Dragi čitatelji i čitalice,

• Naša suradnica-autorica kratkih priča Željka Rukavina (na gornjoj slikici) ima svoj notez na Fejsu, s njenim odobrenjem pogledajte što sve tamo objavljuje:

https://www.facebook.com/profile.php?id=735474915&sk=notes

http://www.facebook.com/notes/%C5%BEeljka-rukavina/kako-sam-predvidjela-propast-peveca/264381175851

• Do čitanja.
  

  ---

Priča Ličkih novina (24)

Dubravko Buco Krstić

ZAVODNIK

1. studenoga 2011. u 19.30 sati

-Kriv si!!! – odjeknuo je sučev glas u praznoj sudnici, a bat njegovog opasnog čekića Alda Ferinu je očekivano uzdrmao i probudio. Već je sjedio na rubu kreveta podupirući se rukama o njegov rub da slučajno ne padne na bilo koju stranu.
Nije to bilo prvi put da sanja isti san, ali ga je ipak svaki put sve više uznemiravao. Još malo pa neće moći normalno ni spavati od silne krivnje koja ga je svakodnevno posjećivala, pomislio je, ali se svejedno iznova smijao svojim slatkim krivnjama koje ipak na javi nije tako doživljavao, ali san, san je ipak nešto sasvim drugo, a ljudi kažu da je oduvijek najvažnije kod svakoga na svijetu imati miran san, san pravednika. To se za Alda, kako god bilo da bilo, sa sigurnošću nije moglo reći. On je sam znao ponekad zamišljeno vrtjeti glavom kada bi se o takvim stvarima poveo razgovor.
Ovoga puta bio je čak sretan što mu se san naprasno prekinuo jer nije čuo sat koji je  svoje odzvonio u šest sati, a sada je već bilo šest i petnaest. To je značilo ubrzano spremanje i pijenje kave za petnaest minuta, a on je najviše volio imati za kavu barem pola sata jer to je bio njegov svakidašnji ritual. Nije loše ni ovo, pomislio je, ipak je najvažnije da sam se probudio još uvijek na vrijeme.
Nakon svog jutarnjeg obreda izjurio je iz kuće i skočio na svoj legendarni, tako ga je oduvijek zvao, motor Tomos čiji ga je zvuk uveseljavao i, na neki način, podizao ego, a možda čak i libido. U jedinom mjestu na otoku bila su zabranjena motorna vozila, ali je on kao poštar posjedovao taj službeni motor zbog čega je bio važan, cijenjen i poželjan. Obično bi se već izdaleka čuo da dolazi, ali isto tako često se čuo, a da čovjeku uopće nije ulazio u vidno polje što mu je dodatno davalo iskru tajanstvenosti.
Malobrojni stranci, koji su željeli apsolutni mir i odmor na granici nervoze zbog sporosti i izostanka svakojakih društvenih sadržaja, voljeli su se slikati zajedno sa Aldom i njegovim besmrtnim tamnoplavim Tomosom. A on, kao svaki pravi zaljubljenik u svoje mjesto, za promidžbu istoga učinio bi gotovo sve. Uživao je stajati pored svoga motornog prijatelja i dopuštati turistima i turistkinjama

da ga grle, vješaju se po njemu, naročito mlade cure i da mu daju, kroz njihovu vizuru nevine poljupce, a kroz Aldinu, to se kod starosjedilaca vrlo dobro znalo kakvu.
Njegov zaštitni znak bile su naočale, original Ray Ban, koje je dobio jednom prilikom od simpatične njemačke gospođe, a sve nekako na brzinu, za nepunih pola sata. Slučajno ju je sreo u jednoj neuglednoj uvali i kao pravi gospodin izvadio je iz vode nekoliko ježeva bacivši ih dalje od obale.
-Dobro more – oglasila se rasna, ali vrlo pričljiva i draga gospođa, a baš je Aldo takve najviše volio, da ne kažemo samo koliko ih je cijenio.
-Da, čisto, netaknuto, neuništeno – nadovezao se svojim slabim njemačkim, nekako natucajući jedva naučene riječi.
Te neke stvari naučio ga je prijatelj Šime koji je već imao dobro uhodan ljetni posao glede strane ženske sile, kako je sam volio reći. Ali njihov otok nije bio toliko jako turistički i sa tim jedinim mjestom nije spadao među poznatije turističke destinacije. Bilo je to mjesto za odmor, a mnogi turisti su željeli provod pa su ga zaobilazili u širokom luku, što je bilo veoma dobro zbog uhodanog, laganog i ležernog života i starosjedilaca i turista koji su željeli takvu vrstu odmora, daleko od vreve i divljih mediteranskih noći.
Sve je to Aldo Ferina vrlo dobro znao i nikada se nije pretjerano zauzimao za turistkinje osim ako se nije dogodila nekakva gotova stvar, na prvi pogled, na jedan jedini slatki smiješak. To bi on vješto obavio i spremao u kutiju sjećanja. Ali, ono što je Alda najviše palilo, rajcalo, kako to današnja mladež kaže, bilo je prije svega osvajanje domaćih dama koje su ga vrlo dobro poznavale jer poštara se uvijek počasti sa ponekim bićerinom ili kavicom ili kolačima ili čak i seksom, ako se za to pruži prilika, a prilike često iskrsnu kada ih čovjek najmanje očekuje. Barem je to oduvijek bilo u slučaju Alda Ferine.
Ispočetka se on malo nećkao, pribojavao, sramio ući u te vode, ali su ga opet žene, iskusne i malo starije, a očito same i željne bilo kakve pažnje, jednostavno na neki melankolični način osvajale. Na kraju je on mislio da je osvajač, a u stvari su to bile one. Sva je sreća u tome da
su obje strane bile zadovoljene. Jedino muževi ne bi bili zadovoljni ni sretni, ali život je takav, rekla mu je

gospođa predsjednika općine, jer nikada ne mogu baš svi biti sretni. I to je Aldo, možda malo s mukom, ipak prihvatio kao aksiom, kakvih u životu ima dosta.
Jedan dan se lecnuo kada ga je zaustavio svećenik, njegov veliki prijatelj, rekavši mu pritom da su počele kolati glasine da on ne zadovoljava samo strankinje već da posjećuje i domaće gospođe.Znaš Aldo, bojim se takvih stvari jer muževi se prijete, a ti, ti si ipak moj prijatelj i ne bih volio da dođe do neke osvete jer to onda… da ti ne govorim dalje, sve razumiješ, nadam se.
-Naravno da razumijem – oglasio se Aldo ne znajući gdje bi usmjerio svoj pogled, dijelom zbog srama, a dijelom zbog bojazni.
-Je li to istina? – upitao ga je svećenik strepeći od njegovog mogućeg odgovora.
-Pa, tebe ne želim varati, istina je, ali…
-Dobro, dobro, ne trebaš mi dalje ništa reći, samo te molim da od sada pa nadalje pripaziš i vratiš se strankinjama jer najmanje što ti ljudi mogu učiniti je da te zauvijek protjeraju iz ovoga, svima nama, najljepšeg mjesta za život.
-U potpunosti se s tobom slažem – rekao mu je Aldo podrhtavajućim glasom, jer je znao da su ti ljudi opasni ako ih se dirne na bilo koji način, a žene, to je opet posebna priča.
-Ja mislim da je najbolje da što prije nestaneš na neko vrijeme, da se sve nekako smiri pa da sve krene uhodanim usporenim ritmom.
Te noći ponovno je sanjao isti san samo što je ovaj put Šime, njegov prijatelj po zavodništvu, iskezio zube poput divlje životinje izgovarajući oštro ono opasno – kriv si Aldo Ferina, kriv si!!!
Aldo je već ujutro, čim se probudio, odlučio otići malo do brata u Zagreb, još ima dosta dana odmora, da vidi njega i njegovu obitelj, da se malo druže i zabave jer za  to baš i nemaju puno prilika. Danas će se samo malo provozati svojim čuvenim Tomosom koji se  uvijek čuje, a vrlo rijetko vidi, a onda će se poslijepodne malo okupati u nekoj svojoj uvali tako da se nakon toga može mirno spremiti za polazak.
Večerat ću oko sedam, pomislio je, i više neću nikuda izlaziti pa onda neka pričaju gdje je Aldo, što je s Aldom. Neka, neka.
Te je noći brzo zaspao i spavao mirno skroz do jutra, bez optužbi i prijetnji nakon podosta vremena, i već je u pet sati bio na trajektu. Puhala je burica pa je odmah ušao u utrobu broda i naručio si lijepo kavicu.

Priča Ličkih novina (12) od Buce Dubravka Krstića

IGRALIŠTE

•          Ujak je već popio kavu i marljivo radio željeznu ogradu za njihovog susjeda, gospodina Posavca, koji u nikoga nije imao toliko povjerenja koliko u njega, zanimljivog i svestranog Borisovog ujaka, budući da je on svaki posao radio svojski, predano i pedantno, tako da su mnogi od njega naručivali sve što se radilo od željeza. Bio je vrhunski majstor, a radionica mu je bila poput ljekarne. Njegova je majka, Borisova baka, znala reći da mu je radionica kao bombon.
  Kada se Boris probudio i zijevajući polako ustao u dvorištu je napadalo više od pola metra snijega što je u njemu izazvalo takvu radost kakva ga već dulje vrijeme nije pohodila. Uživao je gledajući kroz prozor velike bijele krpe snijega, spore u svome osvajanju prostora, kako mirno i postojano padaju. Znao je da će se pahulje s vremenom smanjiti, ali je on svejedno navijao da padaju tako velike i snene barem još neko vrijeme. Zimski praznici nisu mogli bolje početi, pomislio je. Tek je stigao baki i ujaku, a snijeg ga je poslušao i iznenadio. Brzo se toplo obukao, pojeo doručak koji mu je baka servirala, ali čaj nije uspio do kraja popiti jer je bio vruć, a njega je tresla vesela pomisao koju će napokon moći izvesti onako kako je to želio još od prošle zime kada je snijega bilo samo u tragovima.
  Sjurio se kod ujaka u radionicu i sa posljednje tri stepenice poletio je zrakom.
  -Vrijedi li dogovor od prošle godine, sjećaš li se što si rekao, nisi valjda zaboravio, to je bilo obećanje – izrekao je svoje riječi u dahu što je kod ujaka izazvalo topli smiješak.
  -Ako sam nešto rekao ili, bolje reći, obećao, onda to tako mora i biti. Neću valjda pogaziti svoju riječ. To bi bilo nešto najgore što bih učinio, ne samo za tebe, već i za mene – rekao je ujak koji je na trenutak prekinuo svoj rad kako bi što bolje složio rečenicu koja će zadovoljiti obje strane.
  -Znači, mogu početi – oglasio se Boris gledajući ujaka čiji je pogled nudio dječaku odobrenje i sigurnost da se ujak u međuvremenu neće predomisliti. Do sada ga ujak još nije iznevjerio, ali nećak svejedno puše i na hladno jer je sazdan od neke posebne nepovjerljive tvari. Jednostavno je takav od rođenja i tu se nema što dodati.
  Ujak je kroz prozor pogledao dvorište koje je zauzeo snijeg, a onda je Borisa potapšao po glavi sretan što će mu dopuštanjem omogućiti još veću razigranost.   
  -Naravno – rekao je ujak i prihvatio se svoga posla.
  Za Borisa je to bila riječ koja nije trpjela mogući povratak na prijašnje, staro i njemu odbojno, moguće rješenje koje je donosila riječ – možda. Ona je bila aktualna samo jedan dio ljeta i jeseni, pomislio je Boris, trčeći van na snijeg momentalno zaboravljajući mogući problem koji se uvijek može aktivirati. Ali ne kod njegovog ujaka, pomislio je uzbuđeno i sretno.
  Ujak se samo nasmiješio, zadovoljan što još nikada nije iznevjerio svoga dragog nećaka. Gledao ga je punog volje, želje i htijenja da uredi dvorište u igralište i pitao se što bi ostalo od njegove fino njegovane engleske trave da je ljetos dopustio to što dopušta sada. Zgrozio se pri samoj pomisli što bi  napravili ti mali hahari.
  Dvorište je bilo dvadeset metara dugo, a deset metara široko i to je bilo izvrsno za jedno dječje nogometno igralište. Sa strane, kraj drvenog plota, živjele su dvije dunje i jedan jorgovan, a u dnu dvorišta samovala je jedna jabuka, već dosta stara, ali voljena od svih. Druga strana bila je omeđena žičanom ogradom i tu su se nalazila mala vratašca za ulazak u raj, kako je to Borisov ujak znao reći.
  Boris je u visokim zimskim čizmama izletio na dvorište i najprije je ostao smeten, iznenađen silnom bjelinom koja je prekrila sve na što je imala priliku pasti. Uživao je u prizoru i svom dahu, a najviše u slobodi da može činiti što želi. Ujak je dao zeleno svijetlo, a to znači da nema povratka na staro. Pogledao je prozor ujakove radionice na koji je taj uvaženi gospodin još ljetos, ponukan gledanjem u budućnost, postavio debelu žičanu zaštitu da bi na taj način sačuvao prozor od bjesomučnih malih divljaka uvijek spremnih na nogomet, najvažniju sporednu stvar na svijetu.
  Divio se ujaku i njegovoj oštroumnosti, dakako, i dobroti pa je u to ime ustima dohvatio nekoliko pahuljica znajući da će ujaku ako ga gleda biti jasna njegova gesta. To je bio vrhunac Borisove zahvalnosti nakon koje je neumorno prionuo na posao.
  U prvi mah nije znao odakle bi počeo pa je ostao zatečen sve većom bjelinom i naslagom snijega. Dok je smišljao rješenje i usput se više puta predomišljao snijeg je padao neobuzdano i veličanstveno. Dugo nije vidio takvu ljepotu pa je u njoj uživao još punih pet minuta.
  Nakon te neobične stanke trgnuo se i počeo od samog zida kuće. Gazio je brzo po snijegu i na taj način pravio dobru podlogu za igru. Novi snijeg je padao, ali ne više tako brzo pa je on svojim zdušnim  dječjim koracima pokušavao što prije stvoriti ono što ga je najviše veselilo. Napravio je nešto posla, ne previše, a već je počeo osjećati umor. Da je barem jedan od prijatelja sa mnom, pomislio je, pa da on krene iz dna dvorišta.
  Malo je zastao, ali gonjen tim neodoljivim porivom da napravi zimsko nogometno igralište za sebe i svoje prijatelje nastavio je jurišati na duboki snijeg koji će s vremenom postati odlična podloga za igru.
  Ujak ga je gledao kroz zamagljeni prozor i podizao uvis čašu crnog vina ne bi li na taj način pomogao nećaku kad već nije mogao zajedno s njim izaći na snijeg zbog dovršavanja željezne ograde susjedu koji mu je ostavio dobru kaparu. Posao prije svega, bila je ujakova deviza i Boris je točno znao što u tako značajnom trenutku za njega predstavlja uzdignuta čaša crnog vina.
  -I ja sam uz tebe – viknuo je ujaku kroz snijeg i kroz zamagljeni prozor koji će se preko noći smrznuti i stvoriti čudesne vizure.
  Veselje ga nije napuštalo iako se brzo umarao i zastajkivao više puta, ali želja da načini zimsko igralište bila je veća od svega. Samo ti padaj, rekao je naglas okrećući glavu prema upornim krupnim pahuljicama dok mu se tijelo pušilo kroz dvije debele zimske majice. Jaknu je skinuo još prije jer bi mu u njoj bilo nezgodno raditi, a sada je odbacio i jednu majicu tako da su mu uporni i brzi pokreti pokazivali lijepe rezultate.
  

• -Dobro mi ide – viknuo je ujaku kroz gusti snijeg.
  Ujak je u svojoj radionici na trenutak zastao, rukom obrisao prozor da bolje vidi svog nećaka i na taj način probudi u njemu još malo energije za završni dio posla.
  Boris je osjetio ujakove vibracije pa je još jače nasrnuo na bijelu svježinu želeći što prije od dvorišta stvoriti pravo nogometno igralište smanjenih dimenzija.
  Brat bi bio ponosan na mene kad bi me vidio ovako radišnog i zajapurenog, pomislio je pomalo tužno, ali u dubini duše nije mogao povjerovati da je završio u bolnici zbog bolesti, već je bio siguran da je posrijedi opet neka njegova izmišljotina, laž svojstvena samo njemu, na koju su roditelji ponekad nasjeli. Ovoga puta ipak izgleda da su ga vlastiti izmišljaji koštali nekoliko tjedana pretraga u bolnici da se vidi od čega boluje taj mališan koji je tvrdio da često ima temperaturu i učestalo povraća,  muči ga i proljev i konstantno ga boli glava. Svaki dan širio je listu tegoba, a nije bio neveseo i utučen. Poslali su ga u Zagreb na pretrage jer su se doktori njihove provincije bojali da nešto ne zabrljaju budući da je već bilo nekoliko takvih slučajeva.
  Zastao je na trenutak iako je već bio pri kraju jer mu je ujak mahnuo iz radionice da dođe malo do njega.
  -Samo da zgotovim golove i obilježim centar i kornere – viknuo je kroz snijeg. Dvije minute i stižem.
  Popravio je kapu, a rukavice je skinuo jer mu je postalo vruće.
  Kada je sjeo na ujakovu čuvenu radnu stolicu nije ni razmišljao kakve bi mu vijesti mogao izreći.
  -Baka će ostati još par dana u Zagrebu sa tvojima. Mislim da će pričekati tvog brata da izađe iz bolnice. Pretrage su pri kraju i nisu ništa našli, a možda i nisu imali što naći – rekao je zagonetno se smijuljeći. Upitna je i ta žutica koja je navodno harala jedno vrijeme ovim prostorima. Ja ne vjerujem u sve te stvari koje se stalno prikazuju kroz medije. Jednostavno sam nepovjerljiv i zbog toga malo po strani svega što se kuha među ljudima i među onima drugima.
  -Kojim «drugima», ujo, na koga si mislio? – zapitao je znatiželjno i pomalo zabrinuto Boris, dok mu je u drugom dijelu svijesti rasla vesela informacija da će ubrzo vidjeti brata.
  -Oni drugi su isti kao i prvi, samo malo razlomljeni – izrekao je ujak nerazumljivu rečenicu koja bi mogla opisati njegovo momentalno stanje, konfuzno i zabrinjavajuće.
  -Mislim da ti je pao šećer – dreknuo je Boris uzbuđeno žureći sa pretjerano zaslađenom vodom jer mu je to bilo najbrže i najzgodnije. Uvijek izgovaraš nesuvisle rečenice kada ti je nizak šećer.
  Ujak je poslušno popio tekućinu koja mu je brzo donijela malo snage pa se počeo vraćati u normalu. Sjedio je i čekao da se skroz oporavi, a onda je pohvalio Borisov rad.
  -Igralište je odlično – pohvalio ga je jednom jedinom riječju, a nećak je ponosno izletio na slatku bjelinu budući da su mu prijatelji počeli fućkati da izađe.
  -Došli ste taman kada je sve zgotovljeno, kao da ste znali – rekao je, ali se u tonu glasa moglo osjetiti blago prigovaranje zbog njihove ležernosti i indolentnosti.
  Petorica prijatelja stala su na centar čekajući Borisa da donese loptu.
  -Ovo je najbolje – viknuo je veselo – tri protiv tri. Sve je spremno.
  Brzo su odredili trojke i rastrčali se po terenu, kao pravi profesionalci.
  Boris je donio i zviždaljku jer ništa nije prepustio slučaju tako da je njome dao znak za početak susreta. Igra se dva puta po dvadeset minuta. Pravila su bila jasna svima i šestorica prijatelja istog su se trena razletjela igralištem. Ujak se nasmijao očekivanoj i žestokoj vrisci. Morali su se napraviti važni na bilo koji način, a vika kod dječaka, što jača i glasnija, bila je bitan faktor muškosti o kojoj su već počeli sanjati.
  Akumulatori su im bili puni tako da je energija frcala na sve strane i nijedna trojka nije popuštala. Rezultat se mijenjao sporo jer su se igrale kvalitetne obrane, muške i tvrde. Nitko se nije žalio jer u suprotnom ne bi ni izašao na megdan. Bilo je i svađe, psovki i zapomaganja budući da su svi bili željni pobjede.
  -Ne daj mu da prođe, ma daj šuti, pazi lijevo, trči, trči, pa kako te tako okrene, ma daj, ti samo pričaš, nije istina, trudi se više, ma nemoj – bili su samo neki povici iz velikog arsenala dječjeg dovikivanja.
  S vremena na vrijeme svaki od njih je barem nakratko pogledao zamagljeni prozor Borisovog ujaka. Znali su da bez njega svega ovoga ne bi bilo.
  Klizeći startovi bili su brojni i žestoki, ali se nitko nijednom riječju nije žalio jer je to muška igra i zato je ti dječaci vraški vole uživajući u njezinoj dinamici. Žele biti jaki, važni i divlji jer to je doba kada se takve emocije trebaju izbaciti na vidjelo.
  Ipak su naglo utihnuli kada je Boris jednom od protivnika skočio đonom u noge napravivši duboki rez u snijegu, do same trave, na koju su već svi naprosto zaboravili. Nakon žestokog starta trava je blago izronila i svojom zelenom svježinom uspjela zaustaviti igru, a igrači su kao ukopani ostali na svojim mjestima.
  Pogledali su prozor onoga koji im je dozvolio da se razonode znajući da je strašno držao do čudesnog zelenog tepiha, engleske travice, blaga Božjeg, znao je reći, jer nisu imali pojma kakva će biti njegova reakcija kada izađe na igralište.
  On je odmah osjetio da se nešto važno događa i polako je izašao iz radionice, poput nekog opasnog kontrolora ili bolje rečeno delegata nad delegatima.
  Došao je do dijela gdje se pojavila trava, sagnuo se i otkinuo par hladnih travki koje je zgnječio prstima i pomirisao. Nasmiješio se Borisu, jer je na njegovom uplašenom licu pročitao ispriku zbog strašne nezgode koju je napravio, i velikodušno zagrlio dragog nećaka, a potom redom potapšao po glavi sve male igrače.
  -Ljuljaj – dreknuo je na sav glas, a dječaci su poskočili od radosti jer su znali taj poznati urlik koji je značio – igra se nastavlja jer igra je život.
  Nakon toga se povukao u svoju radionicu i nastavio raditi ogradu za njihovog susjeda, zdušno i besprijekorno, zbog roka koji se brzo približavao.

Priča Ličkih novina 11

Slupani automobil

PIŠE DUBRAVKO BUCO KRSTIĆ

• Bilo je vrijeme odmora, onaj fjakasti dio dana nakon ručka, kada se prilegne ili ispija kava u svetom miru stana i kada monotono kucanje sata još više uljepšava te nezaboravne trenutke. Jakša nije pio kavu, a nije želio ni odmarati budući ga je treslo jako uzbuđenje zbog dogovora sa Šimunom da će se malo voziti automobilom po okolici. Ježio se od same pomisli kako će juriti poznatim terenima. U tri su se sata rekli naći u parku kod crkve, a onda će sve razraditi u detalje kako to već rade uvijek kada odluče učiniti nešto što najviše vole. A ovoga časa automobil je bio najvažnija opcija jer im je pružao nezaboravno uživanje povezano sa slatkim iskustvom. Tko to nije probao, znali su reći, ne može ni znati, a ta rečenica iz njihovih jednoglasnih usta doimala se poput parole koja je u ljudskoj povijesti znala krasiti mnoga značajna imena.
  Na mjesto sastanka obojica su stigli ranije jer nisu željeli kasniti kada je tako važna stvar bila u pitanju. Najprije su razmijenili pozdrave, obično klimanje glavama, dok su ruke imale značajniju rolu koja se sastojala od pljeskanja po bedrima prije nego su završile u sporom, takozvanom, mafijaškom zagrljaju s poznatim tapšanjem po leđima, kako su si oni voljeli zamišljati.
  Laganim korakom krenuli su ka automobilu koji ih je čekao točno iza policijske postaje. Što su bili bliži svojoj svetinji koraci su im postajali brži i žustriji.        
  -Što ćemo ako nas pitaju za automobil? _ upitao je ustreptali Jakša koji je bio malo bojažljiviji pogotovo kada je u pitanju plava uniforma.
  -Ništa nas neće pitati – odrješito je odgovorio Šimun. Prošli put samo su se smijali s prozora, možda nama, a možda su imali neku feštu pa su se malo raspojasali. Bio je petak, sjećaš se, a petkom su ljudi obično opušteniji.
  -Možda si u pravu, ali svejedno – nećkao se Jakša.
  -Nećeš se valjda cijeli život bojati uniforme – zarežao je njegov najbolji prijatelj Šimun kojega je Jakšina plahost ponekada znala izludjeti.
  Najradije bi se izderao na njega kao na malo dijete, ali ipak nije imao srca jer mu je dosta deranja kod kuće od oca vojnika. Odatle valjda i taj strah od uniforme i tog umjetno stvorenog autoriteta, pomislio je Šimun. Valjda će ga to proći s vremenom.
  Stajali su ispred automobila i gledali u prozore policijske postaje iza kojih su ljudi u plavom uz osmijeh nazdravljali jedni drugima i srdačno se grlili.
  -Sigurno nešto slave, rođendan ili nekakvu godišnjicu, pa se mogu malo opustiti tim više što je danas petak – rekao je Šimun dok je lijevom rukom očinski dragao krov automobila.
  Upravo je on bio istinski vođa kada bi njih dvojica krenula u bilo kakav pohod iako je Jakša ponekad imao svoje svijetle trenutke poput ovoga sa automobilom. On je predložio cijeli niz zanimljivih točaka vezanih uz tu važnu mušku spravu, kako su znali nazivati automobil, tako da nikada nije imao osjećaj manje vrijednosti koji bi se mogao pripisati jednoj takvoj osobi.
  Šimun mu je katkada znao spočitnuti da je nekako rezerviran, spor, a činilo mu se da je i nezainteresiran, ali je ova situacija otkrila posve novo Jakšino lice. Bio je učinkovitiji i pun pozitivne energije iako se u dubini duše malko pribojavao zbog blizine policijske ustanove.
  -Baš nas briga – opalio je kao iz topa Jakša čime je i samoga sebe podosta iznenadio.
  -U pravu si – nadovezao se Šimun, a njegovo je lice oblilo žarko rumenilo zbog zajedničke odlučnosti.
  -Tko vozi? – upitao je Jakša spreman na sve.
  -Jedan dio ću ja, a jedan dio ti, kao vozači u autobusu. Mislim da je to najpoštenije – rekao je Šimun želeći postići pravičnu raspodjelu. Pitanje je jedino tko će prvi.
  -Tebi prepuštam prvi dio puta – oglasio se brzo Jakša koji je uvijek želio imati malo dodatne koncentracije za kasnije.
  -Pa krenimo onda – stresao se Šimun od uzbuđenja, rođen da bude prvi.
  Uskočili su u automobil i krenuli. Ispočetka su lagano klizili ulicama i usput promatrali okolinu, a onda je proradio adrenalin i Šimun je pritisnuo papučicu gasa.
  -Lakše malo – viknuo je Jakša koji je u isto vrijeme osjećao i strah i ugodu. Nemamo retrovizora zbog tvoje divlje vožnje prošle subote. Vjetar će mi otpuhnuti kosu s glave ako budeš tako goropadan ili ti ipak misliš da je sve to normalno.
  
  
  

• Šimun se samo smijao i potvrđivao sve što bi mu prijatelj govorio. Imao je neku čudnu naviku da ne sluša nikoga kada se upusti u nešto za njega veliko i važno, a ovo je bila najluđa i najuzbudljivija vrsta provoda. Luda vožnja do granice boli, kako je znao reći poznanicima koji su se okupljali nakon njihovih bjesomučnih izvedbi. Trljao bi ruke nakon njihovih uspjeha, a Jakša bi sve promatrao sa strane zainteresirano, ali pomalo skrušeno.
  -Fale nam retrovizori, a bogami i žmigavci – dobacivao je neobavezno Jakša nadajući se Šimunovom ustezanju od divljanja. Rekao si da ćeš sve to popraviti, a ja, naivac i budala, naravno, povjerovao sam tvojim zaigranim osjećajima i slatkorječivim rečenicama koje si pretočio u skladna čvrsta obećanja. Ali sada je svejedno kada sam već tu gdje jesam – nastavljao je monolog pokušavajući od svega toga stvoriti još zanimljiviju priču.
  Šimun ga je puštao jer je znao za namjere koje se kriju iza toga. Dobro je kad Jakša dosta priča, pomislio je.
  -Hoćemo pokupiti škvadru? – upitao je Šimun okrećući se malo na stranu da sagleda mrtvi kut koji je uvijek bitna stavka u svakoj vožnji.
  Zadnji put bilo nas je previše, ne znam, možda bi bilo bolje da se zabavimo sami – rekao je Jakša trudeći se da ne izazove bijes kod Šimuna jer je on volio grupnu zabavu, velika društva u kojima će voditi glavnu riječ, a ako je potrebno može se i potući.
  Sve je to Jakša vrlo dobro znao pa je izbjegavao Šimunove predstave kada su u većoj grupi. Obično bi se među prvima pokupio kući jer mu je sve to često izgledalo pretjerano.
  -Idemo sami – odlučio je Šimun. Neću da se ti osjećaš nelagodno, potišteno i nezadovoljno. Ipak smo mi sami sebi dovoljni. Što kažeš na to?
  Lupnuo je blago prijatelja po leđima što je značilo da ga razumije i da će bez obzira na sve uvijek biti na njegovoj strani. Još ga je s vremena na vrijeme pogledavao upitno nadajući se da će mu Jakša nešto reći, ali nije dočekao nikakvu priču već blagi prijekor zbog neoprezne vožnje.
  -Pazi kako voziš. Već nam nedostaju i žmigavci i svjetla i stakla na vratima i…i sve – rekao je Jakša uzbuđujući se zbog prijateljeve neoprezne vožnje. Bolje je kad vozim ja, dodao je, a Šimuna je istog trenutka oblio znoj.
  -To je točno, ali kada voziš ti trebaju nam silni sati da dođemo do prvog odmorišta. A kada dođemo odmah zastajemo jer se ti moraš koncentrirati za daljnju vožnju. Sa mnom ti barem nije dosadno jer uvijek nosiš glavu u torbi, kako je znala reći moja pokojna baka – jedva je dočekao igru Šimun kojemu je svaka Jakšina reakcija postavljala dobre temelje za novu nadgradnju cijelog smislenog pothvata. 
  -U redu, ali barem smo sigurni kada vozim ja – odjednom nije želio popustiti  Jakša, koji je inače bio manje sklon improvizacijama i suprotstavljanju riječima, ali ga je ponekad znala zadesiti žuta minuta, kako se zna reći u običnom razgovoru, koju je njegov prijatelj Šimun volio najviše na svijetu.
  -Krenulo ti, tako treba, ne smiješ se nikada predati bez borbe. Ipak sam uspio kod tebe izazvati nekakvu reakciju – počeo je opet Šimun. Inače bi sav naš napor za novim iskušenjima vjerojatno završio već u prvom jarku, kako smo jednom stvarno i završili, ali sam tada ja popravio neke stvari na automobilu kako sam i obećao, samo da se ti ne nerviraš previše. Istina, moram priznati da si tada bio prilično miran i stabilan, ali sam se svejedno pribojavao da bi te to moglo naknadno pogoditi. Eto vidiš, zato sam ja uvijek kraj tebe jer ne znam kako ćeš ti reagirati u nekoj novonastaloj situaciji.
  Ozbiljno su se pogledali prije nego što su prasnuli u smijeh. Jakša je bio siguran da Šimunu kroz glavu prolaze slične, ako ne i iste misli.
  Sumrak se lagano valjao i tjerao ih na predaju. Još su malo milovali dragi slupani automobil koji se nekim čudom nalazio baš iza policijske postaje. Vjetar im je mrsio kose dok su pogledavali ljude u plavim uniformama kako se i dalje vesele. Jedan im je u čast čak i nazdravio dižući punu čašu vina visoko u zrak.
  Mahnuli su mu smijući se neozbiljno. Poslijepodne uvijek proleti kada imamo posla, pomislio je Šimun, usput smišljajući što će izvoditi možda već sutra.
  Bili su svjesni da su dosta vremena proveli u zabavi jer su se ulična svjetla počela paliti. Jakša se prvi pokrenuo jer je znao da se kod njegove kuće večera stavlja na stol prije Dnevnika, a isto tako i kod Šimuna iako je on bio malo manje osjetljiv na točnost. Najradije bi još neko vrijeme ostali uz najdraži automobil.
  -Ja još moram napisati zadaću iz matematike – požalio se Jakša kojemu se lice odjednom objesilo.
  -A ja, jadan, ne znam ni sam kako ću ispraviti povijest, učiteljicu života, kad me ni najmanje ne zanima – odgovorio je Šimun smišljajući gdje bi sve mogli idućih lijepih dana otputovati svemogućim slupanim automobilom.

Priča Ličkih novina 10

FAZANOV LET

• -Ti ljudi, lovci, a pogotovo Ivo Mrak i nekolicina njegovih pajdaša, kada popiju ne prežu ni pred kime i tada se najbolje povući da se ne dogodi neka veća tragedija.
  -Znači li to da ako imaju puške onda imaju moć – ridao je Silvio, neutješan, ali su ga koraci odvodili od mjesta zločina pa se ipak lagano počeo smirivati.
  -Imaju i novac, ali pusti sada to, idemo mi na cijepljenje.
  Silvio se stalno okretao ne bi li što bolje zapamtio barem jedno lice od petorice ubojica. Vjerojatno nisu svi pogodili cilj, ali su bili jednako krivi jer su imali puške koje su trenutak ranije napravile masakr.
  Na povratku kući iz ambulante razmišljao je o tome da fazani postanu opasne divlje ptice, skoro neuništive, sa čvrstim kandžama i strašnim ubojitim kljunovima kojima lako mogu ubiti zle napadače. Zamislio je da su boja manje uočljivih nego inače sa samo jednim poznatim crvenim znamenom na vrhu glave od kojega će svi bježati čim ga ugledaju u polju ili u šumi. Želio je da se snaga između tih nedužnih ptica i čovjeka izjednači. Znao je da se to neće dogoditi, ali je morao naći svoj unutarnji mir nakon takvog negativnog jutra.
• Magla je ubrzo postala gušća prekrivajući nemile događaje, ali Silvio svejedno to nije mogao zaboraviti. A nije zaboravio ni pitu od jabuka koja ih je trebala dočekati kada se vrate kući. Pojest će odmah četiri velika komada, pomislio je, a sline su ga razveselile.
  Kada su stigli kući čuo je oca kako govori majci što je njihovo dijete doživjelo, kako ga je sve to zaboljelo i razjarilo i kako će, nažalost, u životu doživjeti i još puno gorih stvari.
  -Što si mu rekao kada je to vidio? – upitala ga je žena, mirna i sabrana, ali je u njezinu oku  ugledao žar koji je vjerojatno ona prenijela na Silvija.
  -Rekao sam mu da su to lovci, Ivo Mrak i nekoliko njegovih pijanih pajdaša koji su pucali skoro nasumično, a da nas nisu ni primijetili. Mogli smo nastradati, a ja nakon svega što se dogodilo ništa ne mogu učiniti. Strašno.
  -Prijavi ih – bila je konkretna njegova žena, ali nikakve koristi od toga ne bi bilo. Znao je on to vrlo dobro.
  -Oni su povezani među sobom, kao i doktori, popovi, policajci, da ne nabrajam dalje, vrana vrani oči ne kopa, stara narodna, znamo to oboje.
  Silvio je čuo svaku njihovu priču do sada, pa tako i ovu, ali ih nije nikada prisluškivao. Jednostavno se uvijek slučajno našao u blizini, da ga oni ne vide, a on njih da čuje.
  Nisu željeli da njihovog sina muče misli kakve su ga mučile, a to su da živi u bezdušnom svijetu, da nitko ne obraća pažnju ni na nikoga, da se žele zadovoljiti samo vlastite potrebe, da izvjesni ljudi ne prežu ni od čega da se domognu onoga za što misle da imaju pravo, a obično nemaju, i da nema pravde pod nebeskim svodom.
  Učili su ga da bude pošten, dobar, druželjubiv, da pomaže svim živim bićima, da sklapa prijateljstva, da ne bude okrutan prema nikome i da voli život.
  -Život je najvrjedniji – znali su mu reći i pustiti ga da o tome razmišlja, a on je upijao roditeljske savjete i na osnovu njih izgrađivao vlastite stavove.
  Prihvaćao je njihove činjenice i obrazlaganje konkretnog događaja sa lovcima, ali je smatrao da to ne smije biti tako i da se tomu mora stati na kraj. Ne može par budala raditi što hoće, a normalni i pošteni ljudi moraju šutjeti o tome. To ne, bio je odlučan u mislima.
  Idući tjedan odlučio je biti kod kuće i oko kuće, a cijelo područje lova prepustio je lovcima, dok misli ne slože konačnu i sigurnu osvetu jer svoje prijatelje nije mogao ostaviti na cjedilu, na milost i nemilost nekolicine pijanih i bahatih ljudskih zvijeri.
  Dani su bili magloviti tako da mu se baš i nije izlazilo iz kuće. Povučen u svoju sobu čitao je knjige za lektiru i na taj način smirivao i tijelo i misli da bi one kasnije mogle jače i točnije udariti neprijatelja.
  Otac i majka znali su leći ranije i dugo čavrljati o svemu i svačemu. A Silvio je u svojoj sobi najzad do deset sati navečer izrađivao makete zrakoplova iz prošlosti i umoran bi se samo izvalio u krevet. Spavao je snom pravednika, a i kako bi drugačije mogao kad mu je pravednost bila temeljna odlika bez obzira na situaciju i likove koji su ovoga puta bili glavni akteri nemilog događaja.
  Život se nastavio polako kako je i karakteristično za mala mjesta koja su se nalazila u neposrednoj okolici metropole, ali ne bez sumnje na Silvijevom licu u poredak kakav je postojao, a najvjerojatnije će se još dugo takvim održati.
  Sve njegove misli bile su na strani fazana i njihovog prebivališta kao jednog ugodnog mjesta za dječju igru dok nisu došli odrasli i prosuli smrt na mjesto koje je volio više od svega. Toplo se nadao da će ih sustići kazna pa kakva god ona bila. Ipak, sve to nije trajalo dugo, a Silvio nije ni imao strpljenja da se provedba smišljenih nakana odugovlači. On je bio suviše malen da kazni te opake i bezdušne ljude, ali je bio uvjeren da su misli dovoljno zrele i velike.
  Nakon samo tjedan dana, jedne nedjelje ujutro, dok su doručkovali, na vrata im je pokucao njihov prvi susjed Pjer, malo stariji čovjek koji je živio sam sa nekoliko mačaka i dva psa. Zadihan je uletio u njihovu mirnu kuhinju i osvježio je hladnim jesenskim zrakom.
  -Tragedija – rekao je teško dišući u toploj kuhinji.
  Otac, majka i Silvio bili su zgranuti jer nisu znali o čemu se radi. Pričekali su da se Pjer sredi i da im mirno ispriča što se dogodilo.
  -Poginuli su lovci koji su se cijele dane bahato klatili po selu. Njih trojica na licu mjesta, a Ivo Mrak najvjerojatnije neće preživjeti. Baš je on onako teško ranjen još uspio izjaviti da je iznenada iz grmlja izletjela neka čudna, velika, agresivna ptica i da su svi zapucali automatski i igrom slučaja pobili se međusobno. Nije to bilo slučajno, nadodao je.
  -Pticu nisu uspjeli dohvatiti, ali je ona njemu u letu iskopala jedno oko snažnim kljunom. Tresao se kao prut na vjetru i bio je tako malen, tako malen. Moram ići dalje vidjeti trebam li kome u međuvremenu pomoći – rekao je Pjer koji je jedva dočekao da se ponovno dočepa hladnog maglovitog zraka.
  Majka i otac su ostali piti kavu u kuhinji, a Silvio je otišao u svoju sobu slagati makete zrakoplova i misliti na svoje fazane i dragi gaj, Fazanov let, kako ga je  sam prozvao, koji je sada postao bojno polje. Bio je zabrinut jer je mislio da se tamo više neće moći igrati. Na sreću, nakon nekoliko dana odrasli su odlučili da se tamo ne mogu loviti fazani jer to i nije lovište već zabavište za djecu i kraći put za mnoge seljane koji su trebali ići u grad. Svima je laknulo.
  Pucnji se više nisu čuli, a ni opasna se ptica više nije pojavila.

Priča Ličkih novina 9

Priča Mice Šaban

GOSPIĆ MOJE MLADOSTI

• Naš grad pedesetih godina prošlog stoljeća nije bio bez brijača, frizera, a ni fotografa. Posebno su popularne bile brijačnice, uvijek pune, u kojima se najviše pričalo o gradskoj problematici, a nerijetko se iz njih čuo i glasni smijeh.
  Najpopularnija je bila brijačnica brijača Kremenića, zvanog Papa, čiji je mlađahni naučnik Tubica svojim nestašlucima zabavljao mušterije (Njemu je bila posvećena i pjesmica: Svaki grad uz naše more ima svoga lera, a naš Gospić Tubicu frizera. op. ured.). Kada smo mi djeca prolazili pored te brijačnice iz nje se uvijek širio miris kolonjske vode.
  A gospićke gospođe su odlazile u frizersku radnju Oroz, čiji im je vlasnik radio maštovite frizure po ondašnjoj modi, najčešće ondulirane trajne. Tako su one, svježe nakovrčane kose, crvenih usana, u širokim haljinama, stegnutim u struku i visokim petama prošetale svoje frizure, najčešće na Korzu, na kojem su svake večeri, ' od kina do benzina' šetali mnogi Gospićani. Tu su se rađale prve simpatije, skriveni pogledi i osmijesi, a za zaljubljene odmah uz Korzo, u parku su ih čekale zeleno obojene klupe. Iz kavane u hotelu Lika se uvijek čula glasna muzika, ponekad i veseli žamor gostiju.
  Gospić onog doba imao je i svog poznatog fotografa, Pešu, koji je nakon drugog rata ostao tu, zaljubivši se u prelijepu gospođu iz Gospića. Njegovim objektivom ovjekovječene su mnoge svadbe, pogrebi, proslave, slikao je vojnike, djecu, gradske motive...
  Nedjeljna jutra u Gospiću počinjala su zvonima crkve, koja su pozivala vjernika na mise.
  Za Gospićane je prava nedjeljna atrakcija bio park Jasikovac, gusta šuma, prepuna cvijeća, jela, jasika, borova i stoljetnih hrastova. Park je bio održavan i mnogi su odlazili u šetnje, uživajući u cvrkutu ptica, mirisima i miru stoljetnih stabala. Školarci su obilježavali dolazak proljeća odlaskom u Jasikovac sa svojim učiteljima. Usred Jasikovca, na okruglom platou, nalazio se mali hotel, gdje su se izletnici, nakon šetnje zadržavali okrepljujući se janjetinom i pivom.
• 
  Nedjeljom se išlo na Trupinovac, na nogometne utakmice, na kojima je najčešće sudio u crno odjeven sudac Milan Rogić. Nogometni klub "Velebit" priređivao je utakmice i većinom pobjeđivao gostujuće ekipe. Gospićki nogometaši bili su visoki i zgodni, i zbog toga, često u mislima djevojaka. Na Trupinovcu su se na kraju školske godine priređivale sportske priredbe, sletovi, gdje bi se okupilo nekoliko stotina mladih, a sve je odzvanjalo od njihovog veselja zbog završetka školske godine. Jer je Gospić bio pun mladih, koji su pohađali tri srednje škole - gimnaziju, učiteljsku školu i školu učenika u privredi.
  Već s proljeća, u mjesecu svibnju, kad je znalo nakon oštre i duge zime, naglo zatopljeti i osjetiti se proljetni mirisi cvijeća i vode, na Novčici su se pojavljivali prvi, najodvažniji kupači, a među njima je posebno bio popularan atletski građen Stevo Bačvar, koji bi, raskrilivši ruke, skokom 'laste' s kamena zvanog Vojnik u blizini benta, skočio na glavu u zelenu rijeku. A djeca su s druge obale to gledala i divila mu se i bosa gazila iza mlina kroz vodu, kako bi došla na bent. Bent je bio kamena pregrada, koja je pregrađivala rijeku, kako bi se voda svodila na vodenicu, u kojoj se mljelo žito i kukuruz. Ustave bi se podigle, kada se mljelo, a voda bi šumeći prolazile kroz njih, pokrećući okrugle kamene diskove koji su mljeli žito. Zimi bi voda prelijevala bent, a s dolaskom proljeća, kada je već kroz Novčicu prošao sav otopljeni snijeg s Velebita, bent bi se nalazio iznad razine rijeke.
  

• Bent je već od lipnja bio prepun kupača. Nije tada bilo plažnih ručnika, već su prostirke najčešće bile deke ili topli kamen benta na kojemu se ležalo nakon plivanja u rijeci. U večernjim satima bent bi zaposjeli ribolovci, a u noćnim satima na prostor ispred obližnjeg Murković mlina s konjima i kolima bi seljaci dovozili žito iz cijele Like i čekali jutro kako bi samljeli žito i vratili se u svoja sela.
  Uz cijeli tok Novčice bilo je nekoliko kupališta, a sva su imala romantična imena - 'Venezia', 'Dolina ljubavi', 'Monte Carlo'. Ta ljeta na rijeci bila su nezaboravna.
  Zime su bile prepune snijega i vrlo hladne. Već kod prvih jačih hladnoća Novčica bi se zaledila. Led je bio debeo i do osamdeset centimetara i pošto u to vrijeme nije bilo frižidera, rezao se u kocke i odvozio u ledane. Za gospićku djecu, zima je isto bila nezaboravna, u sanjkanju i klizanju na ledu. Jurilo se na sanjkama niz brijeg od ondašnje štamparije Ličkih novina (današnji Kerum, op. ured.) do zaleđene Novčice u blizini mlina. Snijeg je ponekad bio visok i više od metra te se školu prolazilo kroz snježne tunele.
  Osim hotela "Lika", u Gospiću je bilo u ono vrijeme i nekoliko poznatih gostionica, a među najposjećenijim bila je ona gospođe Rože. Iz nje bi se petkom, kada bi se na placi održavao sajam, širili opojni mirisi gulaša i juhe pomiješani s mirisima janjetine s ražnja.
  Petkom se u Gospić ulazilo na sajam iz više smjerova; ljudi su dovozili na placu voće i povrće, a na stočnu svoje blago - ovce, krave, konje. Na ulazima u grad stajali su arničari i naplaćivali vozarinu, a prolaznici su zadivljeni promatrali prekrasne konje, upregnute u kola. Na sajam su dolazili i trgovci iz cijele Dalmacije. Dolazili bi noćnim vlakovima u četvrtak, kako bi na placi već u ranim jutarnjima satima u petak izložili svoje trešnje u proljeće, grožđe i smokve ljeti. Prodavali su i paradajz i papriku, salatu.
  Sa željezničke stanice, koja je od grada udaljena oko dva kilometra, nije bilo autobusa niti prijevoza, osim kola s konjima, koja je vozio gospodin Frane Polić, gospićki trgovac, koji je čekao noćne i ranojutarnje vlakove i pospane Dalamtinke vozio na placu, a u popodnevnim satima natrag na stanicu. Vozio ih je polako kao da mu je bilo žao što odlaze. Ali samo do sljedećeg petka.
  U centru Gospića, u jednoj od niza lijepih ruševnih kuća u centru grada nalazila se gostionica zvana "Hotel Evropa", u koju su najčešće svraćali ljubitelji kartanja. Unutrašnjost je bila mračna, stolovi s kockastim stolnjacima i tipičnim mirisima duhana i pića. Bio je tu i biljar. A u obližnjoj Bubaševoj ulici bila je pivovara, u kojoj se u velikim bačvama radilo pivo. Uvijek je bila puna ljudi, a često su se događale i svađe, uz poneku tuču te je među Gospićanima bila prozvana "Koreja", jer u to vrijeme u Koreji je bjesnio rat. Iza pivovare se nalazila kuglana.
  Gospićke ulice bile su popločene granitnim kockama, po kojima su prometovali rijetki kamioni i automobili. Pošta se vozila u kočiji, koju su poštari, čekajući dremuckajući noćni vlak, nazvali "Diližansa snova", valjda po istoimenom kaubojskom filmu.
  Kino je bilo jedno od najposjećenijih mjesta u Gospiću. Nedjeljom su se davale matineje, prijepodnevne predstave za djecu, a navečer i po dvije ili čak tri predstave kaubojskih filmova i povijesnih spektakla. Prije početka projekcije dvoranom su iz kino kabine treštali tadašnji najpopularniji svjetski hitovi. Predstave su braća Buconjić, prvi kinooperateri davali u šest i osam sati navečer, a kino je bilo podijeljeno na parter, sa drvenim stolicama, lože s četiri tapecirana sjedala i balkon na kojemu se sjedilo, ali i stajalo sa strane. Mnogi su popularni glumci i glumice prodefilirali filmskim ekranom, što su bili po frizurama i odjeći uzor mnogim djevojkama i dečkima. Često puta prije filma davao se žurnal – filmske vijesti iz proteklog tjedna.
  Gospićku povijest obilježili su i poznati liječnici - kirurg, dr. Mirjam Iveković, koja je dugo živjela u Gospiću i pomogla mnogim bolesnicima. Tu je bili stomatolozi Bruno Rosenfeld i Hinko Orešković, ali i mnogi drugi dobri liječnici i zubari.
• 
  Gospić moje mladosti živi u mojim uspomenama, od kojih su u ovoj priči dotaknute tek neke od njih.

Priča Ličkih novina 7

PLITVIČKA RAPSODIJA U BIJELOM

PIŠE MICA ŠABAN

17. travnja 2011. u 22.20 sati

Za nedavnog posjeta Plitvicama u ovom zimskom ambijentu, naše malo društvo
bilo je ushićeno ljepotom koju smo doživjeli. I baš zbog toga, to želim opisati. Ulaskom u ovaj prekrasni nacionalni park u ovim zimskim danima, posjetilac se osjeća kao da je došao u neki začarani zimski dvorac. Sve je rukom prirode izmodelirano, netaknuto, a ipak živo, postojano.
Najprije nas je dočekao šum vode, ugodan doživljaj za naše uši. Zatim stabla jela, bukava, borova i breza. Svako stablo zima je na svoj način obukla u bijelo ruho. Najnježnije i najraskošnije obukla je breze. Kao da su posute biserima od silnih ledenica koje vise s njihovih tankih grančica.
Uskom raščišćenom cestom spuštamo se prema jezerima. Od ceste lijevo i desno zamjećuju se male prtine koje su napravile životinje, trag lijinog hoda, trag u skokovima, nekog zečića. Vjeveričin skok iznenada nas malo uplaši, kasnije smo se tomu nasmijali. Živi ptičji svijet sa stabala otrese u tankim mlazićima snijeg. Romantično okruženje pri dolasku k jezerima. Staze uz jezera su pune snijega. Gdje koja klupa za umornog putnika, jedva da se nazire pod snježnim pokrivačem. Panoramski smo s jednog vidikovca promatrali jezera.

Isprepliće se plavetnilo jezera s bjelinom snijega. Jezera su se zaledila, a slapići djelomično. Sige od leda u svojoj ljepoti spuštaju se niz slapiće i dotiču površinu vode. Neko slomljeno drvo pod teretom snijega, našlo se također u jezeru.
Okovano ledenicama i posuto injem izgleda kao neka raskošna voćka u cvatu ili skulptura nekog umjetnika. Ljeskala se na suncu mirna površina vode. Jezersku mirnoću narušavala je po koja patkica njorka, koja roneći traži neki ulov i svojim akrobacijama prava je atrakcija za gledatelje. Snježna idila u prelijepom ambijentu raskošno se uvukla u naše duše.
Na povratku prema hotelu naišli smo na skijašku stazu i veselu grupu talijanskih turista koji su uživali u zimskim radostima.
Ušli smo u hotel Jezero u vrlo ugodan ambijent. Svoje goste ljubazni domaćini dočekuju zagrijanim prostorijama, raznovrsnim specijalitetima i, osmjehom.
Pa tko može odoljeti ljepoti naših Plitvica.

Priča Ličkih novina 5. i 6.

DVIJE PRIČE

ŽELJKE RUKAVINA

17. travnja 2011.

MOJA LITA

U osmom misecu na Veliku Gospu uvik je bilo veselo kod nas.
Osta' običaj još prije vremena partija, komunizma, politike da se taj svetac obilježi svečano i dostojno. Svečano je uvik bilo. Dostojno...pa...Negdje u tom dugom nizu godina pogubili smo ono zašto se taj dan baš slavi, al' jebat ga, bar smo imali razlog za okrenut janje ili dva na ražnju.
To je bio jedni dan u godini kad bi se moja familija sva okupila, a razlog ne bi bio sprovod.
Da je za nji' znao Monty Payton danas bi svi vozili Rols Royseve, a o nama bi generacije pričale. Ma pričaju i vako.
Ne vozimo Rols Royseve, al smo prikupili zavidnu kolekciju vozila svih generacija tvornice Kragujevac.
Babe i mame bi danima pekle kolače, stričevi bi danima raspravljali o tome di stol treba metnut, a uvik bi bio na istom mjestu, kod tetke Pepe ispod kruške.
Zadnje godine ko da nam je bog htio reći da je to zadnja godina da se tako svi skupljamo, grom je opizdio po srid te kruške.
Stric Jure zvani Đurt je kao bivši oficir bivše vojske s najizraženijim organizacijskim sposobnostima sagradio iza štale bunker na kojem bi mu i Ossama Bin Laden pozavidio......
Došli su svi, skoro svi...oni koji su trebali došli su.
Ka i uvik tetka Pepa i baba su u kuhinji na +40 uz šparket bilile kumpiire i skrivećki točile rakiju. Tetak Niko, ćaća i stričevi su u konobi sikli meso. Mi zavaljeni u 'ladu pored šterne.. Jedino je stric Marko sa strinom sidio u bunkeru.
I prije nego li bi stavili pladnje na sto', svi bi oni već bili dobro „pod dimom“ i tu bi otpočinjale priče koje dan danas pamtim i koje dok sam živa neću zaboraviti.
Moja baba žalila je sve i svakoga, za svakog bi mogla suzu pustiti.
Tetka Pepa je bila lajava i okretna – vele da sam na nju.
Tetak Niko gospodin starog kova koji se priženio za Pepu bižeći od partizana.
Stric Marko...e, stric Marko..... Bio milicajac još valjda za kraljevine Jugoslavije. Munjen do prekosutra. Bio ranjen u onom ratu u glavu. Ma bio on munjen još i prije toga, al vako je bio narodni heroj, 'nako bi bio samo lud.
Na njemu kapa NK Rijeka, u ruci Relly. Uvik bi larma', al tako je to kod njega bilo ka' normalno. Uvik najbolji divan bi bio između njega i moje babe. Jednom je prilikom reka' da bi moja baba i Isusa izjebala iz raja.
Od onog janjeta ni psu ne bi kost ostala za oglođati.
Ispeć' janje bila je nauka ravna cjepanju atoma: jačina, vatre, smjer puvanja vjetra(ako ga ima), brzina okretaja..... Svak' je ima' svoju teoriju. Na kraju bi komentar uvik bio isti: „Bilo je dobro, mlado, ne mrsno, al' da ga jebem možda da ga je bilo još pet minuta peć....“
Ma da je bio spržen u krematoriju, oni bi imali isti komentar. I tako od kad ja pamtim, a moj brat još i duže.
Stric Marko bi kako je dan odmica' s Rellyja preša na konjak...To su bili kritični momenti. Strina Mandica, stara poštarica nije se dala zbrukati i na sve je odmanjivala rukom tepajući mu: „Makica, ne misliš li da je bilo dosta, znaš da ne podnosiš alkohol.“
Na njena tepanja on bi bez pardona samo ispalio: „Mande, jebem te golu na stolu, ne seri!!
Mi bi se tamo iz lada pokraj šterne keljili ko blesavi i ne sluteći da su priče koje čujemo po ko zna koji put tad po zadnji put bile ispričane.
Pridveče' bi se u svom golfu pojavila tetka Kata koja je s dicom bila kod crkve. Kod crkve je svake godine za Gospu bio sajam. To je bila prilika da se svi seoski gasterbajteri skupe i pokažu svoje nove mArcedese sa rvackim zastavama na retrovizoru. Mi se tu nikako nismo uklapali. Mi smo svoje mise služili kod tetke Pepe. Kragujevačka mašinerija bila je sparkirana kod one kruške što ju je grom prolitos sjeba.
Pala bi noć, znam da bi svaki put u ta doba i mojoj mami pao mrak na oči jer bi ćaća do tad već bio najglasniji i najpijaniji.
Tetka Kata bi razvezla babu i strinu kući, a mi bi se ostali navlačiti s ćaćom i stricem koji bi tad već suzama zalivali lička sela, stare potleušice, (pra)didovog konja Surca, kukuruze i one konje što i' Partija bila oduzela u Narodno dobro '46.
Čekajući da dođu bar do stvaranja države, zaspivali bi na tetkinom biljcu dok bi nad Balenijom noć zadnji put bila tako poznata i naša.
Moja lita više nikad neće biti ista....ni kruška ostala nije.....



Priča:
Vozio stari ličanin živo vapno u kolima. Sta je isprid birtije. Sveza konje i oša na rakiju. Noć se otegla. Izjutra iziša prid birtiju; konji podivljali, kiša pada, vapno gori.
Sta' nemoćan i jadan pa reče: S čim se gasiš kad se vodom pališ?!?

Zaključak:
Ako janje ispečeš baš onako kako treba, nikad se prave janjetine nećeš najest'.

NOSTALGIČNA

Nedjelja je. Opet ništa ne radim – gluvarim rekla bih. Dobro je to. Niko me ne gleda, bazam sama po ovi' 30 kvadrata i mislim si: ma da ga jebeš, bolje ne može bit'!
Možda i može, al' nisam ja naučena na neke bolje stvari, a sirotinju i ne valja na dobro ni učit. Guzica onda uvijek zijeva na više.
Dobro je meni i 'vako.
U sobi radio krči, 'vata samo Otvoreni i Zaprešić.
Dao mi ga Mladen iz ureda.
On ima bolji.
Meni je dobar.
Nedjelja, nema reklama , samo glazba.
I onda krene....Nostalgična, TBF.....
Jebate, svaki put se stresem kad je čujem. Ko' da je neko ukrao moj život i nakeljio mu Dedićevu melankoliju. Strava stvar!
Sjedam za stol, palim cigaretu i rolam u glavi sliku po sliku....vidim ćaću s bafama, mamu u fići, ja cjela zamujsana od sladoleda.....
Preko puta moje kuće bio je najbolji punč na svijetu– kod Slatkog.
I danas je tamo.
Ko klinci smo jedni druge izazivali tko ima veća muda da popije limunadu koja se miješala u onom aparatu koji nije opran od vremena prvih nereda na Kosovu.
Onda bi ušli i keljili se napisima na špiglu : „Zabranjeno češljanje“, „Dnevno svježi k oči“ - neki fakini mu zgulili slova, al' to njega nije puno jebalo, tako da dan danas taj napis stoji ka orginal!
Ka i onaj kad bi otišao u banku ili poštu pa bi na vrata napisa: Vraćam odma se!
Taki je naš Slatki. Niko mu i ne zna pravo ime.
Slatki je jedna od većih misterija u gradu, ka Dorian Gray....ne stari! Već dvadeset godina isti. Samo umjesto slike, njemu stare kolači.
Zato ih i ne kupujemo.
Samo sladoled.
Daleko najbolji punč.
Zajebalo ga onda kad je s Kosova krenuo trbuhom za kruhom i kad se sparkiro u Gospiću.
Jebeni zajeb!
Kako je došao, kupio si Reno četvorku, bijelu i dan danas je vozi. I ona ka i on, nit stari nit' se kvari. Ja mislim da je to zbog toga što on sigurno ne jede ništa što napravi. Al jebe mi se, i dalje ima najbolji punč na svijetu.
I opet rolam slike....
„Božji ljudi su blagoslivali puške.....“
Jesu. Ja i' gledala. Zato i nisam išla u crkvu iako mi je ćaća govorio da bi trebala. Znala sam ja da vrag odnio šalu kad me on tamo tira. Nikad on nije bio od onih savitljivih grana što se povijaju ovisno o vjetru koji su se izmjenjivali svakih par desetljeća. Ćaća mu bio partizan, poslije ugledan član Partije. Baba se zbog tog morala odreć' crkve. Al nije vjere.
Oženio ženu krive nacionalnosti. Dobio djecu „mješance“ kako su nas onda zvali. Nije tija potpisat ni za Partiju ni za one iza koji su došli. Uvijek je bio svoj.
Zato sam znala da je vrag odnio šalu kad me je on gurao u crkvu.
Al ja san i onako mala i nejačka znala da to nije volja Njegova.
Vidjela sam kako su božji ljudi blagoslivljali topove......To im posao' nije bio.
Kad je rat već bio pri kraju i kad smo skoro pa cijeli dan imali struju, gradski oci investirali u nove semafore – valjda su mislili, kad smo se izvukli od granata i neimaštine, bilo bi u kurcu da na kraju najebemo prelazeći cestu. I tako su jednog ponedjeljka organizirali svečano puštanje u rad novih semafora – na sva četiri raskršća u gradu.
Bio tu i gradonačelnik, načelnik, čelnik.....ovaj, onaj....mislim da je i televizija snimala.
I govor su držali – semaforu u čast valjda – ne znam, ja sam sjedila s ekipom u parkiću i pušila – neko je ćaći mazno cigarete pa smo imali – Croatiu čini mi se.
I tako, na sveopće veselje cijelog puka koji se radoznalo skupio ko da sam Nikola Tesla nekog vraga opet smišlja, pop je našao zgodno da između cijelog arsenala čelika i željeza usput blagoslovi i novi semafor.
Bilo je svečano taj dan u gradu.
Svi su izvezli aute – od semafora do semafora na sva četiri raskršća – ka u lunaparku.
Sat vremena kasnije, dok su ovi od gore u Smiljanu častili svoja nepca mladom janjetinom – semafor odapeo – onaj što ga pop blagoslovio.
Nečista posla, ja ti kažem.
Slike idu dalje....
Nostalgična završila, počele vijesti... ja i dalje sjedim za stolom, tupo gledam na krovove i vrtove....
Ni jednog susjeda ne znam.....
Kad se sjetim kako su mi ta seoska zabadala znala ići na jetru sad mi nekako sve ružno bez nji'. Niko me ne čeka u pet ujutro kad dolazim pijana kući, nikog ne jebe kaki me je auto doveza, jesam li se probudila u osam ili u podne.....
Nisam mislila da će mi takve stvari faliti – od tog sam i pobjegla, al' jebat ga, kako ono kažu – možeš seljaka istjerat iz sela, al' selo iz seljaka...nikada.
Uvijek ću ostat dođoška i uvijek će mi falit moj narod....moji seljaci...
Milka, prva susjeda koju nikad nisam mogla prejebat biciklom, bez obzira što je njoj sedamdeset, a meni dvajs' i kusur.....
Kata Jose Koke s očima i manirima kameleona.
Stric Mile koji larma još s početka ulice i pored koga niko nije moga proć', a da ga on nije registrira....
Moj grad....
Popovi....u birtiji
Slatki...
I najjači punč na cilome svitu....

Priča Ličkih novina 4.

Esmo li obećali, esmo i evo:

LIČKA KRONIKA DRUŠTVENIH DOGAĐANJA

www.licke-novine.hr
28. ožujka 2011. u 23.03 sati

LIPANJ:

• - Este l' uzimali drva. Mi smo uzeli 18 metara. Eno smo lani uzeli 15, pa nam ni treščica nije ostala. Jebat ga, kad je taka godina bila. Točno se sićam da sam 16.08. sidio u kući i noge mi ozeble. Ja mu jebem mater, bome ću naložit, velim ja. Jebat ga cilu godinu se loži.
  - Što'š popit?

SRPANJ:

• - Este drva ispilali? Nama jučer Ante doša' i ispila'. Valjda će doć sin iz Zagreba, pa ćemo iscipati. Jeba im Bog mater i drvima.

• KOLOVOZ:

• - Este složili drva? Meni bio mali iz Zagreba, pa smo ih ubacali kroz 'edno poslijepodne. Ma da nije bilo one kiše, ubacali bi mi nji' još prošli misec, al' jebat ga, nemo'š mokra drva mećat. A i mali nije moga prije doć, znaš, on ti je pri cestama. Muči, državna firma, dobro je.

• RUJAN:

• - Rodile šljive ove godine ko lude! Ja ih brat' neću da ih jebeš. Eno ih 'ko 'oće, nek' bere. Ma možda naberem za dva tri kotla, al' se s pekmezom, raskuvavanjem i babama ove godine neću jebat. Jeba i' pekmez da i' jeba.

• LISTOPAD:

• - Kol'ko si ti kotlova ima'? Ma ja nisam puno, sto litara da imam u kući. Ma bilo šljiva ka govana. 'Ko danas peče?

• STUDENI:

• - Ja ću ove godine uzeti polovice, oću se kurac jebati s klanjem. Ma i nisu to više prasci kaki su nekad bili. A jeba mu ja mater, el to ono što pričaju globalno zatopljenje il koji kurac, al sićaš se da smo najkasnije za dan republike klali. Na što je to došlo, vrag će ga znati.
  - Aj u kuću. Oš' rakiju popit? Ma ne'š kurac!
  - Dobra!

•  

STUDENI/PROSINAC

• - Este li vi klali?
  - Što'š popit?
  - Dobra!

• SIJEČANJ:

• - Mater mu jebem i snigu i kidanju. Okida sam od garaže do ceste. Dok sam doša' do ceste sve s krova palo. Ja mu jebem mater, ja ga više čistit neću do prolića.
  - Ajmo popit rakiju.
  - Dobra!

• VELJAČA:

• - Čija je ovo rakija?
  - Dobra!
  - Oće li ovo opet padat? Jeba bog nju i auto i lopatu i kidanje. Da jeba!

• OŽUJAK:

• - Provaj ovu, ovo je lanjska.
  - Dobra!
  - Eno sam skin'o lanjsku plećku, pa ću skuvat, dica će za Uskrs doći.

• TRAVANJ:

• - Bila dica iz Zagreba došla, pa smo kuvali pršut, ne bi ga ja inače kuva', bi mu jeba' mater.
  - Oš probat moju ovogodišnju?
  - Dobra!

• SVIBANJ:

• - El ono govno opet pada?
  - Daj rakiju!
  - Dobra!

• LIPANJ:

• No event

• SRPANJ – dolaze drva!

Priča Ličkih novina 3

Priporučena priča

JEDINI VALJAK KOJI VALJA

Pročitajte i recite da za ovo nikada niste čuli.
www.licke-novine.hr
23. ožujka 2011. u 18.59 sati

Danas smo od edne naše čitateljice Ličkih novina dobili, jasno s najboljim priporukama, priču koja slidi. Pročitajte i Vi. Morda bude jošte.
Do vidova.

• Davno je meni moj ćaća reka' da sam se trebala rodit ko muško al' da se dragi Bog zadnji čas predomislio, valjda da mojoj jadnoj mami ispuni bar jednu želju u životu. Tako ja i ispade Željka.
  U mojoj familiji svi nose ime po nekome – didu, stricu, didovom didu, babinoj sestri, babici koja je porodila babu negdje u polju dok su talijani iza brda pjevali Bandieru Rosu...Kako sam se rodila, tako sam ćaći uvukla se ispod kože – vrag vraga pozna, rekla bi moja mater.
  Godina za godinom je išla ja sve sličnija njemu iako je jadna mama ulagala jebenog truda da od mene napravi damu. Ja ispala lajavi vrag, uvik oko sebe društvo skupljala i zabavljala.
  Mama je u kući bila majstor. Čuvar kućnog alata – u bijeloj kantici. Ćaća bi tu i tamo pokazao zanimanje za neke (sitne ) „radove“ tipa mijenjanja pregorjele žarulje.
  Prva stvar koju sam naučila od njega je kao prominit žarulju; najprije poskidaš sve osigurače – žarulja se ne mijenja na živo, sa strujom nikad ne znaš, s takim stvarima se ne treba zajebavati! Druga stvar, vratiš osigurače na mjesto, zapališ cigar, otpuneš dim, i ponosno satima promatraš rezultat uloženog truda – dok ti se oči ne upale od gledanja u jebenu žarulju od 60W.
• Mama je mijenjala svjećice na fići... crvenom. Bili smo bolji srednji stalež pa smo imali dva auta – fiću i...Sivka. Sivko je bio ćaćin...fićo. To nije bio obični auto, ima' je jebenu osobnost- sičeve presvučene crvenim skajem, široki volan....grijanje se palilo ispod sica, zadnjeg. Nije se nikad kvario.Zato ćaća i nije zna' kako i zašto bi mijenjao svjećice. Poslije je u ratu granata pala na sred Sivka....osta' samo volan, široki. Bila je to najtužnija nedilja te godine.
  Volan danas visi u garaži.
  S 10 godina sam naučila mjenjati gume.
  Nekad mi se čini da sam većinu svog djetinjstva provela ko šegrt na naukovanju.
  
  

• Godine prolazile, curetak izrastao u curetinu, ćaća je i dalje pjevao iz sveg glasa u birtiji preko puta, brat se odselio, ostale nas dvi....ko dvi jetrvice.
  U tom svemu, ja sve sličnija njemu, pa je valjda to i najviše dolivalo ulja na vatru. Jedino u čemu sam se razlikovala od njega su ruke....sposobne ruke. To je valja ono nešto zadnje što je ostalo od onoga dok sam još mislila da bih se mogla roditi kao Ante ili Joso.
  Ima je i ćaća sposobne ruke, ali za finije stvari.On je broja' novce. Broja' je tuđe novce. Kažu da je bio najbrži brojač novaca u bivšoj Jugi. Donosio je on kući i neke medalje s radničkih igara, valjda je onda nekog kurca i osvaja'...osim kolegi(ni)ca iz kuglačkog kluba zategnutih u Yassa trenerke.
  
• Svake dvi godine smo krečili. To je bio događaj.Najprije dva dana iznošenja namještaja i svih servisa za suđe koje su moji dobili kad su se ženili. Ti se naravno nisu koristili, ali su stajali u vitrini. Jebali ih setovi od 24 komada!Onda bi doša Jole. Ćaćin „rođo“. Jolina čaša i ćaćina čaša su bile ko jedna, prvo koljeno, bliza rodbina. Jole bi krečio cilo ljeto.Doša' bi u subotu, zamiša jupol, onda bi vidio da nije donio valjak, jedini koji valja, pa bi oša' po njega. Vratio bi se u srijedu.Mami je jedno ljeto dopizdilo, pa je odjebala Jolu. Od tad krečimo sami.
  Jebalo ih krečenje i setovi od 24 komada!
  
  U subotu je moja prija krečila.
  Ostala sama s nejakim ditetom, nikad nije ni čava' sama trebala promijeniti. Nije lako jadnoj bedeviji, treba, dite naraniti, obuć, benzin nalit, napravit' nova usta, platit nove sise - ko da je to za džabe.....
  Što'š od sirotinje, neg' pomoći, nikad ne znaš kad ćeš ti najebat.
  I tako ja danas puno godina kasnije od onog kad je onaj „gore“ il' onaj od „dole“ odlučio da se ipak rodim ka jebeno žensko i da svakog vraga znam, krečim novi život malo prerađene gospođe.
  Nije lako nama trima, svaka svoj križ nosi.
  Nisam ponila valjak, jedini koji valja, al' esam sjećanja....
  Život je tija da se rodim ka Željka, da dvajst i osam godina kasnije krečim u Gorici i smijem se svijetu kojem upravljaju muškarci koji sad valjda gledaju u onu jebenu žarulju od 60W i čude se nama koje smo sposobne sjebat 38 kvadrata u jednom danu.

Priča Ličkih novina 2

PRIČA BUCE KRSTIĆA

JEDVA ČEKAM DA ODRASTETE

9. ožujka 2011. u 13.30 sati 

•          TEK je nakon smrti oca Izidor počeo razmišljati o beznačajnosti života. Možda je to za njega bila odviše gruba životna činjenica, ali je bila takva kakva je bila. Ubrzo je shvatio da ga je očev nestanak iznenadio, prepolovio, pa čak i uvrijedio, ali u toj situaciji, iznemogao i slomljen, ništa nije mogao poduzeti i vratiti oca na zemaljske staze kojima je toliko puta prolazio. Bio je primoran razmišljati pozitivno jer nije želio da mu se dio života ugasi dok ne prestane tugovati. Neka sve ide dalje, neka se kreće, predstava se nastavlja bez obzira na sve, samo u nekim drugim okolnostima. A baš te okolnosti ovoga časa Izidor nije mogao prožvakati. Mora nastojati prihvatiti, zavarati se, jednostavno izmisliti neke nove obveze u kojima više neće biti oca kao jedne rijetke jedinke koja je uvijek bila tu, i u dobru i u zlu, kako to starije generacije vole reći, pomislio je, iako mu je taj kobni događaj, na neki način, iz temelja promijenio daljnji tok života.
  ČUDILA ga je ta strašna, iznenadna, opasna samoća koju je osjećao danima nakon tog groznog događaja. Nikada ranije o takvim stvarima nije razmišljao jer mu se činilo da su roditelji tu, oduvijek i zauvijek, kao što je smatrao kada je bio mali da su stariji ljudi u ulici oduvijek stariji. Sve je to tako bilo godinama, a onda je i on došao do određene starosti tako da su se roditelji neminovno bližili svome kraju. Majka mu je, sva sreća, još živa i s njom obično priča o ocu sjećajući se situacija koje su zajedno proživljavali, a onda ona zaplače, jer kako god bilo u njoj se jedan dio ugasio pa strah barem na tren mora posjetiti njeno biće budući da se i njoj iz dana u dan bliži kraj. Opako zvuči, ali je tako.
  KAD je bio u dvadesetim godinama Izidor je mislio da može natjerati Zemlju da se kreće u suprotnom smjeru, a sada više nema te sirove snage, divlje vruće krvi koja bi ga nosila bez poteškoća. Sada je tu neka nova osobina zbog koje je bio sretan na svoj način. Staloženiji je i čak može stupiti u rasprave koje bi mu ranije zagorčale život zbog negativnih posljedica sposobnih još danima rovariti po njegovoj psihi. Teško se odupirao takvim pojavama, ali sada je to sasvim neka druga priča, nema nerviranja, nema naknadnih preispitivanja jer sve što bi rekao to bi rekao i nakon izvjesnog vremena. Prije bi puknuo poput mjehurića sapunice, a sada bi u svemu uživao poput istraživača, poput nekoga tko donosi ispravne, mudre i nadasve kreativne odluke. To su mu donijele godine i životno iskustvo tako da nije sve izgledalo tako crno kao što mu se činilo zadnjih nekoliko mjeseci nakon smrti oca. Ali, bez obzira na sve, ipak je malkice žalio za onom sirovom snagom koju nosi mladost.
  DANIMA je samo sjedio i buljio u prazno vrteći u glavi zadnju sliku koja mu je ostala u sjećanju na oca. Bio je već iznemogao i činilo mu se da je znao da će umrijeti. Nije želio ići u bolnicu, a kod kuće su brat i majka sve teže brinuli o njemu. Najgore je bilo to što više nije imao apetita. Kopnio je i od njega je na kraju ostala sjena, a kakav je kršan čovjek bio. Nije želio o tome misliti, ali su ga te slike jednostavno salijetale ne dajući mu ni mira ni odmora. Najviše je volio kada je kraj njega bila njegova žena i mali sinčić jer su mu oni davali čudesnu snagu i moć izlječenja svih vrsta nadolazećih virusa života.
           DANAS, točno pola godine nakon smrti oca, odlučio je podvući crtu pod dio života koji je iza njega, a tiče se prvenstveno nekih odnosa u obitelji zbog čega je njegov otac uvijek bio pod lupom. Slike su navirale i on jednostavno nije znao što s njima učiniti. Onda se na kraju odlučio za čišćenje, direktno, bez emocija, jer je jedino tako mogao riješiti neke stvari koje su se godinama povlačile i činile ružne repove.
  NIKADA prije nije tako intenzivno razmišljao o rečenici koju je njemu i njegovom dvije godine starijem bratu izrekao otac u nekoliko navrata. Taman da ju je izrekao samo jednom Izidoru je ostala urezana u pamćenje poput nekog aksioma. Bila mu je vodič u obiteljskim odnosima.
  -JEDVA čekam da odrastete pa da bolje shvatite neke stvari, tko je kakav i kakve sve sile utječu na vaše bližnje – rekao bi tu važnu, do dana današnjega Izidoru nezaboravnu, ključnu i nadasve poticajnu rečenicu koja je, na neki način, odredila njegov tok razmišljanja i sagledavanja događaja i priča u obitelji.
  KAD je bio dječak to mu nije igralo neku ulogu pa je čak mislio da otac malo preuveličava stvari, da se kao čovjek koji je došao u jedan drugi svijet nije dovoljno prilagodio i da, na kraju krajeva, i on ponekad zna biti grub, neuljudan i drzak, ili bolje rečeno, kompleksan. Njegova su se razmišljanja kroz sve zajedničke godine mijenjala i kristalizirala u jedan čvrst i nepokolebljiv stav koji je prvi put izrekao kada mu je umro otac, a taj je glasio da je Bogoljub jedini bio dobar prema svima i jedini je on bio konstantan u odnosima spram ujaka, bake i djeda, a također spram drugog ujaka koji je živio u Parizu i tetke koja je živjela u Njemačkoj, u jednom malom gradiću kojemu je Izidor zaboravio ime.
  SADA je napokon došlo vrijeme da se prerežu sve veze koje su se godinama iz dana u dan tanjile i samo su se ponekad, valjda zbog emocija, nekako umjetno obnavljale. Što je bilo, bilo je, pomislio je Izidor šećući se pokraj rijeke gdje je proveo mnogo lijepih trenutaka. Nije imao uvid u to kako su kod drugih obitelji uređeni odnosi, ali su mu se mnogi znanci žalili čak i na rođenu braću i sestre. On je barem s te strane bio potpuno zadovoljan jer je njegov odnos sa starijim bratom bio postojan i čvrst. Držali su se zajedno sve te godine i nitko tu vezu nije mogao ni pomutiti, a kamoli uništiti.
  UJAK, majčin najmlađi brat, uvijek je spominjao samo jedan jedini, za njega presudni detalj, kako je znao reći, koji je obilježio cjelokupni daljnji odnos sa Izidorovim ocem, njegovim nikada prihvaćenim šogorom. Imao je tada deset, jedanaest godina, a njegova se sestra udala za čovjeka mrkog po izgledu, ozbiljnog vojnika, koji je u njihov grad došao na službu. Između te dvije mlade osobe željne života i uživanja sve se dogodilo veoma brzo. Prvi put kada je Izidorov otac Bogoljub Vidić ušao u njihovu kuću, bolje rečeno kuću obitelji Krmpotić, jer su je oni sami voljeli tako zvati budući da je na takav način dobivala na važnosti, sve je već bilo gotovo. Odmah je postao dio obitelji jer nije bilo u redu da muškarac uđe u kuću i samo tako ode.  Sramota bi se zalijepila za prag kuće i to bi generacijama donosilo samo nesreću, a u najmanju ruku nevolju. Bogoljubu je to na neki način i laskalo jer je njegova obitelj ostala daleko, iza sedam gora i sedam mora, kako je uz smijeh često govorio, i ovo mu je postala nova obitelj iako se on nadao da će imati najčvršću vezu sa samo jednim njenim članom, svojom budućom suprugom Marijanom. 
  BUDUĆI da su ispočetka svi živjeli kod Marijanine obitelji bilo je jasno samo po sebi da će nesuglasice biti neminovne, a obično su bile vezane uz Marijaninog muža Bogoljuba koji se, što je vrijeme brže odmicalo, sve više počeo osjećati poput uljeza. Najgore od svega bilo je to što nije uspio stvoriti dobar odnos s Marijaninim mlađim bratom Franjom koji je već zarana postao problematičan i svojim roditeljima, a kamoli tek nekome drugom, pogotovo ako je taj neki, poput Bogoljuba, dolazio iz nekog sasvim drugog svijeta. I upravo je on, taj mali Franjo, kako su ga zvali u trenutcima kada je bio prividno fin, stvorio temelj problema s Bogoljubom koji je kasnije eskalirao do neslućene mržnje, jer nije mogao podnijeti činjenicu da tamo neki stranac, kako ga je nazivao sve do Bogoljubove smrti, udiše isti zrak kao i oni. Tek su kasnije, kada je Franjo ogrezao u alkoholu postavši grozni pijanac i ortodoksni desničar, o njemu i roditelji i prijatelji stvorili mišljenje da je neprilagođena osoba. To je ujedno bila i najmekša definicija te spodobe koja je samo sijala mržnju, a ujedno minirajući svaki pokušaj suživota sa nevoljenim šogorom.
  -BOGOLJUB me je gađao jabukama umočenima u katran – vikao je kroz plač svojoj majci, a Bogoljubovoj punici, koja je odmah skočila na zeta.
  -CIGANE, ostavi mi dijete – vikala je, ne misleći pritom ni na susjede ni na odnose ni na Božje zapovijedi. Njeno pokrenuto divljaštvo nije imalo mjere, one gospodske crte koja je nekako održavala ljude na okupu.          
  -SAMO sam mu rekao da će pasti s jabuke jer se popeo na sam vrh – branio se Bogoljub još uvijek vjerujući u normalan suživot iako je već počeo stvarati sliku o obitelji u koju je upao. Bio je ljut i povrijeđen, ali je mislio na svoju Marijanu pa nije želio dolijevati ulje na vatru.
  FRANJIN otac samo je malo podigao glavu od cipela koje je popravljao. Bio je postolar i hranio je obitelj, nekad bolje nekad lošije, i njemu se Bogoljub od prvoga dana sviđao jer je u kuću donosio dio novca za život, a poslovica kaže da ljubav ide kroz želudac i tome se teško suprotstaviti glupim ispraznim frazama.
  TEK je danas, nakon gotovo pedeset godina suživota i mučenja, Izidoru postalo jasno tko je bio kralj te obitelji. Bio je to Bogoljub, njegov otac, čudan, kompleksan, temperamentan, čovjek uljez, stranac, iako je u mnogim situacijama tu istu, stečenu obitelj, kako ju je volio zvati, izvlačio iz govana, a najčešće upravo šogora Franju koji jedini od svih njih nije nikada rekao dobru riječ za Bogoljuba.
  SVEJEDNO, kako bilo da bilo, Bogoljub je brzo uvidio kako stoje stvari u toj njegovoj novoj obitelji, tako da je često znao reći da bi trebao pobjeći četiri stotine kilometara od punice i da bi tada život, ako ne svima, a ono barem njima bio mnogo bolji. Budući da je on bio ta zlatna koka svi su se uvijek vrtjeli oko njega, namjerno ili slučajno, to mu baš i nije bilo previše važno.
  BOGOLJUBA je dugo kopkao napad punice jer se još nije susreo s takvim napadima, ali nije želio popustiti niti se namjeravao ispričati jer je smatrao da je on jedina povrijeđena strana.
  SVE se s vremenom zataškalo, ali je taj događaj obilježio daljnji tok njihove zajedničke povijesti i čudnih odnosa koji su varirali od odličnih do groznih. Brzo i lako izmjenjivali su se osjećaji koji nikada nisu ostali zapretani ili spremljeni negdje u kutovima svijesti gdje nikome ne bi naudili. To u ovoj obitelji nije bio slučaj budući da je sve izlazilo ne samo pred oči kome se nešto spočitavalo, već je obično predočeno na uvid svekolikoj uličnoj javnosti. A baš je ujak Franjo bio u godinama kada je vješto improvizirao, izmišljao i činio mnoge gadosti protiv Bogoljuba koji se prvi put u životu susreo s okrutnošću koju može stvoriti jedan dječak od jedanaest godina.
  UBRZO nakon početnih rasprava i promašaja u zaključivanju Bogoljubu i Marijani rodio se sin Grgur, a nepune dvije godine kasnije došuljao se u obitelj i Izidor. Tada je nastupilo nekakvo labavo primirje za koje je Bogoljub znao da će jednoga dana baš on morati platiti punu cijenu. Dječak Franjo odjednom je postao ujak i kroz godine odrastanja više je zavolio Grgura nego Izidora jer je od dvojice nećaka Grgura privolio za ribolov dok do dana današnjega ta aktivnost nije uspjela zaokupiti Izidorovu pažnju. Ribu voli jesti, ali ribolov ne voli nimalo. Tako je ujak već od ranog djetinjstva pokazao svoje slabosti koje su Izidoru ubrzo počele ići na živce. Jasno mu je bilo da ujak ima pravo voljeti njegovog brata više nego njega, ali to se može iskazati i na jedan suptilniji način, manje primjetan, bezbolniji. Ima tu riječi na pretek, znao je pomisliti sada kada su mu stvari sjele na svoje mjesto.
  DANAS, nakon toliko godina od tih naizgled banalnih događaja i odnosa, Izidor je shvatio da je ujak cijelo vrijeme bio zakinut glede normalnog općenja spram svojih najbližih, a to se sve nažalost pokazalo i prema poznanicima i prijateljima koji su se vrlo brzo jedan po jedan razbježali od te neugodne spodobe. U dobi od nekih osamnaest godina Franjo je postao desničar i uz obilne količine pića, koje ga je jedino vjerno pratilo, nastojao je stvoriti što više problema sebi, obitelji i okolini. A Bogoljub, koji je u to vrijeme visoko kotirao u društvu, nastojao je na sve načine zataškati sve Franjine ispade izvlačeći ga čak nekoliko puta iz zatvora zbog pijanstva i svakojakih uvreda koje su bile upućene tadašnjoj državi. Tada se još Bogoljub nadao da je to samo mladenački revolt koji je prisutan kod velike većine mladeži. 
  KAKVA budala, pomislio je Izidor vrteći film u kojem je jednu od glavnih rola igrao čovjek koji je po svemu sudeći volio samo sebe trudeći se, bez ikakvih osjeća spram drugih ljudi, zadovoljiti samo svoje primitivne potrebe u čemu su mu, na svoju veliku žalost kasnije u životu, svesrdno pomogli njegovi roditelji, a Izidorovi i Grgurovi ipak voljeni baka i djed. Oni su dopustili da mu se ulica uvuče pod kožu, da ništa ne radi, dolazi pijan kući i stalno od njih kamči novce. Postao je zadrti desničar, priučeni, kako je djed znao reći, budući da je sva njegova teorija o životu i znanje o koječemu bilo natopljeno uličnom zakonitošću, a to nikome dobra do dana današnjega nije donijelo. U dobi od dvadeset godina otišao je u Njemačku i nitko od obitelji nije znao što tamo radi i da li je živ zbog njegove tvrde desničarske politike koja je prvenstveno jačala kada se nalazio u grupi istomišljenika. Kada ga nije bilo Izidorov otac bi odahnuo, punim plućima udisao zrak, ali se nikada nije potpuno smirio i ugodno osjećao u okrilju ženinih najbližih jer nije mogao zaboraviti kratku, ali žestoku svađu s punicom kada je njegov tada još mali šogor Franjo likovao želeći napraviti put kojim će krenuti cijela obitelj. Dijelom mu je to čak i uspjelo, ali bez Bogoljuba, njegove žene i djece.
  BOGOLJUB je bio dovoljno inteligentan da radi na tome da se dovoljno udalji od žarišta zla iako mu to do kraja nikada nije uspjelo. Dugo vremena trebalo mu je da ženi izgovori svoje osjećaje koji su u njemu permanentno bujali tražeći
  
  

• put kojim će izletjeti u eter. Ništa mu nije bilo važno osim žene i sinova tako da je, zahvaljujući poslu koji je obavljao, a nije bio vezan određenim prostorom, otišao najprije u Otočac koji je bio samo četrdesetosam kilometara udaljen od Gospića, središta Like, grada u kojem su mu rođeni sinovi i u kojem se na neki čudesan način u samom početku skrasio, da bi se opet samo pet godina nakon Otočca s obitelji preselio u Zagreb. To je ujedno bila najveća udaljenost od ženinih roditelja i Franje, iako je stalno pomišljao da je sve to još uvijek blizu i da bi možda bilo dobro otići živjeti u neku drugu republiku. Ostao je ipak u Zagrebu jer je bio mišljenja da se ne treba svaki čas negdje seljakati. Plus toga, tu je imao sve – i dobar posao i škole za djecu i bolnice u slučaju da im se nešto nepredviđeno dogodi i kulturne ustanove, kina, kazališta, muzeje, i sportske dvorane – jednostavno sve što običnom, malom, ali i svakom drugom čovjeku treba ili mu može zatrebati. Ali unatoč svemu nije se uspio odlijepiti od ženinih roditelja i njenog brata Franje koji su se uvijek uspijevali dočekati na noge. Imali su neku prokletu moć asimilacije i koliko god da su bili bagra i ološ, kako ih je pod zadnje dane svoga boravka s njima u sebi znao nazivati Bogoljub, oni su znali igrati igru kojoj ta poštenjačina nije umjela odoljeti. I sve se uvijek vrtjelo u krug. Novac je bio glavna stvar i oni su se znali ponekad prilagoditi Bogoljubovim prohtjevima koji su u većini slučajeva bili povezani s njegovim sinovima na koje je bio izuzetno mekan. Znao je biti divljak, ali je u dubini duše bio dobar i nadasve popustljiv tako da je svima udovoljavao bez obzira što je unaprijed znao da će se sve opet raspasti. On je bio rođeni graditelj i potresi ga nisu mogli sputati.
  SVE je tako godinama išlo istim tokom, čak i onda kada se, kako mu se činilo, fizički dovoljno udaljio od ljudi koji ga nikada nisu do kraja prihvatili jer je za njih ipak bio stranac, a to ga je najviše boljelo samo u početku. Kasnije, kada je uvidio s kakvim individuama ima posla to mu je čak godilo, poput uljudnog komplimenta.
  -JEDVA čekam da odrastete – pogađalo je Izidorov pedesetogodišnji mozak poput munje koja para nebo. Godinama je razmišljao o toj kapitalnoj rečenici svoga oca koja je njegovoj djeci trebala odrediti put kojim bi valjalo poći jer ovaj makadam na koji je on zalutao nije bio dobar. Za svoje sinove je želio sve najbolje, od obrazovanja do kasnijeg zapošljavanja, a onda neka plivaju kako znaju i umiju. Čak je to želio i za ženinog brata, probisvijeta i gnjidu, ali mu on to nije nikada povjerovao. Bogoljub je zauzvrat znao samo reći da je to njegov problem.
  A KADA bi taj famozni ujak Franjo ogrezao u alkoholu i stvarao probleme kako sebi tako i drugima oko sebe opet bi se tu našao «stranac» Bogoljub, cijenjen u društvu i omiljen na svim zabavama, kojih je tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaista i bilo,  kojega su punac i punica molili da izvlači kestenje iz vatre. On je sve to činio zbog silne ljubavi prema Marijani, samo ponekad njihovoj mezimici, tako da se s vremena na vrijeme ispravljalo ili bolje rečeno zataškavalo ono najgore, nepopravljivo.
  NAKON mnogih Franjinih skandala ostalo je vrlo malo normalnog zdravog prostora po kojemu bi se Bogoljub kretao. U tim je situacijama bio veoma ljut, ponekad čak i očajan, ali je smatrao da i onima najgorima treba pružiti šansu. Izidor pak, proživljavajući obiteljske nesuglasice i divljaštva koja su se rojila iz dana u dan, nikada nije uspio shvatiti očev dobrodušni stav spram takve vrste ljudi. On ga nije mogao prenijeti na sebe tako da je sada, u svojim već ozbiljnim godinama zbog toga bio neizmjerno sretan. Razmišljao je o ujakovim brojnim provokacijama i podmetanjima kojima je zatrpavao bezobzirno njegovog oca. Kada je bio još mali u tome nije vidio nekih opasnih namjera, ali je kasnije shvatio ujakovu igru. Uzeti, ništa ne dati, uvrijediti, pobjeći i nakon nekog vremena vratiti se i ulizivačkom politikom počinjati istu stvar ispočetka. Jadno, ali obiteljski odnosi su kompleksni, a za sve je potrebno dvoje ili, još bolje, troje. Tako se kroz neko vrijeme stvari počinju nadograđivati na one spržene prijašnje ostatke iako ni to nije dugog vijeka, ali se ponavlja sve dok se ne prerežu sve niti takvih odnosa. Bogoljub je stalno pokušavao stvoriti sklad i jednu mirnu klimu, ali to je išlo vrlo teško, gotovo nikako.
  MOŽDA je Bogoljubov stav spram ženine obitelji bio u redu, ali je Izidor svejedno bio mišljenja (nakon svih ovih minulih godina kada je većina sudionika već umrla i lagano postajala zaborav koji je vječan i neodvojiv od bilo čega) da je njegov otac bio dobra budala koja je i poslije groznih spoznaja otvarala vrata ljudima koji bi ga najradije gledali kako umire ne dozvoljavajući mu pri tome ni posljednju pomast. Najgore je u tome bilo to što je i on sve to znao, ali je njegov uzvišeni, nikada srozani, duh bio jači od svega. Jednostavno je postojano tjerao svoje do same smrti.
  IZIDORU su potekle suze, a to je onda vrijeme za vino, kavu i šuškanje po stanu koje se svodilo na koračanje kroz hodnik do udaljene spavaće sobe i natrag, sve dok voda za kavu ne bi proključala. To ga je obično smirivalo, ta besmislena šetnja, koja je na neki čudan neobjašnjiv način gasila njegove vruće misli. Znao je nazvati Grgura, ali bi ga to dodatno opteretilo budući da toga trenutka nije mogao normalno razgovarati o ničemu drugom nego o ocu i njegovom trnovitom životnom putu.
  -KADA govorim o tome imam osjećaj da izgovaram roman od mnogo stranica iako sve može stati i u par riječi. Neki pisci su o takvim obiteljima pisali sage od nekoliko svezaka. A opet mene najviše zanimaju tek dvije, tri ili možda četiri kapitalne gluposti koje su odredile tok naših života. I eto ti sage – rekao je nasmijavši se na kraju. Što ti misliš o tome?
  -JA mislim – rekao je Grgur svojim smirenim glasom – da bi ti jednostavno trebao sve to što te muči staviti na papir i poslati nekom izdavaču. Možda bi to nekome bilo zanimljivo, a možda i ne bi. U svakom slučaju, ti bi bio mirniji i više te ne bi sve te gluposti, da ih tako nazovem, mučile i cijedile. Naravno, najprije ih negdje pošalji, možda kapnu kakvi novci. Na stranu što je sve bilo i kako je bilo, bitno je da i ti i ja znamo da je Bogoljub legenda, a ona gnjida od ujaka, zajedno sa njegovom ženom, a isto tako i djecom, vjerojatno će malo kome ostati u trajnijoj uspomeni – izgovorio je Grgur misli koje se već godinama nisu promijenile.
  JOŠ je dodao da je jedina dobra stvar koju je pokupio od ujaka i beskrajno ju zavolio, upražnjavajući je do dana današnjeg skoro svakodnevno, ribolov. I baš se sada spremao otići na vodu, kako je znao reći. Tko ga je poznavao znao je o čemu se radi. Ide uloviti nekoliko šarana, rekao je bratu nasmijavši se svojoj sigurnoj odluci i još sigurnijoj rečeničnoj izvedbi. Dalje nije želio ribolovom daviti brata jer on nije nalazio ništa zanimljivog u toj vrsti hobija. Jedino su, nakon svih peripetija, bile dobre juhe koje je Grgur spravljao vrhunski. Uz takvo jelo popije se malo vina, pa još malo i Izidor bi brzo utonuo u san. Scenarij je bio oduvijek isti, a Grgur i majka samo bi se nasmijali njegovoj nemoći koju bi prouzročile dvije nepune čaše prvenstveno crnog vina. Bijelo je dolazilo u obzir samo ako nije bilo crnog.
  RAZGOVORI između braće bili bi puni sjećanja na prošle dane i znali su se ponekad zapitati da li je to uopće dobro za njih. Izidor se bojao da ne ogreznu u tim svakojako proživljenim događajima gdje su alkohol, svađe, podmetanja, laži i mnogobrojne zamke igrale glavnu ulogu. Smatrao je srećom to što ima za brata Grgura, starijeg po godinama, neznatno, ni dvije pune godine, ali zato sabranog i dobro izgrađenog tako da je uvijek znao kako razgovor započeti i završiti bez prevelikog uzbuđivanja, za razliku od znatno temperamentnijeg Izidora kojemu bi brzo padao mrak na oči. Na taj su način nekako činili nerazdvojnu cjelinu i koliko god su nekada bili fizički daleko jedan od drugoga njihova fluidna, neopipljiva strana spajala ih je u jedno tako da su osjećali bliskost u svakoj situaciji. Ujak je od njihove rane dobi gledao s podsmijehom na taj njihov duhovni spoj misleći da oni kao i mnoga druga djeca sve to izmišljaju i proživljavaju kroz neku vrstu dječačkih snova. Ali on nije mogao shvatiti dubinu njihovog odnosa, zakona spojenih posuda, kako je u šali znao reći njihov otac Bogoljub. Međutim, njima ujakove replike nisu bile nimalo važne jer su već tada znali da je njegov mozak preuzimao alkohol, a njegovu posprdnu narav taj isti vrag samo je još više pojačavao.  I baka i djed su voljeli čašicu s tim da je baka, za razliku od djeda koji je posjedovao dosta dobru kontrolu, znala često do kraja uroniti u tu prokletu tekućinu. Piće nikome dobra donijelo nije, znao je reći Bogoljub.
  NAJVEĆA zanimljivost koju je Izidor još kao dječak ustanovio bila je čudna povezanost ujaka s bakom i djedom (svojim roditeljima koji su mu ipak neke stvari omogućili i poticali direktno ili indirektno). Možda se čini da veza roditelja i njihove djece mora biti normalna, postojana, uhodana, dobra i sređena, ali to kod njih nije bio slučaj premda je Franjo kao malo dijete bio miran i kontroliran. Kasnije, kad je već dovoljno odrastao, upleo se u društva koja nisu obećavala i uz njegovo se ime najčešće vezala riječ problem. Počeo se baviti politikom, prizemno i neartikulirano, ali ga to nije previše diralo. Bitno je bilo nekoga izbaciti iz takta i omalovažiti. Za to je jedino imao crtu. Roditelji su ubrzo postali prezreni i on nije više brinuo o njihovim savjetima stečenima dugogodišnjim općenjem sa kojekakvim ljudima. On je jednostavno mislio da je najpametniji.
  KADA se rodio kao njihovo četvrto dijete otac ga je htio baciti u rijeku jer se bojao nečega što mu je dolazilo u snovima, a to je bilo da je on buduća krtica obitelji i da će rovati gdje god bude mogao. Žena mu se smijala njegovim nadnaravnim mislima iako bi joj možda bilo bolje da ga je poslušala. To mu je priznala trideset godina kasnije, ali je onda već sve bilo gotovo. Te je riječi Izidor čuo slučajno od svoje bake, ali mu je bilo teško povjerovati da bi njegov djed bio takav monstrum i mogao baciti vlastito dijete u rijeku, a ni štenad nije mogao zavezati u vreću i na taj način ubiti. Kasnije, kroz mnoge svađe kojima je kumovao alkohol, znao je u djedovom oku primijetiti iskru koja je značila upravo ono što je slučajno čuo od bake. Ubio bih te, pročitao bi Izidor u djedovom oku, a cijelo lice je prekrilo crvenilo koje je otkrivalo proključalu krv koja traži izlazak poput zapretanog vulkana. Već je tada spoznao da takva lica u životu treba izbjegavati budući da nije želio ništa prepustiti slučaju.
  NAKON takvih svađa, grubih i divljih, možda je i ujak na licu svoga oca prepoznao netrpeljivost i mržnju, ali se ipak samo smijao svom šepavom hranitelju u lice vrijeđajući ga više baš zbog njegove sužene slobode izražaja i brzine djelovanja koja bi, da je bilo sreće, neke stvari mogla kod njegovog sina donekle utišati. A Franjo nije ni bio svjestan da mu je upravo ta očeva invalidnost u nekoliko navrata spasila život. Uvijek bi nakon takvih žestokih izljeva emocija ujak nestao na neko vrijeme, odmaglio iz vidokruga rodbine, a i nekolicine prijatelja. Prošlo bi nekoliko mjeseci do njegovog povratka, a kada bi osvanuo jednog jutra svjež i odmoren, nastupile bi lovačke priče o sjajnim divnim ženama koje je imao za to vrijeme, a Izidor bi ga samo blijedo gledao misleći da je ipak to vrijeme proveo jadno, besciljno i prazno. Smrdljiv si bio i mršav, rekao bi u sebi znajući sve ujakove tobožnje tajne ispunjene izmišljenim petparačkim scenarijima.
  -KAKVE su to žene kad si se vratio kući takav, iscrpljen, jadan i mršav? – zapitao bi ga bez imalo milosti jer mu je strašno išao na živce.
  -VRHUNSKE – odgovorio bi podlo se smiješeći i više ništa nije želio reći nadajući se da će ga Izidor moliti za oproštaj i žudno iščekivati daljnji nastavak njegovih bijednih izmišljotina.
  -U REDU – rekao mu je suho nećak, a ujak je očima tražio drugog nećaka, Grgura, jer je s njime odmah nalazio zajednički jezik budući da ga je pitao jeli što ulovio otkad ga nije bilo.
  FRANJIN najvažniji i najdulji bijeg od kuće bio je kada je napustio zemlju. Uputio se u Njemačku svojoj starijoj sestri koja se tamo udala i skrasila. Ostao je možda pola godine prije nego se vratio kući. Najprije je imao velike planove kao svaki drugi mladi čovjek koji nije ništa naučio iz svojih pogrešaka i lutanja. Zavaravao se mislima kako će ipak u svome gradu postići uvažavanje šire zajednice. U Njemačkoj je zaradio nešto malo novaca jer mu je sestra pronašla nekoliko fizičkih poslova koje je obavljao vrlo kratko vrijeme. Smatrao je da nije stvoren da crnči u nekoj stranoj zemlji za obično preživljavanje. To nije bio njegov put, a ni način, znao je reći roditeljima kada su nastupile obiteljske rasprave.
  ČESTO se znao precijeniti, znao je pomisliti Izidor gledajući neke ofucane crno-bijele fotografije na kojima je još sličio ljudskom biću. Kasnije se već udebljao i dobio crte svinje koje su ga počele oblikovati nedugo nakon povratka iz Njemačke. Možda je jedino sebi priznao da je Njemačka bila pogrešna odluka, razmišljao je Izidor, njegov vječni kritičar i trn u oku. Tko zna što je i kako je jeo, čuo je Izidor kako baka šapće djedu, a on samo odmahuje rukom što je unuk protumačio kao da to djeda i ne zanima previše. A ujak se utegnuo, crni frak, crni šešir cilindar i metalni štap sa ručkom od lavlje glave, kao da je grof ili neki drugi uvaženi plemić. Izidor je bio uvjeren da mu je grof bio pojam neke
  

• uzvišenosti. Takav se pojavio u njihovoj maloj sredini ne bi li ga svi odmah proglasili gospodinom i počeli pričati o njemu kao uspješnom čovjeku koji je ipak zaljubljen u svoj mali gradić. Želio se dovesti kući u fijakeru, ali za to više nije imao novaca pa se u ulicu došetao pješice sa brkovima koji su bili spojeni sa bradom. To je bila jedina novina, osim nadodanih kilograma. Smijao se bahato, prevarantski, učinilo se Izidoru koji je ipak u prvi mah pomislio da mu je ujak napokon postao netko. Međutim, to je bila varka, opsjena koja se nije mogla zadržati. Prišavši bliže svom nevoljenom nećaku veselo mu je pružio ruku i poljubio ga ovlaš, nehajno, smrdeći po piću. To je njegov ujak koji čini čuda sa ženama putujući po svijetu.
  
  -A GDJE je poklon? – bezobrazno ga je upitao Izidor.
  -JA SAM dokučio zvijezde Izidore, a ti me pitaš takve gluposti – odgovorio mu je ujak još uvijek u nekom svom izmišljenom filmu koji se, nakon svega, jedino njemu iznova prikazivao.
  NIJE se sjetio ni Grgura s kojim je provodio, sada već davno, svoje najkvalitetnije vrijeme. Izidor ga je gledao očima punim ljutnje s kakvim je već često gledao baku i djeda kada bi ih ogrnule alkoholne pare jer su tada postajali sasvim drugi ljudi nego što su bili prije, kada su uspijevali zadržati svijest uspravnu, kako je to sebi Izidor objašnjavao. Bio je bijesan i na alkohol i na proizvođače alkohola i na prodavače te opasne tekućine koja lomi i gazi slabe osobe, ali tu nije mogao ama baš ništa. Dani su prolazili neumitno, bio on bijesan ili veseo, vremenu je to bilo sasvim svejedno, a njega je upravo to još više ljutilo. Proći će još puno vremena prije nego što postavi stvari na svoje mjesto. Pobjegao je u vrt sa kutijom keksa koju si je sam kupio od svojih ušteđenih novaca i skriven u gustom crnom grmu ribizla uživao u slatkoći koju si je sam omogućio misleći na to kako mu ujak nikada ništa nije donio sa svojih zvjezdanih putovanja, a ni Grguru također.
  UJAK se za to vrijeme, kao neki krivac, povukao u svoju mladenačku sobu s kojom je također izgubio i nit i kontakt. Tu se nalazio stari radio koji je znao slušati do kasno u noć i uživati u stranim radiostanicama  od kojih mu je najvažnija bila Radio Luxembourg. To sada više nije bilo od značaja budući da je ujak osjetio jedan drugi svijet, za Izidora još uvijek nepoznat, ali u svakom slučaju zavodljiv, ne zbog ujakovih priča, već zbog laganog nadolaska hormona. Grgura su, koji je bio dvije godine stariji, a u toj dobi dvije godine su jako važne i velike, već počele zanimati djevojčice, ali to nije želio pokazati jer je bio odviše sramežljiv.
  BOGOLJUB svoje sinove zbog tih stvari nije zadirkivao, već je kao pravi otac s njima ozbiljno razgovarao o svemu pa i o tim važnim promjenama. Samo je ujak, kao i obično, jedva dočekao da bilo koga zafrkava pa je uzeo njih dvojicu na tapetu, ali su ga oni počeli sve manje doživljavati.
  -SADA ste već dovoljno veliki da neke stvari vidite i shvatite – govorio im je Bogoljub ozbiljno bez previše objašnjavanja. Utroba mu se trgala i neki ga je crv izjedao, ali je bio uvjeren da će njegova djeca jednoga dana shvatiti što je sve on proživljavao i kakav je unatoč svemu bio. Za razliku od ostalih ukućana on za sebe nije govorio da je dobar. To je jednostavno pokazivao svojim ponašanjem. Opraštanje dugova ženinim roditeljima, izvlačenje šogora iz pakla alkohola i sumnjivog društva na taj način da mu je našao posao u Zagrebu i dozvolio boravak uz svoju obitelj skoro besplatno ili bolje rečeno uz smiješnu cifru koja bi možda pokrila samo spavanje i ništa drugo, a on je imao gotovo sve. Nećacima je znao nekada kupiti sok ili čokoladu, a to je tako i tako bilo sve što su od njega za života dobili. Izidoru se urezalo u sjećanje kada ga je jednog ljetnog dana (baka i djed su ležali u kući odmarajući se od pića) dok se vraćao s posla tražio da mu kupi sladoled, a on je izvrnuo džepove (prvi put jer je bio napola pijan) da dokaže nećaku da nema nikakvog novca, ni sitnog, a kamoli krupnog. Švorc sam, rekao je, na što se Izidor kiselo nasmiješio. To ti je omiljena riječ, rekao je dok je gutao debelu knedlu. Obojici je u potpunosti bila jasna situacija, ali ju je svaki od njih promatrao iz svoga kuta.
  I TAKVU je osobu njegov Bogoljub pomagao gdje je stigao. Zato Franjo prema njemu nema nikakvog osjećaja. Da ga nije uopće doživljavao barem bi imao nekog osnovnog poštovanja, ali ovako, što je tu je. S vremenom se klupko rasplelo. Trebalo je proći puno vremena da Bogoljub prestane posjećivati ženine roditelje, a naposljetku je opet on platio sve oko ukopa, najprije punca, a nekoliko godina kasnije i punice. Jedino je Franjin brat, koji je živio u Parizu i slovio kao najveći škrtac u obitelji, naknadno platio Bogoljubu dio troškova koji se odnosio na njega. Tako se u Bogoljubovoj glavi potvrdilo ono što je oduvijek osjećao i smatrao nepisanim zakonom, a to je da je na kraju obično najpošteniji upravo onaj za koga se govorilo da je škrt, nepošten i pokvaren. A upravo je taj Franjin brat kao mladić otišao u svijet i pojavljivao se svake prestupne godine, a ponekad i rjeđe. Nikada se nikome nije javljao i tada, u rijetkim dolascima, samo bi banuo na vrata blago se smiješeći što je Izidoru uvijek izgledalo snoliko i pomalo nestvarno jer je taj njegov drugi ujak izgledao poput medvjeda i nije očekivao od takvog čovjeka takav tihi, mekani i uljudni nastup. Bogoljub je svojim sinovima govorio da je on najnormalniji u toj obitelji, a njegove procjene temeljile su se upravo na njegovom čudnom izbivanju i spektakularnom pojavljivanju. Zbog očevog zaključka upravo su ga i Izidor i Grgur više od svih drugih uvažavali.
  S FRANJOM njihov drugi ujak Milan nije ima izgrađen nikakav odnos. On je za razliku od svog mlađeg brata bio uspješan sportaš, hrvač, vrlo cijenjen i voljen baš zbog svoje smirenosti i jednostavnosti. Nije pio i vjerojatno ga je to izbacilo iz obitelji. To su bile životne zakonitosti njihovog uskog kruga i svi su morali biti kao oni ili su mogli samovoljno napustiti to trulo borilište. On je izabrao opciju koju je izabrao i nikada se na ništa nije žalio.
  A BOGOLJUB, čovjek koji drži do ozbiljnih ljudskih stavova, ga je baš zbog toga najviše cijenio. Nije bilo lako uzeti stvari i otići živjeti, ne u drugi grad, već u drugu zemlju. I nikakav žal, plač i sentimentalnost nije pokazao jer je znao da će se morati vratiti ako se prepusti osjećajima. Osjećaji nisu ozbiljna kategorija, rekao je jednom prilikom Izidoru kada su sjedili na Dolini ljubavi, omiljenom kupališnom mjestu mnogih generacija. Zbog svih njegovih vrlina Franjo Milana nimalo nije volio, a bili su braća, ista krv, to je Izidoru bilo strašno i nepojmljivo. Čak sablasno.
  IZIDORA je, u svakom slučaju, najviše povrijedio zbog Bogoljuba, kada se sprdao sa njegovim opisom troškova baš za njegove roditelje, koji su ga, uzgred rečeno, dijelom sami naveli na takav put iako ga nisu pretjerano voljeli. Zadnje dijete – isprdak – znala je reći Izidorova baka, a djedu su misli plovile rijekom u koju je, odmah po rođenju, želio baciti Franju. Kasnije, mnogo godina kasnije, zajedno su u miru spavaće sobe jedno drugome priznali da su to trebali i napraviti pa što god bi kasnije bilo s njima i ostalom obitelji.
  SVE te stvari Izidoru su do kraja sjele tek sada, nakon tolikih prevrtljivih godina, kada je većina aktera mrtva. Ujak Franjo je još živ najvjerojatnije jer je najmlađi od svih drugih, ali je za Izidora ipak mrtav, čak više mrtav nego svi mrtvi zajedno. Oni su barem nekom sitnicom zadužili Izidora i na taj način zauzeli djelić njegovog srca, što sa Franjom nije bio slučaj jer je on sve svoje putove zatrovao teško shvatljivom nečovječnošću.
  IMA on i obitelj, ženu sačuvaj me bože, od vanjskog izgleda koji u stvari i nije toliko važan, do unutarnjeg koji daje puno značenje onome koji ga nosi, a to je bilo očito slično onome koje je posjedovao Franjo, jer na kraju krajeva, kako bi se drugačije i našli. Imaju dvoje djece koju Izidor godinama nije vidio i ne bi ih ni prepoznao da su se negdje slučajno sreli. A upravo se to i dogodilo, sreli su se jednoga dana na Izidorovom poslu, u knjižnici. Stariji Franjin sin, koji se zvao kao i Izidorov djed, Milan došao je posuditi neke knjige za fakultet, iz strojarstva, to Izidor nikada neće zaboraviti. Izidoru nije ništa rekao sve dok ga ovaj nije pitao, gledajući poznato ime i podatke koji su mu govorili samo jedno, da su rođeni bratići. Što je tebi Franjo, Milane. Tek se onda Milan oglasio nekim, činilo se Izidoru, čudnim, omalovažavajućim tonom.
  -TATA, Izidore – rekao je , i to je bilo to. Nasmijao se i samo čekao da mu Izidor zaduži knjige.
  -MOGLI bi otići na kavicu i malo se ispričati – rekao je Izidor želeći zakopati ratne sjekire koje su se godinama otkopavale jer nije bilo dovoljno uvažavanja i razumijevanja prvenstveno sa strane Milanovih roditelja. Želio je pomiriti nepomirljivo i to mu je bilo jasno čim je Milan zamakao za ugao i nestao.
  IZIDORU se učinilo da je netom prije rekao da mogu jednom otići na piće onim istim tonom njegovog oca Franje, bahatim i omalovažavajućim, kojim je Izidora nebrojeno puta želio nanervirati.
  ZNAO je da nikada neće doći do zbližavanja njega i njegovog brata sa njihovim najbližim bratićima i nije mogao vjerovati što se sve može učiniti obiteljskim odnosima koji bi ipak trebali nekako opstajati ako zbog ničega drugog, ono barem zbog krvi.
  KOD kuće je sa svojima pričao o tom događaju, jer je to za njega bio događaj, ali nitko na to ništa nije rekao tako da mu je bila jasna njihova jedinstvena poruka koja se nije razlikovala od njegove, a ta je bila da su svi oni za njih mrtvi, i tu prestaje svako možebitno zbližavanje, svaki konstruktivni razgovor.
  KASNIJE, kada mu je pijani Franjo u dvanaest sati navečer telefonom priznao da je on osobno Milanu rekao da se ne javi svome bratiću, Izidor mu je samo odgovorio da je fino odgojio djecu i spustio slušalicu. To je bio zadnji njihov razgovor.
  NAKON toga je Izidor pomislio da je sve to u redu i nije bio ni ljut ni razočaran, već jednostavno prazan što se tiče toga čovjeka i njegove obitelji i njihove slučajne vezanosti putem krvi. Za sve njih Izidor više nije ni pokušavao naći neko mjesto u svojim mislima, a kamoli u srcu.
  ŽELIO se vratiti Bogoljubu, čovjeku koji je unatoč svim izmišljenim i stvarnim peripetijama u njegovom životu ipak odigrao ključnu ulogu. Znao je, a bio čak i prisutan brojnim Bogoljubovim ispadima koji ga, na kraju krajeva, nisu previše ni iznenađivali jer ga je i posao kojim se bavio dosta trošio, a nakon svega, tu su bili teški, zahtjevni i nadasve bezobzirni ženini roditelji uvijek povezani sa, sada već, legendarnim Franjom, kojega nikada naročito nisu voljeli, barem su tako pričali.
  IZIDORU je ipak sve to  bilo čudno i nastrano jer nakon svih tih proživljenih godina sa svima njima ili čak i bez njih, nije mogao dokučiti taj zamršeni odnos. U priči je i Bogoljub bio isključiv i jasan, ali u nastupu bi se nekako nerazjašnjeno smekšao. I to bi bilo uvijek tako.
  JOŠ mu je jednom krenula suza zbog Bogoljuba jer je njegova smrt bila skroz svježa i samim time uspjela je prekriti većinu njegovih promašaja, gluposti, divljanja i svađa, koje su najvjerojatnije bile namijenjene ljudima koji su ga tlačili, a najviše toga morali su na svojoj koži osjetiti upravo njegovi najbliži, sinovi i žena. Ali, to i je jedna od značajki obitelji, da ublaži stvari koje bi se teško mogle normalnim ophođenjem riješiti.
  NJEGOVI ispadi nikada nisu trajali duže od pola sata, ali je i to, što se njega tiče, bila čitava vječnost.
  BEZ obzira na sve, Izidoru je danas jasna svaka njegova izgovorena riječ, bila iskazana u bijesu ili u šali, njemu je imala smisla baš zbog toga što je Bogoljub kao petnaestogodišnjak otišao od kuće i morao se sam probijati kroz život. Ponekad je bio grub i agresivan, ali nikada zao tako da ga ništa nije dugo držalo. Brzo se hladio i bio je sretan zbog takve osobine, a Izidor naročito jer je s bratom stvarao razne nepodopštine koje i nisu baš bile specifične za djecu njihove dobi. Primjećivao je i teže nesuglasice kod obitelji koje su bile u njegovom vidnom polju, ali su se te iste pravile idilične i mirne. Tako se brzo susreo  sa zanimljivom riječju koja mu se sve više sviđala kako je odrastao i stario – krinka. Jedino kod svojih bližnjih nije nalazio tu riječ jer je kod njih bila jedna jača i moćnija koja nije trpjela suparnike – alkohol. A što se toga tiče tu je djed bio ipak malo umjereniji od bake dijelom zbog naravi, a dijelom zbog šepavosti koja ga je uhvatila u ranoj mladosti kada se ozlijedio na jahanju. Nikada o tome nije Izidoru rekao ni riječi, samo je znao reći da je bio svestrani sportaš. Baka mu je ispričala priču da se okrenuo čašici kada je ozlijedio nogu koja bez šepanja više nije mogla normalno funkcionirati. Zbog toga se bojao svoje žene kada bi se posvađali (obično zbog pića) jer mu se ona prijetila da će ga napasti dok spava, a kako je on postao manje okretan svijest mu je nalagala da joj popušta. A kada se takvoj osobi popušta ona obično postaje zvijer. Takva je postala njegova baka – zvijer kada pije, a janje kada je trijezna. Samo što je više vremena bila pijana.
  UJAK se predobro uklopio u cijelu igru pa su svi troje znali zakazati kada bi Izidor i Grgur dolazili na praznike – zimske, ljetne, novogodišnje, prvomajske, bilo koje, čak i vikendom. Ne bi ni trepnuli kada bi Bogoljub u dvorištu okrenuo automobil, strpao obitelj i krenuo natrag onim istim putom koji mu se sada činio puno težim jer je znao što njegovoj djeci znače ti praznici kod bake i djeda. Takve situacije su bile toliko česte tako da su svi željno iščekivali trenutak kada će sve biti u redu. To bi za njih bila svečanost jer bi Izidor i Grgur unaprijed strepili od onoga što će ih dočekati, a njihova je majka već izgubila živce od takvih dočeka da uopće nije bila sretna zbog bilo kojih nadolazećih slobodnih dana.
  U TAKVIM okolnostima rasli su i djelovali, onako kako su znali i umjeli, Izidor i Grgur zajedno sa svojim roditeljima dok smrt nije počela uzimati svoj danak. Unatoč svemu tome govorili su kako je njihovo vrijeme bilo lijepo, toplo i plodno, ali to se uvijek kaže kada godine prekriju uspomene.
  IZIDOR je osijedio, isto kao i njegov brat Grgur, a majka je dovoljno stara da više ničemu ne pridaje neki veći značaj. Od svih ostalih, ujak Franjo je još jedini fizički živ, iako je za njih već odavno mrtav. Ima stodvadeset kilograma i sve se teže kreće. Izidor ne vjeruje da je u ičemu napredovao, ali i to ga se već dugo vremena ne tiče. Točnije, točno zna od kojeg trenutka, još od onoga dana kada mu je Bogoljub rekao važnu i upečatljivu rečenicu koja je promijenila tok njegovih misli i pokazala jednu drugu stranu, čak mračnu i bezbojnu, obitelji koja se brzo urušavala, a da to nikada nije ni primijetila.