast došli oni protiv kojih se borio svim svojim bićem. Zatvorili su ga kao 70-godišnjeg starca. Bacili u prljavu ledenu tamnicu ne dopustivši mu ni da se brani ni da se liječi. Premda je bio navikao na nedaće svih vrsta, ovu zadnju nedaću nije prebrodio.
Knjiga Nikole Bićanića Hrvatski katolički stražar s Nehaja u potpunosti rasvjetljava lik jednog hrabrog čovjeka, svećenika, pisca i rodoljuba.
Možda će nekome zasmetati ona brojna poglavlja gdje autor pokušava Biničkom dati atribute boljih hrvatskih pjesnika i pripovjedača. Međutim, njegova poezija, ruku na srce, kasni barem sto godina iza suvremenika. To su deseterački stihovi marljivo slagani u duge pjesme koje imaju za cilj da pouče puk, da ga učvrste u vjeri i da ga upozna sa slavnom hrvatskom prošlošću.
Sudeći po ulomku iz romana Ivan Hrvaćanin na osnovi kojega Bićanić pokušava analizirati ovo prozno ostvarenje, Binički ni kao prozaik nije na nivou svojih suvremenika. Po leksiku i načinu prezentiranja građe bliži je hajdučkoj noveli iz druge polovine XIX. st. nego hrvatskom romanu prve polovice XX. St. Treba imati na umu da su u vrijeme Biničkijeva spisateljskog rada nastali neki od najznačajnijih romana hrvatske književnosti uopće.
Kod Biničkog se javlja ista težnja kao i kod Turića: svojim književnim djelom treba podučavati narod, književnost prvenstveno treba poslužiti narodu da iz nje što više nauči o vlastitoj prošlosti, i ne samo o prošlosti.
To je dakle književnost s tezom, a ta teza da književnost treba biti u službi podučavanja onemogućila je obojicu da postignu zapaženija literarna ostvarenja. Čim se nešto stvara po diktatu, ograničava se i sputava umjetnička sloboda.
Ova knjiga predstavlja dobar prilog za izučavanje naše književnosti jer nas približava djelu dosad prešućivanog pisca koji nije bio čak ni usput spominjan, kao da nikad nije ni postojao.
Bez obzira što će možda zasmetati patetičnost u izlaganju građe, tanašnost književnih analiza i kompozicijski nesklad u obradi pojedinih područja Biničkijeve djelatnosti, knjiga će nas obogatiti za nova saznanja i pobuditi interes za naše nedovoljno poznavanje ličnosti što su stvarale u dubokoj provinciji živeći s narodom i za narod.

ISCRPNO O SENJSKIM ŽRTVAMA (12)

Nikola Bićanić, Senjske žrtve, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima i sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1995.

1. studenoga 2011. u 20.00 sati

Poznati gospićki profesor mr. Nikola Bićanić dugo je vremena sakupljao građu o događaju koji se zbio u Senju 1937. godine.
Te godine, točnije, 9. svibnja 1937. žandari su ubili jednu djevojku i šest mladića, svih sedmero iz Gospića i okolnih mjesta.
Ova ubijena mladost u našoj je povijesti poznata pod nazivom Senjske žrtve.
Režim je pokušao te mladiće i djevojku okvalificirati kao antidržavne elementa (komunisti, ustaše, frankovci) i tako opravdati brutalni čin.
Ni u socijalističkoj Jugoslaviji nije došlo do rehabilitacije ovih nevinih stradalnika, čak je bilo opasno i obilježavati njihove grobove u vrijeme zaokruženih obljetnica.
Nikola Bićanić ovom je knjigom rasvijetlio sva događaja oko Senjskih žrtava: ubojstvo, pozadinu masakra, reakcije javnosti, zbivanja poslije tragičnog događaja, vezu današnjih zbivanja s ondašnjom situacijom…
Kompozicijsko ustrojstvo knjige
Knjiga Senjske žrtve kompozicijski se zasniva na sedam poglavlja: Prolog, manifestacija hrvatske pjesme i svijesti, Krvavi hrvatski zbor u Senju, Novine i službena izvješća o događajima u Senju 9. svibnja 1937. godine, Mjesto buntovnog hrvatskog prkosa, Mjesto domovinske svetosti, Kroz desetljeća komunističkog ropstva.
U prologu se govori općenito o karađorđevićevskoj Jugoslaviji, o Hrvatskoj u toj tvorevini s naglaskom na političku atmosferu u Lici a posebno u Gospiću… Dosta se prostora daje liječniku Petru zecu, prema autoru, nositelju velikosrpske ideje u Gospiću.
U drugom poglavlju govori se o turneji Hrvatskog pjevačkog društva «Trebević» iz Sarajeva po hrvatskim gradovima i o njegovom koncertu u Senju održanom 9. svibnja 1937.

Treće, ključno, poglavlje iznosi sva događanja u gradu prije, za vrijeme i poslije koncerta. Tu je opisan i napad žandara na ličku omladinu koja se disciplinirano vraćala kući. Mladež se vraćala na kamionima uz pjesmu i razdragani ispraćaj Senjana, kad je bez ikakvog povoda jedan žandar potrčao za trećim kamionom i počeo vikati da se zaustavi. Kako vozač od pjesme i galame nije čuo povike, žandar je zapucao najprije u gume, a onda na karoseriju gdje su bili mladići i djevojke. Malo dalje isti je kamion dočekala već pripremljena veća grupa žandara i otvorila vatru na prestravljenu omladinu.
U pucnjavi je prva poginula Katica Tonković, kućna pomoćnica kotarskog poglavara Gospića, rođena u Sincu. Za taj dan je zamolila gazdaricu da je pusti kući u Sinac kako bi posjetila roditelje, no umjesto u Sinac otišla je sa svojim zaručnikom na narodno veselje u Senj. Nju je ubio onaj žandar što je prvi zapucao. Ostali ubijeni bili su:
Nikola Bevandić, soboslikar iz Gospića, Katičin zaručnik
Petar-Pećo Frković, remenar iz Ličkog novog
Frane Jelača, stolar iz Gospića
Jakov Milković, mesarski pomoćnik, rođen u Lukovu Šugarju
Tone Nikšić, trgovački pomoćnik iz Gospića
Marko Smolčić, pisar u gospićkoj općini, rođen u Cesarici.
Od navedenih žrtava petero je ubijeno odmah, a teško su bili ranjeni Petar Frković i Jakov Milković. Frković je nakon dva sata umro u senjskoj bolnici, a Milković nešto kasnije.
Ranjeni su bili: Vlado Adžija, Mile Biljan, Ante-Tona Došen, Frane Milinković i Zlatko Vlahinić. Vlahiniću je poslije amputirana noga.
Sve su to bili mladi zaposleni ljudi i nitko nije bio stariji od 24 godine.
U četvrtom poglavlju autor je prikupio svu dokumentaciju do koje je mogao doći: službena policijska izvješća, izvješća liječnika nakon obavljene obdukcije, reagiranja tadašnjih novina različitih političkih orijentacija, spis Vladka Mačeka Istina o krvavim događajima u Senju dne 19. V. 1937., izjave ranjenih Ličana, izjave svjedoka koji su se zatekli na mjestu događaja, izjave senjskih gradskih poglavara…
Taj obimni materijal ukomponiran je tako da se može dobiti cjelovita slika o onome što se zbivalo navedenog dana. Interesantno je analizirati policijsko izvješće u kojima se žrtvama nastoji pripisati krivica a žandare opravdati i skinuti s njih svaku krivicu.

Upravo jezivo djeluje zapisnik liječničkog konzilija senjske bolnice u kojem su mladi ljudi svedeni na medicinske objekte. Objektivnim, hladnim, stručnim medicinskim rječnikom opisani su nalazi liječnika koji je obavljao obdukciju i čovjeku nenaviklom na takvu vrstu tekstova lako može pozliti.
Prema Bićanićevu istraživanju nitko od žandara ubojica nije priveden sudu niti je kažnjen bilo kakvom kaznom.
Ostala poglavlja usko su vezana uz središnji događaj, a uglavnom se odnose na ljude koji su se bavili ovom problematikom, koji su je htjeli rasvijetliti ili su životnim sudbinama bili vezani za krvoproliće u Senju.

O jeziku i stilu
U onim dijelovima teksta gdje se autor javlja kao komentator, opisivač ili pripovjedač, osjeća se žestoki hrvatski nacionalist. Neprijatelj je u pravilu oslikan crnim bojama uz najmračnije epitete. Bićanićeva rečenica je nabijena emocijama, zapjenjena i ratoborna naročito kad se odnosi na četništvo, partizanštinu, poslijeratni komunizam i velikosrpsku ideologiju. Tu naprosto iskače pravaš-stekliš koji je u svakom času spreman na verbalni duel sa svakim tko drukčije od njega pristupa problemu.
S jedne strane imamo knjigu satkanu od autentičnog dokumentarnog materijala izrazito povijesnog značenja, a s druge strane autorove komentare i opise s naglašenim subjektivnim pristupom jednoj do sada nedovoljno rasvijetljenoj epizodi naše prošlosti.
Knjiga će svakako zauzeti svoje mjesto u našoj povijesnoj beletristici. Oni koji su navikli na hladno racionalno prikazivanje povijesnih događaja najvjerojatnije će zamjeriti na subjektivnosti i unošenju emocija u oslikavanju povijesnih činjenica, a istraživači regionalne i zavičajne prošlosti doći će na svoje jer će naći mnoštvo dokumentarnih činjenica i mnoštvo imena za koje nikada ne bi pomislili da su bili sudionici značajnih povijesnih zbivanja.
Knjiga inače ima ukupno 224 stranice s preko osamdeset crnobijelih fotografija i dosta opširnom bilješkom o piscu. Uvez je mekan, tankih preklopnih korica.

ZBIRKA PJESAMA MILANA RUPĆIĆA

SJEĆANJA POD HRASTOM (11)

30. listopada 2011. u 9.10 sati

Zbirka pjesama Milana Rupčića Sjećanja pod hrastom sastoji se od tri dijela. Prvi dio je ujedno i naslov zbirke, a ima 30 pjesama, drugi dio Novo prijateljstvo sastoji se od 15 naslova, a treći dio Iz bilježnice svaštarice (sni, viđenja, kritike) rukovet pjesama najrazličitijih tema i motiva
Većina njegovih pjesama u prvom dijelu zbirke doimaju se kao male priče ispričane u obliku nevezanih stihova češće protkanih pokojom rimom, a te rime ponegdje djeluju isforsirano, nategnuto kao da ih sklada zaljubljeni dječak koji po prvi put svoje osjećaje pretače u stihove i smatra da pjesma nije pjesma ako se ne rimuje. Svaka od ovih pjesama odnosi se na nekoga ili nešto za što je autor emotivno vezan, bilo da je to draga osoba, detalj u prirodi (drvo, rijeka, nešto iz animalnog svijeta, primjerice ribe sunčanica i pijor, vuk, kukavica, vilin konjic...), doživljaj gospićkog sajma, prvi dan škole, primorski prodavači grožđa, smokava i vina koji su krstarili Likom na magarcima ili mulama mijenjajući to za žito („mira za miru“). I tako se pred nama otvara svijet duboko urezan u svijest hipersenzibilnog pojedinca, pojedinca koji će ostati mlad i kad ga nadvladaju godine i kad mu sjedine srebrom oboje kosu:
Sjedim ispod hrasta
A unutrašnji vid
Niže drage slike
On je naprosto zaljubljen u Liku i rodni kraj svoje majke, u pitomo selo Rastoku gdje je odrastao uz djeda i brojne tetke i ujake i sve čega se takne ili prisjeti postaje izuzetno lijepo, impresivno, bajkovito.
Kad se nađe pred slikom čuvenog Van Gogha prepunom topline i sunca, odmah će mu pred oči iskrsnuti slika žitnih polja njegove Like i rezoniranje je očito:
Popnem se na Jaginicu
Hvatam dah
Suncem očaran
Pogled mi puca u daljinu
Žuta žitna polja
Išarala
Ličku dolinu
Vjetar klasje leluja
Vincente gdje su
Sada
Kist i paleta
Tvoja

To su moja sanja
Neka čuveni slikar kaže
Kako je Lika ljepša
Neg' Bretanja.

Svaki detalj iz prirode budi uspomene. Tako i stari mlin na rječici Otešici nameće misao o prolaznosti i relativnosti nečega što je ljudima bilo od velike važnosti. Mlin je potaknuo ljude na druženje, zajedništvo u stvaranju nečeg korisnog za sebe i buduće generacije, no s remenom sve postaje relativno i nekadašnje vrijednosti gube svoje vrednote:
Prolazila tako ljeta
vremena se mijenjaju običaji novi,
jedne jeseni nadošla velika voda
mlina više nema,
ostali bent i snovi.

Kako se sve mijenja, tako je i s mladenačkim tradicijskim igrama koje u sjećanjima starijih bude romantične uspomene. Nestalo je igara koje su ličkim selima davale živost, strastvenost mladeži, razigranost. Nema više prela gdje su se rađale prave ljubavi, nema više dokazivanja snage u bacanju kamena s ramena ni čobanske vike u igri prasičanja. Nestalo je pustopašnih bećara, no život ipak teče dalje u nekim novim ritmovima:
Sada dičaci novi
na zaslonu svome
šalju SMS poruke
hitaju u susret
nečemu
novome.
Panta rhei

Pjesme Rastočka priča I. i Rastočka priča II. homaž su obitelji Rupčić iz Rastoke. Prva je posvećena toj brojnoj obitelji gdje se navode svi njeni članovi i potomci. Tragičan događaj obilježio je životni put devetero djece. Naime od tegobnog rada i neimaštine umrla je njihova majka. I dok stariji odlaze u svijet trbuhom za kruhom, o mlađima se poput majke brine sestra Kata. Sve su prebrodili: i neimaštinu i rat, pozavršavali škole i kasnije se svi rasuli po svijetu. Pjesma završava sjetnom konstatacijom o najnovijoj generaciji Rupčića i selu koje je gotovo opustjelo:
Stasali, stvorili generaciju treću
novi mladi ljudi
prinašli svoj sreću,
znaju li za Rastoku,
gdje začela se ova priča
što sjetu
budi.
Druga pjesma posvećena je Kati Rupčić, članici te brojne obitelji koja je nadomjestila preminulu majku, i njenom tegobnom putu kroz život.

S posebnim pijetetom pjesnik se osvrće na svog preminulog ujaka Grgu Rupčića poznatog književnika koji je zadužio mnoge generacije gospićkih đaka i bio svjedok pokretač brojnih kulturnih događanja u gradu svoje mladosti i zrele dobi. To je elegija o pjesniku koji je svojim pjesmama i prozama, pa i svojim načinom života, dao pečat jednom vremenu i urezao se u neizbrisivo sjećanje i mladima i starima rodne Rastoke i ličke metropole, pa i šire.
Emotivno je pjesnik vezan za još neke drage osobe koje su mu u djetinjstvu mnogo značile i na neki način ga usmjeravale prema istinskim životnim vrijednostima. To je prije svega Joso Rupčić zvan Josandža, naoko grub, osebujan lik, tipičan lički seljak sa smislom za humor i dječje nestašluke, humanist koji će svakome u nevolji priskočiti u pomoć:
Stric Joso, gorštak kršni,
Likota dični
često će sočno opsovat
gromko zagalamit,
duša od čovjeka...
Među drage osobe koje su oblikovale pjesnika u mladosti svakako je i strina Maća. Tipična lička žena, marljiva, brižna, puna razumijevanja za dječje brige i nestašluke, uvijek će sa smiješkom i komadom topla kruha dočekati školarca na povratku iz škole ili izgladnjelog čobana:
Uspomena topla
drage scene mladosti
s ponešto radosti
zahvaljujući njoj,
slika se često vraća,
stoji kraj ograde
sa smiješkom na licu
tako nas čekala....

Žena koja je ostavila neizbrisiv trag u pjesnikovu djetinjstvu svakako je i teta Ankica, tvornička radnica, djevojka koja je svake nedjelje dolazila u Rastoku, i pospremila kuću, oprala i očistila sve što je trebalo, pripremila nedjeljni ručak i odlazila. Njena dobrota i razumijevanje za dječje nestašluke naprosto dominiraju cijelom pjesmom naslovljenom po njoj. Pjesma je zapravo dirljiva pričica pretvorena u stihove.
Žene u ovoj zbirci zauzimaju vidno mjesto. Vjerno je oslikao Peračice na Otešici, pralje koje usred zime odlaze na rijeku i prakljačama žustro udaraju po zaprljanoj odjeći i posteljini dok im studen prodire do kosti, pa kad dovrše posao
(...)rublje složeno u korito pa na glavu
nije preostalo drugo
nego se lagano uputiti kući,
grijati promrzle ruke
k toploj peći.I znameniti hrvač, osvajač olimpijske i mnogih drugih medalja u grčko.rimskom načinu hrvanja, lički sportaš stoljeća, Josip Čorak ostavio je na pjesnika snažan dojam, tim više što su obojica iz istog kraja, a poznavali su se još u djetinjstvu. Glorificira njegove sportske uspjehe, vezanost za rodni kraj, skromnost. Pri slučajnom susretu nakon dugo vremena još uvijek osjeća izvjesno strahopoštovanje prema sportskoj i ljudskoj veličini ovog čovjeka, a osjeća se i nota prisnosti:
Htio sam ga upitati, onako u šali
„Hoćemo li u Petrajčine jabuke
il' Pavlašove, možda kod Jureze!?“
znao bi da su to šifre našeg djetinjstva...Svijet prirode posebno impresionira pjesnika. Hrast je simbol snage, dgovječnosti, duboke ukorijenjenosti u ličko tlo i otpornosti na sve nedaće ali i optimističkog pogleda na život. Trešnja opet predstavlja mladenačku razigranost, ljepotu i radost i duboku povezanost pjesnika sa svojom Likom:
Meni je, ipak, najdraže bilo
ostati sam sa trešnjom (...)
razgovarati s njom
i shvatiti
zašto
volim Liku.

Rječica Otešica čest je pjesnikov motiv, kao i njegova ujaka Grge Rupčića Ta je rječica obilježila njihovo djetinjstvo i povezala brojne generacije Rastočana. Ona u neku ruku predstavlja vječnost i postojanost. Uz nju su svakako vezani i mnogi događaji koji su puno značili u životu i djece i odraslih: mlin, ribički doživljaji, kupanje... Tako se pjesniku duboko u sjećanje urezala uspomena na ribe kojih više skoro da i nema u ličkim rijekama, a to su sunčanica i pijor. One su gotovo poprimile mitski značaj u pjesnikovu sjećanju. Tu je i vilin konjic ili kako ga Rastočani nazivaju- vretence, plahi, nježni, krhki plavičast komarac velikih prozirnih krila.
Nezaobilazan je motiv gotovo svih ličkih pjesnika – vuk, simbol ličkih šuma i vječita tema čobana ili priča u večernjim sijelima. Tako i u ovoj zbirci. Oslikan je sa simpatijama kao glavni junak legendi kojima se plaše djeca. Tu je još i kukavica koja „...kao precizan sat/Određuje dijelove vremena/Glasno kukajući/Utvrđuje postojanost/Daje boju prostoru/Osjećaš se ispunjen/Živ...“, pa svraka po narodnom vjerovanju glasnica dolaska kakve pošte Drijen, jedan od simbola ličkog kraškog podneblja česti je pratitelj kako djece tako i odraslih. Dugovječan, kvrgav, žilav kao da predstavlja vječnost, a sa svojim žutim cvjetovima i prezrelim crvenim plodovima ostaje nezaboravan u sjećanjima:
Svaki put kad prolazim
kod drijena zastanem
kao da sretnem
prijatelja,
srdačno ga pozdravim.
Nezaboravna su i sjećanja na prvi dan škole gdje mu se u sjećanju najviše zadržao njemu dotad nepoznat miris učionice, veličina školskih klupa i oštra miris nove školske torbe, a najviše slatki miris kakaa, ljepljivi okus crvenog sira i toplog mlijeka s rižom što su đaci svakodnevno dobivali za užinu..

Svakako su važne uspomene na poslijeratne dječje opasne igre kad bi našle zaostalo streljivo i neoprezno ga stavljali u vatru, što je često izazivalo kobne posljedice.

U sjećanju svakog ličkog dječaka ili djevojčice nezaobilazan je sajam petkom u Gospiću. Odlazak na čuvenu „placu“uvijek je značio svečanost, bučna događanja i nezaboravne susrete i u neku ruku određivao ritam svakodnevnih poslova:
Sljedećeg peta
ciklično se život kreće
opet će sajmeni dan
ritam tjedna nije dug,
zatvara se
novi krug.

Jedna od boljih pjesama ove zbirke svakako je Oblaci mog djetinjstva u kojoj pjesnik evocira uspomene na djetinjstvo kad je živio kod djeda u Lici, a majka u dalekom gradu na sjeveru.. O po oblacima koje južni vjetrovi gone prema sjeveru šalje poruku majci. Međutim, ti se oblaci nikada nisu vratili i njegove poruke ostale su bez majčinog odgovora:
Pitam vjetrove i nema odgovora
jesu li oblaci sa sjevera
zapeli negdje o vrhove visoke,
hladne planine
ličke Oblaci moga djetinjstva
nosili su poruke
samo u jednom smjeru,
odgovore nisam dočekao,
odrastao
sam.
*
Drugi dio ove zbirke pjesama prilično se razlikuje od prvoga. Autor je ovdje okrenut poeziji kao duhovnoj dimenziji života:
Poezija i ja stvorili smo savezništva krug
meni duševno pročišćenja
njoj novi iskren drug (...)
Za njega su istaknuti pjesnici velikani riječi i njihova poezija zrači trajnom svjetlošću kao zvijezde s neba. I kad čovjek shvati poruke tih velikana riječi, lakše će krenuti u maglovite životne neizvjesnosti. On će s divljenjem zastati pred Tinovom poezijom i konstatirati da se ništa u ljudskim odnosima nije promijenilo, da je sve isto kao i prije, da je njegov život bio tegoban i mukotrpan put osamljenika, ali da njegova čarolija riječi snaži i liječi bez obzira na sve:
(...)ostao si sam u zadimljenim noćima,
Snovima ugaslim.
Ja sam prošao bolje,
imam tebe.
Poezija je neka vrsta alkemije u kojoj je duše i osjećaji mogu stapati, duše onih koji su visoko na pijedestalu pjesničke slave s dušama onih koji su maleni i nepoznati:
Oni gore a ja, dječak koji sanja, dolje,
pokrili smo tako prostor cijeli,
uz puno skromnosti i dobre volje
dostigli smo ono što smo oduvijek strasno htjeli.
Dječak koji sanja našao je u ljepotu koju su mu svojim stihovima podarili, i u otkrivanju te ljepote dostigao je svoje sanje. Približio se kreatorima duhovne ljepote:
Sada pletemo od tankih srebrnih niti
Zamršene misli sfere nepregledne (...)

Znakovita je pjesma Cesta koja simbolizira put u životnu neizvjesnost, a istovremeno ljupkost domaćeg krajolika i idiličnost djetinjstva i želja za povratkom u to idilično životno razdoblje. A povratak u idilično djetinjstvo moguć je samo u sjećanju: kucanje djetlića i čuđenje kako ta mala ptica ne dobije potres mozga od silnih udaraca u drvo, rumene šumske jagode na proplanku i dječji ushit od djedova osmijeha kad mu unuk pokloni jagode, osamareni magarac koji sitno tapka kroz kamenjar pod teretom na samaru... Sva ta sjećanja ne trenutke uljepšavaju život, samo na trenutke, jer život je sve samo ne idila djetinjstva. Uza sve lijepo previše se nameće ono ružno, kao primjerice rat koji se na ličkim prostorima gotovo ciklički javlja, a povijest kao da ljude ničemu nije naučila i umjesto da bude učiteljica života:
Povijest se ritmički uporno ponavlja,
nitko ništa iz nje naučio nije
niti stekao mudrosti,
jer povijest je
i majka gluposti. Na toj životnoj cesti neizvjesnosti često se vraća djetinjstvo i prisjeća se svojih mladenačkih uzora; djeda koji je čamio u ruskom zarobljeništvu nakon Prvog svjetskog rata i vratio se kući bogatiji za jednu novu kulturu ali i razočaran životnim porazom koji mu je
nanio rat. Prisjeća se i svog ujaka Stjepana Rupčića posvećujući mu čitav jedan panegirik jer je kao sudac pokazao iznimnu humanost i pravičnost i bio uzor ljudske dobrote:
Za familiju i prijatelje bio je svjetlo uvijek upaljeno
Kada si trebao, k njemu si došao i iskao,
kada nisi znao, njega si pitao,
kada si tražio, njega si iskao,
kada si bolovao, on te snažio.Svakako je znakovita pjesma inspirirana jednom šokantnom reklamom u kojoj je Benetonova dizajnerica kreirala košulju inspirirana krvavom košuljom poginulog hrvatskog branitelje. U ovom dijelu zbirke javlja se i motiv oblaka kao simboli slutnje nečega nestalnog i neugodnog. Zanimljiva je i didaktična pjesma Podsjećanje o tijeku ljudskog života s akcentom na starost koja se može uljepšati lijepim sjećanjem na veselu mladost.
Zbirka završava ironičnom pjesmom o mladoj generaciji gdje dvojica pijanih maturanata proslavlja svoj ispit zrelosti. Pjesma je vjerojatno inspirirana čuvenim zagrebačkim „norijadama“ kada dobar dio maturanata zapravo dokazuje svoju nezrelost. *
Treći dio nosi naslov Iz bilježnice svaštarice (sni, viđenja, kritike) a počinje podužom pjesmom Oportunizam u kojoj varira temu o višestoljetnoj povijesti hrvatskog naroda koji se odupirao tuđinima ali i živio pod tuđinskim vlastima, ratovao za njih i naučio se oportunističkom snalaženju u sjeni jačega. Na kraju se pribojava Europske Unije strepeći da opet ne bi potpao pod čizmu snažnijeg i izgubio svoju tako teško izvojevanu neovisnost i bio primoran da se opet oportunistički snalazi.
U ovom ciklusu vrlo su različite teme kako sugerira i sam naslov. Od nesuđene duboko emotivne veze s lijepom djevojkom iz mladosti čije ime otkriva u akrostihu, peko grubog kaktusa i njegova kratkotrajna ali čudesno lijepog cvjetanja, pa prekrasnih ženskih grudi simbolima majčinstva, kojima se ponose djevojke, dive i mladići i pjesnici, grudima što su nenadano oboljele od raka, tugom nad uništavanjem prirode(Ekocidna tužaljka), posebice nad rječicom Otešicom u koju su nesavjesni „stručnjaci“ pustili i razmnožili štuku pa je uništila svu onu lijepu faunu što je Otešicu činila izvorom radosti istinskim ribičima, do zgražanje nad nesavjesnim čitateljima u pjesmi Knjigocid gdje nalazi mnoštvo podcrtanih stihova u pojedinim knjigama pjesama, primjedaba na marginama do potpuno precrtanih redaka Njega kao ljubitelja poezije i štovatelja velikih pjesnika osupnula je primjedba dječje (vjerojatno srednjoškolske,) bezosjećajnosti, dječaka ili djevojčice koji ne vole zadanu lektiru pa moraju čitati ono što im nije zanimljivo i tražiti po pjesmama epitete, hiperbole, onomatopeje, brojiti slogove...:
Vrhunac vandalskog čina
na strani 185 biografija pisca,
kada i gdje je sahranjen,
netko je u bezumlju svom
napisao „baš mi je drago“. (...)
Kritički se osvrće na glupave grafite, zapravo besmisleno šaranje po zidovima i uništavanje svježe oličenih fasada, pa se na kraju sarkastično osvrće na tu vrstu „umjetnika“ Zid prima šare na sebe
po izreci staroj
„pametniji popušta“.
U pjesmi Antigospođice s nostalgijom se prisjeća gospođica kojih danas uglavnom nema. To su neke nove cure koje piju, puše, tuku se. Premda nose pomodne skupe marke ne mogu time prikriti svoju neuglađenost, primitivizam i često puta nasilno ponašanje. Ipak ima gospođica vrijednih poštovanja, skromnih, ljubaznih i veselih koje se i te kako znaju brinuti o svom izgledu i skrbiti za svoju obitelj.
Posebno mjesto u ovom ciklusu zauzimaju kratke forme koje bi trebale biti haiku pjesme, premda ne poštuju haiku formu (5 -7- 5). To su manje više sentence, mudre izreke, kao rezultat životnog iskustva, kritičkog promatranja društvenih pojava i psiholoških opservacija.

*
Zbirka pjesama Sjećanje pod hrastom prvijenac je Milana Rupčića. Ima u njoj nešto od one ličke prpošne razmetljivosti u isticanju ljepote svoga kraja i važnosti pojedinih ljudi, ima poprilično sjete, puno tamnijih tonova i gotovo dječačke iskrenosti. To je zbirka naglašene autobiografske konotacija, ispovjednog karaktera, sa stihovima u kojima se otkriva senzibilni pojedinac sa istančanim osjećajem za vrijednost poezije kao duhovne sfere ljudskog života.
Pjesnički instrumentarij je jednostavan, skroman, gotovo graniči s narodnom estradnom pjesmom. Nema tu jakih metafora, hiperbola, usporedbi, asonanca, aliteracija... Češće se služi epitetima, opkoračenjima i inverzijama, naročito inverzijama jer vjerojatno smatra da stih snažnije djeluje ako kaže npr. vremena burna, nego burna vremena, oluja ljetna nego ljetna oluja i sl.
Svakako su značajnije one pjesme u kojima se osjeća simbolika prolaznosti ili nestalnosti gdje se kao simbol javljaju oblaci i one pjesme gdje se zaustavlja na detaljima iz prirode za koju zaista ima istančan osjećaj. Kritičan je prema negativnim pojavama u društvu s vrlo razvijenim osjećajem za tuđe nevolje i patnje.
Od naših pjesnika najdublje poštovane odaje Tinu Ujeviću, a naslućuje se i izvjesni pijetet prema Vesni Parun. U slobodnom stihu osjeća se utjecaj Dragutina Tadijanovića, naročito u pjesmama s motivima iz prirode.

DRAME MILANA KRANJEVIĆA (10)

Milan Kranjčević, Dojčland... Deutschland, Katedra čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.

15. listopada 2011. u 16.30 sati

Književnik Milan Kranjčević rođen je Otoćcu 1959 godine. Intenzivno izučava kulturu regije Gacka pa je 1997. u Otočcu osnovao Katedru Čakavskog sabora pokrajine Gacke, čiji je i predsjednik.. Iz tog kulturološkog područja objavio je više knjiga: Kompolje – prilog budućem svestranijem istraživanju zemljopisnih, geoloških, povijesnih, socioloških, demografskih, antroponomastičnih, kulturnih i jezičnih značajki sela Kompolje, fotomonografiju Gacka – zemlja i voda, vrlo obiman Ričnik gacke čakavšćine - kompoljski divan; dovršio je knjigu Jure Grčavića Kompolje – narodni život i običaji koju Grčević nije za života uspio dovršiti.
Objavio je zbirku novela Kičmasa, radio-dramske tekstove In tyranos na gackom čakavskom dijalektu u četiri sveska, Bajke za maće i one zericu veće – sedamnaest klasičnih bajki ispričanih na gackoj čakavštini, te dvije knjige drama: Dojčland... Deutschland i Suza Smaragdna
Knjiga Dojčland... Deutschland sadrži tri drame od kojih su dvije monodrame: prva i treća, a druga je klasična.
Druga drama pod naslovom Emajlirani privjesak tematski je vezana sa suvremeni urbani život, a njeni protagonisti su dvojica intelektualaca: diplomirani pravnik Tugomir, „velika faca“, čovjek bogatog političkog iskustva i visokih položaja u raznim državnim ustanovama, trenutno predsjednik uprave jednog osiguravajućeg društva i liječnik primarius Leon. Obojica su ugledni članovi društva, oženjeni, dobro situirani i obojica imaju – ljubavnice Tugomirova je Krešencija, profesorica stranog jezika. On joj je našao izmišljeno radno mjesto pa je napustila slabo plaćeni posao u prosvjeti i radi kao njegova osobna tajnica. Nimalo je ne peče savjest što uz muža i djecu ima i ljubavnika. Leonova je Genoveva, žena srednje stručne spreme, rastavljena i živi kao samohrana majka s dvoje djece. Što se sve zbiva u drami, saznajemo kroz dijaloge koji se odvijaju naizmjence, u dvanaest scena. Njih dvojica vode tipične muške banalne razgovore. Dijalozi se odvijaju na različitim lokacijama: negdje na moru, u Leonovoj bolnici, na banketu u Tugomirovu osiguravajućem društvu, u lovu, u restoranu te u svlačionici sportske dvorane. Njih dvije također razgovaraju na različitim mjestima i tijekom trajanja radnje nikad se ne sastanu sa svojim ljubavnicima. Sastaju se u velikom trgovačkom centru, u beauty centru na tretmanu ljepote, u frizerskom salonu, kod Genoveve u njenom stanu i na kraju na klupi u parku.
Scena je vrlo jednostavna: „Prazna prostorija golih zidova. Mjesto događanja u svakoj pojedinoj sceni određuje tek pokoji rekvizit, dovoljno prepoznatljiv da odredi mjesto radnje, koji se lako sklanja i zamjenjuje drugim. Veća pažnja se posvećuje likovima, u čemu važnu ulogu ima svjetlo.“
Muškarci su hedonisti, samozadOvoljni, narcisoidni, pomalo bahati i okrenuti materijalnim probicima i svakodnevnim užicima. Leon se već zasitio svoje ljubavnice i priprema teren za novu „žensku“ te moli Tugomira da mu nađe diskretno mjesto za ljubavne sastanke, ali mu ne želi reći tko je nova ljubavnica.
Ženske likove, koji se, što se tiče svjetonazora, nimalo ne razlikuju od muških. Njih pokreće materijalna strana: novac koji izvlače od svojih ljubavnika i nimalo ih ne peče savjest što rade nešto nečasno u očima moralnog svijeta. I kod jednih i drugih likova osjeća se težnja za drukčijim životom, za promjenom, no sve ostaje po starom jer nitko od njih nema ni volje ni sposobnosti da pronađe put iz uhodane prakse i izađe iz monotone životne kolotečine. U pogovoru ovoj knjizi Snježana Orešković navodi: „Kranjčević svjesno izostavlja klasičnu dramski napetost i dinamiku i nudi nam naglašenu emocionalnu i atmosferičnu zasićenost. Velik broj njihovih dijaloga više nalikuje na monologe nego na klasične dijaloge jer je komunikacija među likovima vrlo problematična i jednosmjerna. Takvom suptilnom tehnikom stvaralačka intuicija autora spontano nameće u prvi plan lik a ne radnju. Osnovni lajtmotiv ove drame je duboka transcedentalna i metaforična, a svodi se na ono neljudsko i bolesno u čovjeku koje je posljedica metamorfoze ljudskih karaktera uvjetovane vremenom i prostorom. Završetak ove drame je apokaliptičan i ne možemo reći da je neočekivan...“
A sve završava tragično. U svlačionici sportske dvorane Tugomir spazi o Leonovu vratu emajliranu ogrlicu i nakon kraćeg koškanja otrgne mu je To je bila ogrlica koju je on poklonio svojoj kćerki, a ona Leonu. Znači, on je za Leona našao diskretno sastajalište s novom ljubavnicom, svojom ljubimicom.
Što se na kraju dogodilo saznajemo iz razgovora između Krešencije i Genoveve:
KREŠENCIJA:I onda je nastala jurnjava. Tugomir je naganjao Leona po športskoj dvorani, a ovaj nekako pobjegao u svoj automobil i zaključao se, upalio auto i dao gas, a Tugomir za njim.
GENOVEVA: A kako su dospjeli tamo kamo su dospjeli?
KREŠENCIJA: Najprije je uslijedila jurnjava gradom. No kako Tugomir nije odustajao, Leon je krenuo van grada, a ovaj za njim ... I onda se tako nastavilo sve do planina.
GENOVEVA: (hladno) K'o dva pjetlića, boga ti živoga. K'o balavci. Nedorasla djeca.
KREŠENCIJA: Nisu znali da se popravlja cesta i na jednom mjestu gradi vijadukt. Leon očito nije ns vrijeme uočio oznaku, probio ogradu i survao se u dubinu...
GENOVEVA: ... a Tugomir za njim.
KREŠENCIJA: Da.
Ova drama odraz je vremena u kojem se našla Hrvatska nakon prelaska iz socijalizma u kapitalizam kad su se pojavile nove etičke vrijednosti u društvu, one vrijednosti koje se temelje na materijalnom bogatstvu i svemu onome na što to bogatstvo utječe: moral, društveni status, poljuljane tradicionalne obiteljske norme...
Monodrama Dojčland, Deutschland, po kojoj je i cijela knjiga dobila naslov, snažna je drama iz života našeg siromašnog sela. Protagonistice su tri žene koje su gotovo cijeli svoj radni vijek provele na radu u Njemačkoj, i svaka od njih priča svoju priču. To su: 70-godišnja domaćica Maša, 65-godišnja Ljuba, žena nedefiniranog statusa, ni radnica ni umirovljenica i 60-godišnja Slavujka, radnica. Autor ih u dramu uvodi kao 1. lik, 2. lik i 3. lik. Evo kako ih govorno karakterizira u uvodnim didaskalijama: 1. LIK govori čakavskim dijalektom iz okolice Otočca, 2. LIK govori gackim štokavskim dijalektom Hrvata iz okolice Otočca, 3. LIK pokušava govorit standardnim hrvatskim jezikom u kojem se osjećaju snažne dijalektalne primjese.
Scena je vrlo jednostavna: prazan prostor i sjedalica u kojoj lik sjedi i govori. Reflektor obasjava samo onaj lik koji govori, dok se ostala dva lika samo naslućuju.

1. LIK – Maša je seoska djevojka iz relativno imućne obitelji i silom se hoće udati za Stevu. Roditelji za to neće ni čuti jer je Stevo puka sirotinja, no ona ne odustaje jer je „njzin“ Stevo lijep i ona ne želi ni čuti za nekog drugog momka. Nakon dugih i žestokih svađa oni ipak popuštaju: ¨“Ajd ako š k vragu“, reka je ćaća. Nije bilo svadbe. Mladoženja nije imao ni odijela za vjenčanje, ni vjenčanog prstena. To je posudio i pošteno vratio. Poslije crkvenog vjenčanja mladenci s kumovima dolaze mladoženjinoj kući gdje je priređena gozba .Svekrva je zaklala starog pijevca, a bilo je i juhe. I to je bilo sve. Njezini roditelji nisu ni pozvani. Kuća u koju je Maša došla sastojala se od dvije prostorije. Mladenci spavaju u istoj sobi s djeverom, a svekar i svekrva s kćerkom, starom curom, u drugoj sobi. Njoj takav život postaje nepodnošljiv, a situaciju otežava i svekrva koja ne podnosi snahu i pakosti joj na svakom koraku. Maša nagovori Stevu da nešto poduzme da se izvuku iz groznog siromaštva i on odlazi na privremeni rad u Njemačku. Novac za put Maša je izmolila od oca, a Stevo je to teško primio jer je znao da ga tast ne podnosi. Maša ostaje u kući živeći i dalje u nepodnošljivim uvjetima, a Stevo je dospio u Aachen, zaposlio se i idućeg ljeta došao na „urlap“. Maša je rodila prvo dijete .Zet prvi put dolazi u tazbinu i vraća tastu novac, no ovaj nije htio primiti nego novac daje kćerki, ali i dalje ne želi s njom komunicirati jer ga je razočarala. Maša opet zatrudnila i rodila drugo dijete. Svake godine kad se Stevo vrati na „urlap“, Maša zatrudni i treće godine rodila još jedno dijete. Kuća postala pretijesna i Stevo odluči praviti kući. Slao je novac, a Maša je uz majstore radila najteže poslove: kopala temelje. Vozila građu, pomagala majstorima, kuhala im... Gradnja je trajala više godina. Djeca su joj poodrasla i šalje ih u školu. Mša nagovara Stevu da se vrati jer više ne može izaći na kraj s djecom, no on odugovlači povratak. Djeca gotovo i ne poznaju oca. Pozavršavala su škole i zaposlila se: jedan sin u Zagrebu, drugi u Zadru, a treći se oženio u Istri i tamo ostao. Stevo dolazi kući samo na „urlap“ i za vjerskih praznika. Maša primjećuje da je bolestan i on se uskoro vraća iz Njemačke na bolovanje nakon dvadeset godina gastarbajterskog rada. Na kraju se ustanovi da boluje od raka i umire. Maša ostaje sama u kući koju je gradila gotovo cijeli život:
(ravnodušno, graniči s najvećim bolom) „ A ča san ja imala od moga Steve, a? Tri sina, jedino to. A ča san ja imala od njega kaj žena? Sramota mi i reć... uč mi je mladost prošla?, jadne li mi mladosti. Ja san kraj živoga čovika živila godinami i godinami kaj udovica, Bože mi prosti. Eto tako... Uč je njegova lipota šla, a? Ostala u Dojčlandu, preljala se u 'vu kućerinu, u 'vu zidinu, prešla u nju. Njegovu lipotu proždrl Dojčland, išcrpil ga, iscical, i kad ga potrošil – umri ti...... (očajno) Zač naša dica ćaću nisu imala? Zač? Konda su kopilad... Puno toga ja sebe pitan... Po noći sama pitan pokojnoga Stevu: uč, zač, poč, ča nan je trebal Dojčland, o Steva? Pitan ja, odgovora nema, od zidi se moj glas samo odbija i odzvanja: uč, poč, zač, ča nan je trebal Dojčland?...“
2. LIK – Ljuba. Tvrdoglava 17-godišnja djevojka odlučila je pobjeći u Njemačku. Potajno se dopisuje s mladim Josom koji je već prije otišao na rad u inozemstvo, a bila je u njega ludo zaljubljena. On je zove da dođe za njim. Roditelji joj zabranjuju, strog paze na nju, no ona se jedne noći iskrada kroz prozor i bježi. Joso joj je prethodno poslao novac za put i putovnicu, a u svemu sudjeluje njezina najbolja prijateljica. Naivna djevojka je mislila da u Njemačkoj teče med i mlijeko. Dospjela je u Hamburg, no na željezničkoj stanici nitko je ne dočekuje. Čekala je do kasno u noć. Kad je Joso konačno došao, odveo ju je u stan, i to je bilo novo razočaranje – obična baraka. Živio je u jednoj sobici: željezni krevet (vjerojatno rashodovani bolnički), nekakav ormar, stol i dvije stolice. Nisu imali ni za večeru, a ni na čemu kuhati. Joso nije imao ništa. Sve što bi zaradio, trošio je s društvom po birtijama. Silno razočarana htjela se vratiti kući, no nije se usudila jer bi to bila velika sramota. Malo po malo ona udaljuje Josu od starog društva, uzima njegovu zaradu i njome raspolaže. Uspio joj je naći i posao u tvornici sukna. Teško se snalazi u tuđem svijetu zbog nepoznavanja jezika pa često dolazi do komičnih situacija u trgovinama kad bi kupovala namirnice jer se nije znala sporazumijevati. U Njemačkoj su se vjenčali. Za idući Uskrs dolazi s Josom kući u posuđenom automobilu. U visokom je stupnju trudnoće, svekar i svekrva je ne trpe. Odlaze k njezinim roditeljima. Vratili su se u Njemačku. Tu je rodila sina. Nakon porodiljnog dopusta kod roditelja ostavlja majci sina na čuvanje i vraća se u Njemačku. Joso se uozbiljio i promijenio posao te su odlučili graditi kuću. Gradili su je odmah pokraj kuće Josinih roditelja, a gradnja je trajala nekoliko godina.. Ona je u međuvremenu rodila drugo dijete i opet ga ostavila svojoj majci na čuvanje. Kad je kuća u potpunosti dovršena i namještena, Josin otac je daje sinu Milanu koji se odmah useljava sa ženom i djecom. Joso nije mogao ništa jer zemljište nije prepisao na sebe. U Hamburgu su kupili stan. Sin završio osnovnu školu, a kći se već počela djevojčiti i baka s njima nije mogla izaći na kraj. Dovode ih k sebi u Njemačku. Sin je tamo postao obiteljski problem, lijenčina i neradnik. Vratili ga natrag u Hrvatsku i zaposlili, ali opet problemi. Na kraju je poslije vojske pobjegao preko granice i više o njemu nisu ništa znali. Kći je na kraju završila fakultet i postala liječnica.
Njih dvoje su ostali sami u njemačkom stanu:
(bijedno) i ja i Joso kad uveče sjedemo pred onaj televizor u Hamburgu, sjedimo ka dva vraga, svako misli svoje misli... Negda nas dvo divanimo el nam to trebalo, bil bilo bolje da se nikuda nismo ni dizali, da smo ostali dolje... Vidim ja one koji se nikud nisu micali, da njima dobro ide, imaju svi napravljene nove kuče, namještene, voze dobre avte, a nisu se potipali, ko nas dvo, po tuđem svjetu. Bili uvje kod kuće, sa svojima, nauživali se svoje familije. (krajnje rezignirano) Meni je sve to promaklo... promakla mi mladost --- promakla mi djeca, ćaća i mater ostarili – ostavila i' mlade, a sade starčad, uvenulo i sježilo se, usukalo, ednom nogom u grobu --- ma meni konda fale cjeli komadi života, jebem ti život! --- konda me razbilo pa ti Ljubo sastavljaj život od komadića... Nemam ja više snage za to, prepuštila se ja pa nek sve vrag nosi. Sve se raspalo... ošlo kuda ne treba, stranputicom, aha. Ni amo, ni tamo... Njemačka. A-aaaaa! Dojčland, a? Jeba je majku svoju onaj ko se pomamijo za Dojčlandom i koga je Dojčland usrećijo.“
3. LIK – Slavujka se hvali svojim vrtom u Njemačkoj. Živi sa suprugom u Nȕrnbergu, a u blizini stana (desetak minuta vožnje biciklom) imaju vrt u kojem su sagradili kućicu i uredili iznutra i izvana po svom ukusu, tj. u ličkom stilu: šarenice po zidovima, krpare na podu, biljac, vunene čarapa, luster od prednjeg kotača zaprežnih kola, željezni plug, jaram, vučija... Imaju kuću i u Otočcu u koju su uložili mnogo truda i novaca, ali se ona ne želi tamo vratit, premda je supruga Vilka, koji je iz Đakova, nagovarala da kuću grade u Otočcu a ne u Đakovu. On je još uvijek u dilemi, vuče ga nostalgija.. Ona je kao nepismena djevojka došla u Njemačku sa šesnaest godina i zaposlila se u tvornici žarulja, brzo se adaptirala i opismenila. Uspoređuje Njemačku i Hrvatsku i u njemačkoj je, naravno, sve bolje. Djeca su im u Njemačkoj završila škole i zaposlila se. Dala im je njemačka imena U Hrvatskoj nemaju društva i ne doživljavaju je kao svoju domovinu, a ona u Otočcu poznaje sve manje ljudi i tamo se osjeća kao u stranom gradu. Kći Greta radi u banci i udala se za košarkaša iz Dominikanske Republike. Crnac je. Otac joj je zbog toga dobio šećer, ali ne priznaje da je to zaradio zato što mu se kći udala za crnca. Sin Helmut oženio je Portugalku. Jednom su i posjetili sinovu tazbinu. Helmut i supruga mu Cesaria imaju sina Torstena. Slavujka jako voli svog unuka. Ona i Vilko odgajali su djecu tako da se što bolje uklope u njemačko društvo. Ona se u Njemačkoj osjeća strankinjom, niža i od najsiromašnijeg Nijemca pa nije željela da se i njena djeca sjećaju manje vrijednima. Djeca se ipak nisu potpuno integrirala u njemačko društvo.

Ova drama je neke vrste saga o siromaštvu i upornosti naših ljudi koji žele život dostojan čovjeka. Iz bijede su se uputili u tuđi svijet, tamo materijalno profitirali, zaradili, ali su zapravo puno više izgubili nego što su zaradili. Ova drama u neku ruku predstavlja tri novele pretočene u monodrame. „Upoznajemo tri sudbine, sve su podjednako tragične, sentimentalne i besmislene. Kranjčević ih je maksimalno pojednostavnio tako da se na trenutak čine kao marionete, potpuno bespomoćne... Dojčlan...Deutschland je svojevrsna provokacija koja dolazi iz tmine onog našeg neizrecivog, čak i kad je potpuno realna i iskrena. Prava drama je metafizička paradigma jer se događa duboko unutar likova...“ (S. Orešković)
Monodrama Tako i bilo tragična je priča o sudbini hrabre žene koja se svim silama bori da ne poklekne pod teretom životnih nedaća. Roža je još kao mlada djevojka bila vična i muškim i ženskim poslovima. S ocem je kosila, išla u šumu obarati i dovoziti drva, a razumjela se i u popravke raznih strojeva vezanih uz poljoprivredu, a da se ne govori o tipičnim kućnim poslovima kao što je predenje, tkanje, šivanje, kuhanje... Relativno mlada udala se za vrijednog, ali inertnog Iliju, mladića iz istog sela. Našla se u prepunoj tijesnoj kući (jedanaestero čeljadi) i sa svojim mužem nije imala gdje spavati nego na tavanu. Svekrva je ne podnosi i jednom je prilikom u nastupu bijesa izlila na Rožu kotlić kipuće vode. Uspjela se nekako izliječiti i više ni pod koju cijenu nije željela ostati u toj kući, a već je imala četvero djece. Svekar im je nekako uspio nabaviti praznu dotrajalu kuću i nešto jalove okućnice za jeftin novac te se ona i Ilija useljavaju. Život s četvero djece težak, gotovo nemoguć, no istrajavaju. Ilija se uspijeva zaposliti u obližnjoj tunelogradnji pa nešto lakše sastavljaju kraj s krajem. Kad je tunel dovršen, Ilija ostaje bez posla i Roža ga nagovori da ode na rad u Njemačku jer su vlasti konačno dopustile da ljudi mogu odlazit i u inozemstvo. I on odlazi te u Njemačkoj ostaje dvadeset godina, a Roža odgaja djecu radeći sve poslove kako one kućne, tako i poljoprivredne. Malo pomalo uspjeli su sagraditi novu kuću novcem što ga je Ilija slao iz Njemačke a i sam je za svaki „urlab“ i vjerske praznike dolazio kući te pomagao Roži. Kupili su i nešto zemlje i postali bogatija i uglednija obitelj u selu, dok svekrva i svekar ostali bijeda kakva su i prije bili. Ilija i Roža nisu imali sreće u djeci. Najstariji sin Zvone završio je kožarski zanat i kad je ostao bez posla u Otčcu, otputio se u Kanadu gdje je našao posao u svojoj struci i oženio – Indijanku. Ankica završila frizerski zanat te se zaposlila u Rijeci. Druga kći, Mira, završila trgovačku školu, zaposlila se u Split, udala za bolničara i zajedno su u potrazi za boljim poslom otišli u Novi Zeland, dok je najmlađi sin, Hrvoje, završio automehaničarski zanat, otišao u Švedsku, oženio se i ubrzo rastavio. Kad se Ilija potpuno vratio kući, njih dvoje su ostali sami u novoj, sada prevelikoj kući. Ilija je kao žestoki pušač oboli od raka na plućima i umro. Sad je ostala potpuno sama, no uskoro joj velike glavobolje zadaje unuk, Ankičin sin. Ankica je rodila vanbračno dijete s nekim Bosancem i nagovorila Rožu da joj čuva dijete jer ona nije imala uvjeta. Poslije se udala za tog čovjeka i odvela dijete sobom, no kako se s njim nije slagala, rastali su se i ona se udala za Slovenca te otišla s njim, a Roži opet dala unuka na čuvanje. Kad je mali odrastao potpuno se izopačio Neradnik, skitnica, i neprekidno traži novce od nje za svoje provode. Ništa mu nije mogla. Djeca su joj daleko, ni adresa im ne zna, suprug umro i nema se kome obratiti za pomoć da unuka dovedu u red. Prijavila ga je policiji zbog nasilnog ponašanja, no on je u policiji rekao da je Roža luda baba. Na kraju ju je istjerao iz kuće i ona se našla sama na cesti. Očajna, bijesna i ogorčena, iskoristila je priliku kad je unuk bio negdje u skitnji, zapalila je kuću i sve gospodarske zgrade. Uspjela je naći jednu staru dotrajalu kuću u koju se smjestila i tako sama, ostarjela i bolesna željni iščekuje smrt.
*
Od tri drame u ovoj knjizi, ova zadnja je najčišća, dramaturški najkorektnija, premda ima mnogo sličnosti s prvom monodramom. Svi likovi u ovim dramama tragični su. Iako su te žene hrabre, uporne, snažne u borbi za život dostojan čovjeka i opsjednute su gradnjom vlastitog doma, život ih na kraju ipak pobijedi i dobiva se dojam da su se uzalud borile, da ih je surova stvarnost pregazila. Na kraju ostaju same, razočarane i ogorčene. To možda najbolje oslikava Rožin monolog na kraj monodrame Tako i bilo:
„Eto, sve sam ti rekla, svoj dušu ispraznila... Sade sam prazna ka prazna lata, prazna od života.. Od života sam ja prazna! Mene je život posisa, iscmuljijo sve moje dobro. Nemilice je on to meni napravijo--- Ja i život, nas dvo smo dva različita svjeta, nismo mi isto, ma kakav! Taj život je izaša iz mene, odjelijo se se on o mene, napuštijo me, i ja ostala prazna ka ova prazna napuštena džabela... Osjetila sam ja, počo on curiti iz mene već odavno, malo po malo... kap po kap... --- I nemam ti više što kazati. ---- Ja sam živa, a konda nisam...“
Kranjčević izvrsno poznaje psihologiju seoskog čovjeka, naročito siromašnog seljaka iz okolice Otočca. Ženski likovi su mu snažniji, energičniji, u ovim dramama oni su pokretači radnje. U pravilu se nađu u vrlo teškim životnim uvjetima pa se koprcaju, batrgaju, bore, uspijevaju se izvući iz bijede i stvoriti sebi i obitelji pristojan život, ali to ima svoju cijenu Jednom se djeca potpuno otuđe od roditelje, drugi put se muški potomak pokaže ka pravi izrod: ni sjena od roditeljske marljivosti i upornosti, treći put se potpuno otuđe od svoje matične zemlje, a nova „domovina“ ih ne prihvati kao svoje i oni su stranci gdje god se zateknu, a u slučaju Rože, javlja se ono najgore: gaženje ljudskog dostojanstva kad unuk izbacuje baku iz njene kuće zbog koje je cijeli život mukotrpno dirinčila i odricala se onoga što život mlade žene čini sretnim i sadržajnim; zajedničke bračne sreće.
Kranjčević je stručnjak za govor stanovnika gackog područja i upravo taj govor daje monodramama dodatnu umjetničku vrijednost. Jednom je to čakavski dijalekt sela iz okolice Otočca, drugi put je dijalektalna štokavica specifična za otočki kraj, a treći put standardni hrvatski jezik pun dijalektalnih natruha, jezik kojim govore neuki ljudi nastojeći se poistovjetiti sa solidno obrazovani svijetom jer su duže boravili u velikim gradskim sredinama. Snježana Orešović,vrsna poznavateljica Kranjčevićeva književnog opusa, u pogovoru knjizi navodi: „Kranjčević je autor kojemu je jezik istovremeno i cilj i sredstvo. On vrlo dobro osjeća kako je književni izričaj granica između realnosti svijeta i simboličke imaginarnosti jezika, tako da nikada jezik ne instrumentalizira u smjeru koji bi težio izvan područja jezika kao sustava znakova. Raslojavanjem jezika na brojne idiome i čvrsto oblikovane idiolekte autor vješto govorno karakterizira likove i nijansira njihove socijalne, psihološke i biološke individualitete...“
Psihološkoj, socijalnoj i govornoj karakterizaciji likova svakako pridonose rijetke, ali koncizne didaskalije kojih je nešto više u zadnjoj monodrami.

ZBORNIK BISKUPA MILE BOGOVIĆA (9)

Prošlost obvezuje: povijesni korijeni Gospićko-senjske biskupije, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, Rijeka, 2004.

Mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, čovjek je goleme radne energije i veliki poznavatelj crkvene povijesti. Uostalom, profesor je crkvene povijesti koju je studirao na sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je i doktorirao na temu Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Dugogodišnji je predavač na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, a predavao je više kolegija: opću crkvenu povijest, nacionalnu crkvenu povijest, staroslavenski jezik, metodologiju znanstvenog rada, starokršćansku arheologiju, istočno bogoslovlje, povijest umjetnosti, misiologiju… Posebno se bavi staroslavenskim jezikom i glagoljicom, naročito podrijetlom glagoljice pokušavajući nametnuti tezu da je glagoljica nastala na hrvatskom tlu.
Zbornik sadrži dvadeset i četiri priloga od kojih su tri izravno posvećena biskupu Bogoviću: Blaženka Ljubović: Dr. Mile Bogović – život i djelo, Ante Bežen: Prilozi Mile Bogovića i tematika osnivanja Gospićko-senjske biskupije u listu «Vila Velebita» i Enver Ljubović: Heraldičko znakovlje grba gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića i grba Gospićko-senjske biskupije.
U prvom prilogu Blaženka Ljubović, prof. kustos i ravnateljica senjskog muzeja, na četrdeset i pet stranica daje kratku biografiju biskupa Bogovića, a rad joj se sastoji od sljedećih poglavalja: uvodni dio, 1. Život, 2. Znanstveni rad,
2.1. Odnosi s Pravoslavnom crkvom, 2.2. Hrvatski glagolizam, 2.3. Povijest biskupije Senjske i Modruške ili Krbavske, 3. Bibliografija Mile Bogovića. Bibliografski podaci podijeljeni su na sljedeći način: 3.1. Knjige, 3.2. Uređenje knjiga i zbornika, 3.3. Znanstveni članci, 3.4. Znanstveno-popularni članci iz povijesti područja riječko-snjske nadbiskupije, 3.4.1. Krbavska ili Modruška biskupija, 3.4.2. Senjska biskupija, 3.4.3. Ujedinjenje biskupija Senjska i Modruška ili Krbavska, 3.4.4. Otočka biskupija, 3.4.5. Rijeka i riječka biskupija, 3.4.6. Crkva u Lici, Krbavi i Kordunu, 3. 4.7. Crkva u Vinodolu, 3.4.8. Redovništvo, 3.4.9 Župe, 3.4.10. Izvještaji i navještaji, 3.5. Prikazi, recenzije i bibliografije, 3.6. Glagoljica, 3.7. Razno, 3.8 Razgovori-intervjui.
Fascinantne su brojke bibliografskih jedinica. Tako je samo u poglavlju Znanstveni članci navedeno šezdeset i devet jedinica, samo o glagoljici objavio je dvadeset i šest članaka, a po raznim novinama i časopisima objavljeno je 47 njegovih intervjua. Prof.

Blaženka Ljubović pribilježila je ukupno 391 bibliografsku jedinicu plus tri objavljene knjige. Za crkvenu povijest njegove biskupije od posebnog je značenja zbornik, u čije je uređenje uložen golem trud, Krbavska biskupija u srednjem vijeku.Drugi prilog iz pera dr. Ante Bežena, dugogodišnjeg glavnog urednika donedavno u Lici najčitanijeg lista Vila Velebita, koji se zbog nerazumijevanja županijskih vlasti gotovo ugasio pa izlazi povremeno (jednom ili nijednom godišnje), odnosi se na suradnju biskupa Bogovića s ovim listom.
Bežen je Bogovićevu suradnju s Vilom Velebita podijelio u tri skupine: tekstovi iz povijesti Crkve u Lici, intervjui o tekućim društvenim i vjerskim pitanjima te izjave i pastirske poslanice. Ovome su još dodani i članci o Mili Bogoviću. Na kraju ovog priloga je i bibliografija iz Vile Velebita od preko sedamdeset bibliografskih jedinica vezanih uz djelovanje Mile Bogoviće u listu.
Treći prilog napisao je senjski profesor, književnik i heraldičar Enver Ljubović u kojem se analizira biskupov grb od gesla (U ime Oca i Sina i Duha Svetoga) do likova na štitu gdje dominira stilizirano glagoljsko slovo A u obliku križa te tri simbolična vrha (Plješevica, Velebit i Klek), more i slapovi (Plitvička jezera i Rastoke) i znakova «crkvenog dostojanstva koji se nalaze oko štita, tj. biskupski zeleni šešir, sa svake strane po tri zelene rese i biskupski križ…» Cijeli grb je u znaku crkvene povijesti s područja koje obuhvaća Biskupija i glagoljske simbolike jer je «biskup msgr. dr. Mile Bogović kao veliki zaljubljenik i istraživač glagoljice želio da likovi u štitu njegovog grba budu vezani za glagoljicu kao hrvatsko autohtono pismo i da simboliziraju 'trojstvene' poruke».
Razlika između Biskupova grba i grba Gospićko-senjske biskupije je «jedino u tome što je na sredini srebrnog štita dodano glagoljske zlatno slovo Š, a to u glagoljskoj abecedi označava broj 2000., tj. da je Gospićko-senjska biskupije utemeljena u jubilarnoj dvijetisućitoj godini postojanja kršćanstva. Sa svake strane glagoljskog slova Š nalazi se po jedna zlatna šesterokraka zvijezda Blažene Djevice Marije, a zlatne šesterokrake zvijezde simboliziraju dva središta biskupije, Gospić i Senj..»
Ostali prilozi, njih dvadeset i jedan, u znaku su naslova i podnaslova zbornika od kojih su neki izvorni znanstveni radovi po prvi put objavljeni upravo u ovoj knjizi. Otkrivaju se mnogi događaji koji su široj javnosti manje ili nikako poznati jer je prošlost Like u našoj historiografiji relativno slabo osvijetljena i o njoj znaju samo usko specijalizirani stručnjaci. Mnogi od ovih radova pravo su otkriće za prosječnog čitatelja. Dominiraju teme crkvene povijesti, no i svjetovna povijest zauzima ovdje značajan prostor. Prilozi su sljedeći: Lujo Margetić:O Borni, vojvodi Gačana, Neven Budak: Memorija u Hrvatskoj i Dalmaciji u 10. i 11. stoljeću, Radomir Jurić: Arheološka istraživanja u Udbini (1996.-2003.), Zorislav Horvat: O nekim samostanskim sklopovima i crkvama u Krbavskoj biskupiji, Petar Runje: Trećoredci glagoljaši na

području današnje Gospićko-senjske biskupije, Anđelko Mijatović: Bitka na Krbavskom polju 9. rujna 1493. – U povodu 510. obljetnice (1493.-2003.), Dragutin Pavličević: Bunjevci Krmpoćani i njihove seobe tijekom XVII. stoljeća, Slavko Kovačić: Glagoljaši Splitske nadbiskupije u Lici i Kordunu, Ana Tomljenović: Katolička vjera i crkve smiljanskog područja kroz povijest, Tatjana Kolak: Od sv. Ivana do sv. Jovana, Marin Srakić: Svećenici Primorci i Ličani u Slavoniji i Srijemu u XVIII. i XIX. stoljeću, Franjo Emanuel Hoško: Popis i stanje župa u današnjoj Gospićko-senjskoj biskupiji 1733. godine, Željko Holjevac: Crkvene prilike u Ličkoj pukovniji 1789. godine, Ivan Matija: Nešto o upravi u Lici od razvojačenja Vojne krajine do 1941., Milan Moguš: O Kurelčevu prijepisu Marulićeve «Judite», Estela Banov-Depope: Intermedijalnost glagoljaške kulture, Zlatko Matijević: Reakcija frankovačkih pravaša na «Svibanjsku deklaraciju» i njezine promicatelje (1917.-1918.), Jure Krišto: Prijelazi na katolicizam u Senjsko-modruškoj biskupiji 1941.-1943., Dane Pejnović: Uzroci i posljedice iseljavanja stanovništva s područja Gospićko-senjske biskupije, Stipe Golac: Lički likovni anale, Grga Rupčić: Gospićanka na Parnasu.
Autori su vrlo različiti: od akademika i biskupa do sveučilišnih profesora, muzealaca, povjesničara, novinara, slikara, svećenika-profesora i profesora umirovljenika. Svaki prilog ima sažetak uglavnom na engleskom jeziku.
Zbornik biskupa Mile Bogovića Prošlost obvezuje: povijesni korijeni Gospićko-senjske biskupije približava nam tako ovaj kraj i osvjetljava dosad nepoznate ili malo poznate događaje iz dalje i bliže prošlosti jednog dijela planinsko-primorske Hrvatske.

Knjiga je mekog uveza a ima 570 stranica.

Pogovor je napisao urednik dr. Franjo Emanuel Hoško, izvanredni profesor KBF u Rijeci koji između ostalog kaže: «Ovaj Zbornik… sadrži dvadeset i četiri priloga. Samo prva tri su prigodna dok ostali poniru u prošlost jer i pisci žele ukazati da razumiju i cijene Bogovićevo nastojanje upoznati prošlost i podržati ga da upravo kao biskup djeluje onako kao ga 'prošlost obvezuje'. Pisci sabranih priloga s poštovanjem priznaju da je on osobno mnogo učinio za poznavanje crkvene, narodne i kulturne prošlosti i da cijene njegovo nastojanje otkriti što i kako mu je činiti danas za dobro Crkve i naroda. To Bogović, naime, čini svom dušom jer je vlastitim znanstvenim radom nesumnjivo potvrdio da je vrstan poznavatelj prošlosti, a poviješću poučen postao je istodobno poduzetan biskup koji se neumorno trudi oko bolje sadašnjosti i budućnosti svoje biskupije i sveukupne Crkve u Hrvata…»

O ŠKOLOVANJU SVEĆENIKA (8)

**Mile Bogović, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do 1940., Sakralna baština, Senj, 1999.**

1. listopada 2011. u 16.55 sati

Mile Bogović, prvi biskup koji ima sjedište u Lici nakon prve polovice XVI. st. (kad je biskupsko sjedište bilo u Otočcu) svakako će ući u anale povijesti naših ličkih prostora ne samo po biskupskom štapu, već i kao pisac znanstvenik čiji rad omogućuje širem krugu čitateljstva bolje poznavanje crkvene povijesti. Ova njegova knjiga bavi se jednim segmentom te povijesti: školovanjem svećenika, te ima značenje i za cijelo naše školstvo. Podijeljena je na tri poglavlja. Najopširnije je treće s prilogom o profesorima senjskog visokog učilišta.
U prvom poglavlju donosi se kratak povijesni pregled Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije te se govori o njenim teritorijalnim promjenama, o migracijama stanovništva, promjenama religijsko demografske slike od doturskog preko turskog do postturskog razdoblja, o odnosu svjetovne i crkvene vlasti prema unutrašnjem i prostornom organiziranju biskupije, o ulozi redovničkih zajednica kao što su franjevci, pavlini, kapucini, dominikanci, benediktinci i dr.
Drugo poglavlje sadrži podatke o školovanju naših svećenika do početka XIX. st, točnije, od srednjeg vijeka do otvaranja sjemeništa u Senju 1806. godine.Najteže razdoblje u školovanju svećenika na području ove biskupije bilo je vrijeme tirskih osvajanja i vladavine te se može reći da je od početka XV. do sredine XVII. st izobrazba bila neprestano u silaznoj putanji. Na

najnižoj je bila onda kad je glavna briga za svećeničku formaciju pala na župnika koji je trebao pripremiti nasljednika kako je znao i mogao. To je bilo razdoblje kad je sve manji broj svećenika bio u mogućnosti svladati latinski pa otuda i ono uopćeno mišljenje o neukim popovima glagoljašima. Stanje se počinje popravljati početkom XVIII. st., naročito zaslugom biskupa Brajkovića.
Treće poglavlje predstavlja srž cijele knjige. Nosi naslov Filozofsko i teološko učilište u senjskom sjemeništu 1806.-1819., a sastoji se od sljedećih dijelova: Teološko učilište ili teološki licej, Studij filozofije, Sjemenište i teološko učilište od 1933. do 1940., Zbor duhovne mladeži i Studij izvan biskupije.
Ovo poglavlje do u detalje razrađuje svu problematiku školovanja našeg svećenstva: od smještaja sjemeništaraca, materijalnih problema, nastavnih predmeta na studiju, planova rada, profesorskog kadra do pojedinačnih popisa studenata – budućih svećenika.
Problemi kroz koje je ovo visoko učilište prolazilo puno su kompliciraniji od onih kojima je bilo opterećeno svjetovno školstvo; često dolazi do situacija da čak prestane raditi jer država nije imala razumijevanja za ovu vrstu škola. Tako saznajemo da su u Senju 1806. »otvoreni sjemenište i teološko učilište koji se službeno nazivaju Biskupski teološki licej«, da je 1810 sjemenište nastradalo u požaru i prestalo raditi te je ponovo otvoreno 1816.Senjsko sjemenište, u okviru kojeg su djelovali filozofsko i teološko učilište, egzistiralo je uz mnoge teškoće i uz kraće prekide sve do 1940.. U njemu je vidnu ulogu odigrao i biskup Mirko Ožegović kada je 1857. osnovao konvikt (đački dom, internat), poslije nazvan Ožegovićianum. Taj isti biskup pomogao je i senjskoj gimnaziji jer je omogućio talentiranim a siromašnim đacima sa sela stanovanje u konviktu i tako su

lakše mogli pohađati gimnaziju, a bogoslovnom učilištu konvikt je bio od velike koristi jer su se đaci u njemu, pod crkvenim nadzorom, mogli bolje usmjeriti prema bogosloviji. Kroz ovaj konvikt prošlo je mnogo mladića koji su kasnije postali značajne ličnosti naše povijesti. I sjemenište i licej od samog je osnutka pratio epitet hrvatskog nacionalizma i neprekidno su bili pod nadzorom germanofilskih, ugrofilskih ili talijanski nastrojenih moćnika.
Posebno vrijedan dio ove knjige čine biografije trideset i trojice profesora senjskog filozofskog i bogoslovnog učilišta, poredane abecednim redom:Kajetan Bedini, Fran Binički, Ivan Blažević, Hijacint Bošković, Josip Burić, Anton Cimotti, Matija Čop, Ivan Fiamin, Josip Frančišković, Antun Golik, Antun Hesky, Ivan Krstitelj Ježić, Ivan Košćak, Ivan Kukanić, Petar Matković, Josip Modrić, Grgur Pančić,, Milan Pavelić, Luka petrović, Ivan potočnjak, Franjo Rački, Ivan Radetić, Emanuel Sladović, Ljudevit Slamnik, Dragutin Smokvina, Josip Šnidaršić, Vjenceslav Šoić, Ivan Starčević, Martin Štiglić, Josip Vrbanek, Franjo Vrinjanin i Roko Vučić.
Knjiga je pisana znanstvenim stilom a autor je, gdje je god bilo moguće, jezik nastojao približiti prosječnom čitatelju izbjegavajući pretjeranu upotrebu stranih riječi, tako uobičajenu u radovima ove vrste. za one koji žele još više saznati o ovoj problematici, svakako mogu poslužiti brojne fusnote i navedeni izvori iz kojih je uzimana građa.

NOVI POGLED NA POVIJEST HRVATSKOG ŠKOLSTVA (7)

Ivan Biondić, Raspuća hrvatskog učiteljstva, Hrvatska akademija odgojnih znanosti, Zagreb, 1994.

24. rujna 2011. u 13.30 sati

Profesor Ivan Biondić, član Družbe hrvatskog zmaja pod imenom Zmaj od Tanaisa, žestoki je pobornik teorije o iranskom porijeklu Hrvata. Ta se teorija temelji na najstarijem spominjanju hrvatskog imena zapisanom na mramornoj ploči pronađenoj u antičkoj luci Tanais na Azovskom moru. Ploča potječe iz I. do II. st. pr. Krista.
Ovaj put profesor Biondić ne govori o povijesnoj temi porijekla Hrvata nego o povijesnom razvoju hrvatskog školstva, ali na malo drukčiji način od dosadašnji tumača tog problema. U Novom pogledu na povijest hrvatskog učiteljstva dat je pregled

hrvatskog školstva od vremena postbachovskog apsolutizma do današnjih dana, znači period od stotinjak i nešto godina. Za vrijeme tog razdoblja hrvatsko učiteljstvo i školstvo prošlo je, prema dr.
Ivanu Biondiću, tri kolonizacije: austrijsku, mađarsku i srpsku. Posebno je pogubna i opasna bila ova treća. Razvijajući se u kolonijalnim režimima, hrvatsko se učiteljstvo i školstvo razvijalo pod dvjema oprečnim tendencijama: autentičnom nacionalnom i otuđivačkom okupacijskom tendencijom.
Bipolarnost se očituje i u djelovanju naših pedagoga. S jedne strane imamo učitelje i pedagoge koji surađuju s kolonijalnim okupatorom svjesno ili nesvjesno i tako služe potiskivanju nacionalnog i kulturnog identiteta u korist eksploatatora, a s druge strane imamo učitelje i pedagoge koji su se svjesno stavili u službu kolonizatora pod maskom monocentrizma: jedinstvo jezika, kulture, književnosti, običaja i sl.
Promatrajući na taj način razvoj našeg školstva, Biondić ga dijeli na pet etapa: hrvatsko učiteljstvo u doba Austro-Ugarske, hrvatsko učiteljstvo u doba karađorđevićevske Jugoslavije, hrvatsko učiteljstvo u doba Nezavisne Države Hrvatske, hrvatsko učiteljstvo u doba socijalističke Jugoslavije i hrvatsko učiteljstvo u Republici Hrvatskoj. Ova zadnja etapa uzeta je kao početak novog razvoja hrvatskog učiteljstva.Svakoj etapi dr. Ivan Biondić posvetio je po jedno poglavlje svoje knjige dajući tako čitatelju uvid u zbivanja iz ne baš tako davne prošlosti hrvatskog školstva i učiteljstva. Selekcionirajući događaje i pedagoge koji su sudjelovali u kreiranju tih događaja, doktor Biondić nam podastire i jasne kriterije na osnovi

kojih i sami možemo donositi vlastite sudove bez dociranja sa strane, uz uvjet, naravno, da malo dublje zavirimo u život i rad F. Klaića, S. Basaričeka, J. Turića, I. Filipovića, D. Trstenjaka, S. Patakija, P. Šimleše, A. Vukasovića i mnogih drugih istaknutih pedagoga. Knjiga neće ostaviti ravnodušnima ni one koji se baš puno ne razumiju u povijest hrvatskog školstva zbog Biondićevog nepomirljivog odnosa prema autorima koji su imali istaknutiju ulogu u socijalističkoj jugo-pedagogiji bez obzira što su se mnogi od njih svrstali u prve redove borbe za samostalnost Hrvatske jer ih on smatra konvertitima koji pod svaku cijenu žele zadržati vodeće pozicije u hrvatskoj pedagogiji. Kritici je najviše izvrgao pedagoško djelovanje dr. Ante Vukasovića.
Vrijedno je istaknuti da je građa iznošena na vrlo jednostavan i pristupačan način uz obilje citata koji upućuju znatiželjnije da i sami posegnu za određenim knjigama kako bi se uvjerili u istinitost autorovih tvrdnji.
Jedan od recenzenata (Ivan Marjanović) između ostalog navodi i ovo: - Knjiga je objektivna prosudba jednog razdoblja hrvatske pedagogije i školstva, a u mnogim svojim elementima nadilazi postojeće sheme i spoznaje, ne samo obiljem podataka nego i novim pristupom i vizijom. To se prvenstveno odnosi na glavnu autorovu tezu o sekularizaciji koja svoje ishodište ima u pozitivnom procesu, a završila je nažalost u devijantnom i negatorskom odnosu prema hrvatskoj kulturi i osobito kršćanstvu.

IZMEĐU GRADA I SELA, NA GRANICI OČAJA I NADE (6)

Milan Chomparo Sabljak, Simfonija u tužnom molu, vlastita naklada, Zagreb, 1976.

17. rujna 2011. u 12.30 sati

Milan Chomparo Sabljak rođen je 1951. u Modrušu i dosad je objavio četiri knjige pjesama: Krikovi moje mladosti (1970.), Prosjak ljubavi (1971.), Krvave staze (1973.) i Simfonija u tužnom molu (1976.) Sve su objavljene u Zagrebu do autorove dvadeset i pete godine života.

Simfonija u tužnom molu predstavlja poeziju, zapravo krik mladog nezadovoljnog čovjeka koji se ne može pomiriti sa sudbinom autsajdera u konglomeratu velegrada.
Odrastajući u pitoresknom kraju starog slavnog Modruša, gdje osobitu cijenu imaju katolička tradicija i patrijarhalni odgoj, mladi pjesnik nikako da uskladi parametre svojih modruških poimanja svijeta s uzavrelim mnogoljudnim gradom gdje je sve nekako hladno i tuđe, i bez suosjećanje za patnje usamljenog pojedinca:
Ima pjesnika koji pjevaju
O kristalnim kapima, proljetnom cvijeću,
Crvenim ružama, ljubavi sretnoj
A ja sam pjesnik, ja ne pjevam, ja plačem.
.

I taj plač dominira ovom tužnom zbirkom. Svijet je pun nepoštenja, nepravde, izopačenosti; dehumaniziran je i bezosjećajan, a mlad čovjek nema moći da nešto popravi, da ga učini toplijim i ljepšim. Povratak u sretnu dolinu djetinjstva je nemoguć, no sjećanje na nostalgične slike rane mladosti, obojene sjetom, donekle ublažavaju katastrofičnu sliku urbane sredine koja porazno djeluje na ranjivu psihu nesretnog mladića:

Sjećaš li se, draga mama
Kako smo oko tebe kao pilići sjedili,
Sjedili u hladnoj noći, Bogu se molili
I našem dragom tati frizure pravili.

Iz zbirke izbija neka čudna opsjednutost smrću. Smrt se nameće kao jedino rješenje u trenucima mračnih raspoloženja, u trenucima očaja ili prividne bezizlaznosti. No osjećaj da još ima nade, da u ovom neshvatljivo hladnom svijetu ipak ima dragih bića koje ne smijemo povrijediti svojim činom, nadvladava zlokobni zov jezivog boga Thanatosa.

Ako se tu i tamo javi jedini i spasonosni lijek mladosti – ljubav, i ona je nekako sjetna, puna neizvjesnosti; nikad se dokraja ne ostvaruje, ostaje samo sjećanje:

Zaustavite vlakove da nas ne odvezu,
Da nas ne odvezu u tuđe gradove!
Hoćemo još jedno gospićko proljeće,
Proljeće, rođendan naše ljubavi

Ima u ovoj zbirci i bunta, tako tipičnog za mlade generacije što se bune protiv postojećeg stanja, a pune su velikih planova o uspostavljanju sklada u nepravednom svijetu. Zato dominiraju riječi karakteristične za mlade buntovnike: krv, krvavo, život, smrt, svijet, savjest… kao i drastične slike koje oslikavaju jad, socijalnu bijedu i duhovno nezadovoljstvo.

Ima i pokušaja vraćanja u rustikalne krajolike, među seoske momke i djevojke, no u tim pjesmama nema one tipične raspojasanosti gdje sve odjekuje od cike i vriske. Naprosto se osjeća raskorak između bezbrižne idilične provincijske mladosti i nostalgične želje sada već drukčije mladosti koju je oblikovao velegrad.

Chomparovu zbirka Simfonija u tužnom molu karakterizira iskrenost, jednostavnost lirskog iskaza, mladenačke nespretnosti i sklonost mračnim raspoloženjima kakva se često javljaju u mladih pjesnika punih stvaralačke energije, a nisu je u stanju obuzdati. Pjesnički subjekt u njoj nalazi se u raskoraku između sela i grada, razapet između nemoći da ovaj svijet učini ljepšim i spoznaje da je nepovratno otišlo ono što je bilo najljepše: obiteljska idila djetinjstva. Povratka natrag nema a budućnost u betonskoj džungli zahtijeva snažnije i manje ranjive psihe. Ne preostaje drugo nego se uhvatiti u koštac s budućnošću.

16. rujna 2011. u 17.45 sati

KNJIGA OD NEPROCJENJIVE VRIJEDNOSTI (5)

Mara Hećimović-Seselja, Tradicijski život i kultura ličkog sela Ivčević Kosa, Mladen Seselja, Zagreb i Muzej Like, Gospić; Izdano u Zagrebu 1985.

Autorica ove knjige, profesorica Mara Hećimović-Seselja rođena je u Bukovcu kraj Perušića. Rano djetinjstvo provela je kod djeda i bake u Ivčević Kosi kod Perušića i u Ogulinu. Školu je pohađala u Perušiću, Ogulinu i Gospiću, a filozofski fakultet završila je u Zagrebu. Od 1940 godine radi kao srednjoškolska profesorica po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
Oni po čemu je zadužila sadašnje i buduće generacije Ličana jest vrlo vrijedna knjiga Tradicijski život i kultura ličkog sela Ivčević Kosa. S puno ljubavi i odricanja, tipičnom ženskom pedantnošću i osjećajem za sitnice, ova vrsna intelektualka dugo godina je marljivo istraživala, sakupljala i bilježila sve što ima veze sa životom tipičnog ličkog stočarsko-ratarskog naselja.

Najprije je opisala smještaj i izgled sela, zatim slijede: gojenje blaga; pčelarstvo; ratarske sprave i oruđa; obrađivanje zemlje; žetva; hrana i suđe za nju; orma - konjska oprema; sprave za vožnju; promet; sprave za priređivanje lana, konoplje i vune; obrada lana i konoplje; obrada vune; narodna nošnja; pjesme; predaje i pripovijesti; vjerovanja, gatanja i čaranja; porod, djetinjstvo, ženidba i smrt; pirni običaji; zabave i igre; natjecanja i igre; narodno ljekarstvo.
Poseban dodatak knjizi su likovni prilozi: ilustracije (crteži tipičnih stambenih objekata i najrazličitijih sprava vezanih uz svakidašnji život) i fotografije raznih objekata, ljudi pri poslovima… Ivčević Kosa je, da se izrazimo pomodarskim izrazom, kult-knjiga. To je ona vrsta rijetkih knjiga koje služe «za na stol» i svatko tko imalo drži do svoga porijekla i svojih ličkih korijena morao bi je imati.
Suvremeni način života nesmiljeno potiskuje sve tradicijsko, vrlo brzo se zaboravlja nešto bez čega se, takoreći, do jučer nije mogao ni zamisliti život. A sve to čega se mnogi s nostalgijom sjećaju i čega danas više nema, sadrži ova knjiga.
Skromna, kakve već jesu Ličanke, autorica u uvodu između ostalog kaže: «Završavajući ovaj rad svjesna sam da je to samo jedan dio narodnog blaga jer je mnogo toga već iščezlo. Zadržalo se i obnavlja se sve ono što je potrebno, korisno i drago suvremenom čovjeku. Želim da ovaj rad posluži stručnjacima kao građa za dalja istraživanja našeg narodnog blaga. Izražavam zahvalnost prof. dr. Milovanu Gavazziju i prof. Grguru Hećimoviću koji su me poticali i pružali mi veliku pomoć u ovome dugotrajnom i mnogostranom radu…»

A njezin profesor, naš istaknuti etnolog, Milovan Gavazzi pribilježio je: «Ovo djelo neće ostati samo kao najljepši trajan spomenik jednom ličkom selu i tradicijskoj kulturi i životu njegovih seljaka, nego i kao primjer zavičajnog patriotizma i savjesnog, uvelike požrtvovnog etnografskog znalačkog rada jedne hrvatske etnološkinje.»
Mara Hećimović-Seselja umrla je 1991. godine. Kao svaka prava dama, u bilješci o sebi kao autorici s priloženom fotografijom, nije navela godinu rođenja tako da će nam u sjećanju ostati slika mlade lijepe nasmijane žene, Ličanke koja je svoj dio Like nosila u srcu i prikazala ga onakvim kakav zaista jest.

Prikaz Jure Karakaša (4)

DUHOVITI PODLAPČANIN

**Vlado Karakaš, Idemo dalje, OSIZ kulture «Đuro Đaković», Slavonski Brod, 1987.**

4. rujna 2011. u 21.00 sat

Ličani vole humor. Rado se šale i na svoj i na tuđi račun, naročito na tuđi. Bezbrojne su anegdote u kojima je Ličanin nadmudrio nekoga iz drugog kraja, no nije mali broj ni onih gdje je naš čovjek prikazan kao naivac, primitivac ili neznalica.
U književnosti je stvarnost nešto drukčija. Tu bi se na prste jedne ruke mogle nabrojiti knjige gdje se na svijet gleda s humorističke strane. Ima i proze i poezije protkane komičnim situacijama, no široj javnosti nije poznato neko veće djelo (roman, pripovijetka ili zbirka pjesama) izrazito humorističkog karaktera. Časni izuzeci su neke komedije Pere Budaka.
U red tih veselih knjiga, koje se tako rijetko pojavljuju ide i knjižuljak Vlade Karakaša Idemo dalje. To je tanka knjižica u kojoj čak ni stranice nisu numerirane; mekane korice, jeftin papir, broširan uvez, a sadržaj – pravo blago. Sadrži 133 aforizma. Tu je još dvadesetak i nešto karikatura Svetislava Pinjuha ukomponiranih u duhovite tekstove.
Vlado Karakaš rođen je 1961. u selu Podlapac (uobičajeni naziv Podlapača) gdje je završio osnovnu školu. Upravo kad je završio osnovnu školu, roditelji mu sele u Slavonski Brod. U bilješci o piscu on o sebi između ostalog kaže: «… i zajedno s roditeljima nastanio se u najvećem brodu na svijetu – Slavonskom Brodu gdje se i danas nalazim. U nezaboravnim srednjoškolskim danima koje sam proveo kao jedan od pokusnih kunića reforme školstva, bivao sam sve neozbiljniji dok naposljetku nisam počeo pisati aforizma. 1984. stekao sam zvanje diplomiranog inženjera strojarstva. Imovine još nisam stekao. Radno mjesto nalazi mi se u «Đuro Đaković», RO, TSOP, OOUR PROIZVODNJA PROTUPOŽARNIH UREĐAJA…»
Tako on o sebi, a njegova knjiga otkriva čovjeka rijetkog i neobičnog talenta, majstora kratke književno forme, onog naoko mirnog i tihog susjeda, poznanika, prijatelja za kojega nikada ne biste rekli da se po nečemu izdvaja iz sredine, da je bolji ili pametniji od vas.
Tom «malom čovjeku» nemoćnom da bilo što izmijeni u složenom mehanizmu birokratizirane socijalističke države, preostaje samo humor kao nekakav ventil, nekakav odušak – ako već ne može ništa promijeniti, može barem «lajati». Karakaš dobro zna da običnog čovjeka nitko ništa ne pita. Premda je uključen u golemi sustav samoupravljačkog stroja kako bi bio uljuljkan u iluziju da vlada državom, svjestan je da niti čime vlada niti čime upravlja.
Iz njegove perspektive gledano, čitavim tim složenim sustavom vladaju moćni «drugovi», lokalne glavešine i nedodirljive veličine. Oni su i država i vlast; oni su nametnuli ideologiju koje se svi moramo pridržavati i koja je jedina ispravna – sve drugo je «skretanje s linije».
Ali i «drugovi» su krvavi ispod kože i nema toga zakona koji ih može zaštititi od bockavih jezika i otrovnih bodlji zločestih satiričara.
Oni i njihova država česta su tema u ovoj knjižici:
*
Dokazi su kao i neki drugovi – neoborivi.
*
Za neke drugove radi vrijeme, a za neke drugi.
*
Jedan drug mi se grozio da ću vidjeti svoga Boga kad se vrati šef.
*
Imam predstavu o svemu, ali je zabranjena.

*
Bolje je biti zatvoren po prirodi nego po zakonu.
*
Kad se direktoru javi nezaposleni rođak, u njegovu poduzeću javi se potreba za novim radnim mjestom
**
Kao čovjek zaposlen u privredi, Vlado Karakaš dobro poznaje strukturu vlasti i sustav upravljanja. Privreda, radništvo i odnos prema radu uopće područje je koje daje obilje materijala «šašavom» humoristu:
*
Naša privreda je na koljenima – dosad joj broje do dvadeset milijardi.
*
Naši privrednici izvoze po svaku cijenu a najčešće po nisku.
*
Mi smo sanjarska nacija – jedni sanjaju o radnom a drugi na radnom mjestu.Bavio se svim i svačim u životu – jedino nije radio.
*
Drugovi, spustimo se na zemlju i obrađujmo je!
*
Tlo pod nogama nam je čvrsto – nikom se ne kopa.
*
Do radnog mjesta ne dolazi se preko noći, već preko – veze.
*
Karakaš u svojim aforizmima ne zaobilazi ni općepoznatu sklonost našeg čovjeka prema piću:*
Pijancima ne smeta što alkohol skraćuje život – oni ionako vide dvostruko.
*
Alkohol je veliko društveno zlo, osobito ako se pije na račun društva.
*
Kada čovjeku dođe voda do grla, ne preostaje mu ništa drugo nego da počne – piti.
*
Kako je sport «najvažnija sporedna stvar na svijetu», normalno je da se sportske teme, naročito nogometne, aforistički obrade i uguraju među druge duhovite izreke:
*
Imam osjećaj da u našem nogometu rade sve sami mesari – malo, malo pa se desi neka svinjarija.
*
Igrači obično kažu da je teže gledati nego igrati – kako li je tek gledateljima?
*
Sudeći po povicima s tribina i «razgovorima» na terenu, nogomet je zaista – prosta stvar.
*
Neki nogometaši su na pravom putu tek kad krenu u svlačionicu.
*
Ofsajd bi trebalo ukinuti budući da naši nogometaši najviše vole raditi iza leđa.
*
Više se isplati kupiti dva loša suca nego jednog dobrog igrača.
*
U odnosu muškaraca i žena, o ljubavi i braku, autor također ima svoje posebno mišljenje:
*
Ljubav je slijepa – zato se vodi u mraku.

*
Što više pravnica, to više rupa u zakonu.
*Jednim muškarcima žene ne izlaze iz glave, a drugima iz kreveta.
*
Žena je osvojeno područje u kojem je teško zavest vlast.
*
Savio bi on bračno gnijezdo kad bi imao što u njega staviti.
*
Pisanje aforizama neobično je težak i vrlo često jalov posao, a napisati knjigu aforizama koja bi se svima svidjela, graniči s nemogućim. Zato su, valjda, humoristi i satiričari rijetka čeljad u ovom našem smrtno ozbiljnom vremenu.
Aforizmi Vlade Karakaša ubrajaju se u te rijetkosti, a on kao autor, pa makar više ne objavio ni jedne jedine riječi, trebao bi naći svoje mjesto u našoj humorističko-satiričkoj literaturi. Njegove duhovite opaske, otrovni ubodi, poruke i pouke univerzalnog su karaktera i ne odnose se samo na jedno vrijeme i na jedan već otpisani sustav. Uostalom, svako društvo i svaki društveni sustav čine ljudi, a ljudi su u svim vremenima uvijek bili – ljudi. I onaj koji obično nosi najveći teret svakog društva, i kojem često ne preostaje ništa drugo nego da plazi jezik moćnicima – to je mali čovjek. O «malom čovjeku», predmetu Karakaševih opservacija, govori u predgovoru i naš vrsni satiričar i karikaturist Ivan Haramija: «… mali čovjek nerijetko je sveden na veličinu manju od pisarske spajalice za papir. Taj mali čovjek nosi na grbači mnogo toga: od direktorske fotelje, izvoza, inflacije, glasačkih manipulacija do straha pred bijesnom suprugom…»
Karakaš se ovom knjižicom odužio tom malom čovjeku, duboko se poklonio pred njegovom sivom svakidašnjicom i neuništivom sposobnošću ustrajavanja.
*
I političari su poput pijanaca. Ako nemaju podršku – padaju.
*
Nekad su nam Turci derali kožu, danas po nju idemo u Istanbul.
*
Mlateći praznu slamu, namlatio se para.
*
Rad je stvorio čovjeka, a nerad stabilizaciju
*
Pojedinci zasuču rukave samo kad treba staviti ruke u džepove.
*
Kad se zacrtani planovi ne ostvare, preko odgovornih bi trebalo povući crtu.
*
Godina je bila plodna. Niknule su mnoge sumnje.
*
Vrlo rano je naučio hodati, ali još uvijek nije uspio doći k sebi.
*
Trebaju li glavešine veći krov nad glavom?

Piše Jure Karakaš, književnik (3)

ŽIVOT GLEDAN IZ PASJE PERSPEKTIVE

Gospić, 27. kolovoza 2011. u 20.00 sati

**Flora Dosen, Ja svemir, Spektar, Zagreb, 1979.**

Flora Dosen, pravim imenom Cvijeta Grospić, rođena je 1922. u Gospiću.
Djetinjstvo je provela u rodnom mjestu, a u sjećanju su joj najviše ostale šetnje poznatim starim korzom i jasikovačkim parkom, kupanje na divljim plažama oko Novčice te posjeti Murkovićevu mlinu koji ju je fascinirao tajnovitošću mirisa, svježine i bjeline.
Idila provincijskog gradića daje djetinjstvu jedne radoznale djevojčice iz dobro situirane liječničke obitelji privid bajkovitosti. To je onaj dio života kojem se svatko od nas rado vraća, dio koji nam se čini još ljepši kad se sagledava dječjim očima.
Gimnaziju i studij književnosti završila je u Zagrebu. Nakon studija odlazi u inozemstvo. Danas živi u okolici Milana.
Piše na francuskom i talijanskom, a objavljuje uglavnom u Francuskoj. Prvenstveno je prozaik, no bavi se i poezijom. Njezin roman Život kao život tiskao je 1974. pariški nakladnik Flamarion i ta je knjiga postala francuski bestseler. Kod nas ju je dvije godine kasnije preveo Jure Kaštelan, a tiskalo zagrebačko Znanje u poznatoj biblioteci Hit.
Posebnu pozornost naše čitateljske javnosti izazvao je njen roman Ilirka u prijevodu Jure kaštelana i Višnje Machiedo i u nakladi istog izdavača. Centralni lik Ilirke je Teuta, čuvena ilirska vladarica iz III. st. pr. Krista. To je roman neobično zanimljiva sadržaja sa izvanredno dočaranom atmosferom antičkog vremena na našim prostorima i vrlo dobro psihološki iznijansiranih likova. Autorica je, kako navodi u predgovoru, knjigu posvetila «… zemlji koju volim i njenu, zaboravljenom, narodu: Iliriji mojih predaka, kojima se povijest gubi u magli prošlih vremena koju tvore šutnje pamćenja čovječanstva.»
O Flori Dosen i navedenom romanu pisao je prof. Grga Rupčić u gospićkom književnom časopisu Dodiri br. 1 od 1988. Ona je, cijeneći poeziju barda ličkih pjesnika, prevela nekoliko njegovih pjesama na talijanski jezik, a dala mu i kraći intervju.
Ja svemir
Ova proza prvi put je objavljena u časopisu Forum br. 1-2 1978. i opet u Kaštelanovu prijevodu, a kao zasebnu knjigu objavio je zagrebački Spektar 1980. Dopadljive srno-bijele ilustracije (tuš, lavirani tuš, kist, pero) u tekst je ukomponirala slikarica Vera Jos. Knjiga je, po svojoj opremi, namijenjena djeci no teško da bi se mogla sa sigurnošću uvrstiti u red dječje literature.

Pomalo neuobičajena knjiga
Ja svemir je pomalo neuobičajena knjiga i jedno je od manje poznatih djela Flore Dosen. Neuobičajena je utoliko što je napisana u obliku memoara, a memoare piše – pas.
Ako je svako ljudsko biće za sebe centra svijeta, centar čitavog svemira, zašto to ne bi bio i jedan pas, i to ne bilo kakav pas, nego kućni ljubimac Dodo od Dembelije, jazavčar od milja zvan Dodolino.
Živi on tako u dobrostojećoj građanskoj obitelji okružen pažnjom i ljubavlju ukućana, priča o svemu što vidi i proživljava, priča o sebi, o eksterijerima i interijerima, o psima i ljudima iz svog okružja, a mi kroz njegovu priču postupno upoznavamo njegov milje i jedan simpatični bračni par: on prezauzeti poslovni čovjek, ona «otkvačena» intelektualka, pomalo sanjarski tip, senzibilna, s izvjesnim nedostatkom smisla za svakidašnje životne realnosti.
Priča Dodo svoje memoare, a ta memoarska građa razdijeljena ja na tri dijela. Svaki dio ima svoja poglavlja, a svako poglavlje svoj naslov. Ukupno je dvadeset i dva poglavlja.
Zadnja stranica memoara zapis je Gospodarice (autorice) otisnut kurzivnim slovima, kao neka vrsta oproštaja od dragog animalnog bića, svojevrsni epitaf psiću čiji je život uljepšavao svakidašnjicu ljudima, ali i potpuno ovisio o njihovu raspoloženju.
Dodolinovi preci već tri pokoljenja služe istu obitelj. Njegova prava priroda: snažni neustrašivi lovac i smrtni neprijatelj opasnih snagatora jazavaca polako se istopila u toplim stanovima, specijalnoj hrani i na rukama brižljive Gospodarice (on gospodarica piše velikim početnim G jer mu je ona sve u životu, bez nje bi svemir bio pust i prazan, bez sunca i topline, potpuno besmislen).
Ima on svoju košaru za spavanje, svoj dnevni raspored «psećih» poslova, svoje društvo s pedigreom; susreće simpatične i manje simpatične osobe, čini razne huncutarije i sto čuda.
Neizbježne su dnevne šetnje gdje se miješaju psi i ljudi a on izaziva divljenje prolaznika zbog ljupkosti, poslušnosti i inteligencije, zaljubljuje se u prekrasnu markizu Gertrudu Crven-Pahulju, ali ta ljubav kao i sve velike ljubavi ne završava sretno. Naime, da bi stupio u ljubavni odnos s prelijepom Gertrudom, mora pokazati svoje čisto podrijetlo, svoju aristokratrsku lozu, no istraživanje obiteljskog stabla otkriva tragikomičnu istinu: veliki Dodolino, biće koje ispunjava čitav svemir, pojam psećeg gospodstva, potječe od običnih uličnih skitnica. «…ti znaš tko je i što je Dodolinov otac. A njegova majka, žao mi je, nije bila princeza…» «Ticky, moja majka, evo se, šira nego duža, gega po našoj ulici, nekakva prljava papuča iskrivljene pete joj je u gubici…»
I tako će, stjecajem okolnosti, Dodolino cijeloga života ostati djevac. Gospodar će na račun toga zbijati šale, ali to

ni Dodolinu ni Gospodarici neće baš puno smetati: oni će živjeti svoj život ispunjen međusobnim povjerenjem, odlazit će i dalje u trgovine, u parkove, on će nositi novine, otputovat će na selo gdje će uživati u seoskom ambijentu među slobodnim «klošarima» i vagabundima, posjećivat će veterinarsku kliniku, pričati u idiličnom kućnom ambijentu…Njegov život završit će onako kako to biva s kućnim ljubimcima. Da mu se olakšaju sve učestalije i opasnije staračke bolesti, veterinar će mu bezbolno omogućiti prelazak u neki drugi svemir.
Stilske perfekcije
Ono što ovu knjigu čini posebno zanimljivom, svakako je stilska dotjeranost. Pažljivo cizelirane rečenice doimlju se poput raskošnog veza, poput bogate paške čipke koja svojom ljepotom privlači i laike i stručnjake. Naprosto se osjeća ženska ruka, ona uporna, strpljiva ruka što uz mnoge druge obveze radi još nešto kao usputno a zapravo tom «usputnom» poslu pridaje najveću važnost. Ničega tu nema ni previše ni premalo, sve je odmjereno, izvagano i složeno u jednu skladnu cjelinu, cjelinu koja se doimlje kao da u rukama imamo neku dragu uspomenu-igračku.
Kroz cijelo djelo provlači se na neupadljivo šarmantan način blaga nijansa ironije. Lepršave iskre podsmješljivosti odaju autoricu kao vrsnu poznavateljicu psihologije kućnog ljubimca i dočaravaju ambijent jedne u biti sretne gradske obitelji. I širi društveni kontekst zahvaćen je duhovitim opaskama.
Česte su mudre izreke čuvenih ljudi i narodne poslovice iz naših krajeva.
Ako bismo ovu knjigu shvatili kao alegorijsko djelo, o njemu bi se moglo još puno toga reći. Moglo bi se raspravljati o odnosu pojedinca i društva, o aristokraciji i običnom puku, o povlaštenom sloju i onima koji omogućuju da taj sloj uživa u blagodatima naslijeđene povlaštenosti, o društvenom parazitizmu, o preuveličavanju vlastite vrijednosti, o prijateljstvu, toleranciji, uzajamnom poštovanju, vjernosti, ljubavi…
Međutim, Ja svemir nije alegorija. To je jednostavno knjiga u kojoj autorica pokušava (i u potpunosti uspijeva) ovjekovječiti uspomenu na jednog, njoj posebno dragog, psića, onakvog psića kakvih po našim stanovima ima na stotine i koji tako uđu u naš život da ih jednostavno prihvatimo kao ljudska bića pa se s njima radujemo i tugujemo, uživamo u njihovim nestašlucima, strepimo nad njihovim bolestima, a kad jednoga dana odu, osjetimo golemu prazninu koju je teško nečim ispuniti.

Jure Karakaš (2)

VELEBIT KAO INSPIRACIJA

**Tihomir Horvat, Vila Velebita, Znanje, zagreb, 1995.**

Vila Velebita je treći roman za djecu Tihomira Horvata, podrijetlom Ličanina. Majka mu je inače iz Donjeg Pazarišta, djevojačkog prezimena Rukavina. Do 1993. javljao se kraćim književnim formama po raznim časopisima, uglavnom pričama, a zapaženije rezultate postigao je dramskim tekstovima koji su se izvodili u zagrebačkim dječjim kazalištima ili na radiju. Dokaz literarne vrijednosti njegove proze svakako su nagrade «Večernjeg lista» i «Arene» za kratku priču.
Fabula
Horvat je svoj najnoviji roman posvetio poznatom hrvatskom botaničaru Franu Kušanu. I naslov i sama posveta nagovješćuju tematiku i mjesto radnje. Cijela priča zasnovana je na traganju za dosad nepoznatom endemskom biljkom uočenom na Velebitu.
Profesor Vlado Graberšek s trinaestogodišnjom kćerkom Lucijom, prijateljem planinarom Dubravkom i njegovom također trinaestogodišnjom kćerkom Mirtom odlazi na Velebit u potragu za tajanstvenim cvijetom. Svi skupa odsjedaju u planinarskom domu na Zavižanu gdje ih ljubazno dočekuje stari poznanik meteorolog Ante. Ante ima dva sina: osmoškolca Tadiju i desetogodišnjeg Luku. Obje djevojčive na prvi pogled se zaljubljuju u Tadiju, a nastoje izbjeći «klinca» Luku.
I dok očevi Vlado i Dubravko tragaju po velebitskim bespućima, Mirta i Lucija odlučuju posjetiti čuveni botanički vrt na Zavižanu. Iskrale su se iz planinarskog doma a za njima radoznali Luka. Iznenada ih uhvati nevrijeme pa se sklanjaju u duplju stare smreke. Tu su zaspali, a probudili su se u čudnoj prostoriji ispod duplje i ugledali tri čudna neznanca koji su se predstavili kao Korijenko, Roško i Izvor. Neznanci im pripovijedaju o svojoj prošlosti i o svojoj ulozi na Velebitu. Oni su zapravo podgorci i čuvaju prirodu. Pokretačica života na Velebitu i svega onoga što ovu planinu čini jedinstvenom je Vila Velebita. Nju je zarobio strašni zloduh Kameni koji živi u podzemlju i nastoji uništiti sve što živi na tim prostorima.
Slijedi niz uzbudljivih doživljaja, pravih pustolovina u kataklizmičkom svijetu podzemlja gdje djeca i «podgorci» uspijevaju pobijediti strašnog Kamenog, osloboditi Vilu Velebita i spasiti našu najljepšu planinu.
Paralelno s događajima u podzemlju odvija se ne manje uzbudljiva radnja na zemlji gdje, naravno, posebno mjesto ima Tadija koji pokušava naći izgubljenu djecu. Na kraju se sve sretno završava. Djeci nitko ne vjeruje, premda je Lucija ponijela za uspomenu fotografiju Korijenka kojemu je na glavi umjesto kose raslo cvijeće, a to cvijeće je upravo ono za kojim je Vlado tragao.

Kompozicija
Roman predstavlja zatvorenu formu. Počinje nekom vrstom prologa gdje se govori kako Mlečani dolaze sjeći šumu na Velebitu, ali panično bježe. Odozgo ih gleda stari pastir i sa zadovljstvom priopćava svome sinu da te zlotvore tjera Vila Velebita.
Poslije prologa koji oslikava događaje iz XV. st. radnja se smješta u sadašnjost da bi u epilogu sve bilo zaokruženo razgovorom malog ličkog pastira s djedom koji će mu opet pričati o Vili Velebita.
Između prologa i epiloga niže se osamnaest relativno kratkih poglavlja. Svako poglavlje predstavlja pažljivo oblikovanu priču s naslovom i sve to zajedno čini čvrstu cjelinu. Monotonija je izbjegnuta tako da se ritmički pravilno smjenjuju pustolovine djece i «podgoraca» pod zemljom s događajima na zemlji, tj. u realnom svijetu.
Likovi
Glavni nositelji radnje su djevojčice Lucija i Mirta, dječak Luka i tri mitološka bića - «podgorca»: Korijenko, Roško i Izvor.
I djevojčice i dječaci ocrtani su humoristički i podsjećaju na tipične likove suvremene dječje literature, prvenstveno E. Kästnera, H. Ožogovske, I. Kušana ili H. Hitreca. Dijalozi su peckavi, simpatični i vrlo duhoviti s tipičnim dječjim pretjerivanjima i brzom promjenom vlastitih uvjerenja.
Likovi odraslih također su šaljivo intonirani, naročito Lucijin tata profesor Vlado. Njihova djeca ih poštuju, ali ih ne drže isuviše ozbiljnim i baš takav odnos daje sliku idealnih obitelji u kojima odrastaju sretna djeca.
Mitološka bića «podgorci» tako su ukomponirana u slijed događanja da se doimlju gotovo realno. Razlikuju se uglavnom po svom vanjskom izgledu i «resorima», dok su njihovi odnosi prema djeci isti kao i roditeljski. Nisu u potpunosti individualizirani osim u nekim sitnim karakternim pojedinostima. Dok su oni personifikacija dobra, lik Kamenog personificira zlo. Imamo dakle sukob dobra i zla u prirodi. Za razliku od «podgoraca» koji su potanko opisani, lik kamenog je dočaran samo kroz svoje djelovanje: zastrašujuća tutnjava, mrak, hladnoća, smrtna opasnost, neprekidna nazočnost u neposrednoj blizini… a obličje mu se ne vidi. Lik «podgorca» Korijenka kao da je uzet iz Hitrečeva romana Eko Eko gdje likovima malih vanzemaljaca umjesto kose na glavi raste cvijeće.
Posebno je simpatičan lik osmoškolca Tadije, zaljubljenog pubertetlije plemenitih karakternih osobina, koji upada u nevolje i skoro tragično završava na velebitskim stijenama.
Legenda kao pozadina
U roman je ukomponirana legenda o sedmero braće i sastara (Kluks, Lobel,Kosjenac, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga) što su doveli Hrvate u današnju domovinu, legenda o Vili Velebita i podgorcima-patuljcima njezinim pomagačima, te priče o mletačkoj sječi šuma s primorske strane Velebita. Sve te legende i priče isprepliću se s maštovito sročenim događajima i realnošću, npr. slanje meteoroloških izvješća sa Zavižana ili opisima pojedinih vrsta

biljaka. Sve skupa može se pretočiti u poruku: treba sačuvati prirodu pod svaku cijenu, a borba za njeno očuvanje nije ni laka ni kratkotrajna; opasnosti vrebaju sa svih strana.
Jezik
Horvatovo pripovijedanje je tečno, gipko i zanimljivo. Lako prelazi sa suvremenog govora na jezik narodne pripovijetke. Govorenje «podgoraca» unosi nas u svijet narodne bajke i pojačava interes za prošlost, za ona vremena kada je sve izgledalo nekako junačkije, veličanstvenije i jednostavnije. No govorenje «podgoraca» ima u sebi nečega dječjeg, hihotavog i ciktavog. U tom hihotanju Horvat ponegdje i pretjeruje pa se «podgorci» prečesto hihoću i hahoću, a to smeta i djeluje pomalo nategnuto.
U dijalozima, naročito gdje sudjeluje više od dva lika, dolazi do isforsiranih konstrukcija tipa: prozbori prvi… dometne drugi… odmahne glavom treći… progovori četvrti… A tamo gdje razgovaraju dvojica ili dvoje, sve teče glatko i neusiljeno i tu se Horvat pokazao pravim majstorom dijaloga.
U opširnijim opisima likova ili kakvog interijera prečesto se ponavlja odnosna zamjenica koji, koja, koje, premda se osjeti nastojanje da se to ponavljanje izbjegne, ali se uvijek ne nađe najsretnije rješenje.
Ima i nespretnih rečeničnih konstrukcija, kao npr.: treperio je ušima kao kolibrić (valjda se mislilo kao kolibrić krilima) ili: stijenje se ugasilo (misli se na svijeće a ne na zbirnu imenicu za stijene, usput gasi se plamen ili svijeća a ne stijenj). Ima i tiskarskih grešaka tipičnih za kajkavsko područje: čačo umjesto ćaćo, ili nepoznavanje ličke ikavštine: blišti (stari lički pastir bi rekao blišći).
No tih je slabosti tako malo da se skoro i ne primjećuju jer Horvat ima istančan osjećaj za rečenično nijansiranje. Neke rečenice upravo oduševljavaju svojom slikovitošću i metaforičnošću: … dok je vjetar plesao po krovu i zabavljao se zviždeći u dimnjak… Tišina je ispunila nastambu kao voda posudu… Smijeh je trenutak zatreptao među stijenama a onda izdajnički šmugnuo ispred njih i izgubio se u mraku…
Opći dojam
Vila Velebita je vrijedno djelo i spada u sam vrh suvremene hrvatske proze za djecu. Bajkovita priča o traganju za nepoznatim cvijetom puna je uzbudljivih događanja protkanih humorom, priča u kojoj do izražaja dolazi plemenitost, požrtvovnost, dječja solidarnost, ali i autorova sposobnost da na nenametljiv način ukomponira ljepote velebitskih krajolika, ljubav prema prirodi i prema prošlosti vlastitog naroda.