Čitajte i širite

Pet pjesama pjesnikinje

MICE ŠABAN IZ GOSPIĆA

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

15. svibnja 2012. u 12.45

PLESAČICA

TIJELO JE
UMOTALA U VEO
BOJE TRAVE .
SVOJU VITKOST
PRETVARA U SKLADNE
POKRETE .

ZVUCI
NEKE ZANOSNE MUZIKE
DAJU JOJ MOĆ .
I ONA VLADA SCENOM .

NEČIJE SRCE
ZA NJOM ČEZNE –
ONA TO ZNA –
I PLESOM ODGOVARA
NA ČEŽNJU .

Z V I J E Z DA

Pjesniku Josipu Pupačiću
koji je izgubio život u
zrakoplovnoj nesreći .

NEGDJE VISOKO
TI SI MEĐU ZVIJEZDAMA .
JER ZVIJEZDA
SI ŽELIO BITI .
TVOJ GLAS SE
STOPIO S MOREM
I ZAJEDNO ŠAPUĆETE
TI NJEMU « DOBRO JUTRO MORE ! «
A ONO TEBI « DOBRO JUTRO ZVIJEZDO ! «

RUŽA, moje bake

Moja baka, zvali smo je Maja,
Živjela je sama.
U tipičnoj ličkoj
Brvnari s balaturom.
U drugom selu je bila rođena,
A u ovom udana.

Vrlo mlada je ostala udovica
Uvijek je bila radišna.
Pod starost je imala konja tj. kobilu Ružu.
I seoska kola je imala, koja je
Vozila ta njena Ruža.

Puno je vozova sijena
I hvatova drva dovukla njena Ruža.
Nije mojoj baki nitko usjekao hvat drva.
To je ona sama radila,
Kao da je u njoj bila muška snaga.

Dok je ona radila,
Ruža je strpljivo čekala svoju gospodaricu,
I uvijek gledala u nju.
Da je znala govoriti, sigurno bi rekla:
« Stani, pretjerala si,» ali nije znala govoriti.

U predahu Ruža je pasla na čistini oko kuće.
Kad se napase, gleda u kuću svoje gospodarice.
Ako se baka ne pojavi, eto Ruže u balaturu.
Kroz prozorčić na vratima virka u svoju gospodaricu
I gubicom struže po staklu.

Tad njena gospodarica otvori vrata
I Ruži dade kocku šećera.
Ona joj kimanjem glave zahvali.

Z I M A

Pjesniku S. Jesenjinu

Evo me
Na cesti snježnoj –
Divim se
Raskošnoj brezi
I njenoj krošnji nježnoj .

Uz Mjesec
Se vuku magle .
I zvijezde
Trepere sjajne .

U brezinu kosu
Nježnu
Uplele se pahulje bajne .

Negdje na Sjeveru
Dalekom , zanosno
Praporci zvone .

Duša se moja
Pretvori
U nedosanjane snove !

STRANAC

Snijeg je
taj dan
gusto padao.

U toj bijelog
romantici
sam uživala
šetajući gradom.

Kroz gustoću pahulja
ugledala sam
ispred sebe Tvoju
siluetu.

Prepoznala sam Te
po Tvom sivom kaputu
i omiljenom Ti šeširu.
Vratio si se, pomislila sam.

Nisi se žurio.
Uživao si hodati po snijegu.
Znala sam da voliš ovaj grad,
da voliš zimu.

Slijedila sam
Tvoj trag . Kao da si
osjetio vibracije.
Okrenuo si se.

Guste pahulje
bile su
između nas
nisi me prepoznao.

Nisam te zazvala
samo sam Te još
jednom pogledala
s nekom nježnošću.

Sjetila sam se
da smo si nekada
u našim životima
nešto značili.

Osjetila sam
tada u srcu
da ispred mene
korača stranac.

Pjesma našeg čitatelja

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

Uz Majčin dan

Rudi Tomić:

NA GROBU MAJKE MOJE

Majko, čuo sam kada si me zvala
Da dođem prije nego što pođeš
U Krvnicu - na vječni počinak

Da ti budem na dohvatu ruke
Kako bi jadna sa što manje muke
Ostavila mene, obitelj i sve druge

Čuo sam kad si me u grču zvala
Dá sa mnom budeš samo malo sama
Prije nego što si Bogu dušu dala

Tuđina me otela od Tebe i od doma
Nisam mogao doći do Tvog groba
Zapaliti svijeće i ostaviti cvijeće

Majko, evo me napokon k Tebi
Konačno me dozva Tvoj nježni glas
Bože, kako mi nedostaje Tvoj zagrljaj

Pado potrbuške na skrovište
Grlim Tvoj grob objeručke
Suzama perem požutjele ploče grobnice

Zabuljivo gledaš s Križa iz okvirene sličice
Čini mi se da čujem šapat ispaćene žene
''sine, čuvam Ti mjesto kraj mene!''

JURE KARAKAŠ

PET PJESAMA ZA DJECU

21. travnja 2012. u 2040 sati

BAKE

Bake uvijek imaju vremena
Za kule od pijeska, priče bez kraja,
Za lutke i prave kolače.
Bake su jače
Od tate i mame
A krhkije od leptirova krila.

Bake je donijela neka nova vila
U novogodišnjoj noći;
One će uvijek doći
Baš kad najviše treba:
I onda kada iza tmurnih oblaka nestane neba
Pa zagrme strašni gromovi,
I kada rascvjeta nos od glupog betona,
I kada zaboli trbuh od previše bombona,
I kada dođe teta u bijeloj kuti
A mama se uplašena ljuti…

Bake žive svoju drugu mladost,
Novi život i neopisivu radost
Prvog guguta,
Radost prvog izniklog zuba
I prvog junačkog koraka.

One su sjajne zvijezde na dalekoj stazi budućnosti,
One su luke spasa na uzburkanom moru
One su sunce u zoru
Budućeg čovjeka.

Manje poznate riječi:

pljuga – cigareta
frend – prijatelj papci – cipele
skopal – nabavio, domogao se
šulja – košulja
starci – roditelji
senilci – roditelji
bulja – glava
giljali – išli, putovali
v Digičiju – u Italiju
mutav – gluhonijem
spikamo – razgovaramo, pričamo

LJETO JE
(Tomislavu za njegovih velikih pet godina)

Trave se podigle pa plešu,
Crveni makovi kliču nasmijanom suncu
I zemlja miriše toplinom.
Ljeto je.

Ljeto je, golube moj, srećo moja, oko moje radoznalo.

Raduj se ovoj toplini neba,
Ovoj svjetlosti s visina
I mravu ovom što mrvicu kruha vuče.
Raduj se ovoj kapljici rose, raduj se lepetu ptičjih krila
I pjevaj,
Golube moj, srećo moja, oko moje radoznalo.

Pošalji djetlića
Da kuca u visokim krošnjama drveća,
Krijesnici kaži da upali stotine svijeća
Za ovo obilje cvijeća
I raduj se,
Golube moj, srećo moja, oko moje radoznalo.

BUDI DRUG

Ako ti golub u zimi kucne
Prozeblim kljunom na prozorsko okno,
Budi drug
I daj mu mrvicu kruha
I barem malo pomiluj ga okom.

Nije to golub s grančicom masline,
Bijeli golub sa sjajnih plakata;
To je sirota ptica ispod hladne strehe,
Pa budi drug
I daj mu mrvicu kruha
I barem malo pomiluj ga okom.

Nemoj tražit da ti na dlan sjedne
Da ti guče
U toplome domu;
Nek se vrati svom pernatom društvu,
Nek se tamo prijateljstvom grije.
Budi drug
I daj mu mrvicu kruha
I barem malo pomiluj ga okom.

popušil – popušio, dobio nešto loše, nastradao, slabo prošao
kuljak – jedinica
fore – važni izrazi, riječi koje govornika prave važnim, neuobičajene fraze
Zanzibar, Afrika – zemljopisni pojmovi, ovdje u značenju nešto nevažno, daleko, slabo poznato, nešto što služi da bi se druge gnjavilo
kužiš – razumiješ, shvaćaš

FRAJERSKA PJESMA

Bok, stari!
Kak si kaj?
Imaš pljugu za frenda?
Gde si te papke skopal?
A šulju? Ti bokca!
Kaj su ti starci giljali v Digičiju?
Si mutav, e?
Kaj senilci nisu znali
Da ti je bulju zrihtal onaj mali,
Kak se vabi, no,
Frankeštajnov doktor, e?
Čuj, stari, nemoj se praviti frajer,
Spikamo, ne!
A sečaš se kak sam ja,
Ti bokca,
Popušil kuljaka,ej?
Profač mi nekaj spika,
Tam neke fore, Zanzibar, Afrika…
A ja
Ti klinca,
Se razme,
Špilam hlebinca,ej
A njega čopi šiza,
Kužiš?
I bum! tras!
I tak sam ti ja spušil!
Kužiš, ne?
Ajd, bok!
Furam doma, e!
Vidimo se na košarici.

špilam – igram, izigravam, glumim
hlebinca – naivca; izraz nastao prema čuvenim slikarima naivnog slikarstva iz Hlebina u Podravini
čopi – uhvati
šiza – ljutnja, srdžba, bijes
spušil – spušio, nastradao, loše prošao
furam – idem
košarici – košarci

TATA, BUDI FIN

Hajde, tata, da se danas dogovorimo,
Ali budi fer,
Stvarno, budi fin:
Ja ću biti tata,
Ti nemarni sin.

Sutra ćeš imati nastavu najmanje pet sati,
Zatim ćeš na brzinu
Ručak podgrijati,
Pa onda požuri da ne zakasniš
U školu stranih jezika.
Prije nego odeš na trening iz košarke
Skokni do bake
I vidi treba li joj što…

Ne prekidaj me, tata,
Stvarno, budu fin,
Ja sam danas tata,
Ti nemarni sin.

Ne zaboravi otići u vrtić po seku
I nemoj da joj se na mlijeku
Uhvati skorup,
Znaš da ona to ne voli.
Sve zadaće moraš napisati
I učiti barem dva sata
I nemoj da susjedi s donjeg kata
Galame da voda previše šumi
Kad budeš prao tanjure…
Eh ta današnja djeca!
Ništa ne rade i ništa ne znaju
Ni za što ne haju,
Samo bi da slušaju
Onu divlju muziku,
Da sjede prekriženih ruku
I dođu na gotovo…

Ne prekidaj me, tata,
Budi drug, stvarno budi fin,
Ja sam danas tata, ti nemarni sin.

Pet pjesama in memoriam

Buci Dubravku Krstiću
(Gospić 1963 - Zagreb 2012.)

ROKOVNIK

30. prosinca 2011.

Netaknut si, a ja to želim promijeniti,
Možda riječima zamazati tvoju čistoću,
Unerediti tu običnu ljepotu
Banalnim riječima koje žele
Na bilo koji način živjeti
I tražiti svoj, u neku ruku,
Jedinstveni put do povijesti
Osluškujući moje momentalne misli.

NEČUJNO

Napisano 5. siječnja 2012.

Nečujno se krećeš
Nisam te ni primijetila
Rekla si sa smiješkom,
A ja sam samo slegnuo ramenima
I pomislio da sam duh
Što si ti odmah iščitala
U mojim očima
Mršteći se jer ne voliš
Takve moje šale koje su meni
Obične i neobične, životne,
Znao bih reći, na što bi ti dodala samo-
-nemoj pred djecom.
Nisam lud, bit ću samo malo nečujan.

SRETNA SAM

9. siječnja 212.

Baš sam sretna
Što sam si kupila sladoled
Jer tako je vruće i uživam u njemu,
A opet, malo mi je krivo
To što braći nisam kupila ništa,
Čak me i muči,
Ali nema veze, kad sam tako sretna
Zbog sebe, naravno,
A za njih još i nije sladoled
Jer su ipak mali
Tako da sva sreća grli samo mene.

POZIV

14. siječnja 2012.

Nikada još nismo otišli na kavu
I čini se da je tome došao kraj
Jer bliskost je zasjala, ona spora,
Godinama neprimjetna, a u suštini
Vrlo važna.
Teško hodam i ne mogu van
Ali te pozivam svojoj kući na kavu
Jer si svojim prijateljskim javljanjem
Pokrenuo planine i mora
I srušio sve zapreke, moguće i nemoguće,
Otvorio moju dušu, srce,
Ugrijao krv, što je dovoljan razlog
Za put u vječnost.

RAZGOVOR

Bez datuma

Pitao me prijatelj
Zašto pišem tužne pjesme
Iako zna da ne volim priču o tome
Najprije pomislim – ne znam
Ali mu onda ipak mirno odgovaram
Da su to pjesme iz duše
I da imaju taj melankolični štih,
A zašto je to tako neka ne pita mene
Nego Njega.

Pjesme
Mice Šaban

3. ožujka 2012. u 19.30 sati

PLAVI LAN

NIKNUO SI
U SVOM OTKOSU
ZALJUBLJEN I NJEŽAN
KAO PLAVI LAN .

NISI TRAŽIO
MOJ OSMIJEH –
VEĆ OČI
ZELENE PTICE .

ŽELIO SI
DA NAŠI POGLEDI
PRIČAJU NIJEMO
U TIŠINI –
U TIŠINI BEZ SUZA ,
BEZ KIŠA .
A TI VOLIŠ KIŠE .

VELIŠ DA KIŠE
NOSE ŽELJE .
MOŽDA ĆEMO
KOJU KAP POPITI
ZAJEDNO ?

ONDA BI BILI VEĆI
OD TIŠINE SUZA
I VJETRA .

NIKNUO SI U SVOM OTKOSU
LJEPŠI
OD PLAVOG LANA

PTICA

Jedna je ptica
Doletjela
Na moj prozor .
Kljunom je kucnula
O staklo .
Krilom zalepršala .

Pogledala sam
Tu pticu.
Njene oči su bile
Tvoje oči –
A mah krila
Tvoje ruke .

O ptico !
Zar si se vratila ?
Gdje si do sada bila ?

U ULICI RUŽA

Tragom sna

Noć ogrnuta
Mjesečevim plaštom
Miriše na ruže

          Opet sam u ulici ruža –
          Koračam kroz latice
          I u njima osjećam Tebe .

Mirisi bude čežnje .
Želim čuti Tvoj glas ,
Ugledati Tvoj osmijeh .

Pomozi mi da pronađem sebe
U boli za Tobom .

Ruže mirišu , a ja Te volim .

Sunce je izgubilo sjaj u našoj ulici .
Zato je noć .

ĐURĐICE

Danas je treći
Dan proljeća .
Đurđice još nisu
Procvjetale .

Znam da mislim
Na Tebe
Kao i jednog davnog
Proljeća
Kad su mirisale
Tvoje ruke
Bijelim đurđevkom .

Danas
Trećeg dana
Proljeća
Nosim te u
Srcu
Kao davnu uspomenu .

A tvoje ruke
Ne mirišu više
Na bijeli
Đurđevak .

PJESME JURE KARAKAŠA ĐAČKI DESETERAC 5. veljače 2012. U 14.45 sati Što se crni u razrednoj knjizi, U razrednoj knjizi imeniku? Da l' stupovi od dalekog voda Ili kolci za vinograd plodni? Da su stupi, već bi propanuli, Da su kolci, već bi istrunuli. Nit su stupi nit kolci bukovi, Već ocjene nesretnoga đaka, Jedinice, jađena mu majka. Roni suze nesretnik iz škole I vapije, do neba se čuje: Molim ti se, dobra razrednice I presvijetlo razredno vijeće, Izbrišite ako boga znate, Izbrišite one jedinice. Kunem vam se i tetkom i strinom, Bit ću dobar k'o žeženo zlato. Neću pravit zulum ni rusvaje, Ni pendžere razbijati neću. Školska ploča sijat će ko sunce, Papirića nigdje biti neće; U razredu neće biti graje, Samo, braćo, od pera junaci, Izbrišite one jedinice. A kako su te ocjene crne, Kako su me jadna dopanule, Sve ću priznat, sve kako je bilo: Ja sam, braćo, vi to dobro znate, Uzor bio sve do ovog ljeta. Zadesi me nevolja i bijeda, Zaljubih se teško i nesretno, Posred srca strijela me strefila, Lijepa strijela od ljubavi čarne: Crne oči kano noćca crna, Obrvice kano pijavice, A glasić joj, reć bi slavuj pjeva. Ja joj pišem ašik knjige bijele, Ali ona odgovorit neće. Ja joj dajem žvake i bombone, Ona na me ni da kredu baci, Ja joj skidam zvijezde sa nebesa, Ona, pobro, ramenima sliježe, Samo gleda jednoga dugonju, Iz osmoga, velikog razreda Što mješinu napuhanu goni, Čudnu stvarcu što je loptom zovu Pa je baca kroz gvozdene alke Na kojima i sepeti vise. Zagleda se, jađena joj majka Te i ona prestade učiti. Njega gleda, za me i ne haje, Strijelom mi je srce pogodila, Ubila me, braćo, napoprijeko, Eto zato učiti ne mogu. Babo mi je, dobra razrednice, Razrednice i razredno vijeće, Babo mi je avanica ljuta, Avanica, ljuti kavgadžija, Za sitnicu bije i prebija. Spašavajte, ako boga znate, Jer ću rusu izgubiti glavu. A mati mi, braćo moja mila, Svuda priča i pripovijeda Da sam uzor i njeno uzdanje, Ponos njezin, ponos roda svoga, Sve najbolje što se smislit dade, Vjeruje mi sve što jadan kažem, Vjeruje mi, a ne zna da lažem. Pomagajte, braćo profesori, Presvijetli junaci od pera, Izbrišite tužne jedinice, Da mi babo kosti ne polomi, Da mi majka miran sanak ima. Mili bože, čuda velikoga Da je stati da je pogledati: Kad je danak osvanuo bijeli, Bijeli danak roditeljskog sijela, Došetala preponosna majka, Došetala do bijele škole Da radosne vijesti opet čuje O učenju svog jedinog sina. Sve se smiješi, očekuje hvale, Oči joj se od ponosa svijetle Kao sjajne na nebesim zvijezde. A kada je zavirila majka U imenik, knjigu nesretnicu, Devet ju je muka uhvatilo, Devet muka, devet padavica, Tamni oblak sunce joj sakrio, Smračio se bijeli dan u podne, Udarile munje iz oblaka. Što se dalje zbilo, braćo draga, Što se zbilo, ništa ne pitajte. zulum – nasilje, nepravda, bezakonje, okrutnost, tiranija rusvaj – velika gužva, metež, krš i lom pendžer – prozor ašik knjige bijele – ljubavna pisma gvozdene alke – željezni obruči sepeti – koševi, mrežice za koševe babo – otac, tata avanica – nasilnik, čovjek koji sve nesporazume rješava tučnjavom i batinama kavgadžija – svadljivac, čovjek koji je uvijek spreman za svađu i tučnjavu	GOSPIĆKI NOKTURNO 4. veljače 2012. u 22.30 sati Lije kiša na prozorska okna, Briše prljave uspomene dana I otvara kristalne jasnoće Bez tuge, samoće i rana. U sobi tama i vlaga uspomena, Napolju kišna neprozirna noć; Opterećen samoćom i nejasnom sjetom Stojim i ne znam kamo ću poć'. Otići negdje u neznane daljine, Pod novim nebom naći nove snage Il' ostati ovdje sa svim što je bilo; Bolne su uspomene, al' opet tako drage. Draga mi je ova kiša i miris ove tišine. Sve čega se taknem priča uspomene; I ako odem daleko, daleko Pratit će me uvijek iste sjene. Sve što je bolno, promašeno, tužno Da mi je odbacit' ko prljavo rublje; Otići daleko u kristalne jasnoće I živjet novi život, životnije, dublje. Gospić, 1971.	PJESMURDA Vodena zmijurina uhvatila žaburinu za glavurinu, Ali je naišao ljudeskara, Dohvatio ručerdom kamenčinu I bacio ga u baretinu da uplaši zmijetinu, A onda je podigao nožurdu da stane zmijurdi na glavurdu. Zmijurina je pobjegla u travurinu Žabetina skočila u baretinu, Ljudeskara zapalio luletinu Izišao na cestetinu, Zapjevao pjesmurinu I otišao u školurinu Na roditeljski sastančurinu Svome SINČIĆU. ZMIJURINA pjesma je u PDF formatu, klikini dolje Zmijurina

PJESME

JURE KARAKAŠA

ĐAČKI DESETERAC

5. veljače 2012. U 14.45 sati

Što se crni u razrednoj knjizi,
U razrednoj knjizi imeniku?
Da l' stupovi od dalekog voda
Ili kolci za vinograd plodni?
Da su stupi, već bi propanuli,
Da su kolci, već bi istrunuli.
Nit su stupi nit kolci bukovi,
Već ocjene nesretnoga đaka,
Jedinice, jađena mu majka.

Roni suze nesretnik iz škole
I vapije, do neba se čuje:
Molim ti se, dobra razrednice
I presvijetlo razredno vijeće,
Izbrišite ako boga znate,
Izbrišite one jedinice.

Kunem vam se i tetkom i strinom,
Bit ću dobar k'o žeženo zlato.
Neću pravit zulum ni rusvaje,
Ni pendžere razbijati neću.
Školska ploča sijat će ko sunce,
Papirića nigdje biti neće;
U razredu neće biti graje,
Samo, braćo, od pera junaci,
Izbrišite one jedinice.

A kako su te ocjene crne,
Kako su me jadna dopanule,
Sve ću priznat, sve kako je bilo:

Ja sam, braćo, vi to dobro znate,
Uzor bio sve do ovog ljeta.
Zadesi me nevolja i bijeda,
Zaljubih se teško i nesretno,
Posred srca strijela me strefila,
Lijepa strijela od ljubavi čarne:
Crne oči kano noćca crna,
Obrvice kano pijavice,
A glasić joj, reć bi slavuj pjeva.
Ja joj pišem ašik knjige bijele,
Ali ona odgovorit neće.
Ja joj dajem žvake i bombone,
Ona na me ni da kredu baci,
Ja joj skidam zvijezde sa nebesa,
Ona, pobro, ramenima sliježe,
Samo gleda jednoga dugonju,
Iz osmoga, velikog razreda
Što mješinu napuhanu goni,
Čudnu stvarcu što je loptom zovu
Pa je baca kroz gvozdene alke
Na kojima i sepeti vise.
Zagleda se, jađena joj majka
Te i ona prestade učiti.
Njega gleda, za me i ne haje,
Strijelom mi je srce pogodila,
Ubila me, braćo, napoprijeko,
Eto zato učiti ne mogu.

Babo mi je, dobra razrednice,
Razrednice i razredno vijeće,
Babo mi je avanica ljuta,
Avanica, ljuti kavgadžija,
Za sitnicu bije i prebija.
Spašavajte, ako boga znate,
Jer ću rusu izgubiti glavu.

A mati mi, braćo moja mila,
Svuda priča i pripovijeda
Da sam uzor i njeno uzdanje,
Ponos njezin, ponos roda svoga,
Sve najbolje što se smislit dade,
Vjeruje mi sve što jadan kažem,
Vjeruje mi, a ne zna da lažem.

Pomagajte, braćo profesori,
Presvijetli junaci od pera,
Izbrišite tužne jedinice,
Da mi babo kosti ne polomi,
Da mi majka miran sanak ima.

Mili bože, čuda velikoga
Da je stati da je pogledati:
Kad je danak osvanuo bijeli,
Bijeli danak roditeljskog sijela,
Došetala preponosna majka,
Došetala do bijele škole
Da radosne vijesti opet čuje
O učenju svog jedinog sina.
Sve se smiješi, očekuje hvale,
Oči joj se od ponosa svijetle
Kao sjajne na nebesim zvijezde.

A kada je zavirila majka
U imenik, knjigu nesretnicu,
Devet ju je muka uhvatilo,
Devet muka, devet padavica,
Tamni oblak sunce joj sakrio,
Smračio se bijeli dan u podne,
Udarile munje iz oblaka.

Što se dalje zbilo, braćo draga,
Što se zbilo, ništa ne pitajte.

                            zulum – nasilje, nepravda, bezakonje, okrutnost, tiranija
                            rusvaj – velika gužva, metež, krš i lom
                            pendžer – prozor
                            ašik knjige bijele – ljubavna pisma
                            gvozdene alke – željezni obruči
                            sepeti – koševi, mrežice za koševe
                            babo – otac, tata
                            avanica – nasilnik, čovjek koji sve nesporazume rješava tučnjavom i
batinama
                            kavgadžija – svadljivac, čovjek koji je uvijek spreman za svađu i tučnjavu

GOSPIĆKI NOKTURNO

4. veljače 2012. u 22.30 sati

Lije kiša na prozorska okna,
Briše prljave uspomene dana
I otvara kristalne jasnoće
Bez tuge, samoće i rana.

U sobi tama i vlaga uspomena,
Napolju kišna neprozirna noć;
Opterećen samoćom i nejasnom sjetom
Stojim i ne znam kamo ću poć'.

Otići negdje u neznane daljine,
Pod novim nebom naći nove snage
Il' ostati ovdje sa svim što je bilo;
Bolne su uspomene, al' opet tako drage.

Draga mi je ova kiša i miris ove tišine.
Sve čega se taknem priča uspomene;
I ako odem daleko, daleko
Pratit će me uvijek iste sjene.

Sve što je bolno, promašeno, tužno
Da mi je odbacit' ko prljavo rublje;
Otići daleko u kristalne jasnoće
I živjet novi život, životnije, dublje.

Gospić, 1971.

PJESMURDA

Vodena zmijurina uhvatila žaburinu za glavurinu,
Ali je naišao ljudeskara,
Dohvatio ručerdom kamenčinu
I bacio ga u baretinu da uplaši zmijetinu,
A onda je podigao nožurdu da stane zmijurdi na glavurdu.
Zmijurina je pobjegla u travurinu
Žabetina skočila u baretinu,
Ljudeskara zapalio luletinu
Izišao na cestetinu,
Zapjevao pjesmurinu
I otišao u školurinu
Na roditeljski sastančurinu
Svome
SINČIĆU.

ZMIJURINA

pjesma je u PDF formatu, klikini dolje

Zmijurina

Pjesme Mice Šaban

mailto:licke-novine@licke-novine.hr
http://www.licke-novine.hr/
26. prosinca 2011. u 18.40 sati

I D I L A

Jesen , se raspojasala
voćnjakom .
Jabuke zrele
vjetru odolijevaju .
Idila .
Did uzme tamburicu –
dangubicu i zasvira .
Baba se vrati u mladost .
Podvrisne .
Zapiva .
Zaigra .
Velebit u veličanstvenom
sjaju
sve to gleda !

V E L E B I T

U planini
nekad su
živjeli hajduci .
Danju se krili ,
a noću u sela
dolazili .
Žene ljubili i odlazili .
Velebit ih krio
rane im hajdučkom travom liječio .

I kad su hajduci
nestali
Velebit je uvijek
tamo bio
i opet nekog krio .
Sivog vuka ,
mrkog medvjeda
surog orla i jastreba vitog .

Velebitu ,
najljepša planino .
S izvora ti vila
vodu pije .
Jastrebu i orlu glasno dovikuje
« Ja sam Vila Velebita
u narodu opjevana
Velebitom zaručena . «

P O R U K A

U mom srcu
tvoje srce
kucaju zajedno .

U mom oku
tvoje oko
gledamo zajedno .

Naše duše se
vole .
Dakle postojimo .

D R U G A O B A L A

Prešao si most
I ostao na drugoj
Obali , ne povratka .
Tamo vlada noć –
Zvijezde ti šapuću –
Šalju moje poruke –
Da li ih čuješ ?
Bolna je tišina
I kod mene .
Zašto , zašto
Nismo na istoj obali ?

	PRVI KRASNOSLOV LIČKIH NOVINA Marija Vučković, pjesnikinja iz Sinja i vlasnica obrta Mara uštipak/Foto-video Marko Čuljat, Lika press Gospić JER JA TAKO HOĆU Gospić, 19. studenoga u 21.20 sati Danas smo imali izuzetnu priliku kušati jedinstvene sinjske uštipke, nešto su drugačijeg oblika nego brinjske frite jer su znatno tanje i veće ili gospićki šušnjići. Kako reče jedan Gospićanin, to ti je lički uštipak preko koga je vlak preša. U kratkom razgovoru s majstoricom Marijom Vučković, saznali smo da je ona i pjesnikinja i da joj je u Vukovaru nedavno objavljena prva zbirka pjesama. Pristala je da jednu pjesmu krasnoslovi samo za čitatelje Ličkih novina. Pa poslušajte i pogledajte. Očekujemo da će nam se javiti i drugi pjesnici da ih predstavimo na našim stranicama.

PRVI KRASNOSLOV LIČKIH NOVINA

Marija Vučković

Marija Vučković, pjesnikinja iz Sinja i vlasnica obrta Mara uštipak/Foto-video Marko Čuljat, Lika press Gospić

JER JA TAKO HOĆU

Gospić, 19. studenoga u 21.20 sati

Danas smo imali izuzetnu priliku kušati jedinstvene sinjske uštipke, nešto su drugačijeg oblika nego brinjske frite jer su znatno tanje i veće ili gospićki šušnjići. Kako reče jedan Gospićanin, to ti je lički uštipak preko koga je vlak preša. U kratkom razgovoru s majstoricom Marijom Vučković, saznali smo da je ona i pjesnikinja i da joj je u Vukovaru nedavno objavljena prva zbirka pjesama. Pristala je da jednu pjesmu krasnoslovi samo za čitatelje Ličkih novina. Pa poslušajte i pogledajte.

Očekujemo da će nam se javiti i drugi pjesnici da ih predstavimo na našim stranicama.

	MILAN KRMPOTIĆ CVIJET HRVATA Vukovar je slomljen, nije pao. Do posljednjeg borio se daha. Sve što je imao Hrvatskoj je dao i hrvatskiji postao mada šaka praha tek je preostala. Ali je Vukovar s Domovinom srastao i već ga budi živa voda Vuke. Život je ovdje samo zastao. Uskrsnut će srce mrtvoga grada. Novovjeki Hune, čuvaj se hrvatske ruke! Vukovar je slomljen, nije pao i nije prestao za dom da se bori. U rodnu grudu tek je urastao pa mrtav svoga dušmanina mori. Slomljen je junak; Božja je volja htjela da smrt se takne hrvatskoga čela i da svijet smrću Vukovara shvati kako za dom umiru Hrvati. Jednom, kada prođu patnje rata, isklijat će iz hrvatske tuge čist i nježan, u bojama duge, i zablistat, dragi cvjet Hrvata – Vukovar! Senj, 30. XI. 1991.

MILAN KRMPOTIĆ

CVIJET HRVATA

Vukovar je slomljen, nije pao.

Do posljednjeg borio se daha.

Sve što je imao Hrvatskoj je dao

i hrvatskiji postao

mada šaka praha tek je preostala.

Ali je Vukovar s Domovinom srastao

i već ga budi

živa voda Vuke.

Život je ovdje samo zastao.

Uskrsnut će srce mrtvoga grada.

Novovjeki Hune,

čuvaj se hrvatske ruke!

Vukovar je slomljen, nije pao

i nije prestao za dom da se bori.

U rodnu grudu tek je urastao

pa mrtav svoga dušmanina mori.

Slomljen je junak; Božja je volja htjela

da smrt se takne hrvatskoga čela

i da svijet smrću Vukovara shvati

kako za dom umiru Hrvati.

Jednom, kada prođu patnje rata,

isklijat će iz hrvatske tuge

čist i nježan, u bojama duge,

i zablistat, dragi cvjet Hrvata –

Vukovar!

Senj, 30. XI. 1991.

Pjesme Buce Krstića

Gospić, 11. studenoga u 21.00

1982.

Tisuću devetsto osamdeset druge
Šljive su rodile kao nikada do tada
To jest otkad ja znam za sebe.
Ljudi su kopali rupe u zemlji
Da ih spreme za kom.
Bit će rakije, govorili su
Oblizujući se poput djece nakon dobrih kolača.
Cijeli grad bio je pijan
I naširoko se osjetio zamamni miris
Pića za odrasle.
Mnogi su se zgražali nad tim događajem
Ali nisu mogli zanijekati da su svjedoci
Jedne lijepe, čuvene i pijane godine.

BDIJEM NAD JUTROM, PONEKAD

Eto, došlo je i proljeće
A ja još uvijek s prozora gledam
Radnike kako se muče sa svojim lopatama,
Samo sada skroz na otvorenom.
Lice mi bridi samo pri pomisli
Da i ja imam jednu lopatu i njome
Razgrćem teške misli.
Svatko se muči na svoj način, pomislim,
I odlazim leći jer me već i stajanje umorilo.
Tako znam i bdjeti nad jutrom, ponekad,
Kada sna nema niotkuda,
Kad se izgubi ili možda napije
Pa zaboravi na mene.
A i poznata dijagnoza ga plaši – rak-
Kod običnih ljudi najpoznatije ime
A kod mene, ne znam što da kažem,
Osim da mi je jedna lopata
Uspravna svijest
I malo čistoga sna.

JESEN

Čini mi se da je jesen najljepša
Kada je sunčana i topla
A vrtićka djeca veselo cijuču po
Svom ograđenom dvorištu
Dok odrasli za to vrijeme
Beru plodove minulog rada
I polako spremaju zimnicu.
To je to, pomislim, a srce mi obuzima slatki mir.
Opet, neki kažu da je najljepša ona malo kasnija jesen
Kad se peče rakija i muški se malo opuste,
A bogami i poneka žena.

06.10.2011.

ŠETNJA

Već dugo vremena nismo bili u šetnji
Moj brat i ja
Tako da mi je ovo baš bilo kao
Ispunjenje sna.
Nekada smo tako skoro svakodnevno
Raspredali o životu dok su roditelji
Bili zdravi i u snazi.
A sada je sve drugačije i puno toga
Se promijenilo, nazori su oslabjeli, postali nesigurni
Kao i naše noge koje su se svejedno
Veselile šetnji.
A za kraj šetnje razveselili smo cijeli organizam
Sa jednim pićencem, ili možda dva,
Više se ne sjećam.
04.10.2011.

VRATA

Vrata su se nekako
Iznenada zalupila
I ostao sam sam na hodniku
Skoro bez nade, a i bez želje, također
Da riješim situaciju.
Poštarovi koraci veselo su odjekivali
A njegov razdragani zvižduk
Pomalo me nervirao
Tim više što je popraćen
Nekim djetinjim kopanjem po torbi.
Slagao je pisma kao voljenu slagalicu
A ja sam ga tupo gledao, i mislio,
Kako malo treba da čovjek bude sretan
A opet, tako malo da bude sam.

OTMJENO MAGLIČASTO

Ove godine što prolaze
U potrazi
U iščekivanju duge
Sagorijevaju brzo,
A moj sanjivi hod
Po toj tankoj žici
Izgleda da je varka.
I nekako je nestvarno
To što ne znam
I što plutam po bari
Kao otpali list
Usnulo
Otmjeno magličasto.

PJESME MICE ŠABAN

GOSPIĆ, 11. studenoga 2011. u 20.45

DVA DIVLJA CVIJETA

RAZMIŠLJAM
O ONIM GODINAMA
KAD SAM TE VOLJELA,
SANJAJUĆI,
DA NISAM U TVOM ŽIVOTU
BILA
OBIČNA PROLAZNICA,
VEĆ
NA TVOM PUTU
ZVIJEZDA VODILJA
KOJU SI OBOŽAVAO.
KAO MI
NITKO SE NIJE VOLIO.
SJEĆAŠ SE ?
BILI SMO DVA DIVLJA CVIJETA
NA RASKRSNICI ŽIVOTA.

KAŽEM RASKRSNICI,
JER JE RASTANAK

BIO NEIZBJEŽAN

J A S M I N

Jutra mirišu
na tebe .
U tom mirisu
osjećam
tvoju kosu kao svilu
među mojim prstima.

Jutra mirišu
na tebe .
Jer je jasmin
dodirnuo dan
i prosuo svoje
mirise negdje
gdje si ti .

Znam da ga osjećaš.

P U T U J E M O Z A J E D N O

Putujemo zajedno
K nepoznatoj zvijezdi
Sretni - da ćemo na tom
Putu sresti one koje
Volimo .

Ako sretnemo siromaha
Ili bolesnog
Udijelit ćemo mu lijepu
Riječ i tračak ljubavi...
Neka osjeti sigurnost
U svom srcu
I spoznaju da napušten nije.

Svatko od nas hita nekoj
Nepoznatoj zvijezdi
Da u njenom ozračju
Vidi svoju sudbinu ,
Darivajući joj život .

S A N D R A Danju je bila
Brižna mama
Svom
Malom sinu.
Pazila ga, mazila,
Lijepo oblačila.
U šetnju vodila.
Život mu u bajku pretvorila.

Noću
Se pretvarala
U drugu osobu.
Tigrasta mačka
Zvali su je oni
Zbog kojih je
Takva postala, muškarci.
Prodavačica ljubavi.

Nudila je nesebično sebe.
U njihovu zagrljaju
Postajala je
Poludjela ptica.

Lepršavo je slijetala
U njihova krila
I mazno im
Kljucala iz ruku.

U svojoj nezasitnosti
Bogato su je nagrađivali.
Nije bila bogata
Već duševno siromašna.

Ž I V O T

Otišla sam
Iz Tvog života
Zatvorivši vrata
Pred našim
Uspomenama.
Osluškivala sam
Svoje srce.
Bilo je nemirno.
Tad sam ga smirivala.
Mislima o Tebi.
I ako nisam htjela
Šapnuti Tvoje ime,
Moje su usne
To činile.
Kad bi samo čuo
Taj šapat.
Možda i ti ponekad
Misliš na mene
Ili govoriš o meni?
Znam da to neću
Nikad doznati.
Ali, postoje u životu
Trenutci
Koji nas
Iznenada dotaknu.

PJESME BUDE KRSTIĆA

29. RUJNA 2011. U 11.00 SATI

BDIJEM NAD JUTROM, PONEKAD

ČITAČICA MISLI

Ti čitaš moje misli
Znam to sigurno
Iako bi netko mogao reći
Da malo pretjerujem,
Da jednostavno to umišljam,
Ali ne, sasvim sam siguran,
Skoro zavjerenički ili bolje rečeno
Sudbinski, ako tako taj netko baš želi čuti,
Jer čim sam pomislio kako sam
Čaj ostavio na regalu
I izvalio se na kauč,
Ti si se hitro digla i dohvatila mi ga
I meni je sve jasno, naravno,
Jer tako je od samoga početka,
Nije to prvi put,
Događa se još
Otkad smo postali muž i žena,
A i prije čak,
Kad smo bili cura i dečko.

PORUKA

Zatoplilo je, kad ti kažem,
Već je skoro ljeto, znaš mene,
Uvijek u kratkoj majici.
Mogli bi i košarku u nedjelju
Da je tebi malo bolje,
Ali dobro je, neka je živa glava
Ima u Boga dana pa ćemo
Nadoknaditi sve, baš kao i nekada
U prošlosti
Kad smo bili djeca.

SERIJA

Gledala si seriju
A ja sam čekao onu
Za koju smo oboje mislili da bi
Mogla biti dobra.
Čekao sam i razmišljao
O ničemu posebnom, činilo mi se,
Samo o protoku vremena
Koje tako brzo izmakne
A da to ni ne primijetimo.
Čekao sam, čekao
I zaspao.

SERIJA

BOLNIČKI SUSRET

Znam sigurno da nije
Ni vrijeme ni mjesto za susret,
Ali opet, tako mi je drago vidjeti te
Nakon duljeg vremena,
Upravo toliko drago
Da nisam ni shvatio taj važni trenutak
Ne znajući što da ti kažem
Osim, tako mi je drago,
Kao, baš kao kada sam bio dječak
I s prijateljima krao jabuke
Iz susjednih vrtova.

STOPE

Cijelo vrijeme tražim
One slatke, meke, sebične stope
Koje su odredile i moj korak,
Ali ne uspijevam.
Mislio sam da je sve ipak malo lakše,
Ali nije, a vjerojatno neće ni biti,
I tu je kraj svih mojih nadanja.
I koliko god želio zauzeti
Dio njihovih pozicija,
Koliko god pokušavao
Dokučiti ih na bilo koji način
Ponovno ne uspijevam
I mislim
Očito mi nisu suđene
Te stope koje toliko sanjam
Tvoje samouvjerene, nemirne stope.

PJESME MICE ŠABAN 29. rujna 2011. u 10.45 sati D O L A ZA K J E S E N I Noć je. Dolazi jesen tiho i nečujno. Dočekuju je : ulični neon, zelene klupe parka , nježni cjelovi samoće. Grane plaču lišću Posljednje « Doviđenja». Koraci jeseni sjetno jezde pločnikom	GLORIJA Volio sam Jednu ženu Gloria se zvala. Nikada se nisam pokajao Što sam joj se nesebično dao , Jer Gloria je Oko sebe prosipala Ljubav, nježnost, dobrotu. Svojim dodirima Darivala mi Nezaboravne noći I prekrasna jutra Koja su mirisala na nju. Sad kad više Nisam s njom, U mojim očima Je njen osmjeh Na usnama njeno ime. Gloria !	LJ E T O Vani je ljeto . Ševa svojim pjevom osvaja pokošene livade. Šturak očekuje noć . Uz opojne mirise pjeva. Mjesec uspavljuje dodirujući prolaznike svojim čarima. More zapljuskuje obale. Zvijezda padalica ispunjava želje.	R O M A N S A Snježno inje ukrasilo breze. Bijele breze na dalekom sjeveru. Romantično . Zaleđenom stepom jure sanjke . Praporci zvone. Konji u kasu. Sretan par umotan u toplo krzno putuje . Uz put zvuk balalajke iz neke kavane dopire . Mjesec stidljivo proviruje kroz breze .	S R C E VEČERAS MJESECA NEMA I TAMNO JE. JEDAN PUTNIK PO STAROM PUTU HVATA NOĆ . TAJ PUTNIK NIJE MJESEC VEĆ NEČIJE SRCE LUTA. IZGUBILO SE. UVELI LIST Ko' velika tuga na moje srce pao je uveli list. Nježno je dotakao dušu, rasplakao srce i odlutao nošen vjetrom uspomena .	R A S T A N A K NIKAD TE NEĆU PRESTATI VOLJETI MALA MOJA RADOSTI. ONE VEČERI KAD SI OTIŠAO LUDOST JE BILA U MOM SRCU NEMIR U OČIMA . VJETROVI SU BJESNILI DIVLJE DANAS DODIRNUH U SJEĆANJU TVOJE OČI KAO PROBUĐENE KRIJESNICE I RUKE TVOJE POLOŽIH NA SVOJE SRCE . O , NIKAD TE NEĆU PRESTATI VOLJETI DUGO , DUGO ĆEŠ BITI U MOM SRCU.

PJESME MICE ŠABAN
29. rujna 2011. u 10.45 sati

D O L A ZA K J E S E N I

Noć je.
Dolazi jesen
tiho i nečujno.

Dočekuju je : ulični neon,
zelene klupe parka ,
nježni cjelovi samoće.

Grane plaču lišću
Posljednje « Doviđenja».
Koraci jeseni
sjetno jezde pločnikom

GLORIJA

Volio sam
Jednu ženu
Gloria se zvala.
Nikada se nisam pokajao
Što sam joj se nesebično dao ,
Jer Gloria je
Oko sebe prosipala
Ljubav, nježnost, dobrotu.
Svojim dodirima
Darivala mi
Nezaboravne noći
I prekrasna jutra
Koja su mirisala na nju.
Sad kad više
Nisam s njom,
U mojim očima
Je njen osmjeh
Na usnama njeno ime.
Gloria !

LJ E T O

Vani je ljeto .
Ševa svojim
pjevom osvaja
pokošene livade.

Šturak
očekuje noć .
Uz opojne
mirise pjeva.

Mjesec uspavljuje
dodirujući prolaznike
svojim čarima.

More zapljuskuje
obale.
Zvijezda padalica
ispunjava želje.

R O M A N S A

Snježno inje
ukrasilo breze.

Bijele breze
na dalekom sjeveru.

Romantično .

Zaleđenom stepom
jure sanjke .

Praporci zvone.

Konji u kasu.

Sretan par umotan
u toplo krzno putuje .

Uz put zvuk balalajke
iz neke kavane dopire .

Mjesec stidljivo proviruje
kroz breze .

S R C E

VEČERAS
MJESECA NEMA
I TAMNO JE.
JEDAN PUTNIK
PO STAROM PUTU
HVATA NOĆ .
TAJ PUTNIK NIJE MJESEC
VEĆ NEČIJE SRCE
LUTA.
IZGUBILO SE.

UVELI LIST

Ko' velika tuga
na moje srce
pao je uveli list.

Nježno je dotakao dušu,
rasplakao srce
i odlutao
nošen vjetrom
uspomena .

R A S T A N A K

NIKAD TE NEĆU
PRESTATI VOLJETI
MALA MOJA RADOSTI.
ONE VEČERI KAD SI
OTIŠAO
LUDOST JE BILA U MOM SRCU
NEMIR U OČIMA .
VJETROVI SU BJESNILI DIVLJE
DANAS DODIRNUH U SJEĆANJU
TVOJE OČI KAO
PROBUĐENE KRIJESNICE
I RUKE TVOJE POLOŽIH
NA SVOJE SRCE .
O , NIKAD TE NEĆU PRESTATI VOLJETI
DUGO , DUGO ĆEŠ BITI U MOM SRCU.

PJESMA SRCA Duboko u srcu imam pjesmu Koju samo ja mogu čuti Tako je lako čuti moju pjesmu Samo ako zatvorim oči, sjednem i smirim se. A ako su mi oči otvorene I ako sam zaposlen, u pokretu i zaposlen Ipak mogu čuti Pjesmu moga srca, Samo ako si dam vremena I pažljivo poslušam. Čini me sretnim. Sretnijim nego ikad. Sretnijim nego bilo tko, Bilo gdje, bilo što U čitavom velikom svijetu. Sretan kao kada mislim Da ču otići u Raj kada umrem. Moja Pjesma srca zvuči otprilike ovako… - Volim te! Volim te! Kako samo sretan možeš postati! Kako samo sretnim možeš Čitav ovaj svijet učiniti! - A ponekad čujem i druge Melodije i riječi. Ali uvijek mi pjevaju taj Isti poseban osjećaj. Čine da mislim na Jemieja, Katie i Stevieja, I na druge divne stvari. Ovo je moja posebna pjesma. Ali, znate što? Svi ljudi imaju posebnu pjesmu U svojim srcima! Svatko u ovom čitavom širokom svijetu Ima posebnu Pjesmu srca. Vjerujete li u čarobna, glazbena srca, I vjerujete li da možete biti sretni, Tada i vi možete čuti svoju pjesmu srca	POZIV MLADIM PJESNICIMA PRIDRUŽITE SE PROJEKTU PJESMA SRCA Mladi pjesnici do 18 godina imaju šansu podijeliti pjesme srca svoga. www.licke-novine.hr 14. rujna 2011. u 20.30 sati ZAGREB - Udruga Dan - Pjesme srca - Projekt: "Pjesma srca" - prikupljanja dječjih (do 18 godina) literarnih radova, kao sjećanje na Mattie J. T. Stepanek. Šaljite nam radove, podijelite s nama svoje pjesme srca. Kada srce govori um tihuje. Govoriti srcem velika je hrabrost Radove šaljite: dubravka.ritz@gmail.com -Mattie, moj najdraži pjesnik, posebno dijete, bolovao je od mišićne distrofije, a većinu svojih pjesama napisao je kada mu je bilo samo 11 godina. Njegove pjesme objavljene su u razlicitim medijima, a gostovao je i na nekoliko seminara, konferencija i tv emisija. 1999. godine od Međunarodne udruge dječjih hospicija dobio je Međunarodnu književnu nagrdu Melinda Lawrence za inspirativna pisana djela. Osim pisanja, Mattie je uživao u čitanju, sakupljanju školjki, kamenčića, a volio se igrati lego kockama. Zaradio je crni pojas u borilačkim vještinma, a 2001. radio je kao ambasador dobre volje američke savezne države Maryland za udrugu oboljelih od mišićne distrofije. Školovao se kod kuće. Živio je sa svojom majkom Jany u Upper Marlborou u Marylandu, gdje je 28.06 2004. preminuo - kaže prof. Dubravka Ritz, predsjednica Udruge Dan. Niti u jednom trenutku svojega života Mattie nije dopustio zdravstvenimtegobama da ga sprijeće u radovanju životu, a njegova životna filozofija može se svesti samo u jednu rečenicu: - Sjetite se igrti nakon svake oluje. Mattieva želja bila je da ga se pamti kao pjesnika, mirotvorca i filozofa koji se znao igrati. Tako se rodila moja ideja o prikupljanju dječjih literarnih radova (poezije, proze) na području bivše Jugoslavije, budući su nam jezici vrlo bliski i razumljivi. Projekt je zamišljen kao ne-natjecateljski, što znači da nema pobjednika. Cilj projekta je druženje i širenje prijateljstva među djecom i odraslima, te poticanje literarnog stvaralaštva i kreativnosti kod djece i mladih. Kada se skupi dosta radova, organizirat će se prvo druženje u Zagrebu. Moja želja je predsjednice Ritz da to bude 28. lipnja iduće godine na godišnjicu Mattieve smrti. Pozivamo roditelje, bake i djedove, braću i sestre, odgajatelje, staratelje u domovima, učitelje, vas djeco i mladi, kao i sve druge osobe koje se druže s djecom i mladima na bilo koji način, da nam pomognete u prikupljanju pjesama.

PJESMA SRCA

Duboko u srcu imam pjesmu
Koju samo ja mogu čuti
Tako je lako čuti moju pjesmu
Samo ako zatvorim oči, sjednem i smirim se.
A ako su mi oči otvorene
I ako sam zaposlen, u pokretu i zaposlen
Ipak mogu čuti Pjesmu moga srca,
Samo ako si dam vremena I pažljivo poslušam.
Čini me sretnim.
Sretnijim nego ikad.
Sretnijim nego bilo tko,
Bilo gdje, bilo što
U čitavom velikom svijetu.
Sretan kao kada mislim
Da ču otići u Raj kada umrem.
Moja Pjesma srca zvuči otprilike ovako…
- Volim te! Volim te!
Kako samo sretan možeš postati!
Kako samo sretnim možeš
Čitav ovaj svijet učiniti! -

A ponekad čujem i druge
Melodije i riječi.
Ali uvijek mi pjevaju taj
Isti poseban osjećaj.
Čine da mislim na
Jemieja, Katie i Stevieja,
I na druge divne stvari.
Ovo je moja posebna pjesma.
Ali, znate što?
Svi ljudi imaju posebnu pjesmu
U svojim srcima!
Svatko u ovom čitavom širokom svijetu
Ima posebnu Pjesmu srca.
Vjerujete li u čarobna, glazbena srca,
I vjerujete li da možete biti sretni,
Tada i vi možete čuti svoju pjesmu srca

POZIV MLADIM PJESNICIMA

PRIDRUŽITE SE PROJEKTU PJESMA SRCA

Mladi pjesnici do 18 godina imaju šansu podijeliti pjesme srca svoga.

www.licke-novine.hr
14. rujna 2011. u 20.30 sati

ZAGREB - Udruga Dan - Pjesme srca - Projekt: "Pjesma srca" - prikupljanja dječjih (do 18 godina) literarnih radova, kao sjećanje na Mattie J. T. Stepanek. Šaljite nam radove, podijelite s nama svoje pjesme srca. Kada srce govori um tihuje. Govoriti srcem velika je hrabrost
Radove šaljite: dubravka.ritz@gmail.com

-Mattie, moj najdraži pjesnik, posebno dijete, bolovao je od mišićne distrofije, a većinu svojih pjesama napisao je kada mu je bilo samo 11 godina. Njegove pjesme objavljene su u razlicitim medijima, a gostovao je i na nekoliko seminara, konferencija i tv emisija. 1999. godine od Međunarodne udruge dječjih hospicija dobio je Međunarodnu književnu nagrdu Melinda Lawrence za inspirativna pisana djela. Osim pisanja, Mattie je uživao u čitanju, sakupljanju školjki, kamenčića, a volio se igrati lego kockama. Zaradio je crni pojas u borilačkim vještinma, a 2001. radio je kao ambasador dobre volje američke savezne države Maryland za udrugu oboljelih od mišićne distrofije. Školovao se kod kuće. Živio je sa svojom majkom Jany u Upper Marlborou u Marylandu, gdje je 28.06 2004. preminuo - kaže prof. Dubravka Ritz, predsjednica Udruge Dan.
Niti u jednom trenutku svojega života Mattie nije dopustio zdravstvenimtegobama da ga sprijeće u radovanju životu, a njegova životna filozofija može se svesti samo u jednu rečenicu:
- Sjetite se igrti nakon svake oluje.
Mattieva želja bila je da ga se pamti kao pjesnika, mirotvorca i filozofa koji se znao igrati.
Tako se rodila moja ideja o prikupljanju dječjih literarnih radova (poezije, proze) na području bivše Jugoslavije, budući su nam jezici vrlo bliski i razumljivi. Projekt je zamišljen kao ne-natjecateljski, što znači da nema pobjednika. Cilj projekta je druženje i širenje prijateljstva među djecom i odraslima, te poticanje literarnog stvaralaštva i kreativnosti kod djece i mladih. Kada se skupi dosta radova, organizirat će se prvo druženje u Zagrebu. Moja želja je predsjednice Ritz da to bude 28. lipnja iduće godine na godišnjicu Mattieve smrti.
Pozivamo roditelje, bake i djedove, braću i sestre, odgajatelje, staratelje u domovima, učitelje, vas djeco i mladi, kao i sve druge osobe koje se druže s djecom i mladima na bilo koji način, da nam pomognete u prikupljanju pjesama.

Gospić i špica kao inspiracija pjesnika i snimatelja Gospićka špica i šetači u zaltnom satu ovog ljeta/Snimio Marko Čuljat http://www.licke-novine.hr/	Buco Krstić: ŠPICA 7. kolovoza 2011. u 22.00 sati Na špicu smo dolazili svaki dan I petnaestak minuta prostajali, Samo onako, da nas vide, A onda bi obišli grad nekoliko puta Gledajući curice kako se šepire Pred naletom ljeta. Bilo je to lijepo doba I volim se sjetiti svega Što smo zajedno proživljavali. A danas, pedeset godina kasnije Još uvijek se pojavim na špici Klecavim slabim korakom, I usput, kupim novine. Odlazim u gradsku kavanu I tamo me već čeka kava. Sjedam za stol I pitam se gdje su ostali Smijući se tužno svojoj zaboravnosti.	Gospićke špce već godinama nema jer je zatvoren i hotel u kome je bila i jedina gospićka kavana sa živom glazbom tijekom cijele godine

Gospić i špica kao inspiracija pjesnika i snimatelja

Gospić špica

Gospićka špica i šetači u zaltnom satu ovog ljeta/Snimio Marko Čuljat

http://www.licke-novine.hr/

Buco Krstić:

ŠPICA

7. kolovoza 2011. u 22.00 sati

Na špicu smo dolazili svaki dan
I petnaestak minuta prostajali,
Samo onako, da nas vide,
A onda bi obišli grad nekoliko puta
Gledajući curice kako se šepire
Pred naletom ljeta.
Bilo je to lijepo doba
I volim se sjetiti svega
Što smo zajedno proživljavali.
A danas, pedeset godina kasnije
Još uvijek se pojavim na špici
Klecavim slabim korakom,
I usput, kupim novine.
Odlazim u gradsku kavanu
I tamo me već čeka kava.
Sjedam za stol
I pitam se gdje su ostali
Smijući se tužno svojoj zaboravnosti.

Gospićka špica

Gospićke špce već godinama nema jer je zatvoren i hotel u kome je bila i jedina gospićka kavana sa živom glazbom tijekom cijele godine

Bračke crtice Buce Krstića, nastale u srpnju 2011.

KAO NEKADA

Sumrak je danas bio poseban
Kao u ona davna vremena
Kada je mladost krasila naše živote
I sve je bilo nekako ljepše.
Tako mi se čini
A možda je to samo zbog protoka vremena
Koje čini svoje, mijenja okoliš,
Mijenja nazore, mijenja nas.
Ali opet sutra, nadam se lijepom danu
Bez obzira na sve
I na kraju očekujem
Jedan ugodni ali i malo drugačiji
Sumrak.

Gospić,
6. kolovoza 2011.

KIŠA

Sinoć se spustila iznenada i naglo, divlje
Tako da je sve izgledalo kao napad iz zasjede
Smočivši naš ugodni,već pomalo umorni, razgovor
Na terasi.
Brzo smo se povukli u kuću
Jer je i bilo vrijeme počinka
I znali smo da ćemo uživati
U njezinom bubnjanju po krovu
I lupkanju po prozorskim oknima.
Nakon svega jutro je osvanulo prohladno
I natjeralo nas da obučemo duge rukave.
Jesen, reče mi punica
A ja rekoh, čista jesen
Koju proizvela je samo jedna kiša.
Tako je zahladilo nekoliko dana
I vrućine će možda postati još veće
Ali se svejedno jesen
Uspjela naseliti u moje srce.

LASTAVICE

Ovoga trena misli su mi odjurile
Skroz do kuće i na taj mi način
Žele dokazati da su najbrže u svemiru.
Slažem se s njima, a sa drugima,
Jednostavno, ne želim se sporiti.
Razmišljam o lastavicama
Kojih prošle godine nije bilo
A sada je, doslovno, nastupila invazija
Koju volimo zbog njihove životnosti,
Lepršavosti i najljepšeg leta.
Smjestile su se iznad prozora
I sve oko sebe uneredile,
Možda je to najbezbolniji izraz,
A ako i to smeta uljudnoj, finoj gospodi u pjesmi
Neka mi oproste, ako mogu, a ja kažem
Neka mi oproste, ako takvih još uopće ima.

OPROSTI

Skoro pola stoljeća
Trebalo mi je da složim sliku
I zbog toga sam malo ljut,
Ali s druge strane
Ne može se jedna povijest
Sažeti u kratkom vremenu.
Sada sam miran i napokon
Spreman reći ti da mi oprostiš
Za moje grijehe, ludorije i mladenačke promašaje.
A onda, jednoga dana
Kada se ponovno sretnemo
Želim da se zagrlimo kao
Otac i sin, onako toplo,
Jer to mi je uvijek nedostajalo.
Sada mirnog srca idem spavati
I još jednom te molim da mi oprostiš.

STRAH

Dojurio je odjednom
U vidu opasnog požara
Samo tako, bez upozorenja
Nakon onih lijepih dana
Kada nitko o tome ni razmišljao nije.
Morali smo pobjeći od kuće
Najviše zbog djece jer nismo željeli
Da ga do kraja prožive, okuse, osjete
Iako ga je Vid već uspijevao shvaćati
A mi smo ga umirivali
Onako kako roditelji umiruju strah
Kod svoje djece – grljenjem, poljupcima
I beskrajnim maženjem.

POLJUPCI

Svako jutro kada ustanem
Izađem na terasu
I pozdravim selo, onako,
Najtoplije što mogu, a isto tako i sunce
Jer je i ono važno za ljepotu mjesta.
Trudi se što bolje ga osunčati
I ja se pomalo smiješim toj
Njihovoj igri ili je to igra u mojoj glavi,
Nisam baš siguran.
Ali u jedno sam sasvim siguran, a to je
Da svoju obitelj najljepše pozdravim
Jer im odmah poklonim tisuću poljubaca,
A možda i više.

Još jedan rukovet pjesama Buce Krstića s odmora, ljeta 2011.

BOBOVIŠĆA

Kada sam prvi put tu došao
Uvidio sam da sam otkrio raj na zemlji
Nešto nesvakidašnje, doslovno izmišljeno
Jer toliko mira, blage surovosti
Trpkosti i lagane uvrnutosti
Teško je igdje naći,
A meni je sve to značajno
Kao da sam tu prvi udahnuo dah,
Upravo to
A još mi kažu da se tu
Duboka doživi starost
Malo tko ode u vječnost mlad,
Svi se tome samo nasmiju
Od srca, dakako.
Malo se zamislih
Pogleda uperenog prema kamenolomu
I dalje prema pučini
Pa nije ni čudo
Jer ljeti čovjeka tjera da pronađe
Najdublji hlad na terasi,
A zimi da se zatvori u toplu sobu
I kroz prozor prati što se događa
A vrijeme bezuvjetno prolazi
I taloži se u godine.

MLADOST

Tko može objasniti sedamnaestogodišnjaku
Da zbog povišene temperature
Ne bi trebao ići van
Sa prijateljima, u subotu,
Nevjerojatno, pomislih,
To jednostavno ne smijem propustiti
Jer kako će subota proći bez mene.
Baka me je ipak pustila
Ali i da nije ja bih otišao,
Znala je to, a i ja sam znao
Jer to tako mora biti.
Sve je na kraju dobro završilo
I ujutro nisam imao temperaturu,
A baka je bila tako sretna,
Ali mi je svejedno rekla
Da je zdravlje najvažnije
I da na njega treba paziti,
Tetošiti ga poput malog djeteta,
A ja sam se složio sa svim njezinim savjetima
Misleći ipak na kraju svoje…

SLIKANJE

Spremamo se jer sutra idemo kući
Iako nam se to baš i ne sviđa previše
Ali što je tu je,
Kako kaže narodna izreka
Što se mora nije teško.
Romana mora raditi a ja
Moram kod doktora na kontrolu,
A trebam riješiti i temperaturu
Koja me muči već mjesec dana
I ne prestaje.
Volio bih a se slikamo za večerom,
Kažem ženi i dodajem
Možda će nam to biti zadnje zajedničko slikanje,
Šalim se iz dubine duše,
Ali Romana ne želi takve šale
I lice joj je već dobilo jedan ozbiljan
Čak ljutiti izraz koji ne trpi takve šale, ni priče
Znam ja to vrlo dobro
Ali smatram da je sve to život
Iako sam ga svojom šalom ovaj put
Doveo do samoga ruba.

VRUĆINA

U daljini se čuje nekakvo lupanje
I ja se pitam može li se uopće
Raditi bilo što
Po takvoj vrućini.
Tek sam ustao
I jedino mi kava u hladu
Ovoga trena
Nudi slatko osvježenje.
Odjednom,lupanje je prestalo
Pogledam na sat jer po njemu sve mjerim
Kad ono – točno devet sati
To je to, rad prestaje
I dalje se čuje jedino divna pjesma cvrčaka
I pulsirajuća snaga vrućine
Pomiješana sa bakinom lupom u kuhinji.

PUNA KUĆA

Danas puše burica
I baš nije za kupanje
Pa su svi ostali kod kuće
Tako da je jednostavno
Puna kuća.
I kao mravi u mravinjaku
Tako i mi kad smo svi na okupu
Radimo svaki svoje:
Vid, za igru naravno,
Plovi u čamcu i lovi ribu,
Romana se posvetila Lei,
Dida ide u vrt, a nakon toga
Uvijek ima nešto za obaviti oko kuće,
Baka kuha ručak,
A ja, jedino ja sjedim u hladu na terasi,
Pijem kavu
I pišem.

SUSJEDI

Oduvijek sam želio znati
Što li rade susjedi na drugom brdu
Stotinjak ili nešto više metara
Zračne linije.
Ta njihova soba, do kasno osvijetljena
Nekom slabašnom svjetlošću,
Tako mi se valjda čini
Zbog udaljenosti,
Tko zna kakve tajne skriva.
Mašta mi radi i mislim da se
Tu događa nešto senzacionalno,
A najvjerojatnije samo
Muž i žena uz večernje čitanje
Pretresaju obične stvari kao
Hoće li sutra prestati bura,
Gdje ćemo ići na kupanje
I, naravno,
Što ćemo jesti.

Pjesme Bilje Karić iz Gospića

30. srpnja 2011.

BAKA
Draga moja stara baka
Išla mi je punih šaka,
Jagoda i drugih boba,
Da se malo slatko proba.

Kraj šparketa suši travu,
Unosi nam miris njive,
Svaka bol te odmah mine
Popiješ li čaj s planine.

Dok na vani zima ciči,
Uživam u njenoj priči,
Pitalice ona stvara,
Sama pita i odgovara.

Smijeh se ori sve do greda,
I pauk nas s poda gleda,
Prolaze nam tako sati,
Dok se umor ne povrati.

Postelja od perja meka,
Zove snove te ih čeka,
Kroz maštu me vode puti,
Ja joj pričam ona šuti.

I tako će proći sati
Lutanja duž mašte, šale
Dok nas prvi san uhvati,
U toplini sobe male.

Nitko tako slušat' ne zna,
Dječje boli, sitne muke,
Kao da se i sad stišću
Oko mene njene ruke.

RUKE

Nemoj štedjet' ruke svoje,
Da nekom pruže boje,
Koje njemu život znače
-ti se smiješ, a on plače?

Ratovi i svađe razne,
Bijeda, bolest i druge kazne,
Što čovjek ih sebi dade,
Što mu drugi ljudi rade.

Trpi svatko svoje muke,
A pogledi, tek sa strane prate sve i stišću vjeđe
Kada žmiri tada mučnog lakše prijeđe.

Ne mora ga gledat takvog,
Bolesnoga ili prejadnog,
Ne vidi mu jad i tugu,
Obilazi ga kao šugu.

Drugi će mu već pomoći,
Misli da je u istoj priči,
Slijepo ne zna koliko se čini prijekim,
Da podijeli muku s nekim!

Dok ti živiš krv on lije,
Suze lije ponajprije,
Sve jadnika muka tuče
Trebao si mu ruku pružiti jučer?

Ako želiš da se mijenja,
Ljudskost osnov' je rješenja,
Nek ti kaže ogledalo,
U ljudima gdje je stalo.

Kada gladnom pružiš hranu,
A bolesnom blagu riječ,
Siromahu svoju stvar,
Osjećaj je predobar.

Nešto ti se zaigrava,
Kao da te opčarava
I ne želiš u tom stati,
jer se dobro dobrim vrati.

Vedre oči nahranjenog,
Topli snovi bolesnoga,
Na nekome kapa tvoja,
Takvoj sreći mena broja.

Od svakoga jedna stvarca
Jedna gesta je komarca,
Nekome je ko' planina
Kao svjetlost sa visina.

Svaki dan je cesta duža,
Njenim putom ruke pruža,
Puno bića koji žele
S nekim patnju da podjele.

I zna onaj koji prima,
Nije sreća tada svima,
al naduže radost traje
u onome koji daje.

KIŠOBRAN

Kada glasna kap zadrhti,
Na prozoru moga stana,
Nemir se u meni sjeti,
Mog' crvenog kišobrana.

Pokisla se glava cijedi
Dok ulicom hodam sama
E, stiglo je krajnje vrijeme
Da kišboran kupi mama.

Dok u mojoj ruci pleše,
Kiša lije sa svih strana
Dok ga vrtim , kapi lete
svilom moga kišobrana.

On i ja i cesta duga,
Družimo se svakog dana,
Nikad mi se ne naruga,
Ta stvarčica nasmijana.

Burna voda i gromovne ruke
Nisu strahu mjestu dali,
Pretrpišmo sve te muke,
A na cesti tako mali.

Sad, kad vani kiša lije,
Požalim što sa mnom nije,
Da šetamo k'o nekada,
Ulicama moga grada.

Nove pjesme Buce Krstića, napisane na ljetovanju na Brču 21. i 22. lipnja ove godine,

www.licke-novine.hr
Gospić, 24. srpnja 2011. u 12.45 sati

ČUVANJE

Romana i Vid su otišli u Supetar
Po neke stvari
A Lea i ja smo ostali kod kuće.
Vruće je već ujutro
I mi se čuvamo u hladovini
Ja Leu, a Lea mene, uz njezine opojne osmijehe
Mislim da je to sasvim dovoljno.
Ma šalim se, naravno, ipak ja čuvam nju
Jer je još sasvim mala
Ali neće proći mnogo vremena
Kada će se stvari promijeniti
I ona će čuvati mene
Naročito, kako to već djeca znaju,
Da u nekim situacijama ne popijem
Koju čašu vina previše.

GLAVNO DA JE ŽIVA GLAVA

Ljeto je kalendarski počelo jučer
A sunce je zavladalo već i prije
I danima nema oblačka na nebu.
Blagi vjetrić provlači se kroz masline
I leluja oko kuće, puže
Milujući oprani veš na štriku
U perivoju ispod terase.
Vruće je, a ja sam još u kući
Gdje je još toplije jer se sva ta vrućina
Zalijepila za stvari,
Ali nema to veze,
Govorim o tome jer to jako volim,
Beskrajno, tako da se zna
Meni to godi, iskreno, zaista
I previše mi znači,
Čak toliko da to ne mogu ni objasniti
Jer nakon duge zime, hladne i mučne,
I čestih odlazaka u bolnicu
Glavno da je živa glava, i nadasve topla
A sve drugo nije važno
Nije čak ni zanimljivo,
Samo je, moram priznati,
Prolazno.

ZRNCA

Sakupljam zrnca iz prošlosti
I spremam u tajnu kutiju uspomena
Sa veseljem djeteta
I isto takvim zanosom.
Svega tu ima i ja sam sretan
Zbog tog raznolikog sadržaja,
Svega doživljenog i viđenog,
Isprobanog i promašenog,
Ali isto tako moram reći
Da si ti Romana moje najdraže zrnce,
A sada su tu još, naravno, Vid i Lea,
I vas troje, tri zrnca, veličate moje vrijeme
I držite sve moje konce,
Nadam se, skroz do kraja.

DALEKOZOR

Vidim ih sasvim dobro
Dolje na kamenolomu
Kako su se raštrkali po plaži
A sve to zbog dobre pozicije na brdu
I, naravno, zbog dalekozora
Tako da imam osjećaj i da ih čujem.
Zbilja, ne izmišljam, jer dalekozor
Valjda nudi neki osjećaj čujnosti.
Gledam ih i čujem Vida,
Koji također ima dalekozor i voli
Razgledati okolinu,
Kako kaže kroz veseli smijeh –
Eno tate na terasi,
Mama, mama, eno tate na terasi.

NA TERASI

Sjedim na terasi
Sam
I uživam, to moram priznati
Iako mi je lijepo i kada je terasa
Onako, obiteljski, puna.
Ali sada,baš mi paše ovako
Jer svi su otišli spavati poslije ručka
Jednostavno ih je umorilo kupanje u moru
I jako sunce
Pa sada lijepo provodim nekoliko sati sam
I u miru se posvećujem
Svojim prijateljima bumbarima
Koji neumorno oblijeću
Mirisne grmove lavande.

MICE ŠABAN IZ GOSPIĆA

PLESAČICA

Z V I J E Z DA

RUŽA, moje bake

Z I M A

STRANAC

NA GROBU MAJKE MOJE

JURE KARAKAŠ

PET PJESAMA ZA DJECU

BAKE

Manje poznate riječi:

LJETO JE (Tomislavu za njegovih velikih pet godina)

BUDI DRUG

FRAJERSKA PJESMA

TATA, BUDI FIN

ROKOVNIK

NEČUJNO

SRETNA SAM

POZIV

RAZGOVOR

Pjesme Mice Šaban

PLAVI LAN

PTICA

U ULICI RUŽA

ĐURĐICE

PJESME

JURE KARAKAŠA

ĐAČKI DESETERAC

GOSPIĆKI NOKTURNO

PJESMURDA

ZMIJURINA

Pjesme Mice Šaban

I D I L A

V E L E B I T

P O R U K A

D R U G A O B A L A

PRVI KRASNOSLOV LIČKIH NOVINA

JER JA TAKO HOĆU

CVIJET HRVATA

Pjesme Buce Krstića

PJESME MICE ŠABAN

PJESME BUDE KRSTIĆA

PJESME MICE ŠABAN 29. rujna 2011. u 10.45 sati

PJESMA SRCA

PRIDRUŽITE SE PROJEKTU PJESMA SRCA

ŠPICA

Bračke crtice Buce Krstića, nastale u srpnju 2011.

KAO NEKADA

Gospić, 6. kolovoza 2011.

KIŠA

LASTAVICE

OPROSTI

STRAH

POLJUPCI

Još jedan rukovet pjesama Buce Krstića s odmora, ljeta 2011.

BOBOVIŠĆA

MLADOST

SLIKANJE

VRUĆINA

PUNA KUĆA

SUSJEDI

Pjesme Bilje Karić iz Gospića

ČUVANJE

GLAVNO DA JE ŽIVA GLAVA

ZRNCA

DALEKOZOR

NA TERASI

LJETO JE
(Tomislavu za njegovih velikih pet godina)

Pjesme
Mice Šaban

PJESME MICE ŠABAN
29. rujna 2011. u 10.45 sati

Gospić,
6. kolovoza 2011.