<%@LANGUAGE="JAVASCRIPT" CODEPAGE="65001"%> Dijaspora_Ličke novine_Lički vjesnik_Glas dijaspore
arhivaličke novinesvjedoci Ličke

gospićGospićki krovovi s razglednice iz prve polovice XX. st.

Priča svjedoka vremena

DOLINA NAŠE MLADOSTI OKUPLJALIŠTE NARAŠTAJA

Na Novčici je nekada bilo mnogo kupališta, a igrao se i vaterpolo.

licke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
5. siječnja 2020. 15.20 sati

Priredio: Ivan Vukić
Fotografije iz arhive Ivana Vukića, vaterpoliste snimio Ranko Šimić

Kroz Gospić protječe rijeka Novčica, nekada bujični potok ukroćen izgradnjom brana (bentova) uz koje su bile izgrađene vodenice i pilane.

Od utoka Bogdanice u Novčicu do benta i Murkovićeve vodenice vodotok je miran. Razina vode od najvišega do najnižeg vodostaja iznosi oko 2,50 metra, što je ovisno o količini padalina, kiše i otopljenoga snijega. Na Novčici je uzvodno od benta i Murkovićeve vodenice do Napojišta na kojemu se napajalo blago iz Žabičke ulice i Žabice, bilo je više kupališta. Na lijevoj obali: Bent, Demokratsko, Venecija, Monte Karlo i Ploče, a na desnoj Dolina (katastarski Babina Dolina, u doba Kraljevine Jugoslavije Mačkova dolina, iza rata Dolina, pa Dolina ljubavi).
Desna obala Novčice strma je i kamenita, obrasla je bjelogoričnom mladom šumom u kojoj prevladava hrast, brijest, divlja lijeska, a rjeđe smreka, bor i jošika. Lijeva obala nije strma kao desna, blago se spušta do rijeke. Nije obrasla šumom kao desna, tek tu i tamo rastu skupine stabala vrba i rakita.
Na kupalištu Bent kod Murkovićeve vodenice okupljala se mladež iz centra Gospića, uglavnom mladi naraštaj, djeca novog poslijeratnog vladajućega sloja. Na desnoj obali dvjestotinjak metara od Murkovićeve vodenice bilo je kupalište Dolina. Smješteno je u maloj udolini uz korito Novčice okruženo sa sjeveroistočne strane visokim liticama, sa sjeverne rijekom Novčicom, s južne gajom od akacija i pašnjakom. U taj skroviti kutak ulazi se pješačkom stazom s jugoistočne strane. Kupalištu Dolina pripadale su litice Brod i Živila s kojih se skakalo u rijeku. Vješti skakači zadivljivali su gledatelje svojim vratolomnim skakačkim figurama. Litica Brod uzdiže se vertikalno iznad vode imala je dvije visinske razine. S niže skakali su manje hrabri i uglavnom djevojke, a s više hrabriji i vještiji skakači. Živila je niža od Broda i s nje se također često skakalo. Možda je bila i zahtjevnija jer se ne izdiže vertikalno iznad vode kao Brod već u blagom pokosu. Na ovom kupalištu okupljala se mladež još u doba Austrougarske kada su bila uređena kupališta na splavi.

novčica
Veduta Gospića i Novčice s daščanim kupalištem iz prošlog stoljeća

U doba Kraljevine Jugoslavije hrvatska domoljubna mladež iz Žabičke, Jasikovačke i Bilajske ulice okupljala se na Dolini. Većinom su bili HSS-ovci i članovi Ustaškoga pokreta. U stijene na Dolini uklesali su više hrvatskih grbova, kao znak svojega hrvatstva, najvećem grbu koji je i sada vidljiv isklesali su tek obris. Bili su često izloženi nasilju žandara, sudski proganjani, a i internirani u logore. Nažalost, jedni su poginuli u Drugom svjetskom ratu kao branitelji NDH, a većinu su strijeljali jugoslavenski partizani iza preokreta. Njihova djeca, kao i djeca rijetkih preživjelih, pa i nekoliko pravoslavne djece, nastavili su tradiciju svojih prethodnika življenja na Dolini. Dolina je svima bio drugi dom. Živjeli su na njoj u sve dane u svakom godišnjem dobu.

Ljeto na Dolini

Ljeti smo se kupali u Novčici, natjecali se u plivanju i ronjenju. Kupači su bili pretežno mladići, djevojaka je bilo malo, a i ono što ih je bilo rijetko je dolazilo na kupanje zbog strogih roditeljskih nazora. Mladići su osnovali Vaterpolo klub „Dolina“ i dovršili hrvatski grb čiju izradu je počeo prijeratni naraštaj.
Kupači kupališta Bent osnovali su istoimeni vaterpolo klub, a isto tako i kupači na kupalištu Venecija. Igrale su se utakmice za prestiž između ove tri postave. Na kupalištu Venecija, uz mlade, okupljao se i stariji naraštaj, uglavnom gimnazijalci, koji su se smatrali intelektualno nadmoćnijim u odnosu na nas ostale. Na tome kupalištu bilo je podjednako djevojaka i mladića. Mladići s Doline i djevojke s Venecije lijepo su se gledali i izražavali obostranu naklonost. Te djevojke, koje smo nazivali Amazonke, puteljkom uz lijevu obalu pješice došle bi od Venecije do obale nasuprot Dolini. Preplivale bi k nama i družile se s nama, a tako su nastajale i one čedne mladenačke ljubavi. Kada bi došlo doba da se moraju vratiti otpratili bi ih uskom pješačkom stazom na našoj obali koja je vijugala između drveća i grmlja, uz ciku i vrisku, do obale nasuprot Veneciji. Tu bi se oprostili, a dogodio bi se i koji uzajamni oproštajni poljubac. One bi preplivale Novčicu uz povike i pokoju ružnu psovku kupača Venecije upućene nama.

novčica
VK Dolina, klapa s Doline:
Joso Asić-Avan, Josip Cajnko-Cane, Nikola Milinković-Nidžo, Josip Svatoš-Pišta, Matijević Ante-Braco, Ivan Vukić-Ive i Nikola Miletić-Štrule,snimio Ranko Šimić


Vaterpolo utakmice između Doline i Benta bile su športske, bez incidenta, dok to nisu bile one s Venecijom. Dio kupača, uglavnom cure na Veneciji navijale su za nas i davale nam potporu. No, većina je navijala za Veneciju, za svoju postavu. Navijanje je bilo bučno, vrištalo se i dovikivalo. Naše navijačice bile su strastvene, nošeni njihovim navijanjem srčano smo se borili. Vaterpolisti Venecije bili su stariji, krupniji i teži od nas, pa tako i nadmoćniji, no, mi smo bili srčaniji i u pobjedama smo bili podjednaki. Nije to bilo drago vaterpolistima Venecije, često su pribjegavali grubostima, u čemu se posebno isticao Ivo Koren, inače miran i pristojan mladić u igri bi podivljao, nije volio poraze. Tukao nas je ispod mutne vode šakama u trbuh i nogama u prepone, a često nas je i potapao i gušio, zbog čega bi utakmice bile prekinute. Igrao je u napadu, a ja sam ga kao branič čuvao. Uz batine koje bih dobio ostao bih koji put i bez gaćica koje bi mi rasparao. Gol nisam mogao izići iz vode pa bih plivao do Doline gdje bi mi dobacili druge gaćice ili bih čučao u vodi i

novčica
Kupači na Dolinu ljubavi

otrpio podrugljive poklike i smijeh kupača s Venecije dok mi netko gaćice ne bi donio.
Drugo mjesto našega okupljanja bila je Diklić bara. To je bila zadružna zemlja, zemlja koju su zajednički koristili svi stanovnici Žabičke ulice. Napasali smo tu svoje krave prije i iza nastave u školi, igrali različite pastirske igre: toljanje, klisanje, prasičanje, nožićanje, djevojčice su se piljale, a nekada i mi dječaci s njima. Najzanimljivije je bilo igranje malog nogometa. Igrale su se tu kvartovske utakmice, klape iz različitih dijelova grada. Igrali smo bosi, žustro, a nekada grubo, što je izazivalo napetost među igračima, nekada na granici sveopće tučnjave. Ta napetost se prenosila i na brojne navijače. Jedno doba bili smo najbolji, no i drugi su ojačali, naročito Klapa iz Centra, tako su se nazivali dječaci iz užega centra Gospića.
U predvečerje stari i mladi, kao uglavnom i sve klape, sastajali su se na korzu, šetalištu od stare gimnazije do kina i na špici ispred hotela Lika, nasuprot crkve NBDM. Dnevne napetosti s kupališta na Novčici i s Diklić bare prestajale su. Nerijetko su se mladići i djevojke iz suparničkih klapa zabavljali, a neki bili i u čvrstoj ozbiljnoj vezi. Dečki iz naše klape pošli bi čoporativno u kino ili pojedinačno sa svojim curama s kojima su to ranije dogovorili. Subotom i nedjeljom u Radničkom domu i u Vatrogasnom domu priređivali su se plesovi i redovito doček Nove Godine.
Išli smo i u Dom JNA. Tamo su bila uvedena posebna pravila za mogući ulaz. Naime, ulaz je bio dozvoljen samo parovima, ženske su morale biti obuvene u salonke, cipele povišene pete, a muškarci obvezatno nositi kravatu. O kravati posebna je priča. Djevojke su se pred ulazom preobuvale i s pratiteljem s kravatom ušle u dvoranu. Pratitelj bi u WC-u skinuo kravatu i kroz prozor dodao je prijatelju, a njegova pratiteljica izišla bi van, kao da mora udahnuti svježi zrak i s dečkovim prijateljem ušla bi natrag u dvoranu. Događalo se da na taj način cijela klapa uđe u dvoranu. Kada bi dežurni vojnici uočili nekoga bez kravate pitali bi ga gdje mu je kravata, a ovaj bi odgovorio da mu je vruće te ju je skinuo. Nekada bi se dežurni oficir zainatio i sve nas bez kravate istjerao iz dvorane, Eto, tako je radnička armija promicala buržoaske manire ponašanja i odijevanja.
Jedne godine došlo je u Gospić puno podoficira iz netom završene podoficirske škole. Bili su mladi, naših godina ili nešto stariji. Govorili su ekavicom koja nam je parala uši. Nama, većini, jugopartizani su ubili barem nekoga u obitelji, a nekima i oba roditelja, pa je netrpeljivost prema novom sustavu bila velika i nije se prikrivala. Među nama školarcima to se očitovalo u nesklonosti prema učiteljicama i učiteljima, jer su oni za nas bili prvi predstavnici omražene vlasti. Odlični i vrlodobri učenici u našim očima bili su manje vrijedni, smatrali smo ih ulizicama i dodvoricama režimu, na neki način izdajicama, pa smo ih se klonili. Mi, koji smo se suprotstavljali režimu nastojali smo prikriti svoje znanje ocjenom dobar, pa makar smo znali za puno bolju ocjenu. Današnjem naraštaju, kada svi trče za odličnom ocjenom, naše ponašanje je neshvatljivo, za današnje javno mnijenje suludo.
U to doba stariji mladići bježali su preko granice na Zapad ili se iseljavali iz Gospića. Mladića je bilo sve manje, a djevojaka sve više pa su se one počele zabavljati s podoficirima i oficirima JNA, a i udavati. To je bio povod čestih žestokih tučnjava naših starijih Gospićana koji su bili svjedoci jugopartizanskog pokolja u Gospiću i njih, nove jugoslavenske avangarde.

Jesen na Dolini

U jesen na Dolini bi društvo naložilo vatru i na žaru pekli krumpire i kukuruze koje bi bez odobrenja vlasnika ubrali s njiva. Znali su ti vlasnici da su njihove njive naše samoposluge. Nisu se ljutili, jer bi mi podmirivali potrebe ravnomjernim „posudbama“, a znali su kada bi se ljutili da bi iz inata ubrali još više i napravili im veliku štetu.
U predjelu Rust u hrastovoj šumi i gustišu od divljeg lješnjaka više je manjih špilja međusobno povezanih uskim prolazima. Tu smo priređivali veselice, pekli na ražnju ukradene kokoše i „opijali“ se lošim vinom i rumom. Susjeda Zlata i mi bili smo u zavadi, više odglumljenoj nego zbiljskoj. Njoj je odgovarao takav odnos, osjećala se važnom i nadmoćnom nad nama jednokravcima, kako nas je posprdno zvala zbog našega siromaštva. Naše obitelji imale su smo jednu kravu, a ona više krava, konja, razne živadi i puno obradive zemlje s koje je ubirala veliku ljetinu. Mi smo joj noću iz dišpeta krali živad, jabuke i kruške iz velikog voćnjaka oko njene kuće. Taj „rat“ suglasno smo obustavljali u doba vršidbe. Pomagali smo joj u vršidbi, vođenjem konja na gumnu, odstranjivanje slame s guvna i kupljenjem ovršenoga žita. Plaćala nam je uslugu u naturi, svakom bi dala nekoliko litara žita. Mi smo s tim žitom kupovali smokve i grožđe od Podgoraca iz Selina i Starigrada, koje bi oni na magarcima i mulama preko Velebita donosili petkom na gospićki sajam. Nakon vršidbe primirje bi se prekinulo i „rat“ bi se nastavljao. „Rat“ je trajao samo noću kada bi nas teta Zlata naganjala, što joj je pravilo zadovoljstvo, a preko dana mi smo bili pristojni susjedi koji bi je s puno istinskoga uvažavanja pozdravljali. Teta Zlata bila je mršava, vitka i visoka, osebujna, izuzetno visoko moralna osoba. Pričalo se da je bila udana za nekoga Verzona koji je živio u Zagrebu. Prve bračne noći u ložnici pri upaljenom svjetlu muž joj se skinuo gol i tražio je da se i ona razodjene do gola. Počela je galamiti što on misli, nije ona nemoralna žena, nije kurva. Izjurila je iz kuće, pošla na kolodvor i prvim vlakom vratila se u Gospić. Vjerujem da to s tetom Zlatom nije izmišljena priča. Od više ljudi prilikom razgovora o životu nekada i sada rekli bi mi da je ovo što se sada događa smak svijeta, uvijek je bilo lakih žena, znalo se za njih, bile su u manjini, a većina je bila poštena, vjerna Bogu, obitelji i svome mužu. Pričali su mi u nazočnosti žena da su im žene rodile više djece, a nikada svoje žene nisu vidjeli gole.
Prisjećam se i mojega ranog dječaštva kada bi se draga djevojka i ja držali za ruke, prepuštali se čuvstvu i maštali. Bilo je dozvoljeno milovanje po kosi licu, samo ovlaš kao slučajno po grudima i milovanje nogu do koljena. Veza između djevojke i mladića morala je biti čvrsta, pred ženidbu, kada je pristup njenim koljenima i grudima bio dostupan. Bilo je to doba kada je žensko tijelo bila tajna, koja se je otkrivala postupnim razodijevanjem, do konačnoga otkrivanja nakon ženidbe. Da, bilo je to doba kada su čednost djevojaka štitile one i mladići. Znalo se gdje je granica koju se ne smije preći.

Zima na Dolini

Zime su u to doba bile vrlo hladne, temperatura se spuštala i do ispod  -25º C i niže, Novčica je bila zaleđena i pretvorila se u naše igralište na kojem smo upriličili različite igre. Okupljali smo se na zaleđenoj Novčici ispred Doline. Skijali smo se i sanjkali na strmini koja se spuštala od bunkera koji su uzidali Talijani u doba svoga boravka u Gospiću za obranu od partizanskih napada.
Dolazile su k nama na Dolinu djevojke i mladići koji bi se ljeti okupljali na svojim kupalištima, kao i iz ostalih dijelova Gospića. Svi smo bili jedna složna harmonična cjelina, nije bilo onoga športskoga, a ponekad i zločestog rivalstva, koje je ljeti vladalo među nama. U dugim zimama i isto tako dugim noćima kada bi bilo sve zatvoreno organizirali smo žureve po našim kućama. Za naš način druženja bilo je to neprilično, pa smo iznajmili sobu u blizini gimnazije. Tu smo se znali zabavljati duboko u noć, sami ili u društvu s djevojkama. Premda na našim druženjima nisu prekoračene norme moralnog ponašanja, u malom gradiću kao što je Gospić, mi, Klapa s Doline i ta naša iznajmljena sobica postali smo tema ogovaranja, došli smo na loš glas.

NOVČICA
Dolina danas

Proljeće na Dolini

U proljeće nakon duge i hladne zime i visokoga snijega koji bi počeo kopnjeti i mi smo se prilagođavali tome dobu. Okupljali smo se na osunčanim padinama na kojima bi okopnio snijeg, zamjenjivali zimsku odjeću proljetnom i uživali u buđenju prirode. Nabrekli pupovi na granama drveća i grmlja prolistali bi ili procvjetali, drveće i grmlje odjenulo bi novo zeleno ruho, potoci bi nabujali, pjev ptica postajao je sve glasniji dok se ne bi stopio u harmoničan ptičji orkestar. Sve je živnulo, probudilo se iz zimske uspavanosti. Sa psima smo lutali po poljima i šumama u okolici Gospića, naganjali zečeve i ostalu divljač. Nismo ih ubijali, živjeli smo s njima u obostranom nadmudrivanju, divljač da nam umakne, a mi da ih otkrijemo i iznenadimo. Živjeli smo s prirodom i željno čekali završetak školske nastave i priželjkivali ljeto i sve ugode koje s njim dolaze.
Na Dolini nismo govorili o svome hrvatskome domoljublju niti isticali svoje hrvatstvo, s time se živjelo, to se jednostavno podrazumijevalo samo po sebi, tako da su i malobrojni pravoslavci prihvatili to kao normalno. Znali smo da nas milicija nadzire i njihove špije, doušnici, no, to smo pripisivali našim fakinažama, kojima smo ih izluđivali.
Kako smo odrastali postupno smo se mijenjali, stare ljubavne veze, koje su trajale godinama, naglo su se ugasile, a nove se zasnivale. Neke traju i danas, za cijeli život, kako su se parovi zavjetovali na vjenčanju. Klapa s Doline sve rjeđe se u punom sastavu sastajala, izostajali su sve više oni koji su se zaposlili ili bili pred ženidbu. Naglo smo prešli iz doba bezbrižnoga mladenaštva u svijet odraslih. U traženju zaposlenja i na poslu shvatili smo kako je teško biti rođen kao Hrvat, a neizmjerno teže osjećati se Hrvatom. Suočeni s takvim stanjem shvaćamo da se ta prepreka može prebroditi odricanjem od svoje narodnosti i vjere i prihvaćanjem jugoslavenstva.
Nažalost, jedni prigibaju šiju i prihvaćaju jugoslavenstvo koje su trebali posvjedočiti ulaskom u KPJ i potvrditi partijskom članskom iskaznicom koja im je otvarala vrata, koja su nepartijcima bila zatvorena.
Drugi su odlučili pobjeći na Zapad o kojem smo svi maštali u svome odrastanju uz američke kaubojske i ratne filmove. Mislili smo da je tamo sve bolje i njihova trava da je zelenija od naše. Bjegunci su se oprostili od svega, od roditelja i obiteljskoga doma, od prijatelja i pobjegli su, nažalost, neki zauvijek.
Treći, većina, prihvatili su život obespravljenih i izopćenih iz samoupravnoga socijalističkog društva, preživljavali su mukotrpno radeći, baš kako je rečeno u znoju lica svoga. Partija ih je budno nadzirala o čemu svjedoče, gotovo za svakoga, otvoreni udbaški dosjei.
Ja sam izvan klape isticao svoje domoljublje i hrvatstvo. Štoviše, za školovanja u Rijeci bio sam suorganizator i predsjednik tajne političke organizacije ORAO-H (ORGANIZACIJA REVOLUCIONARNE ANTIKOMUNISTIČKE OMLADINE HRVATSKE). Kada sam uhićen UDBA je pokrenula sveopću istragu. Nastojali su našu Klapu s Doline optužiti da je tajna politička organizacija kojom sam rukovodio, a iznajmljenu sobicu za naše veselice, da je sjedište te organizacije. Naravno, ništa od toga nije bilo istina, trud im je ostao uzaludan, ali su do kraja svoje vladavine bili uvjereni da u Gospiću mora postojati tajna neprijateljska organizacija, koju nisu otkrili, jer je nemoguće da je neprijatelj moje razine nije organizirao. Osudili su me nepravomoćno na 8 godina strogoga zatvora i pravomoćnom presudom na 6 godina strogoga zatvora zbog širenja neprijateljske propagande po članu 118 i udruživanja za nasilno rušenje državnoga poretka po članu 117.
Nakon povratka s robije iz logora Stara Gradiška u Gospić, 10. studenoga 1970., zatekao sam izmijenjeni Gospić, ništa nije bilo isto kao prije moga uhićenja. Roditelji, žena, kći i ja privikavali smo se jedni na druge, trebali smo premostiti šest godina moga izbivanja. Moji su mi uvijenim riječima pokušali objasniti da se sve promijenilo, da prijatelji nisu više ono što su bili.
I doista, svi su zazirali od nas, a i oni rijetki koji su dolazili kao prijatelji u kuću mojih roditelja, mojim dolaskom prorijedili su svoje dolaske. Kada bih izišao u grad, poznanici i bivši prijatelji su me izbjegavali kao da sam kužan. Pri susretu na cesti jedni bi odglumili pozorno razgledavanje izloga prodavaonice, drugima se tobože razvezala cipela i pomno bi ju vezivali ne zamjećujući ništa i nikoga oko sebe, treći bi se kao nečega sjetili što su zaboravili napraviti, pogledali bi na sat, okrenuli se i žurno, gotovo trčeći krenuli natrag. Četvrti bi da izbjegnu susret prešli preko ulice na drugu stranu, obznanjujući svima, a prije svega UDBI preko njezinih doušnika, svoj stav prema meni kao neprijatelju naroda, a peti, rijetki, upitali bi me puni nelagode kako sam.
Naravno, u skladu mojega katoličkoga uvjerenja oprostio sam svima. Shvatio sam da svi žive u virtualnom logoru Gospić kojega u svojoj svijesti doživljavaju kao stvarnost. Radi mojega uhićenja i zatvora isprepadani su; više zbog umišljenoga nego istinitog nasilja, puno su propatili i dalje pate, poneki zbog opterećene savjesti. Nitko zbog mene i u svezi sa mnom nije osuđen, ali zbog straha od UDBE život im se promijenio, a kod nekih potaknuo onu lošu karakternu stranu koja u normalnom životu ne bi bila probuđena.
Svi živimo u svojoj slojevitoj ljušturi. Tih brojnih slojeva, nastalih u određenim životnim prilikama, rado bi se većina odrekla kada bi mogla. Za sve nas ostaje onaj prvi, temeljni sloj, za sve djevičanski čist, nezagađen, sloj našega odrastanja na DOLINI NAŠE MLADOSTI, OKUPLJALIŠTU NARAŠTAJA, kojega svi proživljavamo u svojim mislima i s ushićenjem ga se sjećamo.

Što je ostalo od naše Novčice ? Novčica, naše more, postala je gradski kolektor, zagađena je i obrasla lokvanjem. Što je ostalo od Doline naše mladosti, okupljalištu naraštaja? Obrasla je trnjem i većim dijelom poplavljena radi povišenoga vodostaja nakon izgradnje Hidroelektrane Senj.

Eto, sve minu, ostadoše nam samo uspomene!