<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="65001"%> _Ličke novine_Lički vjesnik_Ljudikanje

arhiva POVRATAK
ličke novine
ljudikanje


Gospić i korona
Već je danima pust novi centar Grada

Novinarski osvrt na opću opasanost od korone

KORONA UKINULA I PETAK

Danas je Grad bija pust i tih. Podsića me na doba rata u pauzama između dva napada.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. ožujka 2020. u 20.30 sati

Biliži Marko ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Juče sam edvo izdura cili dan u kući. Malo sam kida snig, malo cipa drva, ka i svaki Likota ovi danja. Malo sam i čita nike knjižurine koja sam nabavija više ni sam neznam kada. Stare su pa sada , bar meni, puno vride. Još me ne vata uja, i sve poduzimam da me i ne uvati, jer bi onda načisto pizdija po praznoj kući.

Iz Grada su me zvali na konferenciju za novinare isprid zgrade na Biljevištu u Budačkoj ulici di sam odresta. Nije mi se išlo jer ne merem stajat, a i vraški je bilo ladno s burom koja je pirkala. Zato sam se dogovorija s nikolke gracke cure, mislin zaposlenice iz Gracke uprave, da ne bi što krivo pomislili, i popodne sam objavija informaciju ka da sam scm bija tamo.

Kad sam pomeja ništo sniga sa stepenica i sa staze, a zato imam mam dvi metle. Edna je ona gospocka, sirkova, a druga je građevinska, al ne pazarištanka, neg kupovna i izgleda ka četka za robu, al porane zalca, odlično mete i više dura od pazarištanke. Pazarištanku mi poide brša.

Još u mome šoru nije bili nigdi nikoga. Starčad se zavukla u kuće i troši drva. Provoza sam se do nekadašnje robne kuće koja je već odavno propala, a u njoj se koristi samo prizemlje, a preostale tri etaže zjape prazne za što Splićane, koji su vlasnici, ne boli glava. Naumija sam tamo kupit dvi pastrvice za sutra, za petak. Uvik smo u kući za petak imali il' ribu il' gra golać. Stariji se toga sićaju, a to mi se i sada sviđa. Jer dobro je barem ednom tidno poist kaku ribu pa makr to bila i konzerva. U tome Konzumu nije bila gužva. Nisam tija uzimat kolica, jer kupujem samo kruv, ribu i mislija sam uzet grava, jer sam sinoć zadnje dvi šake namočija za današnji ručak. Nisam virova svojim očima – grava nije bilo.

Brzo sam bija u autu i malo se provoza ulicama grada moga. Sve mi je ličilo na opću opasnost, samo što nisam čuja vatrogasne sirene. Gotovo nigdi žive duše, a proša sam Smiljanskom, Zagrebačkom, Budačkom i glavnim ulicama. Ličilo mi je ka za pauze izmed dva četnička napada u proteklom ratu. I tada sam zna prošpartat' gradom s aparatom, ali piške il' na biciklinu kako bi na vrime čuja ispaljenje kake mine il' granate…

Nego, zamalkice zaboravi da vas podsitim da ovi dana očitate stanje brojila za struju i da ga javite uz svoju šifru nikoj od službenica Elektrolike koja pokriva cilo područje Ličko-senjske županije pa i šire (Gračac i Slunj).
To morete uradit na brojeve: 053/570-152, 053/570-286 i 053/570-275.
Morete i okrenut besplatni boj automata 0800/0555 ili info telefona 0800/419.
Osim toga ako imate računalo morete to sve obaviti na poveznici mojamreza.hep.hr/index.html#!/dostava .

I najnovija vist od popodne: sutra nema petka u Gospiću, korona ukinula i petak.
Da ste mi debeli i do vidova.

korona struja


Osvrt na novu svjetsku pošast

ŽIVOT S KORONOM

Nove generacije računat će vrijeme prije i poslije korona virusa.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. ožujka 2020. u 11 sati

Pribiližija Marko Čuljat

Poštovane čitalice i čitatelji,

ova pošast od najnovijeg animalnohumanog virusa covid-19 se ne smiruje. Virus je postao mutant kome će se teško staviti soli na rep, jer repa nema. Vele da izgleda kao kruna – korona, i da je po tome dobija ime i unaj prvi soj koji je dobija ime sars i edva je savladan. Ovaj je zavlada gotovo cilim svitom dok si reka britva.

Korona je novi, peti, jahač apokalipse koji je počeja upravljati cilim svitom pa i našim životima. Ubire najcrnji danak u ljudskim životima na sve strane svita. Upleja se u sve pore života svakog čovika na Zemlji. Jučere je odgođena na godinu dana i tokijska olimpijada koja j' tirbala bit ovog lita. Nas je Ličane zarobija u stanovima i kućama.

Zagrepčane je isto bija zarobija ali i' je vanka istira ranonediljni zemljotres, al' su bili svisni i prve opasnosti pa se nisu grupirali, iako je to nesvjesna reakcija u opasnosti. Bili su svisni opasnosti druženja, za razliku od nekizi koji organiziraju korona partie u stanovima na koje upozorava i akademkinja Alemka Markotić, specijalista infektolog, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, koja i po nikolka puta dnevno staje prid mikrofone i kamere kako bi umirujućim tonom dala najnovije informacije iz cile države. Od nje smo i saznali da je korona obidinila znanstvenike u cilom svitu u ratu protiv nevidljivog neprijatelja koji razminjuju informacije iz svojih laboratorija tražeći lik.

            Ovi dana briljirala su i dvojica hrvatskih ministara. Prvi je svakako Davor Božinović, ministar policije i šef Nacionalnog stožera Civilne zaštite, a drugi Vili Beroš, ministar zdravstva. Obadvojica smirenim i dostojanstvenim glasom daju potpune informacije o ovoj pošasti i detaljno tumače kako se moramo svi skupa ponašati.

Jučer se porukom oglasio i gospićko-senjski biskup msgr. Zdenko Križić, koji vjernike upozorava na opasanost od virusa koji je eto onemogućio i održavanje svetih misa, te očekuje da će se vjernici moliti u svojim domovina. Odgođena je i najavljena današnja proslava 20. obljetnice utemeljenja Gospićko-senjske biskupije, a vjernici će i za Uskrs biti u svojim domovima.

Po svemu sudeći nove će generacije računati vrijeme prije i potlje korone.

Da ste mi debeli i do vidova, i čuvajte se.


Eto korone i u županiji

 

corona
Gospićani u redu za lijekove čekaju već danima

KORONA VRAĆA RASELJENIKE

Ličani su se, konačno, ka' i onaj ćeno Lesi, počeli vraćati doma.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. ožujka 2020. u 12 sati, dopunjeno u 13.30 sati

Piše i naslikava Marko Čuljat

Poštovane čitalice i čitatelji,

Jučere sam cili vasbogovetni dan buljija u televiziju. Svrbili su me prsti ka i revolveraša u filmovima, pa sam nekoliciniu prijatelja i rođaka zazva klepkom. Kako oni imaju stanove u ovim dilovima Zagreba, di su se naselili s bakljadom prije pola stoljeća, bila i' je samo prpa.

Maloprvo sam vizitira moja nikolka profila na Fejsu. Priko stotinu prijatelje mi javlja da su dobro iako je bilo frke. Nadam se da će se tlo smiriti kako se situacija u Zagrebu ne bi još više zakomplicirala. Naime, edni priko televizije viču Purgerima da ne idu u kuće i da budu vanka, a drugi im poručjuju da se ne druže bliže od dva metera. Valjda sam zato jučer vidija edan stariji para kako se drži za ruke i iđe tramvajskim tračnicama.

            U toj zbrci informaciji oni s lošim namjerama došli su na svoje i plasiraju kojekakve budalaštine koje se Radio milevom brzo šire. Nažalost toga nisu pošteđeni i autori po portalima, ili po rvacki rečeno po vratima, di inače objavljuju rane bljezgarije i bljuvotine.

Još prije zagrebačkog potresa neki raseljenici odlučili su se vratiti u najuži zavičaj i u napuštene kuće. Tako iz Zagreba, Rijeke i drugizi mista di ima ove proklete gripe, dolaze komplet obitelji u Liku. Tome doprinosi i rvacko e-školstvo jer učitelji sada ne mogu locirati di se i oklen niko veza na školski program na TV-u.

Jučer je reagira i Županijski krizni stožer upozoravajući povratnike da se moraju čim prije prijavit puliciji sa svim podacima, a to moraju nama činit i iznajmljivači soba koji inače znaju prikrivati svoje goste poradi zarade.

Kako mi je ponestalo likova mora sam do doktorice. Na svu sriću nije bilo nikoga, pa sam s autinom produžija do apateke. Tamo okupacija traje već danima i vazda je barem deset ljudi na ulici i čeka reda ka da je provizacija (vi mlađi koji ne znate što j' to pitajte starije, neka vas podsite na vrije potelje unog velikog rata).

Dva puta sam prozuja kroz grad i do likarne, al sam odusta. Nemam uopće ideje kako ću se domčat likova brež koji nemerem. U međuvrimenu sam kupija kukuruzni kruv i komad flama da skuvam juverinu oi da se ugrijem od sniga koji je jutroska osvanija kako bi nas podsitija da živimo u – Liki i da se nauvavamo da ga voiše neće bit.

Da ste mi debeli i do vidova.

Potlje svega:

Maloprvo je državni radija da tonsku izjavu ministra policije da će popodne potpisat naredbu o zabrani napušćanja pribivališta, a bilo bi dobro kada bi se pobjeglice vrnule nazad po policijskom pratnjom i s kaznenom prijavom barem svakom desetom ja naš narod, jer mi, cinimo samo globe.

Treba sppričit novi Vlak bez voznog reda.

 

pivčići
Pivčići su provirivali iz sniga


Ljudikanje o coroni

STRA' NA SVE STRANE

Novi virus stare gripe izazvao paniku u cilome svitu.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
16. ožujka 2020. u 14.10 sati

Piše Marko ČULJAT

Poštovano čitateljstvo, oli ti po starinjski
Poštovane čitalice i čitatelji

Ovaj drugi pozdrav svekolikom ženskom i muškom pučanstvu koji nas koji nas čitaju, je suvremen' rodni pozdrav. Oću reć, da smo mi muškilji u najzabačenijoj i najnerazvijenijoj regiji stare dame Europe, vazda bili kavaliri, a to su znal i na Bečkom dvoru.

Naše predšasnike su vazda cinili i svi su i' se bojali. Počam od onizi Talijanaca koji su u svojim počecima bili najprvo Rimljani ili Mlečići, a mi smo stoljećima bili samo - Japodi ili Iliri. Godinama su ratovali protivu nas, edva su nam doklali, bili smo višti ratnici već tadare. Nisu nas zatrli kako su to činili u dugim krajevima. Sačuvali smo, kako se to danaska voli reć', svoj identitet i dostojanstvo u Iliriji, koja je postala rimska provincija. Sačuvali smo čojstvo do današnji'dana.

Nisam već dugo pisa na ovoj materinjoj ikavici što su me podučile baka Kata Marka Ivula iz Oršić drage u Ričicama, rođena u Cerju di je završila cjelodnevni boravak u pučkoj školi, i mater Ika koja j' silom priliku, mislim ratni, kada su ostali una i tri sestre i brat ostali 1943. siročad pa j' naučila i svetoročku ikavicu. Mater mi je pomagala u privođenu Mile Budaka kada sam ga u Domovinskom ratu isčitava.

Eto opet se ja latija sebe i svoje prošlosti koja virovatno nikoga ne zanima, a zaboravi pravi svicki problem, ovu kinesku grupu koju prozvaše coronom i za koju neke vojne glavešine u Rvackoj rukama i nogama tvrde da se izmišljena (zlo)namirno da potare Kineze i druge narode a da uni samo ostanu na cilome svitu. Koje ludosti i smijurije koja dobiva vrime i prostor kod tzv. novinara.

Prema podacima gospićkog Zavoda za javno zdravstvo do prošle subote u Lici je bolovalo od gripe mam 1005 Ličkulja i Ličana, Primoraca i Primorki i otočana i otočanki, mislim na onaj naš dije otoka Paga. Pa nikome ništa jer nema – umiranja. Ja sam i danaska maznuo nikolka češnja luka, unog bilog s maslinovim uljem jer sam za predilo ima marinadu od – pastrve. Ima sam i nikolka pera dalmatinske zelene salate od petka.

Nemoje ništa pitat. Za glavno ilo pristavija sam lunac, mislim unaj navrat-nanos, odnosno ekspreksni, pun prasećeg ključa i mišavine grava tetovca i trišnjevca, te sve zaokruženo s porcijama kisele ripe okruglice i zelja. Ovo vam je ljudi moji ponajbolji recepis protiv gripe. S tim se slažu i današnji, nutricionisti, uni poručuju unima što su izpraznili police u trgovinama pa nema na flis papira, da pojidu barem koju konzervu paradajza ili neke druge voćno-povrtne kunzerve da naprave ravnotežu u organizmu.

Kroz podne sam obiša malo i grad. Raje je veoma malo. Nema gužve u trgovinama, svim je stra uša u kosti. Bija sam i na kavruni, nema gužve jer ćate iz uprava ne smiju vanka, a nema ni studentica pa nema graje niti veselja. Sve u karoti.

Zva me edan prijatelj i vrsnac iz Zagreba. Gore su svi poludili od strava zbog kinseke gripe pa ni pendžere ne otvaraju, boje se bidnici ka Talijanci. Ža mi je ti' ljudi iz metropole, zimus nisu smili vanka zbog dima iz kojekakvi dimljaka, a danas im priti nikakva gripetina za koju navodno nema lika osim prorodnog imuniteta koji treba jačati lukom i bikom. S konferencija za javnost daju detalje o broju oboljelih nikolka puta na dan, a šef kriznog štaba se priti globama za širitelje virusa koji moraju biti u izolaciji. To sve izaziva veću paniku.

Skoro sam sa smetnija s uma. Jučer je bilo glasanje za novo čelništvo najveće stranke u Rvata, za HDZ. Svrnija sam u ličku središnjicu di je bilo glasanje za cili Gospić i okolicu. Bilo j' dosta ljudi. S Milim sam se pozdravija po propisima štava - laktom, Zecu sam namignija i produžija stubištem uz jednored do ureda. Nisam puno slikava, a začudija sam se da su neki pokrivali lice.
-Kaki su to članovi kada se i danaska nečega boje boje? – pita sam se u sebi.
Naši stari vele: -Stra koza pase.

Da ste mi debeli i do vidova.


Susret s knjigom i skupljačem starina

klepka drago
Drago Bevandić s obnovljenom klepkom za ovna/Snimio MArko ČULJAT Lika press Gospić

OD VICINE KNJIGE DO DRAGINE KLEPKE

Čudni su puti jezika, odnosno divana. Već godinama tragam i pronalazim novo-stare riči naših predaka.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
25. srpnja 2019. u 18 sati

Biliži Marko ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Prid niki dan sam završija čitanje knjige sićanja Marije – Vice Bevandić, udane Balen, o njenom životnom putu. Najlipši su mi dilovi o njenom ditinjstvu. Naime, rođena je u opančarskoj obitelji u Gospiću mam iljadudevetsodesete godine. Ditinjstvo je provodila u rodome gradu, kupala se i klizala na Novčici, plivali su do benta i skakali sa stina. Ka i sva dica kašnje, sve dok je voda b ila čista i za piće. Kada su gracki oci, radije bi i' zva oćusi, svrnuli kanalizaciju u riku i ona j' počele smrdit, a nažalost ni danaske ne mirliši. Više mi daje na jutropad neg na čistu i bistru vodu.

Vica je znala u toj svojoj knjizi lipo opisati ditinjstvo kako u kući di je bila rpeka dice, tako i vani. Doplivavali bi do kerepa kome je bija gazda niki Ric, zadnji od tri Nijemca koji su imali kuće ispod kapelice sv. Ivana Nepomuka nedaleko Novčice. Kod Rica su na daščano kupalište dolazila gospićka gospoda. Pazite, ne Gospićani, vengo gospoda, a to je Vica lipo definirala: Austrijanci, Nijemci i Mađari i njijove žene i dica. Domaća dica nisu imala novaca za platit ulaz i kabinu. Na kerepu su bile rupe di su se ti Ričevi gosti kupali. Did je dicu zna poradi gostiju tirati čamcem, al po svemu sudeći nije se ni trudija da i sustigne na vodi.

Na nikolko mista u knjizi, Vica je pisala na materinjem divanu, na ličkoj ikavici. Ćaća joj je virovatno bija od Bevandića iz Debelog Brda, a mater od plemeniti Zdunića iz Lovinjca. I njene knjige sam sazna da su tada limenu glazbu vatrogasaca vabili banda, da je apser bija obični vinanc, da je brencanje zvonjava praporaca. Sazna sam i novu rič za poštansku kočiju koja je vozila iz Ogulina dok nije bilo štreke – ona ju zapisala: deledžanca, a ja sam ima zabiliženo: deležanac. Nadalje, fremter je radnik koji se usavršava u struci negdje vani, oficijal je niži činovnik, košara za ranu je kostšala, a privatist je privatni učenik gimnazije ili neke druge škole.

E, odeka ću zera zastat da Vam, drage moje čitalice i čitači, nešto opišem o toj gimnazijalki trećeg razrida Kraljevske državne gimnazije u Gospiću. Ednom prikom ka inspektur povisti doša j' u njezin razrid glavom i bradom dr. Grga Novak, sveučilišni profesur na Mudroslovnom vakultetu u Zagrebu. Una j' za ondašnje prilike bila otvorena osoba što nije nimalo priličilo za ženskilja. Na satu povisti razvio se između nji dvoj duel, koji su profesuri prenili u zbornicu. I ne lezi vraže, taj doktur povisti Novak, koji je potlje bija ne samo akademik vengo i prisidnik Akademije, Vicu je pozva da dođe k njemu študirat u Zagreb. Znači, un je njojzi oprostija i u stvari ju pohvalija pozivom u Zagreb, ali još nisu oprostili gospićki profesori već su joj zabranili upis u sve sridnje škole u tadanjoj državi. Vica je morala napravit pauzu od tri godine dok su se smilovali u Zagrebi i Beogradu da bude privatist. Ali, nikud bez ovog ali, u Gospiću nije više bilo klasične neg' je bil obična gimnazija pa j' čak mogli birat di će maturirat u Zagrebu, Karlovcu ili na Sušaku di je bila tatina sestra i tamo se spartala s nikim Šimom iz Jablanca i u Zagrebu su se vinčali.

            Njena obitelj je 1937. godine doživila veliku tragediju. Mlađeg brata Nikolu – Šoru ubili du džandari u Senju, a skupa š njim i njegovu zaručnici Katicu Tonković iz Sinca. Bili su prid vinčanje, a Šoro je bio nogometaš Građanskog koji je igra utakmicu u Senju. Tad je iz zasjede ubijeno sedam momaka i edna divojka.

Edan Vicin dijalog kada je piške priko Velebita sa Šimom, mislim mužom, išla u Gospić da obiđe dicu kod matere, napisala je na dijalektu. I to ne na lovinjačkom dijalektu svoje matere, pa sam mislija da je to pobrala od ćake riči iz Debelog Brda kraj Gospića i kod Kolakovice. Poradi toga sam se da u potragu u prošlu nedilju za nekim starijim iz tog sela. Trevija sam na poznanika poštara Dragu Bevandića. On je brzo raspozna da to nije njijov divan u Brdu, a meni zbog završetka riči na slovo ni isuviše liči na brušanski divan. Morda je to probrala u školi, ko će ga znat.
Malo sam se zadrža s Dragom koga sam prikinija u ručku. Popija sam i ednu odličnu kruškovaču. Ljudi moji, milinja kod njega. Ima poveći grunt i mam dvi štale. Ima stado ovčica koje su se sklonile u lad šljivara, u šljivaru je i čelinjak… U drage su i dvi kolnice, u ednoj ima poveću kolekciju bronza koje vise na gredici. Za ednu je dobiva dosta novaca od nikog Šole, al je nije da.

-A imaš li klepku? –ispali ja pitanje ka iz topa.
- Imam kako ne bi ima, dođ amo.-otpovrnu Drago i povede me priko dvorišta do male kuće di ispod ganka ima nešto alata i podiže poveću klepku za ovna koju je dotira baš protekli dana. Nakon toga me povedu u drugu kolnici di mi pokaza prandidovu laternu na petrovo ulje koju je on donija iz Merike.
Rastajali smo se ka pravi prijatelji barem po ure na zvizdanu na srid dvorišta.



Zbog vrilog lita

algeAlge uz obalu Like u Ribniku kod mlinice

PONOVO CVITANJE LIKE

Ovi dana sve kuva od vrućine a u vodi rike Like drastično se šire – alge.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
24. srpnja 2019. u 21.30 sat

Piskara Marko ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Danaska sam od ednog fejsovca dobija brdo slikica o zagađenoj vodi rike Like. On se vali da je već obavistija sve moguće i nemoguće zelene i druge šarene da se dadnu u akciju s inspecijama da nađu trovača vode. Zagolicala me ta invormacija pa kad je sunce zera počinulo pridveče sam sija u autinu upalija klimu i priko Bilaja svrnija do Like u Ribniku.

Tu mi je do vode najbliže i najzgodnije. Iznenadija sam se jerbo tamo nisam bija nikolke godine. Vridni Ribničani obnovili su mlinicu. Postavili su i krovište, i nadam se da se neće zeznuti ka oni u Lovinjcu kada su obnavljali mlinicu na Banici i metnuli šimlu. Eno je već je propala i nema ju niko popravit, iako svakoga dana pored nje prolazse svi pa i načelnjak Općine barem dva pua, na posla i s posla. Nadam se da će Ribničani koji su napravili mlinicu od rezanih balvana imati kvalitetnije i trajno suvremeno rišenje pokrova.

Eto ja oduševljen gotovo zaboravi pošto sam doša u Ribnik. Lagano se piške spuštan u korito Like. Voda je malena, iž nje na sve strane raste nekakva travurina ima i zerka cvića. Sitno kamenje uz obalu pokriveno je nekakvom smjesom boje bile kave. Gusta je i neprozirna ta tvar, a koji pedalj dalje i dublje lipo se zelene alge. Čak i trepere jer Lika polaganice teče prema Bilaju i Gospiću. Odma mi je sve bilo jasno: plitka i spora voda i velike temperature pogoduju algama i cvitanju Like, pa ljudi moji i more cvita po vakizim vrućinama.

Pokušavam vratit film unazada, u ditinjstvo. Odrasta sam u Budačkoj ulici i Novčicu smo zvali – Lika. Bilaj čista ka suza, u njoj je bilo zera baklava i nešto šaša koji su nestajali na kupalištima. Neplivači su se zadržavali na Balinovcu, di je bilo po noge blata i balege od vjekovnog napajanja stoke na tome mistu. Tu je bija i izvor vode na obali na koji smo dolazili piške ili plivajuć da bi popili koji gutljaj ladne vode. Misto je dobilo ime po turskoj riči bali – što znači raja, običan narod, pučanstvo reklo bi se danaska. To mi je dugo posli Gimnazije ednom u razgovoru rekla profesorica latinskog i hrvatskog Marija Tomljenović. Kako je bila starija od milja smo ju zvali Baba. Bila j' una načitana i svakog je vraga znala. Imalaj ličku brvnaru u Prnjavoskoj punu knjižurina.

Kad je bilo ružno vime i nije bilo za kupanje bili smo ribolovci. Razmilili bi se s mekom, gujine za sulje i trišnje za klenove, po ciloj Liki i fatali smo sunčanice, klenove, crvenperke, pa i karase ,a odrasli su vatali mečeći šarane na tajnovitim mistima. Stariji Gospićani su se sićali kada je u Liki bilo samo pijora, pastrave, une domaće, a ne stranjske, i – raka. Raka j' bilo ka u priči. Prije unog velikog rata, gospićki rakari su rake predavali u rakari u Kaniži umotane u vlažnu mašinu jerbo su morali bit živi nikolko dana kako bi eroplanom stigli na europske dvore di su bili poslastica. Morete si mislit koliko su love namlatili rakari kada je ribarsko društvo u Brušanima na Suvaju izgradilo ribnjak za domaću pastrvu s ribogojilištem i gostionicom za gospodu i sobama za spavanje i električnom teromocentralom. Usput rečeno to je sve prid nikolke godine poništeno.

Eto opt me privlači povist i prošlost.Što merem kad u njojzi ima dosta lipi primira i za danaska. Ka klinc bija sam član ribarskog društva. Članarinu smo plaćali kod Juriše u Vatrogasnom domu jer smo se bojali ribočuvara. I ne samo to, to nam je bila prva članska karta u životu. Bila je lipe zelenkaste boje s crnimn drukom, našom slikom i potpisom. Prva prva legtimacija. Dobivali smo i časopis i nadmudrivali se što j' ko pročita i naučija. Tizi godini ribari i ribarska društva su ka munjeni počeli uvoziti stranjske ribe koje su podivljale i brzo uništile sve domaće autohtone vrste. Nema više ni u pričama pastrve, pijora i raka. Ali zato ima nekakve uklije iz Sibira, štuke, pa i somova i od sto kila. Sićam se i danaska ednog članka di je autor, virovatno ihtiolog, napisa da ličkim ribarima koji su ubacili soma u Liku triba obuć luđaćku košuju jer to je velika riba za velike rike. S tim ribetinama i ribicama koje su maom zakržljale, primirice sunčanica u Kanadi ima i dvi kile, a ode edva dvacet deka, došle su i razno-razne travurine koje pokrivaju površinu i Like i Novčice. Najgori je lokvanj, biljka iz vode stajačice, bare i močvare. Uspiva sve do iljadu metara nadmorske visine i ne mere se istribit a nit je ribe idu. Ribe radije idu ribe, ka recimo štuka… Meni te trave puno divane, a vama? Pitajte dicu na kupalištu u Čanić Gaju ako meni ne virujete.

Da ste ,mi debeli i do vidova!


Turistička uživanja u Lici i okolici

matej flakMatej Flak s prijateljicom na Štirovači 2007./Foto arhiva Lika pressa Gospić

ZBOG ADRENALINA U SMRT

Gotovo cile godine po Lici i okolici vršljaju motoristi. Mnogi uživaju, a neki odu u – smrt.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
22. srpnja 2019. u 17 sati

Piše i osvrće se uokolo Marko ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Sinoćka nakon dvi ure od pogibije ednog motoriste dobija san SMS od pulicije. Nisam tija reagirat, za te dvi ure od tragičog zbivanja mnogo se toga more dogidit, zbit, ako se situacija ne uperi onako kako Bog zapovida. Danaska stiže suoparno priopćenje iz pulicije koje niš' pod milim bogom ne divani. Biroktatski je to suvoparni divan.

Naime, jučer nešto prije 18 sati na državnoj cesti D8 poznatijoj ka Jadranska magistrala kod mjesta Bralići (?) nastradala su dvojica austrijskih motorista. Nesritnici su ljoknuli s motora, edan pc u strovaliju i poginija, a drugi je pribačen u Riku na ličenje. Eto ti ga i odmom i uživanje na moru.

Po ovim našizim pustim cestama i cesticama sve je više motorista i drugizi avanturista. Dabome i s terenskim autinama. Moru se srist na bilim velebitskim šumskim cestama. Većinom su to ozbiljni vozači koji u zvuku motora, vvitrom oko kacige, s kamerom na kacigi, i divojskom iza, uživaju u našim prirodnim lipotama. To mi je prid više od deset godina prizna edan Slovenac, Matej Filak. Un je sa ženskom na zadnjem sicu uživa na Štirovači na sjevernom Velebitu. U šali reče divijki:
-Esam ti reka da obučeš novo odilo da će nas slikati, a meni najozbiljnije doda:

- Mi smo Slovenci sretni ljudi što smo blizu vas i vaših planina.

Ednog drugog sam srija blizu Ćelavca u južnom Velebitu di laganice uživa u našim lipotama. A porane zalca imade i unuzi koji divljaju cestama. Koji su struganju asfalta i palenju guma uživaju i dižu si adrenalin. Tako i nasatradaju.

Trećom prilikom bija sam na Majstorskoj cesti. To vam je ljudi moji una cesta koja iđe iz Svetog Roka priko Alana i Maruna za Obrovac. Kada sam se vraća od Tulovi  greda, vidija sam oblak prašine koji mi se približava. Nama sam se bacija desno i sta. Pokraj mene prošlo je barem tricet stranjskih dipova. Lipo su i uredno vozili u koloni.

Ni turisti nisu više kaj što su bili prije koji pola stolića. Uni oće vidit i doživit svega i svašta. Prvi pola stolića Plitvica tamo samo utopija edan učenik u Kozjaku i nama je zabranjeno kupanje u svim jezerima i pritocima, izim Korane. Prid nikolko godina dvoje starijih Švaba je poginulo nakon nikolko stotina metara što su ušli na Ulazu broj edan. Ošli su skupa u strovaliju Kaluđerovačkog jezera.

To je ljidi moji otvorilo Pandorinu kutiju. Potlje toga nastavljena je serija poginuća ka da se ništa ne događa. Maom su to bili strani turisti koji su tili napravit selfi da bi se vidli i pokazali na onome Fejsu, vrag utra i nji i fejs, umisto da se normalno slikaju kad priđu do slapa uni se ka koze pentraju po stinama.

            Ima otoga puno godinica. Bila j' prava lička zima. Osvanija snig do kolina, i biloj puno minusa. Bilaj, nedilja, dok sam okida autinu dobro sam se podobuka. Obuja sam planinarske gojzerice Adidas program Cirs, navuka iznad nji' planinarske štucne i drito na Plitvice. Na Ulazu broj edan nigdi žive duše. Laganice sam se zaputija nizbrdo. Ljudi moji milinja. Granulo j' sunce, obasjalo snižinu, a grane pune kitine. Prije mene već je niko proša, bilo mi je lakše. Oda sam lagano i snima. Priša sam pustim mostićem preko Kaluđerovačkoh jezera i zaputija se siverno prema velikom slapu. Dok sam proša pored zapadani stine vidija sam da je dio staze poplavljen i nisam se usudija ić' dalje vengo sam se vrnija.

Napravija sam priču za Večernjak – Ljepote koje nema tko vidjet, s ednom edinom slikicom, i posla uredniku Siniši Panteliću. Objavljeno je nama u ponediljak i zorom me iz kreveta telefonom diga' glavom i bradom Vinko Bartolac, direktor turizma na Plitvicama.

- Ma esi li ti lud, moga si poginut.- veli un.
- Pa što unda, bija bi dobra vist u novina ma.- otpovrnem ja.
- Da l' ti znaš da bi nam to uništilo sezonu. Bartolac će.
Slatko sam se nasmija.

Po svemu sudeći turiste smrt ne plaši vengo privlači.

Nazdravlje narode.


Nakon požara na Zrću

vatraVAtrogasi obilaze jedno požarište borovine kod Otočca 2003./Foto arhiva Lika pressa Gospić

SVI LETE SAMO ZA NOVCIMA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
17. srpnja 2019. u 14 sati

Pribiližija Marko ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Virovatno ovizi dana, isto ka' i ja slušate sve lošije visti o rvackom turizmu koji eto, na svu tugu i jad, postade glavna privredna grana s uvoznom ranom. Pored toga pikjuče nešto iz ponoći planula je borova plantaža na Pagu na plaži Zrće.

Jučer je bezbroj vatrogasaca radilo i prikovrimeno ka što stalno rade kada triba spašavati ničiju imovinu, a danaske se jopet oglasila i pulicija. Vele, zamislite dijagnoze - da j to bija požar na otvorenom i da je očevidom utvrđeno je da je očvidno požar izazvan ljudskim dilovanjem. Ja sumnjam da gaj' izazva niki četveronožac, bija j' to dvonožac homo sapiens. Po mojoj laičkoj procini jerbo nisam ni vatrogasac ni ekspert za take stvari, to se moglo očekivati joše vrag zna kada. Policijoti velidu da j' vatra oprljila mam dvacet ektara borika koji je svim vridija milijune i milijune eurića. Velidu u policiji da će i dalje njuškati i tražiti koj to (zlo)namirno napravija, i da će dok njuškaju podnit prijavu protiv nepoznate osobe.

            Kako nisam više u mogućnosti pratiti vake događaje jutroska sam u gostionici prolista novine. Brte si ga moj svi objavljuju gole cice i pipkanje, a ritko kod vatrogasca u akciji. Snimali su i dim, ali nigdi izjave vatrogasca. Kočoperi se po portalima i gradonačelnjak koji je bija protiv gradnje Aqvariusa prije više od deset godina, al je un unda bij gracki ćata. On je zavalija vatrogascima, ali mu je šamar opalija Hrvoje Ostović, zapovidnik Županijskih vatrogasaca izjavivši da plantaža nije održavana što im je otežalo gašenje i smanjenje štete. Taj isti gradonačelnjak na mobitelac ima dojavu kada je na Zrću priglasna glazba da more poslat komunalce da isključe struju, ali nije tija povest brigu da Grad ili Šumarija redovito svakog prolića, a komunalci liti, svakodnevno održavaju plantažu. A to znači da se uklone suva stabla. Da se porižu i uklone niske donje grane i da se ako triba pokosi travurina i ukloni jerbo sve to stvara idealnu uvite za veoma dobar i brz požar. Scm sdm doživija u ednoj plantaži kod Gospića da su se borovi zapaljivali ka božićna drvca i zbog nekoliko snimaka brzo sam osta u okruženju dima i da nisu naišli vatrogasci …

I na kraju, nakon dežuranja vatrogasaca, uskoro će niko morat organizirat i platit uklanjanje izgorenih, dogorenih i oprljenih stabala. Za nešto će se morat pričekat iduća godine morda se jadni borovi oporave. Osim toga, niko će morat odrišit kesu i nabavit' nove sadnice i platit pošumljavanje i uzgoj nove plantaže. Ostaje nejasno tko će to biti, partijaneri sigurno neće, jer, sve me j' stra, da više tamo neće ni dolazit. I na karaju, pitanje je koliko će ta lokacija dalje biti interesantna za dolazak.

Da ste mi debeli i do čitanja.


Ljudikanje o ednom jubileju edne ceste

cesta
Ova karlobaška cesta je danas zanemarena zato na njojzi uživaju motoristi

LJUDI MOJI PROŠLO J' VEĆ PO STOLIĆA

Prošlo j' već 50 godinica kako je zacrnila Terrezijina cesta za Bag priko Oštarija.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
14. srpnja 2019. u 17 sati, 17:30 sati

Pribiližija Marko ČULJAT

Drage čitalice i čitatelji,


Nikima se ovaj moj divan i piskaranje sviđa, a bome nikima i ne. Strito u apateci ednog starog srčanog bolesnika i reče da i dalje piskaraam na ikavici jer edini nedam se se una potpunoma zatre prid navalm na naš rvacki i lički sa sviju strana.

Ove nikolke godine pisa sam na ikavici svaša toga i na redovitim rubrikama. Tija sam isprovat da l' se š njoim moredu pisati i novinski izvištaji, mislim dnevni da ne rečem svakodnevni. Pa vralju vam da se i to more i da more bit ćišća nego rvacki iako u njojzi ima engliški riči, riči iz prajske, odnosno bečki, pa ima natruha mađarskofg divana a porane boga i talijanštine od pendžera do palente i kantrige..

No ne da ljum i ovim bezveznim stvarija, niki dan mi Živa, da rečem rvacki listonoša, odnosno po današnji poštar donija ednu poveću kuvertu iz Opuzena za čiji sam prijam mora potpisat prstom na niki mobitelac da sam ga primija. Ne lezi vraže, jopet nas rvacka pošta, ka i banka, tira da se potpisujemo prstom. Brzoi sam da i taj krić, jerbo j' pismo bilo s povratnicom a ja nisam mora ništa platit.

Baš me zanimalo štoj to. Piše mi izvjesni dalmatinac dok je iz Opuzena a zove se Radoslav Bjeliš, diplomirani inžinjir građ. Malo se zblesilo ovo njegovo ima, i pomisli kojeg vraga sad ova oće, što ga muči. Kulturan čijek, za razliku od nikizi drugizi pisama koja neću nikad objaviti šalje Radoslav svoj OIB, da ne rečem rvacku logorsku šifru i broj mobitelca. Odma mi bi laklje.

Po naslovu vidim da Radoslav pisa šefu Rvacki cesta u ZAgreb, odma sam okrenije i drug list i vidim daj kopije posla i drugima: časopisu Ceste i mostovi, ŽUC-u Gospić, Gradonačelniku Gospića, načelnjaku Karlobaga i Rvackim cestama Gospić. Vidija sama da nije priša i da čojek pridlaže da se obiliži pola stoljeća od modernizacije ceste Gospić-Karlobag, odnosno njeno asfaltiranje koje je bilo ka ove godine.

Međutim, ne lezi vraže, brte ga moja pribacim ja po ovoj mojoj glavurdi taj čin i idma se sitaim otvaranja ceste i paradae koja j' bila na placi di je danaskare Trg Stipice Radića. Bilo j' to godinu dana ranije – 1968. godine bija sam student druge godine Pedagoške akademije u Gospiću, kada su nas po staroim komunističkom običaju raspuštali s predavanja da bi uzveličali paradau. Ne sićam se divankanja s pozornike, neg se sićam gužve ka da j' petak, a kako je bija u mena aparaat zviznija sam ednu sliku Jaše u v elikom šeširu. Da bija j' to Jakov Blažević. Ona dam otvorija i drugu mramoriju di su mi najnovije slike i slikice. Brzo sam naša ednu sliku drugog spomenika toj cesti na Uri – otvaranje ceste j' bilo 24. studenoga 1968. U ovoj rekonsztrukciji modernizaciji koju je izvela vojska trasa je znatno popravljena, a na prijevoju Ura napravljen je i tunelčić poradi kijmeta.

            Kad sam zbrojija dva i dva latija sam se televuna i zazva Opuzen, brzo mi se javija gospodin Bjeliš. Sazna sam da j' bija tehnički rukovoditelj radilištai da je un ješte godinu dana bija na trasi. Sazna sam da se i oženija Budačankom Mirom Butković, mojom susjedom iz Budačke ulice pa smo nakon pola stoljeća i nas dvoj malkice, po ure, ljudikali o starim uspomenama iz Grada.

U pismu Bjeliš piše da j' ta cesta imala velik značaj za cilu Dalmaciju jerbo je bila prva asvaltna cesta iz Splita do Zagreba, i to priko Gospića i da se sav posao odvijao bez prekidanja prometa. Treba reći da tada nije bilo Ličke magistrale, koja je izgrađenja tekar 1974. preko Klapavica, i da je sav promet za jug iša kroz Gospić. Ljiudi moji da ste vidili te gužve u sezoni. Tada je i otvorena benzinska pumpa u Budačkoj ulici, a zatvorena ona u Glavnoj na korzu koje smo zvali Od kina do benzina. Kroz centar od 18 do 22 sata nisu smili jašit ni baciklisti, morali su baciklin gurati, inače bi fasovali globu.

Kako se niko nije usudija organizirati proslavu jubileja ove ceste odlučija sam barem napisati nešto o njojzi, jerbo bi bilo ka da i nema te ceste.

Evo što pronađe u rukopisu Likapedije o toj cesti:
- Krajiška je uprava nastojala, da omogući promet Like s lukama na Jadranskom moru i s gradom Karlovcem, gdje bijaše sjedište zapovjednika cijele Gornje Krajine. Zato je već u vrijeme kralja Karla (1711. - 1740.) sagrađena cesta koja iz Gospića vodi preko Oštarija u Karlobag. To je t. zv. “stara Karolinska cesta”, jer je godine 1786. u istom pravcu preko Velebita izgrađena druga “nova cesta”. (Bila je to prva cesta preko Velebita izgrađena oko 1735. op. a.). Ova trasa je iz Gospića išla na Žabicu, Zdunić Varoš, Lički Novi i Novoselo i dalje u Brušane…

U istom pravcu 1786. je izgrađena druga “nova” cesta. Kako je i ta cesta bila prestrma počela je krajiška uprava 1844. graditi sadašnju cestu od Gospića do Karlobaga s brojnim serpentinama. Za vrijeme vladavine Ferdinanda I. ponovo se gradi ova cesta, a ovaj put je povjerena poznatom graditelju cesta Josipu Kajetanu Knežiću. Gradnja je trajala od 1844. do 1850. Ova cesta išla je današnjom trasom ceste preko Takalica i duga je 40 km. Za gradnje ceste 1846. izgrađena su i dva spomenika. Jedan je obelisk s pipom na potoku Ljubici. Drugi je kamena kocka Kubus veličine 127 cm na četiri kugle na velebitskom sedlu Stara vrata ili Ura, na visini od 2371 bečke stope. Do samog Kubusa vode 32 kamene stepenice. Po nalogu cara Josipa II. nazvana je cestom Marije Terezije i ubrzano je građena dvije godine novom trasom od Brušana s lijeve strane današnje ceste. Ova cesta bila je duga 30,8 km.

Treća rekonstrukcija s asfaltiranjem završena je 24. XI. 1968. Na vrhu je izgrađen manji tunel i novi spomenik cesti. Na tom spomeniku na prijevoju Ura (927 m. n. m.) piše da je prva cesta građena od 1750. do 1752. i to za zaprežni promet. Prva rekonstrukcija je izvršena od 1874. do 1886., druga od 1841. do 1851., a treća od 1964. do 1968.

Četvrta Modernizacija 10,5 km ceste od Brušana do Baških Oštarija izvršena je 2008. sredstvima programa Eurospke banke Betterment II.

Poučna staza Terezijana Parka prirode Velebit dio je stare austrougarske ceste izgrađene 1786. radi boljeg povezivanja Gospića s Karlobagom. Poučna staza počinje na Baškim Oštarijama (924 m/nv), te se spušta do vidikovca iznad sela Konjsko (655 m/nv) u dužini od 3 km. Ovo je duža tura i traje 2,5 do 3 sata. Kraća pješačka tura oko 1,5 sat gdje se prvu trećinu puta (do Oštarijskog Ždrila) slijedi Terezijanu, nakon čega je lagani uspon na vrh Debela kosa (972 m/nv) koji nije zahtjevan i mogu ga proći i ljudi slabije kondicije. Nakon kraće šetnje hrptom Debele kose, odakle se pružaju prekrasni vidici na Jadransko more i otok Pag s jedne strane te dolinu Baških Oštarija s druge strane, stazom se spušta do prijevoja Oštarijska vrata. Ministarstvo kulture proglasilo je Terezijanu kulturnim dobrom (2007).


Ljudikanje o knjigicama

likote
Likote je uspija okupit doktur Fajdi, a snimija i' j' Karlo Rosandić - Dado, drugi sidi s liva je fiskulturnik Asić

NIKOGA NIJE BRIGA ZA ZAMRČENI PAPIR

Iako je prva knjiga u Hrvata tiskana u Lici, una jošte nema pravo građanstva.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. lipnja 2019. u 13:30 sati

Biliži Marko Čuljat - Makica
Snima Karlo Rosandić – Dado

Poštovane čitalice i čitatelji,

Ne tako davno, 22. veljače 1483. u Kosinjskom Bakovcu tiskana je prva biblija na rvackom divanu i to glagoljicom. Bilo je to samo 38 godina potlje tiska Gutenbergove Biblije u Prajskoj kada su izmišljena pomična slova za tisak. Budući tada nije bilo unog vratrijeg interneta, bilo je to super brzo. Eden prijatelj mi je čak tumačija kako je ka pučkoškolac bija na izletu iz Gornjeg Kosinja u Bakovcu i da su unu klinci našli nikakva slova na ednom brdu nedaleko Zlatanova vrila. Tiskaru je istraživa prof. Zvonimir Kulundžić dokle sam jošte studira 1968., a š njim je u Bakovcu bija i edan moj profešur s Akademije Julije Derossi. Nji' dva nisu tadare bila svaćena, u javnosti nije bilo sluva za rvacku povist jer su prevladavali jugounitaristi i ostali taristi koji su trali sve rvacko di su god stigli.

Ža mi je ka psu što sinoćka nisam moga bit kod Fajdija, oću reć doktura i profešura Josipa Fajdića (72), rođenog Gospićanina, koji je u Zagrebu u muzeju Mimare, di j' dilovalo nikolko gimnazija pa i una znamenita Peta, promovira svoju najnoviju, edanajstu po redu, knjigu. U knjizi je priko dvista znameniti i zasluži Gospićana i ljudi rođeni u okolnim selima, a naslov joj je: Leksikon istaknutih i zaslužnih Gospićana u prošlosti i sadašnjosti.

O knjizi su govorili ugledni Ličani i Gospićani koji živedu i rade u Zagrebu. Izvištaj s promocije posla nam je Karlo Rosandić – Dado, novinar, koji je također rođenu ličkoj metropoli. Pripremajući njegov materijal nikolka sam puta prigledava slike tražeći poznate face. U publici sam nama pripozna Milu Ilića – Cigu, iz Smiljana, Nikolu Tominca iz Stajnice, Antu - Slavka Asića (94) iz Žabičke ulice u Gospiću koji je u Fajdijevoj knjigi, ostale nisam moga pripoznat. Ljudi se prominili i ostarili, a i ne dolaze u zavičaj. Bolje im je bit u Zagrebu neg n a ognjištu prljat lug.

Međutim, svatija sam da iz Gospića i od današnji njegovi stanovnika, osim onih na privremenom radu u glavnom gradu Rvata poput Katice Prpić, državne tajnice, nije bilo ni anci ednog edinog. U Gospiću su zabavljeni sami s sebom da bi niko oša mam u Zagreb, a ne mere pripisati nikolke dnevnice za taj dan. U ličkoj metropoli nikoga nije briga št j' niko zamrčija papir i objavija knjigu. Pa uni sve znaju i umiju i brez knjiga.

I na kraju sitija sam se kad sam monsinjoru Mili Bogoviću po dolasku u Gospić poklonija ednu moju digitalnu knjigicu. Nama ju je iša otvorit na kajtanzlinu. Bila j' dopadljiva jerbo je imala bliže tri stotine slika većma u bojicama. Un odednom reče:
- Ja pišem, ti pišeš, uni ne – čitaju!

Da ste mi debeli i do novog čitanja.


janje
Proljetna paša na Trnovačkom Novoselu

Ljudikanje tu okolo nas

PORASLA CINA JANJETINE

Od zaštite i lopovima je slasna janjetina, mislim lička.

licke-novine@licke-novine.hr

www.licke-novine.hr
1. lipnja 2019. u 23 sata

Piše i slikava Marko ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Malkice sam zanemarija ovu rubriku, al majke mi nisam vas skroz naskroz zaboravija. Stalno mi je pri pomisli da moram jošte zera nešto nalupati, bar zerkicu, da se čujemo, jerbo se baš ne moremo ni često vidit'. To sam mora učinit jerbpo mi se na tipkovnjači mog kantajzlina već skupija prsdt prašini, dobila j' krzno.

Ja više nemerem ni u crikvu ni u gostionicu. U crikvi mi je jošte ladno jerbo popovi šparaju na drvima, a u birtijama se prikoviš puši, sve im vrag zatra dal zatra njima i duvanu kjoji nam uvališe naši Merikanci povratnici što su naučili od crvenokožnatih Indijanaca priko bare.

Evo za opet zastranja, nisu nam za loš zrak u gostionicama, majke mi janje, krvi otizi Indijaneri, zrak čist prije ulaska jerbo je protekli godina sva industrija u Gospiću i svekolikoj okolici zabranita. Navodno se to nije isplatilo, te stara tehnologija, te ljudi neradnici i svaka čuda na nas Ličane, a posebice na Ličkulje ka da imaju metlu u leđima. Nije mi to jasno, a kad preplivaju u unu Irsku, di su crvenokosci, vele da smo, vrag i' utra i te Irce, dobri radnici i bome se ne vrću kućama koje propadaju. U Gradu je bezbroj napuštenih kuća a još više lokala jer su propali i obrtnici. Treba znati da u Gradu nema niednog edinog ovlaštenog serviza ni servisa za bilo što.

Ovog prolića policijoti imaju pune ruke lopovluka, sitnih krađa i krađica. Gotovo svakog prolitnjeg dana, kako je trava počela rest', niko nikome popale barem deset janjaca. Ka nikidan u Lipovu Polju. Krađe janjetine su zaredale, a to rade uni koji znaju ko ima janjaca, rade oni koji znaju priklat da janje ne kmeći, rade oni koji znaju kožu oderat i bacit u prvu šternju ili bunar pa nek' smrdi to j' tuđe nije njijovo. Sve mi se čina da je potražnja za janjcima kod birtaša znatno porasla bez obzira na slane i paprene cine. Potražnja j' porasla nakon što nam je Brsl dozvolija da se naši janjci zovedu ličkim kako smo i' mi uvik i zvali. Pa nemere ličko janje bit rumunjsko, australsko, jer su navrat nanos crkle sve donirane ovce. Tako smo mi edna od ritki rvacki županija koja ima dvi zaštićene janjetine, pogodite koja j' ta druga. Vala bogu jošte ima janjičara dubokog geltaša, ake ne u Lici unda pored Like.

Noćom Likom foršibuju i niki tamnoputi iz istočnih zemalja, al' kako nema priopćenja o njima, slaba su konkurencija janjcima, izgleda Liku priskaču i nama su u Gorskome kotaru di već larma i njijov župan da im prid sezonu prave nered po kućama.

Umalo ne zaboravi koliko sam posta blentav. Nisam ni retka ovizi dana objavio o glasovanju za strani parlament, di ima gotovo iljadu ljudi iz dvacetosam država. Tamo će Rvacka imat 12 kantiga (meto to na ništa ne asocira, a vas???). Bilaj prava otimačina ko će tamo, da ne bi osta vamo u bidi i siromaštvu, jer prije izbora edan se povalija kako je samo za ednu godinicu ušpara U Brslu nikakvi' bidni 50 iljada eurića. Glasovanje je prošlo gotovo nezapaženo jer ljudima je već dosta kojekakvih izjašnjavanja, a živi se sve gore i gore. Primirice, nikoga ne boli briga što je Županijska skupština jopet odgođena i što je administracija na ladnom pogonu, uglavnom plaće svi redovito dobivaju, i čekaju se pemzije.Po prvi put nije bilo svečane sjednice za Dan županije 23. svibnja na rođendan Oca Domovine. Župan je s dvoje dožupana sam položija vince. A danaska je bija Dan županije u Osijeku bili su tamo svi i donesli punu puno – obećanja Slavoncima želeći ustaviti iseljavanje.



Putešestvije priko ličke zemlje

mmm

NAKON HUNA, AVARA, TATARA, OSMANLIJA, SRBIJANACA STIŽU MIGRANTI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. SVIBNJA 2019. U 14 SATI

Poštivani čitatelji i čitalice,

Ma ljudi moji žene, naše, 'el to moguće, euforično je ednom za radijskom prinosa ćulanja lopte povika legendarni hrvatski domobran i sportski komentator Mladen Delić.

Neka mi un oprosti što ga spominjem u nikom nesportskom kontekst. Zamolit ću ga za oprost kada se susritnemo negdi gorika kad pristignem na raspored.

Ovizi dana oko Like kukaku poradi migranata. Kukaju u državi Unsko-sanskoj, pardon kantonu, ali un je kontra Srpskoj, pa ga unapriđujem u značajniju vunkciju jerbo misto pročelnjaka imadu kojekeke ministre. Kuka i unaj državnom iz primorske županije, unaj Komadina, da im migranti čine rusvaj.

Nije mi jasno kako ti bidnici koji biže iz svoje domovine di ratuju niki zapadni i istočnjački saveznici i di stradava obična raja, kako uni proleze priko Like u Gorski kotar, a da su samo ostavili ništo smeća u Ličkome Osijeku kako ga zovu bosanci koji u njemu stanuju. Prošli dvi iljade godina ovuda su tutnjali Rimljani, Huni, Avar, Tatari koji su na kopitima donili sime sibirčice na Velebit. Bili su odeka, mislim u Lici, i uni Turci kojima se govorili da su Osmanlije. Svi su unu palili, žarili i klali ljude, što su činili i Srbijanci nedavno.

No da ne duljim na naš antres, mislim emajl, stiže invormacija:
želimo Vam predstaviti web servis koji na jednom mjestu sadrži informacije o mjestima gdje su migranti viđeni u prolazu te mjestima gdje su učinili štetu na privatnoj ili državnoj imovini. Cilj ovog web servisa nije pozivanje na mržnju, u bilo kojem obliku, već mu je cilj informativno prikazati događaje s kojima se ljudi, koji se nalaze na tom području, svakodnevno susreću u nadi da će vlast poduzeti potrebne mjere kako bi se građani ponovno osjećati sigurno u ovom kraju.

Ovaj servis dozvoljava prijavu događaja kako bi se stvorio grafički prikaz rute pa Vas ovim putem potičemo da i sami unesete događaje iz Vašeg kraja te sam web servis podijelite s građanima kako bi se i sami mogli uključiti.

Web servis je s radom krenuo 14. svibnja a pristupiti mu možete na adresi:
www.balkanskaruta.com


Ljudikanje o seljacima i seljačinama

SELO POSTALO RURAL

Zahvaljujući populizmu, modernizmu, anglizmu i ostalim izmima Lika polagano ali sigurno izumire.

likaKrave u ovakim uvitima brzo zasuše/Foto arhiva Lika pressa Gospić

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
15. ožujka 2019. u 15 sati

Biliži samo za Ličke novinice Marko ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Danska sam dobija informaciju o novom (ne)uspihu ličkog seljaka. Naime, eurozastupnica Marijana Petir, koju sam upozna jošte dok je bila glasnogovornjača u nekom od bezbrojnih rvacki ministarstva, i koja mi je edina dojavljivala tražene podatke na lipu rič, a da nisam mora emajlirati svoje pitanje. Tako je, recimo tikom povratka iz ednog sela blizu Srbskog klanca, di su vuci imali krvavu gozbu u stadu ovaca i koza na klepku javila visinu nadoknade za masakr koji je, usput rečeno bija bidan. I taj put, Večernjak za koga sam radija ima j' edini pravovrimenu i istinitu informaciju o tome vučijem zločinu. Pored toga, gračački vučji vištak bijan ja izletu u Mađarsku, pa sam uz njenu pomoć angažira dugog.

Iz današnjeg priopćenja Središnjeg ureda vidljivo je da je u nedilju kada je bilo glasovanje u Liki službeno završen natičaj "za najboljeg hrvatskog mladog poljoprivrednika koji je bio otvoren 1. veljače". Natičaj je četvrtu godinu uzastopce organizirala ambasadorica projekta za Hrvatsku Marijana Petir (EPP). Na natičaj je stiglo 27 pravovaljanih prijava, i na svu (ne)sreću nianci ende nema iz Like i okolice koja pripada županiji.

- Veseli me entuzijazam i upornost ovih mladih ljudi čiji inovativni, kreativni i održivi projekti pokazuju da hrvatska poljoprivreda ima ogroman potencijal i da je moguće uspjeti unatoč mnogobrojnim poteškoćama. Njihov odabir da ostanu živjeti na hrvatskom selu motiviran je ljubavlju i zbog toga zaslužuju naše poštovanje i podršku. - izjavila je Petir

Cilj natičaja i europske nagrade za mlade poljoprivrednike je promicanje pozitivne slike mladih poljoprivrednika te identifikacija djelatnosti koje karakteriziraju inovacija, održivost i tržišna orijentiranost, a sve kako bi mladi ostali živjeti na selu te kako bi ruralni prostor u cjelini nastavio živjeti.

Lipo misli Petirka i još lipše poduhvate organizira s europskog, a ne nivoa "regiona" ka recimo košarkaši, loptaši i slični športaši i sportašice, a edva smo čekali da se rišimo tog prokletog "regiona" i da sačuvamo svoj divan. Nije čudo što se niki momak ili divojka seljak ili seljanka nije javije na Petierkin natičaj, jer danaska je zabranjeno biti seljak ili seljanka, svi moradu biti, u najmanju ruku - gospoda jer selski posa je smrdljiv tiba biti sa stokom i u đubru. Zato političari i drugi samozvani jezikoslovci, podložni anglizmima, seksizmima, populizmima, modernizmima i ostalim izmima, selo ne zovu selom vengo ruralom, i vidi se ko koga rula, rural je nagrajsao i to opasno i nepopravljivo. Seljačine uništiše selo.

Kada sam bio mlađan novinar, a ne lovac, ja, u Liki se, procine su govorile, godišnje, a to van je bilo daleke 1970. godinice, proizvodilo mam 40 milijuna litara varenike. Da dobro ste pročitali – 40.000.000 litara varenike za koju su se otimale mlikare u Karlovcu, Riku, Zadru i Splitu. One su otkupljivale samo po tre proizvodnje, a ostalom su se mam ranili i prasci. Usput rečeno Zadarska mlikara je u Grad, mislim Gospić, vraćala u maćem kombiju jogurt i vrhnje i ništo tetrapakovane varenike, a u cisternama je svaki vasbogovetni dan odvozila vareniku poriko Vebita i punila s 25 posto iznosa zadarski proračun.

Lane je u Liki proizvedeno samo simbolični' 4,8 milijuna litara varenike, a to su pomuzla 392 proizvođača, odnosno seljaka, kojima jošte đubar ne smrdi ka gospodi od zakona i propisa. Sve su to ljudi u mojim ili nešto mlađim godinama, bit će varenike sve manje i manje. Rvacka potiče nikakvu proizvodnje rane, al od ti poticaja u Liki krepivaju krave jer poticaje dobivaju unu koji nemaju veze s proizvodnjom bilo čegai, a za poticaje kupuju samovoze ili zrakomlate. Normalna je pojava da te seljačine bez marve dobivaju poticaj i z tuđu zemlju, a naročlito ako je vlasnik daleko i pridaleko. Recimo u Srbiji ili u Australiji.

I u tim mojim novinarskim počecima mladi su napušćali Liku. Nisu imali današnje bezvezno strukovno obrazovanje u kome ne nauče pod milim bogom ništa, imali su uz jedvite jade završenu osnovnu školu godinicu ili najviš dvi ŠUP-a (Škole učenika u privredi) odlazili u Prajsku i u Švicu, ritko u Vrancusku, di su radili na tamošnjim seljačkim, a ne ruralnim, farmama i stekli praktično znanje koje su nakon kojeg desetljeća po povratku priminjivali diljem Like u svojim farmama i njivama i draškicama od Brinja do Donjeg Lapca.

IZUMIRE LI LIKA?

Ko ne viruje nek proviri.

Da ste mi zdravi i debeli bili.


Konačno nova ponuda na ličkoj stolici

BRIKSOVA LIČKA PICA

briks gospić

U svom Sportskom centru Briks pripema otvaranje picerije sa samim specijalitetima.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
2. ožujka 2019. u 20:30 sati

Piše i slika Marko  ČULJAT

Poštovane čitalice i čitatelji,

Pridveče sam odlučija malo protegnut noge u široj okolici moga kvarta na Čardaku. Znate, to vam je unaj najlipši dije Grada, di su, nažalost, jošte vidljivi tragovi četnički napada iz rata.

Šetka' sam s noge na nogu i slikava smiraj dana Grada na Novčici. Put me ponija pored nekadašnje žandarmerije koja j' sada đački dom, te pored pustog parkirališta di je bila prva gospićka termo električna centrala na ukapljeni plin što ju je izgradija uz pmoć Švaba tadašnji načelnik Josan Kolaković, koga su partizani likvidirali 1945. Eto ga vraže, ja se nikako rišit tizi prokleti ratova i njijovi poslidica.

Produžija sam, piške,u suprotnom smiru strmom i uskom uličicom i kad sam doša do Briksova Sportskog centra nešto mi je lipo zamirlišalo. Nije bilo autina, bija j' božji mir. Uša sam i porazgovara s konobaricom i sazna da uprav pripremaju pice za provanje. Brzo sam se odlučije za onu – ličku. Nisam mora dugo čekat, odnija sam picu za svoju stolicu, kako su u stara doba zvali stol za ručavanje, koai se ponekad spremala pod krvet a manje smeta ukućanima u kući. Moga sam sit di sam tije, nikog nije bilo. Brzo sam se latija noža i vilice i kusao slasne zalogaje. Odlična je bila pržena šarena slanina, tisto je bilo dobro pečeno al ne priprečeno, umak je bija ukusan, a prista sam i na plavu kapulu koja j' u ova doba Ličanima, a bome i Ličkuljama, bila edina salata. Smaza sam dvi kriške i više nije išlo.

            Naiša j' i Briks i pomislija da nešto ne valja, a kad sam mu reka da j' pica odlična reče da ostatak ponesem kući.  Nama su mi pale na pamet nike moje kolege koje su u lanč pakete na Plitvicama trpali u istu kesu pečenjku, kolače, kruv, kapuletinu… i nosili kući ženama i dici poputbinu što mi se, iskreno rečeno, zgadilo puno puta.

            Nisam tija ni pomislit da nosim picu kući, pa kakva će biti kada se oladi. Latija sam se klepke i zovnija mamu moje Prijateljice Marthe, s kojom sm prid nikolko godina dolazija na treninge ukod Briksa, odnosno Nikola Baričevića kome je obiteljski špicnamet Pargan. Ja sam se zabavlja u teretani vozeći za pod zašerafljeni baciklin, oprobava sam i naprave za pumpanje mišića doklen je Martha vižbala karate. Bila j' sa sinom Ivanom u Gradu. Brzo su došli.

            Ivan je razrogačija svoje divne plave okice vidjevši picu i nama uvatija ednu krušku. Brzo ju je smaza, a inače slabo ide i treba da moliti. Latija se i druge kriške, a mami je ostavija zadnje dvi. Svi smo bili zadovoljni ličkom picom.

U kratkom razgovoru s Briksom, koji već godinama proizvode i prodaje po trgovačkim lancima poznate ličke štrudline i palačinke, saznajem da za izradu više vrsta pica koristi domaći materijal. Štrudline pravi od jabuka i ličkog sira, a palačinke maže s čokoladom, i domaćim pekmezima ili đemovima s komadićima voća.

            - Napiši da ću imati i starinskog sladoleda nikolke vrste, a imat ću i burgere za vegeterijance i da je sva rana bez konzervansa i aditiva.- poručuje Briks.

brik i ivan gospić


Ljudikanje o ilu, ličkome

NAJNOVIJI SPECIJALITET SU - TARTUFI

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
20. veljače 2019. u 24 sata

Drage čitalice i čitatelji,

Maloprvo sam se ne malo zaprepastija, vidivši, to smo nekada znali telop, a danaska vam je to baner na ednim vratima, oću reć po rvacki – portalu. Nike ruže i ilovnik. Naime, edan bircus, neću vam reć koji, organizira parti povodom 8. marta, pozivaju Ličane i Ličanke da dođu ne 8. svibnja, vengo 8. 03. Nije ni čudo da u toj uglednoj birtiji (??) ne znaju rvacke nazive miseci, kad na 8. mart na ilovniku nude ni manje ni više neg tartufe i to s rižom., oču reć rižoto, a triba svakako znati da j' una ranila i odrfanila jošte une vratrije Japode i Japodice koji se nisu tili pokorit ni Rimljanima.

Te pečurke rastu na svakom koraku dilom lipe naše Like i eto i' konačno i na meniju za Dan žena, supruga ili divojaka, a morda i curetaka. Ko će ga znati. Nudi se pravo afrodizijačko ličko ilo, i neće tribat vodit računa o podmlatko što će se najbolje znati u prosincu, decembru ili 12. misecu ove godine kad gospićko rodilište počne zvečati od bembaća i bembačica nakon tartuga.. Nema ponude pića, ali se za nadat da od opijata imaju barem malvazije i rizlinga, a o babiću ili teranu da se i ne govori. Tim vinima se Likote svaki dan opijaju i živedu u blagostanju neviđenom.

Nadalje, na ilovniku nema ličkog krumpira jerbo je sav promrza litos, ali je na ilovniku nekaka janjetina i teletina i škaniclu, to spremaju poputbinu pijanim gostima da kod kuće iz škartoca priprema upola usmrđeno meso, bolje je za probavu a o tenu da i ne govori. Nije to sve, za slatko se nudi stari lički specijalitet štrudlin, oli ti savijača, s ličkim sladoledom i prolivom, parton, prelivom.

Dobar tek i SRETAN OSMI MART SVIM LIČKULJAMA.


povatica
Večeranja Maričina povatica: štrudlik od kapule i luka

Ljudikanje o ilu i pilu

KOSINJSKI SPECIJALITETI OD KAPULE

Danas sam kod prijatelja ima priliku provat dva ila s kapulom. Bilo j' za prste polizat.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
6. siječnja 2019. u 21:30 sati

Biliži Marko Čuljat

Poštovane čitalice i čitatelji,
Znam da je danas veliki blagdan Sveta Tri kralja, ali sam odlučija otić do obližnjih prijatelja i susida odeka na Čardaka u Gospiću. Zapovrnija sam da moram ić' do vridne Marice i njenog gospodara Darka Majetića.

            To su vam oni što već godinama svoje proizvode iz OPG-a izlažu ja Jeseni u Lici, dabome, i prodaju. Darku je bija danas i rođeni dan, a ja doša mašuć ruku, umisto da sam se nakrivija. Al, ima vrimena, otiću ja jopet. Taman sam tija pozvnit na bronzu kad planinka Marica otvori ulazna vrata i iznenadi se ugledavši me. Pa nismo se vidili od lani i pravo s menom u boravak. Za solom taman jaužna. Morete si mislit što se ilo: kajgana s kapulom. Lipo je mirlišalo. Brzo sam dobija pladanj, a Darko mi otfikari šnjitu kruva koji je planinka sinoć ispekla. Kako nikad nisam ni čuja, a kamo li ija taku kajganu, metnija sam zera na pladanj i prova. Kajgana j' bila žuta kaj dukat, a kapula se caklila, sve je bilo domaće iz njihove bašče i dvorišta. Marica je majarila oko nas, a slatko je kusa i njijov sridni sin Ivan.

- Esi prova? - priupita gospodar Darko, slasno kusajući kajganu.
- Pa provam, pušti me da guštam, ne mogu kazati nama, čekaj malo.- otpovrnem ja vatajući se velike žlice i dodajući kajganu.

Po zera sam lomija kruv i gušta u ilu. Planinka je uskoro natočila i čašu domaćeg vina od grožnja iz njihove bašče. Nama sam pripozna da se radi o tudumu. Bilo je jošte malkicu resko, ali pitko. Darko se pravda da ne smi pit poradi tlaka, a ja sam ispio čašu. Ne samo čašu neg sam dobio i bocunić za poputbinu.

            Zbog dobre jaužne, slabo sam i ruča. Bilo je negdi oko osam uri, taman sam topija noge u vrućoj vodi kad mi se zazvonila klekpa. Nisam se uspija nama javit, ali sam uzvratija poziv vidivši da je bija Darko. On mi poruči da za tri minute izađem vanka da će mi Ivan donit povaticu. Nisam se ni snaša, a Ivan je već bija stiga prid kuću. Za jaužne nije mi da vrag držat berdu za zubima pa sam se pofalija da samo kod prijateljia Dragice i Vinka Pijelića na Balinovcu prije više od deset godina ija kosinjsku povaticu i napravija priču za Večernjak o tome štrudliku od kapule. Večeraska se Marica toga sitila i za mene ispekla edan poveći komad koji je Ivan donija jošte vrućega. Poja sam komad i smočij s ladnim jogurtom u koji sam nariza peršin. Nije se dalo puno poist. Ostavija sam za sutra.

            Zazva sam jopet Darka i povalija specijalitet, u kome je u tistu kapula i ništo luka, a on reče da su im stigli niki gosti i da su i oni zadovoljni. Pa kako ne bi bili zadovoljni vakim ilom potlje obilnog ila oko Božića i Nove godine. Toga nema nigdni neg u Lici i kod Ličana, znamo mi klin klinom izbijat. Povatica se inače u Kosinju pravi od tista za kruv za goste koji iznenda banu.


Ljudikanje o našima i vašima

ZAMAGLJIVANJE PROBLEMA

Predizborna kampanja u lokalnom HDZ-u svi se više zahuktava i potpiruje podjele na vaše i naše.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. kolovoza 2018. u 13:15 sati

Priredija Marko ČULJAT

GOSPIĆ – Ljudi moji nisam moga više durat, pa sam se mora latit tipkovnice i nešto nadrljati o unutarstranačkim izborima u lokalnom HDZ-ju. Sve j' počelo prolitoska kada je došlo do smjene čelnika Plitvica. Dado, kako sam sebe voli nazivati, dr. Darko Milinović, prisidnik Županijskog HDZ-a i ličko-senjski župan je bija nezadovoljan izborom Vlade jerbo j' ima svoga kandidata, odnosno kandidatkinju, iz redova radnika Plitvica.

            U znak prosvida podnija j' ostavku u HDZ-u na sve funkcije osim u Središnjici u Zagrebu, računajući da će tako uspiti progurati svoju kandidatkinju. Međutim, ne lezi vraže, Središnjica stranke je donila odluku i raspustila sve lokalne organizacije i imenovala povirinstva da u roku šest miseci provede unutarstranačke izbore. Tim se samo situaciji pogoršala jerbo su izabrani, bolje reći probrani, ljudi koji do sada nisu bili politički eksponirani, počevši od mladića Ivice Radoševića, ravnatelja gospićke osnovne škole koji je prisidnik Povirinstva i kandidat za prisidnika gospićkog HDZ-a. Drugi je novo-stari kandidat Milan Kolić. Mario Kustić, iz Novalje, saborski zastupnik, kandidat je za novog prisidnika županijskog HDZ-a, a novo-stari je DArko Milinović. Osim toga, prisidnik županijskog Povirinstva je Darko Nekić, nekadašnji gradonačelnik Senja i državni tajnik u Ministarstvu uprave, koji je izjavio da se ne misli kandidirati ni na jednu fukciju u lokalnoj stranci.

            Međutim, umisto da se situaciji protekli miseci smiri, ona se zahuktava i postaje sve očitija podjela na vaše i naše. Nije to mimoišlo ni lokalna priopćavanja, političari su ih razvrstali u svoje redove, što je očito po objavljenim materijalima. Ni ta podjela novinara na vaše i naše, ili njihove, nije poželjna zbunjuje svekoliko pučanstvo, ali ne i starije jerbo to i ne čitaju. Nažalost ritki su napisi u tiskovinama, a i kad se objave su aferaški. Novinari bi tribali biti po strani politike, a ne u njojzi ka' poslušnici. I među novinarima bi tribalo, ka u HDZ-u, napraviti axzmiš – stari kartaški izraz za novo mišanje i diljenje karata kad niko počne paktati s kartama. Primirice, neki se od novinara raspituju se o stravu od osvete prema novim kandidatima, našima i vašima. Na obadvi strane ima povratnika u stranku, ali i oni' koji minjaju nijanse dresa - prebjega. Kao da nikome nije jasno da se ovog lita tribalo odmarati i skupljati energiju za nove radne pobide. Međutim, tom halabukom s obadvi strane samo je još više zamagljena situacija u ciloj Županiji, a to je njeno raspučivanje i užasno gospodarsko stanje osim u dilovima di se tradicionalno živi od litnji' miseci i turizma do iduće sezone, a priko zime se vodi politika.

            Bez obzira ko pobidija, imat će vratriji posa smirivanja uzavrili strasti u stranci, kako bi potakao bolji život i suživot na cilome području. Više će se znati nakon gospićkih izbor koji su zakazani za 2. rujna, i naročito potlje županijski koji su tidan dana potlje.



Gospićki susrit i ljudikanje

majerović
Doktor Matan (prvi s desna) s gospićkim kolegama na gospićkom sastanku Hrvatskoga društva kirurga 2011. godine u Gospiću/Foto arhiva Lika pressa

NOVO PRIZNANJE DOKTORU MATANU

Poznati lički doktur prof. dr. sc. Mate Majerović, dobio je novo priznanje za svoj rad – postao je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.


licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
21. kolovoza 2018. u 21 sat

Ljudika Marko ČULJAT

GOSPIĆ – U jeku je puna sezona kiselih krastavaca, barem za nas novinare, iako je ona turistička u punom jeku. Znam da neki novinare i slična piskarala ne podnose, ali nisam im ja ni zerica kriv za to psiho-fizičko stanje, majke mi.

            Kako nije petak, kada su nekada bećari išli na šišanje kako bi na placi išli u zagledačinu, sinoć sam odlučio da skoknem do mojih frizerki Željke i Katice, di se uređujem samo prošle 32 godine. Čuo sam od 'edne gospođe da joj je tamo osta' muž da se glacne jer sam ga zva' na mobitel, a una se javila. Do frizerskog salona Pino, u kući di je bila stara apoteka u Kaniškoj ulici poita sam upopriko nakon Starog mosta da bi što prije stiga do salona. Brzo smo se ispozdravljali, a Željkina kantiga bila j' prazna i odmah sam bija na redu, al sam se latio mobitela da prijatelju Ivanu pokažem mail koji ga je zanimao i da se dogovorimo o nekim detaljima oko impresuma njegove nove knjige. Obično moram pričekati da frizerka koga završi sa šišanjem. Nisam ni obraćao pozornost na susida s live strane koga je uređivala Katica, dok ga nije priupitala 'oće li mu ostaviti kose do ušiju ili neće. Uto se oglasio i Ivica Šuper iz Rizvanuše i počela je priča nji' dvojice o Ličkom Novom. Slušao sam razgovor kao što su se nekada vodili u kod brice Ivice, Ivana, Zvone, a vele da se pričalo i kod Pape Kremenića koji je bio vicmaher.

Konačno sam sastavija koga to Katica uređuje, a bili smo uskoro gotovo istovremeno gotovi. Bio j' to poznati i popularni doktor Matan, odnosno prof. dr. sc. Mate Majerović, koji je inače zera mlađi od mene. Da to je onaj doktur i rođeni Gospićanin koji je pravi lički ambasador dobre volje u Zagrebu kad je nekome zdravlje u pitanju. Svima je spreman pomoći. Prava je to ljudina, koji mnogima pomogao, stalno je imao vremena i volje da svakome pomože. Kada je navršija godine starosti oša j' u mirovunu. Pozva sam ga na kavu, ali smo se kod Harija najprije morali ispozdravljati s prijateljima. Kad smo zaljudikali, nije moga durat da ne rekne:

            - Znaš morat ćeš moju biografiju malo dopuniti, posta sam professor emeritus.

            Premda sam očekiva' nešto slično, zinije sam od iznenađenja i vrce mu čestita na tome laskavom zvanju koje mu je dodilija Senat Sveučilišta u Zagrebu, a to znači da će se i dalje baviti znanošću i svojom starom ljubavi – kirurgijom i da će moći raditi i na Medicinskom fakultetu. Matan je dobija počasno zvanje koja se dodiljuje zaslužnim umirovljenim redovitim sveučilišnim profesorima koji su se posebno istakli svojim znanstvenim radom, imaju posebne zasluge za razvoj i napredak Sveučilišta, te su ostvarili međunarodnu reputaciju na temelju međunarodno priznate nastavne, znanstvene ili umjetničke izvrsnosti.

            Matan je ostavija dubok trag u 'rvackom zdravstvu. Špicnamet po imenu je dobija jošte u ranoj mladosti, čak mu je i razrednik u maturalnoj svidodžbi gospićke gimnazije bija napisa da j' Matan, a ne Mate, pa j' to mora ispravljati prije prijemnog ispita u Zagrebu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1976). Liječnički staž odradio je u Bolnici Medicinskog centra Gospić i nakon vojske specijalizaciju iz opće kirurgije započinje 1979. na Klinici za kirurgiju Rebro.

U novoj knjizi koja se priprema za tisak, Likapediji pronalazimo i druge podatke o njem:

Specijalistički ispit je položio 1983., magistrirao je 1985. s temom,a 1991. je položio doktorat s temom Eksperimentalni model transplantacije tankog crijeva. U KBC Rebro voditelj je Službe za laparoskopsku kirurgiju od 1993. do 2001., docent (1998), izvanredni profesor (2003), redoviti profesor (2009) i profesor u trajnom zvanju (2015). Zamjenik ravnatelja KBC-a Zagreb od 2004. do 2011. i predstojnik Klinike za kirurgiju od 2007 ‑ 2016.
Tijekom specijalizacije iskazao širok interes za sva područja kirurgije, da bi se kasnije stručno usavršio i dobio superspecijalističko znanje iz kirurgije probavnog trakta u više klinika širom svijeta što mu je omogućilo slijediti tijekove razvoja struke u svjetskim okvirima. Do umirovljena bio je predstojnik Klinike za kirurgiju, pročelnik Zavoda za onkološku kirurgiju, pročelnik Zavoda za gastrointestinalnu kirurgiju, predsjednik Hrvatskoga kirurškog društva, glavni urednik časopisa Acta Chirurgica Croatica, redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik i dopredsjednik niza kirurških društava. Funkciju predsjednika Hrvatskog Kirurškog društva obnašao 2018. M. je djelovao znanstveno i stručno niz godina.  Do ove godine Majerović je objavio ukupno 165 publikacija. Bio je voditelj i glavni istraživač Eksperimentalna transplantacija tankog crijeva, 2001. i Radiofrekvencijska gastroenterologija – primjena i razvoj novih tehnologija 2004. Aktivni je sudionik projekta Intervencijska gastroenterologija – primjena i razvoj novih tehnologija, voditelj projekta prof. dr. sc. Roland Pulanić, 1999. godine. Konzultant – suradnik Akutna stanja u ginekologiji, voditelj prof. dr. sc. Josip Đelmiš, 2000. i Molekuarna detekcija gena rezistencije na karbapenemsku skupinu antimikrobnih lijekova u izolatima Klebsielle pneumoniae (KPC) kod kirurških bolesnika, 2015., voditeljica Zrinka Bošnjak.
M. je dobio i brojna javna priznanja: Prva nagrada u natjecanju specijalizanata u prikazu znanstvenog i stručnog rada na Intersekcijskom sastanku kirurga Hrvatske i Slovenije, 1982. godine. Pristupnik je dobio nagradu za konstrukciju vlastitog modela aparata za vanjsku fiksaciju kostiju pod nazivom „Fiksateur extern tip Rebro“. Priznanje Hrvatskoga liječničkog Zbora (1996), Zahvalnica Hrvatskog liječničkog Zbora (2002), Javno priznanje Ličko-senjske županije (1999), Zahvalnica Opće bolnice Vukovar (2003), Povelja Hrvatskog liječničkog zbora (2003), Priznanje Udruge Ličana Vila Velebita, Zagreb (1998), Priznanje Zajednice udruga HVIDR-a Grada Zagreba (2013).
U Sveučilištu u Zagrebu saznajemo i na stranicama Hrvatskih sveučilišnih novina Universitas saznajemo da je to zvanje dobilo samo 12 sveučilišnih profesora i da će tim povodom krajem godine biti posebna svečanost na kojoj će im biti uručene i medalje.

Poznanici su nas tili častiti pićem, ali se Matanu žurilo za poslom, ali sam sazna da je u punom jeku priprema za znanstveni skup 600 kirurga jer je predsjednik Hrvatskog kirurškog društva.

Neka i ovo ljudikanje bude čestitka našeme dokturu Matanu Majeroviću.

Da ste mi debeli i dovidova.


Ljudikanje o ličkom ljekarništvu

ljekarna gospić
Panorama gospićke Kaniške ulice s najstarijom ljekarnom u Lici /Foto arhiva Lika pressa Snimio Marko Čuljat (Apoteka je niska kuća poslije crkve)

250 GODINA PRVE APOTEKE U GOSPIĆU

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
10. kolovoza 2018. u 19:40 sati

Ljudika Marko ČULJAT

Poštovane čitalici i čitatelji,

u Gospiću je 1768. sagrađena prva likarna, i to nasuprot kuće u kojoj bijaše stan za majora. Napisa j' jošte 1941. dr. Rudolf Horvat u svojim dvima knjigama Lika i Krbava povijesne slike, crtice i bilješke u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu. Dugo se godina u javnosti, mislim gospićkoj baratalo, s godinom 1872. kada je stiga Slovenac Valentiln Vouk koji je kupija tu apoteku K crnom orlu koja j' bila u današnoj Kaniškoj ulici priko puta kapelice sv. Ivana Nepomuka di j 'danas neuređeno parkiralište, umisto pametniji' stvari.

Tu je edan gospićki šef posli privrata planira napravit kućerke za placu i trgovine!? Nije ništa napravije ka ni na autobusnom kolodvoru ali je platije Zagrepčanima debele novce, i to preračunato u marke, dabome une njemačke orliće, za idejne projekte koji su odbačeni i pali su u debeli zaborav zaborav.

Privi sam puta čuje za tu apoteku kada je dr. Krešo Petrović, direktur Medicinskog centra u Gospiću, a inače perušićki doktur, divanije na otvaranju nove aporteke, isto u Kaniškoj ulici u zgradi koju ja i dan danaska zovem Europom. Naime, tutekar je nekada bija otel imena Evropa koji je bija napušten jošte kad sam ja iša u gimnaziju. U otelskim sobama je ilegalčije jedan moj kolega iz razreda, tu se edan jadnik, koji je isto ilegalčija, nikome ništa nisu plaćali za stanovanje, obisija na žnjoru u kadi. U prizemlju je bija šank bez ijedne boce i čaše al' j' bija i biljar na kome smo pokušavali odgonetati tu igru, bilo je nešto štapa i nikolke kugle. Nije nam ima ko pokazati kako se to igra sve dok nije otvoren novi Dom armije u Budačkoj di je danaska KIC u koje je uz šah bila i biljar sala sa dva stola za biljar zvan karambol – edna kugla i nekoliko figura koje treba rušit štapom na čijem je vrvu bila koža koju je svako malo tribalo strugati u nikakvu plavu kredu.

            Kad sam počeja raditi ka novinar, otel u kome je bila i Kremenića Pape brijačnica, samoposluga jedina u cilome svitu, je srušen i napravljen je prvi gospićki neboder, a u prizemlju suvremena knjižara Ličkih novina i apoteka koja se jošte uvik nalazi na tome mistu. U staroj apoteci Ličke novine su otvorile trgovinu birotehničke opreme a b ilaj u Hermanovoj kući isti u Kaniškoj. Rezbareni namištaj je netragom nesta. Bilo je to u prvoj polovici sedamdesetih godina XX. stoljeća čini mi se 1974.

            Ipak, u Muzeju Like sam ovizi dana uz kristalni luster iz apoteke koji je tamo završije uz pomoć nekad uglednog gospićkog ginekologa dr. Stojana Miloša, i za koji sam zna od prije, naša i računsku kasu. Na tipkama su iznosi u krunama. Ovi dana nabavija sam knjigu prof. Vladimira Grdinića Kronologija ljekarništva di sam naša potvrdu Horvatovog podatka. Gospićka bolnica dobila je ljekarnu 1865. Nadalje, Gračac je dobija apoteku tekar 1912., Korenica 1939., a Otočac 1881. (ovo j' po abecedi Grdinića).

            Iz gimnazije sam zapamtija staru latinsku poslovicu – Historia est magistra vite. – Povijest je učiteljica života. Evo zašto mi to sada pada napamet, bolje i to neg' cigla na glavu ili komad šute s koje gospićke oštećene ili stare kuće. Apoteka je otvorena za vrime Vojne krajine kada je tibalo ličit i vojnike i civile. Vouk koji je stiga u Gospić i nastanija se u istoj kući di je bila i apoteka koju stariji Gospićani pamte kao birtiju K Novčici ili kao Bicijina birtija, di se nekada gledala i televizije i di je na kraju bila caklarska radionica, tu dobija više sinova koji su umnogome doprinijeli hrvatskom ljekarništvu jer su Bruno i Konstatin imali i ljekarne u Zagrebu. Posebice je u hrvatskoj znanosti ostao zapažen zbog postignuća u biologiji akademik Vaklentin, unuk i imenjak starog Valentina koji je doša' u Gospić.


Jopet sam zastranja s teme u daleku prošlost. Tija sam komparirati početak onog i ovog stoljeća. Magistar Mirko Draganac je bija vlasnik te stare gospićke apoteke, pa je niko tija otvorit jošte ednu, a on se boja konkurencije. Zahtjev je podnilo Hrvatsko farmaceutsko društvo apotekarskih suradnika Općini Gospić, ali to nije prošlo. Slično se dogodilo i u ovome stoljeću kada je nadležno ministarstvo odobrilo otvaranje treće apoteke u Gospiću, ali una ipak nije otvorena.

gospićgospić

Ljudikanje o ličkom bardu riči

rupčić grga

PUSTO JE BEZ GRGE

Prošlo je deset godina od smrti književnika i profesora Grge Rupčića iz Gospića.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
7. kolovoza 2018. pridveče

Ljudika najviš' sam sa sebom Marko ČULJAT

Poštovane čitačice i čitatelji,

ovizi vrući kolovoški dana ne morem ni prst promoliti ispod krova kolika j' jara vanka. Svaki dan primaši bar za edan tricet stupnjeva Celzijusevaca. Prošli misec skoro svaki drugi dan padala j' nikaka kiša i nije dala narodu spremit sino za blago priko zime. Drva se naveliko spremaju, a čini mise da će zbog suše ranije i kumpiri dospit.

Kako ne merem van držim se računala i pokoje knjige koje nabavljam i posuđujem na sve strane jer i ja bi rada ednu napisat. Kopajuć' po, kako se to danaska veli, pismohrani, natrevija sam na neke zanimljive podatke, al ću najprvo koju rič napisati o Grgi, Grgi Rupčiću, kako to dinave Merikanci kada se vrate u domovinu. Ljudi moji, nije za virovat da će u prosincu biti okruglo deset godina kako j Grga, ili kako j' un sam pisa Grgo, umra. Patija se un s boleštinama jošte od rane mladosti. Sušicu je zaradija na unoj potljeratnoj izgradnji. Zbog nje j' mora prikinut i školovanje, al je ipak rveći se sa tom boleštinom uspija. Uspija j' završit visoku školu u Zagrebu na Vilozovskom fakultetu i doš j' u svoj Gospić ka profesor i pridava j' rvacki jezik, koji se tada nije tako zva jerbo je ima edan prilipak koji danaska nema.

            Brojnim generacijama sridnjoškolaca u Gospiću, a bome i u Zadru u tehničkom centru, te studentima Pedagoške akademije u Gospiću, ostat će u trajnom sićanju. Dosta j' njegovi učenika nakon sridnje škole krenulo u velika mista i nastavili su obrazovanje da bi postali cinjeni stručnjaci, dokturi, inžinjiri, a bome i ministri…

            U Gospiću je iza njeg' ostala edna praznina, koji niko i ništa nije popunilo, a borami i neće tako dugo. Pusto je bez njega, njegovih stihova, bez njegovih divnih riči bilo da se radi o dositkama i šalama, o promociji čije knjige ili o posljednjem oproštaju iznad rake pokojnika. Zna j' on to sve lipo sročit i napisat, ali bome i objavit bilo u knjizi, zborniku ili u Ličkim novinama, Ličkom vjesniku, Školskim novinama, a potlje i u Novom Listi, Večernjem listu i Vjesniku. Un je i tim dnevnicima ima i svoje kolumne britko pisane na ličkoj ikavici koji smo već gotovo – odbacili na našu sramotu, umisto da nam je na ponos i diku.

            Književnik Jure Karakaš prid deset godina j' priredija j', a ja sam objavija u prolice 2008. knjigu Blistaju đačke oči Grga Rupčić – njim samim. Korice je izradija gospićki profesor informatike Anton Orzes. Predgovor je napisa prof. Dragutin Rosandić, i između ostalog naglasija:
- Rupčić je učitelj-pjesnik. Svoj učiteljski poziv prožeo je poezijom. Poezijom je oplemenjivao didaktičku komunikaciju oslobađajući je, na taj način, hladne racionalnosti i ukalupljenosti. Iskricama poezije obogaćivao je nastavne metode.

Radili smo skupa na drugom izdanju te knjige. Naime, kad je knjiga objavljena, profesor Grga je imao jošte snage i volje, iako su ga mučile i druge bolesti ka štoj cukar, tlak …da knjigu nadopuni i proširi. I započeli smo posa. U ednom primirku je na papirićima zapisa sve podatke koje treba ili korigirati ili prominiti ili drugačije prilomiti na stranici. Karakaš je nama napisa pridgovor. Osim toga, ja sam ga bija natenta da počne pisati svoja sićanje na školovanje u Gospiću dije potlje rata stiga na školovanje ali i u đački dom. Međutim, ne lezi vraže, ednog petka bija sam na placi kod Golubice iz Smiljana. Una me pitala što j' s Grgom kad nije doša po surutku. Nisam zna odgovora, al sam uzeja bocu surutke i dito oša u zgradu iza gospićke pošte di je stanova Grga sa suprugom Jelonom. Jelenu sam naša svu uplakanu. Grga je tog jutra, dok se brija, ima moždani udar i završija j' u bolnici. Nije se izvuka. Zaklopija je oči 27. prosinca 2008. Saranili smo ga u Grackom groblju u 76-oj godini života. Od njeg' se biranim ričima i molitvama oprostija tadanji gospićki župnik mladi pop Ante Luketić, a lipe riči je reka i prof. Stipe Golac.

Kako je Grga bija i dobar šahist, bija j' majstorski kandidat, i učenike je osim rvackom učio i šahu, na njega sada već četiri godine svake Mandeline, kada se slavi Dan Grada Gospića podsića Memorijalni šahovski turnir koji nosi njegovo ime, a i jedna nagrada za sportske novinare Županijskog saveza sportova također nosi njegovo ime.


Ljudikanje o rvackom zlatnom srebru

marta

VATRENA MARTA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
19. srpnja 2018. u 19 sati

Poštovane čitalice i čitatelji,

U poslidnje vrime nema nikaki reagiranja o Ljudikanju, koje sam eksperimentalno pribacije i u druge rubrike portala. To činim namirno želeći pokazati da se ikavica more i dan danaska upotribiti u svakodnevnom govoru asimilirajući nove riči koje neumitno prodiru iz ostatka svita.

Protekli misec dana Rvackom je vladalo nogometno ludilo, koje je kulminiralo dočekom srebno-zlatnih nogometaša iz Moskve. To je čisto prosto nevirovatno kako je lopta ujedinila sve u Lipoj našoj državici za koju se od nikidan zna i u najmanjem kutku Zemlje. Milijarde ljudi je klikalo i tražilo tu Rvacku koja ima stanovnika ka edan kvart u većoj gradurini, recimo u Kini, Tokiju ili Njujorku. Nikome nije jasno kako je dvadesetak dobro uigranih, i ne baš grmanja, tako moglo ćulati loptu da su pokorili gotovo cili svit.

            Ti momci, neću spominjati imena jer bi mora navesti sve, a svi su bili naj iradili ka vekerica. Iza nji je staja stručni tim koji je brinuo na Svitskom prvenstvu u nogometu, ali o njima se veoma malo ili ništa i ne zna je su u sjeni savršeno radili svoj posa. Ta dva uigrana tima svima su pokazali da se more kad se oće, naime ako čovik ima jasno zacrtan cilj more ga i ostvarit bez obzira na žrtve. Srebrna medalja je dokaz za to. Pod dobrom komandom izbornika momci koji igraju nogomet u ponajboljim svitskim klubovima u Rusiji su lili znoj, suze i krv za Rvacku.

            Tribaju nam odeka u domovini biti uzor, dika i ponos, i moramo se u nji' ugledat', i unda nam niko u svitu neće bit ravan. Moremo bit' i doprvaci u gospodarstvu. Naši državnici i lokalni čelnici trebaju iskoristiti pozitivnu energiju koju su nogometaši prenijeli na svakog stanovnika ove zemlje i pokrenuti državu iz učmalosti i to brzinom sto na sat, a ne obazdirati se na nekakve sitno sopstveničke interese na uštrb općih.

            U Gospiću se finalna utakmica gledana na Glavnom trgu i na velikom monitoru, a jošte prije tehme pojeden je junac pečen na ražnju. Veselju i pjesmi nikad nije bilo kraja, a i vodarica Marta isprid katedrale dobila j' navijačke rekvizite. Prije rata on j' na placi igrala košarku, a sada j' pstala Vatrena Marta.

Da ste mi debeli i do vidova!

Pozdrav od vašega Marka Čuljata


Usputnica iz gospićke škole

razred
NAJPRVIJI RAZRED U GOSPIĆU


Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
12. lipnja 2018. u 12:15 sati

Drage čitalice i čitatelji,m drage učenici i učenici,

Danaska me put nanija piške Ulicom Miroslava Kraljevića i poprikim putom do zgrade Osnovne škole dr. Jure Turića. Velička je to škola izgrađena jošte 1972. godine po projektu Projektbiroa iz Budačke ulice u Gradu. Una i danaska diluje suvremeno i moderno, kako izvana takoć i iznutra.

Nakon preseljenja dviju osnovnih škole, edne iz Banke, a druge iz Biskupije, iste godine uz pomoć šumara dičurlija j' zasadila i mali botanički vrt sadnica iz rasadnika Vujnović Brdo Šumarije Gospić. Prije toga direktor škole Nikola Stanić, je ima ednu veličku muku. Od uglednog rvackog kipara Vanje Radauša dobije j' plastiku, odnosno brončani spomenik dvi ličke žene zaogrnute šalo. Problem je bija što je spomenik prije podizanja mora imat uzemljenje da slučajni grom ne bi povridija ili ne daj bože ubija koje dite.
Po svemu sudeći zbog proboja edne uličice iz Budačke do Kraljevićeve dije tog vrtla će morati pagati. I neka, bit će sigurniji promet do škole, a to se radi kako bi se odala dužna posta Hrvatima koje su pobili partizani u poraću i nalaze se ispod asfalta. Dije njijovi ostataka je 1976. bačen, zamislite, na smetlište. Nadam se da će tako završiti i tadanji nalogdavci koji jošte šećkaju i kočopero po nikad neosvojenom Gradu.

            Eto ja jopet zastranja u ultradesničarstvo koje mi je milo kada se sa vakim bitangama i vagabundama moram javno obračunavati. Zato se sada vraćam u realnost, pravo u centar zbivanja, a nisam ni centrumaš, a odavno sam prista biti ljevak, odnosno ljevičar, jerbo sve radim desnom rukom, a ne šuvakom, koja mi dođe onako usput, za razliku od Tesle koji je bija ljevak, al' ne po politici. Ljevorukost nešto znači, al' o tome drugizi puta.

            U vrtu sam snimija edan kalemljeni japanski javor. Sićam se te sadnice iz rasadnika di sam provodija litnje gimnazijske ferije radeći s brojnim Bilajčanima i Ribničanima s kojim i danaska rado popričam, ali nažalost sve i' je manje na ovome svitu. Sićam se Roje i Jose Popravak, Štablije koja j' nikolka dana pomagala u obračunu plaća za pedesetak radnika i sezonaca u Rasadniku, pa Nikole Kočijaša Štimca, iz Pazariške ulice, pa Mate Krtine iz Žabice koji je motikom fata krtine da ne ruju po gredicama sadnica, pa dobro ne zaboravi Ivana Gegu i Škulju iz Bilaja. Škulji je sin poginija u nome busu kad ga je dernula lokomotiva na pruzi u Bilaju….Na privremenom radu u rasadaniku nisam bija sam bilo je jošte dosta cura i momak iz Grada, između inih bija j' drago, sin Ante Daje, danas poznati likar internista u Bolnici Drago Ratković, bijaj i Brko Ivica Brkić, iz Jasikovačke ulice …
1
Moram se jopet vrnut na temu. Što ćete posenilija sam. Zbog prošle zime i velikog sniga odebelo stablo kanadaskog kalemljenog javora je prepuklo na koji metar od zemlje, i sada dobiva nove grane na tom ostatku debla. Kalemljeni kanadski javor inače ne podnosi obrezivanje, ka primirice lipa, bagrem, kesten, tisa, jerbo tamo di je pririzan počinje gnjit i propadat. Taki javora je bilo dosta po Gradu. Edan se prid nikolke godine srušija u Ulici specijalaca, dobro da nije bilo tragedije. Mladice na školskom javoru su me iznenadile.
Kad sam zaobiša prid nikolke godine izgrađeno novi krilo škole, iznanadija sam se baciklinima. Ravnatelj će očito morat' jošte naručitivat novi' stalaka, jer dica masovno bicikliraju, a to poradi zdravlja triba podržavati bez obzira na cinu stalaka.

            Bilo je nešto manje od osam uri, i planira sam da ću sist', i predanut, za katedru najprvijeg razreda u hodniku škole koje je postavljeno prošle godine kada je obiližena 250. oblitnica školtstva uGodpiću. Misto je bilo slobodno, ali je u dnu razreda na starinjskim školskim klupama bila grupa učenica. Uspili smo se na brzinu dogovoriti za slikanje, i taman je zvonilo za početak nastave.

            Taj razred je načinjen od starog školskog inventara škole iz Ličkom Novog. U njemu je nešto klupa, stol odnosno katedra, ploča i dva ormara… morda bi to jošte tribalo nadopunjavati i proširivati. Ja sam im danaska obeća dat kartu Like koju je izradila Pedagoška akademija, jerbo na "zidu" odnosno prozorima hodnika imaju staru cestovnu kartu, a kojeg li iznenađenja, i reljef djelića Velebita s idejom TKV-a tunela kroz Velebit za koji je za života zalagao Gospićanin Ivan Šikić Juno, bankarski činovnik, koji je sedamdesetih godina proglašen nacionalistom.

Da ste mi debeli i do čitancije!


O jeziku rode da ti pojem

Zbogom jeziče rvacki/Good bye Croatian language

Osvrt na divan tu i okolo nas.
licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
26. svibnja 2018. u 8 sati

Pribiližija Marko ČULJAT

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
Rodu o jeziku Petar Preradović (1818. – 1872)
general, pjesnik i prevoditelj.

Poštovani čitatelji,

Već nikolka miseca (zlo)namirno biližim bisera u našem lipom rvackom divanu. Zimuska je edan digitalni novinar doslovno javija:
"…bijeli pokrivač bit će dostatan medijator užitaka." Piše edan digitalni novinar iz Like. U Klajićevu Ričniku za tu rič stoji tumačenje da znači posrednik, sudac i arbitar, a ne po lički rečeno - mamac. Lipu rič voditelj zaminila je pidžinska moderator, pa čak i u Gospiću. Una po Klaiću znači usporivač, usklađivač i nema blage veze s onim što se zbiva, a to je vođenje RTV emisija ili javnih programa. Ti javni programi mogu biti koncerti, promocije knjiga i slično, koje se ni u kom slučaju ne smislu usporavati, možda ponekad usklađivati. Una se rabi i na zatvorenim sastancima kad niki prisidava kakvom skupom i slično.
Drugi najavljuje pomjeranje satova umjesto pomicanje kazaljki na satu sukladno europskoj praksi razlike između lita i zime.
Ćosavi Šešelj kako ga j' nazva prid sam rat Jakov Blažević, i dalje priti Rvatima u Srbiji, a nedbeski narod i njijovi čelnici ćute, al' šute i rvacki čelnici il' mlako reagiraju. U birtijama i na ulici se čuje engleski divan umisto rvackog il' ne daj bože ličke ikavice. Naš divan postaje pidžinski kako je to procinili profesorica Nives Opačić, a nadam se da ste ju po koji put čitali, slušali ili gledalik kada brani rvacki divan.

Evo još edne moje kombinacije:
Pidžinski rečeno ja sam vam, dragi moji, hibridni novinar. Pridjev – hibridni – posta popularan u Rvackoj posljednji miseci, rabi ga svak di tribi i di ne triba. Klaić piše da j' to značiukršten, miješan, križan i raznorodan.
A zašto sam hibridan? Pa zato jerbo razmišljam i pišem na starinski način, a koristim novu tehnologiju di god stignem. Neću se dalje fali, jer koga se fali toga se kvari, a posebice sam sebe. Ispaneš blentav.
U nikolka navrata moje hibridnosti bija sam iznenađen postignutim rezultatima. Kad sam kod Prpe na Oštarijama snimija starom tehnikom, odnosno dijapozitivom mojim Pentaconom sixom i posuđenim mijom za makro snimanja na rol film 6 x 6 cm i to digitalizirao dobija sam slikicu od samo 120 gigabajta veličine čije je otvaranje trajalo dugo, predugo. Kad se slika otvorila nama sam ju smanjija jer tada nije bilo ni CD-a ni DVD-a, ili po rvackim prevoditeljima nosača slike,da to pospremim za daleku budućnost, koje u diditalnim fotografijama morda neće ni bit kako se pokazalo do dana današnjeg.

            Drugi puta sam radija slike za depilijan, odnosno za vodič kroz Arheološku zbirku Muzeja Like u Gospiću. Nisam bija zadovoljan digitalnim slikama iz moga Nikonića, pa mi je Tanja Kolak, današnja direktorica Muzeja i dokturica za arheologiju, na lipu rič dala, pazite sad, japodsku jantarsku ogrlicu koja je izgledala ka da je na dimu visila skupa s kobasicama. Dva puta sam bija iznenađen. Bilo je lito, još sam bija podstanar kod mojih staraca jer mi je stan uništen ratnim dilovanjima i potpalama. Bija sam u boravku i priprema skeniranje ogrlice. Pa probaj ovo, pa probaj uno. Odednom nema ogrlice. Uvfatila me panika. Pa esam li lud il' mi noge smrde, scm sam u sobi, di je mogla nestat, pita sam se naglas. I odednom je razaznam na sidalici di je podužnjak bija s tigrovskim šarama i boje su se stopile u edno tilo. Kada sam doša nase, i uspija dobiti dobar sken Umaxovim scenerom Astra 5400 jopet sam bija iznenađen. Naime, svitlo haubskog skenara, kako ih je zva Mak, moj negdašnji urednik u Večernjaku, prosvitlilo je ogrlicu. Dobija sam fantastične boje. Napravija sam dva snimka. Edan u tizim bojama i drugi koji je bija viran originalu. Drugi dan sam oša do Kolakice i una j' na moje iznenađenje bila oduševljena bojama jantar i otprilike kazala:
- To je to, Japodi su jantaru pridavali velike moći, to ćemo objaviti.
I slika je završila na naslovnici depilijana.
I danaska ponekad sam sebe, a i druge priupitam što su to naši pređi Japodi imali kada su mogli nabavljati jantar mam u Sibiru.

I na kraju, aa ednim vratima (portalu) edne gospićke institucije crno na bilo piše da su u atriju smištene jošte neki podstanari. Jopet sam virnija u Klaića. Un napisa da j' to 1. predsoblje: predvorje, trijem; natkriven ulaz; 2. anat.. pretklijetka srca, srčana predkomora.

Zbogom rvacki jeziče.

PS.: Za moto ovog Ljudikanja namirno sam stavja stihove Petra preadovića za koga se otimaju čiji je pisnik i đeneral, el srbijanski il rvacki, a pisa j' na lipom rvackom divanu i živija u austrougarskoj Rvackoj. Privođenje naslova obavija j' unaj vratriji Google.

 

REAGIRANJE

28. svibnja 2018. u 7:30 sati

Dobro jutro, Marko!
Evo, pijen kavu i čitan Ličke novine. Uživan u tvomen domaćen, ličkon  govoru, i jadin se na une koji, praveć se pametni, masakriraju jezik;  to est - alat koji in je Bog da kako bi mogli zarađivat za kru, Ti pametnjakovići svojin neznanjon ponižavaju ne samo struku u kojoj rade, nego i mater, i ćaću; potiru sami sebe  jer čovik je jezik. Nakoncu, potiru i Preradovića čiju si pismu uzeja za misa vodilju, i sve une koj su se kroz stolića borili za najvažnije nacijonalno utemeljenje -. za jezik. Est, osta nan je žal što je zadarsku jezičnu skupinu nadvladala skupina oko Gaja, al, što se tu sad more, tu smo di smo. Pa kad smo već to što esmo. - poštujmo to, jer službeno tako divanimo skoro dvisto godina. Kažen službeno, jer privatno najčešće divanimo glason svoji ognjišta. Nu, kako taj službeni, književni jezik ubija sve te naše drage lokalne govore, svako nastojanje da ji se očuva zaslužuje poštovanje.
Zato kličen: S poštovanjen, Marko, i srdačan pozdrav!

Samo naprvo, dragi prijatelju!

Milan Krmpotić

Usputnica samo za moje čitatelje svih mogućih rodova muškarce, žene i dicu

london
Gospićki autobus na kat

GOSPIĆU NIJE RAVAN NI LONDON

Grga Rupčić se sprdao s gospićkim Klošmelom, a nakon desetljeća što j' umra Gospiću, oli ti Ćipsogu, nije ravan ni nekaki London!!??
Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
11. svibnja 2018. u 14 sati

Poštovani čitatelj (Ličani i Ličkulje),

Na zadnjoj sidnici Grackog vića edan od vićnika tzv. oporbe pravaš Marijan Brkljačić, poznatiji po obiteljskom nadimku Marijan Miš koji je za NDH zaradija njegov ćaća Mate – postavija j' pitanje, isto pravašu i desničaru, Karlu Starčeviću, gradonačeljnjaku ličke motropole, što se ne sanira lokva, odnosno jezero, na autobusnom kolodvoru.

Nastalo je nadmudrivanje ko j' vlasnik lokve, koja j' danas izgledala ka' jezero nakon jučerašnje popodnevne obilne kiše. Šteta što gracke vlasti nisu danas putnicima, a bilo i' je bome dosta u svim smirovima, dilili buce da mogu doću do kuće suvi' nogu kad ne meru sanirati gospićko jezero.

Na Viću su se Starčević i Brkljačić nadmudrivali ko j' vlasnik lokve. Miš je tvrdija da j' po internetu Grad, a Starčević da j' nekakvo preduzeće koje neću ni spomenut jer to ne zavriđuje zbog odnosa prema gradu, a koje j' kolodvor i Croacijatrans iz Gospića dobilo za šteku Opatije.

U prošli utorak, a to j' unaj, utorak nakon Prvog maja, posla sam ednoj rođakinji izvade iz katastra da more rvackim vlastima dokazat da j' vlasnica zemlje u KO Ričice di sam rođen i da tu zemlju uz pomoć aktualnih vlastodržaca koriste osobe tzv. poljodjelci, a koji od marve imaju samo po koju mačku, a došli su u pemziju i glume seljačin. To su u stvari privaranti njijove Lipe državice. Nemaju ni ovaca, ni koza, a kamoli krava ili neke druge stoke krupnog zuba.


Izvadak iz katastra u Gospiću posla sam u utorak po tzv rvackim poštarima i nije doša do jučer, odnosno do 10. svibnja, mora sam jutroska podranit i otić u gospićki katastar u općini u Budačkoj jer unaj u Lovinjcu ne radi da bi ponovio platija takse i dadžbine Lipoj Njijovoj i po kosinjskom busu Velebittursa posla u Zagrebijensis. Naime, nikome je palo na pamet, a šteta što mu nije pala cigla na glavu, da tuđu zemlju dodili samozvanim Velikim Rvatinama povratnicima u zavičaj, a vlasnicima zemlje daju drek na šibici. Priklani su mi u državnoj agenciji za zemlju, koja radi u gospićkoj pošti, di više nema poštara, rekli da su takizi zakoni. Dakle, u Zagrebu, a meni je svedno 'el' to Beograd, Bukurešt oli ti Beč ili Brisl, neću da mi kroja uske gaće od šperploče. Oću slobodno i mirno disati u mojoj domovini.

            Nakon po godine konačno sam jutroska u Tušaka popija prvi kapučino jerbo nisam ima snage ić iz općine kući pa na bus. Pričleka sam bus da pošaljem izvatke. Kod Tušaka sam popija dobar kapuciner i srija se s nikolko poznanika, a onda sam poša na peron dočekat bus. Bilo j' sve u redu. Pismo je kosinjskim busom stiglo u Zagreb. Znači, ljudi izbigavajte tzv. rvacku poštu kojoj se ne radi jerbo za pišljivo pismo, a tu spada i materijal za sidnicu Gradskog vića ili Županijsku skupštinu, oni su sami sebi odredili rok dostave od samo šest (6) dana unutar naselja koje se zove Gospić. More i' bit' sram takve pošiljke tribaju bit uručene unutar sat vrimena od donošenja na šalter. Tija sam reklamirat nedolazak izvadaka u Zagreb, rekli su mi da sam se zajeba što nisam posla priporuku, koja je pet puta skuplja, koja j' isto nesigurna jer se zavodi ako slučajno dođe na odredište. Navodno se ta priporuka more potraživat nakon 15 dana neisporuke. (????). Mene kao polupoštara koji tzv. HP koristi do danas zanima ko j' toliko blesav u upravi rvacke tvrtke da ne reagira na bacanje i uništavanje pošiljaka, kako i unu zovu jošte od MArije Terezije - pismonosna pošiljka.

Evo jošte ednog primira iz mojega dragocinog iskustva s rvacim poštarima koji su u stvari lopovi na čelu s upravom. Poštari kukaju da imaju malu plaću i da im se ne isplati radit, a takozi kukavelja ima i u drugim tvrtkama. Takve budalaštine slušam jošter iz une bivše države. Ka primirice, direktora PPK Velebit, da mu se ne isplati peći kruv (?????). U studenom prošle godine edva sam se dovuka do pošte u Kaniškoj ulici u Gospiću, koja j' izgrađena 1917. godine, i posla uglednom rvackom profešuru imena i prezimena prof. dr. sc. Dragutin Rosandić, rođenom Kanižaru i osobnom prijatelju, u Zagreb HP ekspesom 450 stranica rukopisa edne knjige da mi učini recenziju. Bija sam prisritan kada je na to prista jer to mi puno znači u mom životu. Međutim, ja sam u međuvrimenu pogodija najprvo u bolnicu u Zadru, a zatim u poznati bolnicu za kardiovaskularne bolesti Sv. Magdalena u Krapinskim Topicama. Prošlo je samo edanaest dana od mog slanja rukopisa prof. Rosandiću u Zagreb, iako sam platija dostavu drugi dan do 12 sati. Pitam se ko to pljačka i zajebava obične građane Rvacke i di su inspekcije da vataju te lpopvske lopove lopove. Ovo neka posluži kao kaznena prijava nadležnim braniteljima tzv. Lijepe Njiove.

S pravom se, nažalost, pokojni Grga Rupčić, drugi član Hrvatskog društva književnika iz ličke metropole, sprdao s ratnim godinama u Gospiću. Lička metropolo nikad nije imala javni aborat, pa su ljudi išli pišat i srat u ruševinu novog otela Lika na Trgu Stipice Radića. Un je to nazva Klošmerl po romanu poznatog francuskog spisatelja Shevalijera po kome je, to znaju sridovični ljudi, napravljena i francuska humorna, tako se danaska veli, umisto humoristička, TV serija koja j' bila veoma gledana i u Rvackoj.

Danaska sam se uvirija da ni London nije ravan Gospiću. Ako niste znali, sada znajte da u Gospiću voze autobusi na kat. Prije dugo godina samo su dva grada u svitu imali takve autobuse London i Sarajevo, imao sam priliku voziti se u takvom ednom autobusu, 1968. na relaciji Sarajevo - Rajlovc, i bio mi je to odista novi doživljaj voziti se na katu.

Slika koju objavljujem snimio sam danaska oko 9:45 sati dok sam čeka bus koji iz Zadra vozi u Zagreb. I dobra je vist da su moji izvodi iz katastra stigli u Zagreb, a oni rvacki pošta jošte nigni nema, nisu se ni meni vratili kao pošiljatelju iako su tamo poštari mogli učiniti barem deset puta. Što to govori??? Jasno o lopovlukuod Gospića do Zagreba i nazad.

Da
ste mi debeli i do vidova.


Životna usputnica iz Ćipsoga (čitaj ekčapoan)

ČIJA JE RVACKA POŠTA

Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
9. svibnja 2018. u 16 sati

Poštovani čitatelji,

(ovo je množina koja uključuje muški, ženski i srednji rod za razliku od današnjeg nobl oslovljavanja politikusa i novinarikusa koji su diplomirali OVO i ONO)

Krajem prošle godine završija sam pisanje edne knjige za koju su mi tribale dvi recenzije. Za razliku od 2004. godine kada mi u ovoj državi niko nije tija napravit recenziju ličke ikavice koja j' trebala bit standardni jezik stanovnika Rvacke, ne srpska đekavica, odlučija sam upregnuti ličke snage. Zovnija sam sveučilišnog profešura Antu Bežena, rođenog Gospićanina i brzo smo dogovorili te sam mu posla rukupis ednim mailom. Tija sam da mi i drugi recenzent bude isto Likota pa sam zazva sveučilišnog profešura Dragutina Rosandića rođenog Kanižara, koga su komunističke vlasti protirale iz Gsića potlje unog rata jerbo j' čita dila  Svetoročanina Mile Budaka. Kako je un stariji gospodin i piše nalivperom, otprintao sam 542 stranice rukopisa i posla mu pakte u Zagreb nekakvih HP ekspresom, odnosno navrat nanos službom tzv. rvacki pošta. Platija sam paprenu poštarinu s dostavom na adresu.

            Time sam dobija marjanovu kitu. Umisto drugog dana nakon slanja rukopis moje knjige je uglednom europskom profešoru, koga struka smatra utemeljiteljem nove metodike rvackog jezika, isporučen za samo edanaest dana. U međuvremenu sam poradi srca završija i zadarskoj bolnici, i ubrzo u Magdaleni koju sam preživija jer ovo ne b i ni pisa. Drago, kako ga oslovljavaju intimusi, moj je rukopis dobija za pišljivie edanaest dana umisto drugog dana što sam i platija. Pa se pitam ko tu goga zajebava i pljačka?

Pitam se pitam ko j' dozvolija tim tzv. poštarima da imaju prijedv da su rvacki jer su sporiji od deleženca koji je počeja vozit 10. travnja 1892. Prometovanje je bilo između Gospića i 126 km udaljenog Ogulina gdje je bila najbliža željeznička postaja. Tadašnji ravnatelj pošta i brzojava za cilu Rrvacku i Slavoniju bio je Škender pl. Vučetić, podrijetlom iz Brinja i razumio je nevolju Ličana. Ta poštanska kola vukla su četiri konja, a prevozila su poštu i putnike. Postaje je bil u konjušnici u Gospiću di su sew putnici odmarali i zaminjivali konji, a to j' danaska nikakvi otel Like. U to doba izrađeno je osam diližansi po četiri za zimske i litnje uvjete. Zimska je mogla prevoziti četiri putnika, a ljitnja tri uz besplatan prijevoz prtljage do 10 kg. Deleženac je put s četiri konja prevaljivao za 18 do 19 sati. Karta je koštala sedam forinti. Obična lička kola put su prevaljivala za tri dana. Kola su iz Gospića polazila u 18 sati, u Otočcu su bila u 1 sat iza ponoći, a u Ogulinu oko podne ili najzad u 13 sati idućeg dana. Putnici su iz Ogulina imali vezu vlakom za Rijeku i Zagreb. Diližansa je imala postaje u Osiku, Perušiću, Lešću, Otočcu, Brlogu, Žutoj Lokvi, Jezeranima i Josipdolu. Na ovim postajama mijenjali su se i konji.- piše te u knjizi Lika iz ednog novinara.
Znači, taj je deleženac samo prije 126 godina bija brži od današnje tzv. rvacke pošte (ovo pišem zlonamjerno malim slovima jer drugo ne zavriđuju). Kako sam, ja školovani učo, volim baratati zornim primirima. U prošli utorak 3. svibnja, oli ti maja, kako oćete, posla sam izvode iz katastra i jošte do danas. 9. maja nisu stigli, ne u Novi Zeland, vengo u neko selo što se zove Zagrebom. Daanaska swu mi u gs pošti rekli što nisam posla priporuku pa mogu pismo tražiti nakon 15 dana, a katastarski izvodi su morali biti u petak 11. svibnja na sudu u Zagrebu.
Ja sam ipak dilomično uspija, danaska sam kroz podne od Ovverseas exspresa dobija prva dva primirka knjige koju su iz zagrebačke tiskare Ispis poslani jučra. Nadam se da je to i budalama jasno, a posebice tzv. rvackim poštarima koji se bave i nekakvim sporednim poslovima, a pisma su im nevažna i glume tzv. državnu firmu, a što se mene tiče treba ju što prije likvidirati da nam ne zagorčava život.


Vaš Likota Makica oli ti Okram Taljuč


Ljudikanje o vodurini

bbb
Nabujala voda Novčice snimio Marko ČULJAT Lika press

JEZERO IL' RETENCIJA?

Licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr

31. ožujka 2018. u 18,55 sati

Piskara i slika Marko ČULJAT

Drage čitalice i čitači,

jezero od ličke vodurine proteže se od Markova ponora na dnu Lipova polja u Kosinjskoj dolini uzbrdo koritom rike Like i Novčice u dužini od 107 kilometara ne računajući manje potoke, ka recimo, Bogdaicu u Debelom Brdu i Čanić Gaju, Brušanku u Brušanima, Jadovu u Barletama, Otešicu u Čovinima i Velikom Žitniku, il' primirice Balatin u Ličkom Osiku, po kome je nazvan i edan viski.

Ukupno slivno područje ove vodurine iznosi 1570 četvornih kilometara na kome visoki vodostaj poplavi bentove, izvore pitke vode i usput izapere tisuće septičkih jama i gnojnica koje završavaju u Kosinju. Ovo je današnja slika Novčice s moga penžera. Popodne j' za dvi ure narasla barem po metera.Bila j' duboka priko četiri metera jerbo j' prilazila zid na livoj obali. Bio bi tragičan da nije smišan prijedlog predstavnika Rvatskih voda da HEP ponovo izbuši Velebit i spasi Kosinj od poplave kao da vodni doprinos plaćamo HEP-u. Treba znati da je postojeći tunel za vode Like i Gacke dug samo 13,5 kilometara. Bože koliko je to novaca stajalo, a količko bi tek stajalo bezveno bušenje Velebita za odvod vode u more???? A tekar njegovo farbanje? Za ovogodišnje zimsko-prolitnje poplave izbacili su lažni podatak da ponori u Lipovu polju gutaju 150 kubika vodurine. Što je smišljena laž, jer prema biobliografskim izvorima oni mogu progutat samo 100 kubika i to za bure, a ne za juga kad su boca i ne gutaju. Znači kad je južina voda u Kosinju raste li raste, a snig se na Velebitu topi.

Po svemu sudeći, zaključija sam u ovoj mojoj tikvi na ramenima, ispada da Gornja Lika, kako posprdno govoridu Otočačani, retencija za Otočac, a ne HE Senj. Sada u proliće Gacka ima dosta vode za turbine u Senju – 60 kubika. Postavlja se pitanje novog rvackog Obrovca, odnosno promašene investicije iz prošlog stoljeća na području Like koja ne samo Kosinjanima pravi probleme da polude i sami se isele, što izgleda neko i želi, pa da to sve džabe poplavi.

Već je sazrilo vrime da se obnove bentovi, obeštete vlasnici mlinica na Lici, Novčici, Ričici… Da se narodu na vdotopnom području osigura dostojan život izgradnjom pristojne komunalne infrastrukture i njene alternative u slučaju poplave. Uz to trebali bi se svi skupa ekološkije ponašati i na bentovima umisto mlinica, il' skupa š njima, pa i u njima umisto ednog mlina, postaviti mini hidroelektrane. Samo na Lici je od sastavaka s rikom Novčicom zbog akumulacije Kruščica uništeno je mam sedam mlinica. Kako se 2006. sjećao Jure Franić Šure iz Mušaluka, po jedna mlinica je bila u Budaku i Mušaluku, po dvije su bile u Malom Selu i Malom Polju, po jedna u Kaluđerovcu i Pezeljima. Kako bi se osigurao protok vode bentovi su minirani, a mlinice je odnijela voda nakon prvog probnog punjenja akumulacije. Vlasnici nikada nisu obeštećeni.

Do prid koju godinu sva gospićka kanalizacija završavala je pod mojim pendžerom u Novčici, a otočačka u Gackoj i pila se na Pagu, na Rabu i na potezu od Jurjeva do Karlobaga, pa Lukovčanima ne treba bit ža' što nisu pili pročišćenu kanalizaciju.

Nije za odbacit ni ideja obnove hidrocentrale u Švici, ne u Švicarskoj, kako Likote zovu tu prebogatu i samostalnu konfederaciju, koja fino federira u srid razvrstane starice Europe, koju su Englezi već načeli. Usput kazano, ne vele u Lici džabe: pravi se lud ka Englez!

Dabome da bi tribalo svratit' nešto malo vode iz Like i Gacke nazad u Švicu, nastli bi nestali švički slapovi i jezero. Morda bi dojahali i turisti s limenim konjima, ali svakako bi došli strastveni ribolovci na pastrvu sa svojim dugim rakačima od kevlara. Najzad, triba obnovit i centralu koja j' tutekar oziđana 1936., pa obnovljena 1954. I jošte j' na uzgoru. U početku je HE Švica imala snagu od samo stotinu konja, pa je proširena je za još dva agregata po 250 kW. Konjica j' naresla na priko 600 grla. Do Otočca je izgrađeno i prvih šest kilometara 10 kV dalekovoda u Lici. Pristala je raditi izgradnjom HE Senj jer je livi krak Gacke (zlo)namirno prisušija. Koje li ludosti. U stara doba čak je i ponor Perinka dobija tunelčić kojim je voda lakše i brže odlazila u podzemlje. Struju su dobili Švica i Otočac, te željezničke stanice Vrhovine, Sinac, Ramljani, Ličko Lešće, Studenci i Perušić, a i kuće usput.

Prije dosta godina, slična kosinjskoj, bila je i ričička priča. Letvari, odnosni mirnici, su sve uzduž i popriko primirili od Svetog Roka priko Ličkog Cerja i Ričica do Štikade jer je tadanja Elektroprivreda Dalmacije iz Splita tila to sve potopit za akumulaciju poradi struje koja triba više Dalmaciji neg Liki. Al, na vrime j' usta i zakukurika na bunjištu Nikica Ivezić, poznatiji ka Nikica Mašin, prisidnik Općine u Gračacu. On je od električara, a svađa se i s potpridsidnikom Izvršnog vijeća dr. Todom Ćuruvijom (to j' današnji zaminik premijera) da neće Gračani i Ričičani živit od turizma i tražija j' pravičnu naknadu. Odnosno, da se svima koji će biti pod vodom unaprvo kupi ista veličina zemlje, te izgradi kuća, štala i sve drugo da mogu priselit i nastavit živit ka prije o svom trošku, a ne o trošku države i socijale. Odustali su i napravili revelzibilnu centralu koja po noći vraća vodu u jezero na Gračačkim barama. Takove su sve idrocentrale u onoj Švici.

Evo nešto i s Fejsa:

Ej Liko prekrila te voda.
Po tebi se šeću gospoda
iz Hrvatski' voda.

Kosinj polje poplavila Lika
samo nije gdje je moja dika.

Da ste mi debeli i do – čitanja.


Ljudikanje o vodotopini


kosinj Kosinjska mornarica /Foto arhiva Lika pressa

KOSINJANI BLAGO LI JE VAMA

KAD VAM VODA TIRA MIŠE S PODA

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
18. ožujka 2018. u 14 sati

Biliži i istražuje samo za Ličke novine Marko Čuljat

 

Poštovane čitalice i čitatelji,

Nismo se već čuli već je prošla ciganska godina. Što ćete, taka su vrimena. Svak se zabavija sam sa sebom, a političari  s nama svima. Javljanje započinjem ličkom stoljetnom rugalicom, ne samo Kosinjanima, već i Lotićanima, Gračanima, Otočačanima i ostaklim ljudima na području između, a i priko opivanih, lički' brda i planina.

            Ovi dana najprvo vodotopina u nizinskim krajevima. Ka primirice u Karlovcu di niki nisu dali komad zemlje da se stavi koja kištra pržine, pa su plivali. Velika je tragedija u Hrvatskoj Kostajnici di je je proodalo 'edno brdo, a vele da neće brdo k Muji vengo Mujo k brdu. Vodotopinu na kosinjskom području pratim već desetljećima ka novinar i snimatelj. Gradnja je počela 1959. Jošte sam iša u gimnaziju kada je završena umitna akumulacija Kruščica u Gonjem Kosinju i kada je gradilište HE Senj koja se vrti u Sv. Jurju, bilo dugačko mam 60 kilometara – od Perušića do Jurjeva. Svi su mislili da je time sve završeno te 1966.

            Nažalost, pamtim, kada sam 1970. ka snimatelj Televizije Zagreb bija na brani, odnosno na bentini, Kruščice kada je počela vrtanja pribranske HE Sklope. Sve je tutnjalo ka potres, ka da će se brdo sručiti na nas i branu. Orili su se svi vrazi i palivrazi u podzemlju. Ubrzo je počelo nikakvo mirenje, stigli su mirnici s letvama i rekli da prave plan za jošte veće jezero i nova potapanja na tome području. Eto planovi su stari i prestari, a stari su i problemi.

            Proteklih pola stoljeća, ili točno 48 godinica, bezbroj sam puta pisa' o problemima u kosinjskom dilu Like, di je vikovima tekla istoimena rika i ponirala na kraju Lipova polja u Markovom i drugim ponorima. Markov ponor je dubok neki' 60 metara onda Lika pravi jezero i iž njeg ističe potlje Senja prema Jurjevu, sve je ukupne dužine 1725. metara. Odma da rečem, spoznaju koju sam ovizi dana čuja od dva Kosinjana – Markov ponor je za juga boca, a vodu tekar guta kad okrene na buru, to niko ne spominje, nego se samo kuka. Kukaju više novinari i ostali doklen Kosinjani plivaju skupa sa stokom, stogovima sijena, krevetima, fližiderima …

            U protekla tri dana Novčica j' bila spala za dva metra, a jutros je ponovo prešla svoje korito i počela plaviti i hitati u Kosinj. Tamo j' već nikolka dana izvanredno stanje, da ne kažem nešto gore, što nije za novine i javnost. Uzletali su se svi iz Općine Perušić, pa specijalci, spasioci, Crveni križ … Čamcima se polovi po novo/starom ličkom jezeru. U desetine kuća j' ušla vodurina. Struja j' isključena, a dovoze se agregati, samo da ne bude smrdljive rane iz smrzivača.. Čujem da j' juče župan Milinović proglasija elementarnu nepogodu. Eto šanse Kosinjanima da iduće godine od države dobiju mam pet ili šest kunica, ka Dalmatinci za požare.

            Kruščićka brana je na koti od 554 metra nad morem. Tadare ima zapremninu od 122 x106 m3 vode i unda počinje priliv u dolinu. Rekordan dotok s 1200 km2  oborinskog područja bija ' 1966. od iljadu i stotinu kubika vode u sekundi. Ponori nakon izgradnje i neredovitog održavanja uspiju progutati koji kubik više od stotine u sekundi, a za rad turbina u Jurjevu treba samo 60 kubika u sekundi.

            Višegodišnji prosjek priliva vode je 396 GWh, ili za protekli 50 godina 19.800 GWh ili 19,8 TWh. Ako se to pomnoži s prosičnom, cinom struje u kući dobije se lipa sumica novaca koji su izgubljeni – bliže dvacet milijarda kunica.

            I na kraju, jošte u bivšoj državi od proizvođača lektrike, danaska HEP-a, prema njihovoj prošlogodišnjoj objavi, lokalna (samo)uprava u Gospiću, Perušiću, Otočcu i Senju dobiva godišnje oko osam milijuna kuna što je za sav period rada iznos od priko 400 milijuna kuna. Ne treba smetnut s uma da Kosinjani prošlih desetljeća nisu smili ništa gradit ni sadit trajne kulture. Naročito Gornji Kosinjani, jer im je sva imovina popisana i procinjena na nešto. Takva je prljava igra bila i na području lovinačkih sela Ričice i Štikada.

Pitam se pitam, samo kolika će šteta od vodotopine bit na ozimim usivima.

Maloprvo slušam HRZ i veli Rvoje da je jučer bio kod ovih stabala koja su danaska potopljena. Nazdravlje i hvala (ne)urednicima š radija koji zorno oslikavaju s(r)tanje u Kosinju.

Da ste mi debeli i do vidova.

REAKCIJE S FEJSA

Stjepan Ivanov Brajković Jadno je i licimjerno od naše vlasti:gradske ,županiske i državne koji neće da puste vodu u Švicu (stari tok Gacke) prema "PERINKI" jami koja je gutala svu vodu od pamtivjeka i nije bilo poplava u Kosinju i dalje ali ti nesretnici moraju naplatit i zadnju kap te vode i pod cijenu da svoj narod tope i poplavljuju pa se onda igraju spasitelja i jadne ljude j… u zdrav mozak. FUJ - jadnici jadni.
Elli Svetić Zar se ovo nije moglo predvidjeti nakon zadnje poplave? Ovo su prioriteti i financije treba usmjeravati na prava mjesta.
Marija Potnar Sarić Strasno jadni ljudi
Marica Matijaš Pa zasto se onda visak vode ne pusta, ako postoji mogucnost.
Anna Dichiera Bog bas mi je zao toga naroda Bome su bas jadni.
Marija Kresic Uh
Nevenka Tušek zbog tih velikih voda Kosinjani su odlazili iz Like
Nada Jurgec Ovakve poplave su se večinom događale u jesen tj. Uvijek za Dan Republike jer se voda morala pustati iz brane na Kruščici da nebi pukla i potopila cijelo područje Like. Ali nas tada mlade ni poplave nisu zaustavile da redovito idemo u Liku na prela i to preko brda iznad sela. Iaki bilo tesko nama tada mladima bilo prekrasno jer smo uzivali i druzili se ali nije bilo ovoliko stete. Tada Lika bila puna mladih a danas mlade možeš nabrojit na prste. Držite se ličani moji.
Marija Kresic Eto gdje vodoprivreda trosi novac gradjana Hrvatske. Iz godine u godunu se isto ponavlja i svaki put su iznenadjeni. A sirotinja pliva.....strasno
Slavica Jurković Jadni oni ljudi koji se nalaze tamo.
Slavica Škopelja Strasno
Rozalija Abramovic Rozy A to je braco moj isao po svoju seku
Nada Jurgec Kosinj polje poplavila Lika samo nije gdje je moja dika. Tak meni popeva moj dragi.
Marija Kresic Ej Liko prekrila te voda. Po tebi se secu gospoda iz Hrvatski voda.
Jurica Niksic Kroz Velebit kamioni zure voze crnce Fraetica Jure.