1. II. 1965. – U Gospiću puštena u rad automatska telefonska centrala.

Pop Marko Mesić u Brinju,
rad kipara Stipe Sikirice

2. II. 1713. – U Karlobagu umro pop Marko Mesić, rođen u Brinju oko 1640. Sin krajiškog časnika. Ostao župnik u Brinju i nakon što je 1678. izabran za kanonika u Senju. God. 1683. organizirao četu koja je pomogla ustanicima protiv turske vlasti u Lici. Kao povjerenik karlovačkoga generala sudjeluje u oslobađanju Like 1689. U priznanju junačkih djela kao i zasluga stečenih uopće u ličko-krbavskoj reokupacionoj vojni, kralj Leopold odlikova popa M. Mesića posebnom poveljom (1693.) i darova mu posjed u  Mušaluku gdje on podiže crkvicu sv. Duha (1700.).

General Laudon

2. II. 1717. – U Neutitschenu rođen Laudon, Gideon Ernst, maršal, umro 14. VII. 1790. Potomak škotske plemićke obitelji; 1712. postaje satnikom Trenkovih dragovoljaca, potom premješten u Vojnu krajinu. Ratnu slavu stječe tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756-63), od 1757. pukovnik, poslije postaje generalom topništva, a 1778. maršal.
General Gedeon Laudon rođen je u Livoniji, pokrajini između Čudskog jezera i Baltičkog mora. Vojničku karijeru započeo u carskoj Rusiji, od 1774. u austrijskoj vojsci. U Lovincu i Bruvnu sudjelovao 1751. u gušenju bune. Dio života proveo u Buniću gdje je na 390 jutara zasadio hrastovu šumu. Umro 14. VII. 1790.

2. II. 1915. - U Krašiću kraj Jastrebarskog rođen slikar Blaž Ćuk, umro u Karlovcu 4. VI. 1975. Franjevačku gimnaziju završio u Varaždinu, teološki studij u Zagrebu. Nakon tečaja crtanja u C. Schmidta Meila u Münchenu (1938/39), studira na zagrebačkoj Akademiji likovnim umjetnosti u klasama V. Becica, J. Kljakovića i O. Mujadžića (diplomirao 1944) te kraće vrijeme radi u grafičkoj specijalki T. Krizmana. U međuvremenu napušta svećeničko zvanje (1943). God. 1945. sudjeluje na radnim akcijama u Moslavini i crta prizore iz brigadirskog života te s B. Ružićem i Ž. Janesom priređuje prvu zajedničku izložbu. Motivi poslijeratne obnove glavna su tema mnogih crteža i grafika (Dobrovoljni rad u Gospiću, 1946., Kružok 1949.) rađenih u Gospiću, gdje je započeo višegodišnjom pedagoškom aktivnosti od 1945. do 1952. kada prelazi na rad u Karlovac. Samostalno izlagao u Gospiću 1946, 1950, 1953. Nagrađivan na Likanalima 1967, 1968. i 1969.
Poslije II svjetskog rata na Gospićkoj učiteljskoj školi radio je akademski slikar Blaž Ćuk, koji je u gradskom Domu kulture priredio dvije vrlo uspjele izložbe svojih radova i umjetničkog i didaktičkog značaja. Među brojnim slikama Blaža Ćuka treba spomenuti pejzaže s Novčice, osobito Stari mlin na Novčici, u tehnici lavirane tinte i ulje na platnu Kuća Nikole Tesle za koju je slikar i nagrađen na II Likanalu, a koju je poklonio Muzeju Like Gospić.

3. II. 1894. – U Ličkom Novom, (u obitelji Gucinih op. a.), rođen Ivica Frković, šumarski stručnjak i političar, umro u Buenos Airesu 21. XI. 1980. U Gospiću polazio realnu gimnaziju, šumarstvo diplomirao 1919. pri Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Počeo raditi kao šumarski vježbenik u Sušaku 1919, a nastavio kao upravitelj Šumarije u Škarama i Pitomači te ponovno u Direkciji šuma u Sušaku. Oko 1930. premješten je kao savjetnik u Ministarstvo šuma i rudnika u Beograd. Uspostavom Banovine Hrvatske dolazi 1939. u Bansku upravu za predstojnika Odjela za šumarstvo te na toj dužnosti ostaje do umirovljenja 1941. Uspostavom NDH imenovan je ministrom šuma i ruda i na čelu tog ministarstva ostaje do reorganizacije vlade u listopadu 1942. kada je imenovan državnim vijećnikom. Početkom 1943. postavljen je za opunomoćenika hrvatske države kod 369. pješačke divizije koja je djelovala u Bosni. Napustivši na početkom svibnja 1945. domovinu, preko Italije dolazi u Buenos Aires. Tu se pod imenom Andres Joss upošljuje u Ministarstvu poljodjelstva i stočarstva kao šumarski savjetnik. Istodobno u Argentinu je došlo još nekoliko hrvatskih šumara s J. Balenom na čelu. Oni su prvi šumarski stručnjaci u toj zemlji jer su do tada šumarske poslove vodili agronomi. Hrvatski su šumari obavili znatne poslove na uređivanju šuma te sudjelovali u osnutku i organizaciji šumarskog fakulteta, na kojem su i prvi predavači. Frković je isključivo radio na uređivanju šuma. Radeći na terenu nailazili su na mnoge predjele, rijeke i slapove bez imena te su ih imenovali po hrvatskim rijekama (Sava, Una) ili osobama (Budak). Sva imena unijeta su u službene karte.
Malodobne kćerke Ivice Frkovića, Mirna i Jasna likvidirane su na križnom putu iz Bleiburga (op. a.). Anđeoski duh ovih mladih djevojaka ogledati će se u bistrim i hladnim jezerima, među liticama Argentinskih Anda, a koja su obilježena u svim zemljopisnim kartama njihovim imenima “MIRNA” i “JASNA” kako ih je obilježio njihov otac.

4. II. 1898. – U Perušiću rođen ustaški pukovnik Juraj Juco Rukavina, pogubljen u Zagrebu, 7. lipnja 1945. Nakon gimnazije u Gospiću završio vojne škole u Austro-Ugarskoj. U Državi SHS bio kapetan žandarmerije. Ustaškom pokretu pristupio 1932. Zbog sudjelovanja u Velebitskom ustanku 1932. osuđen na smrt, potom na 12 g. robije. Uspostavom NDH postaje zapovjednik svih djelatnih ustaških bojni Ustaške vojnice, potom zapovijeda ustaškim postrojbama u zapapadnoj Bosni. U studenom 1941. imenovan za zapovjednika Ustaške vojnice. Početkom 1942. sudjeluje u stvaranju “ličke bojne” Crne legije, a u kolovozu 1942. postavljen je za zapovjednika Ustaškog stegovnog i kaznenog suda. Od svibnja 1944. zapovjednik IV. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice. Zarobljen kod Bleiburga, osuđen na smrt vješanjem i pogubljen.

11. II. 1905. – U Senju rođen hrvatski prozaik i pjesnik Milan Ogrizović, umro u Zagrebu 25. kolovoza 1923. Školovao se u Gospiću (maturirao 1895.) i Zagrebu. Za narodnog poslanika biran 1908. na pravaškoj listi. Neko vrijeme do Prvog svjetskog rata lektor i Hrvatskom zemaljskom kazalištu, a u poraću profesor na glumačkoj školi. Pisao pjesme, satire i drame.

Prof. Vladimir Muljević

14. II. 1913. - U Zagrebu rođen prof. dr. sc. Vladimir Muljević, gdje je i umro 26. veljače 2007. Počasni član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske od 1993. Prvi Hrvat doktor elektrotehnike, disertaciju o poboljšanju rada asinkronih elektromotora Nikole Tesle obranio u Beču 1944. Objavio oko 450 znanstvenih i stručnih priloga, nekoliko knjiga, udžbenika i sveučilišnih skripta, sastavio je, objavio ili uredio i nekoliko rječnika iz područja mjerenja, automatske regulacije i automatizacije. Dobitnik je mnoštva nagrada i priznanja.
Muljević o svojim korijenima kaže:
- Moja majka Marija rođ. Milković bila je prava Smiljančanka, kći Marka Milkovića, financijskog službenika iz zaseoka Varoš, i Marije rođ. Kovačević. Baka je bila suučenica N. Tesle i rođena je u zaseoku Kovačevići. Djedova je služba bila uzrok čestih preseljenja, pa je moja majka rođena u Ivaniću.
Baka Marija bila je rođakinja Ferdinanda Kovačevića, prvaka telegrafije u Hrvatskoj.

Knežićeva grobnica u Majoriji iznad Senja

15. II. 1786. – U Petrinji rođen Josip Kajetan Knežić, vojni inženjer, umro u Senju 15. rujna 1848. Izveo regulacije rijeka Čikole i Krke, a 1827. vodio gradnju velebitske ceste do Obrovca. Rekonstruirao Jozefinsku cestu od Karlovca do Senja (1833-45). Znamenitu cestu od Obrovca do prijevoja M. Halan (1045 m) gradio 1825-27, a nastavak do sela Sv. Rok 1827-31. Staru Jozefinsku cestu (1770-79) rekonstruirao je 1833; nova nastaje (1833-43) od Karlovca do Senja, koji je uz tu prometnicu znatno oživio. Nad Tounjčicom je izgradio jedinstven kameni most - vijadukt. Pod Vratnikom gradi klasicističku kapelu (Majorija) Sv. Mihovila i česmu Cesarsko vrilo, te svoju grobnicu s hrvatskim natpisom. U Senju obnavlja vodovod i klasicističku česmu na Cilnici (1845), a 1844 - 47. projektira i gradi cestu od Karlobaga preko Kubusa i Brušana do Gospića.

General Frane Tomičić

16. II. 1959. – U Ričicama rođen brigadni general HV-a vojske Frane Tomičić. To je službeni datum, a inače je rođen dva dana ranije na Dan ljubavi, ali kako je u Ričicama bio veliki snijeg otac Petar nije mogao u Gračac prijaviti njegovo rođenje. Osnovnu školu završio u rodnim Ričicama i Gospiću gdje završava i Gimnaziju Nikole Tesle, a zatim Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. U sustavu obrane završio najvišu vojnu školu, Ratnu školu Ban Josip Jelačić.
Od 1983 radio je kao profesor u gospićkom srednjoškolskom centru, kojem je tijekom 1991. godine bio i ravnatelj. U odsutnosti zbog obrane zamjenjivao ga je prof. Ivica Javorović. Bavio se glazbom i športom. Svirao je gitaru u sastavima “Baba Lujka” i “Ivan Grozni” u Gospiću. Svirali su vlastite pjesme takozvanog angažiranog sadržaja na tragu “novog vala”. Nogomet je igrao za gospićke nogometne klubove Velebit i Gospić. U obranu Hrvatske uključio se 1991. s drugim dragovoljcima Gospića i Like. U jesen 1991. pomoćnik je načelnika stožera a tijekom 1992. i načelnik stožera 118. brigade u Gospiću. Nakon osnivanja 6. odnosno 9. gardijske brigade Vukovi, bio je pomoćnik zapovjednika, načelnik stožera i obnašatelj dužnosti zapovjednika brigade. Zatim obavlja razne funkcije u MORH-u i oružanim snagama RH: savjetnik je, pomoćnik načelnika, viši stručni savjetnik u Političkoj upravi MORH-a, zamjenik načelnika Političke uprave, obnašatelj dužnosti pomoćnika načelnika Glavnog stožera OSRH, načelnik Uprave za popunu ustroja sastavom, načelnik Uprave za popunu osobljem (G-1) u Glavnom stožeru OS RH, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za združenu izobrazbu i obuku “Petar Zrinski”, 2006. je načelnik Službe za nadzor naoružanja MORH-a. Primio je brojne pohvale, nagrade i plakete. Odlikovan je najvišim odličjima među kojima i redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana J. Jelačića, Hrvatskim pleterom, Hrvatskim trolistom, spomenicama Domovinskog rata, Domovinske zahvalnosti i medaljama Oluja i Bljesak.

18. II. 1935. - U Udbini rođen virolog Nikola Juretić. Gimnaziju završio 1956. u Osijeku, biologiju diplomirao 1961, a 1970. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Ondje je od 1963. asistent, 1974. postaje docentom, 1978. izvanrednim i 1984. redovitim profesorom. Bio je pročelnik Biološkog odsjeka 1980-82. te predstojnik Botaničkog zavoda 1991-93. Predavao na Pedagoškom fakultetu te na poslijediplomskom studiju Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku. Usavršavao se u Mikrobiološkom institutu u Budimpešti i na Sveučilištu u Saarbrücenu, a bio je i gostujući istraživač na Sveučilištu u Madisonu. Glavno je područje njegova znanstvenog rada virologija, posebice karakterizacija biljnih virusa s obzirom na patološka, imunološka, molekularnobiološka i fizička svojstva.

21. II. 1886. – U Gospiću rođen botaničar Valentin Vale Vouk, umro u Zagrebu 27. studenog 1962. Diplomirao i doktorirao (1908) u Beču. Od 1913-56, uz kraći prekid za II svjetskog rata, bio prof. anatomije i fiziologije na Zagreb. sveučilištu te upravitelj Botaničkog zavoda i vrta. Pridonio osnivanju Oceanografskog instituta u Splitu (1930), obnovi Instituta za biologiju mora u Rovinju i takvog instituta u Dubrovniku te organizirao arboretum u Trstenom. U Gospiću završava osnovnu školu a gimnaziju je maturirao 1909.  Hrvatski botaničar slovenskog podrijetla. Potječe iz obitelji farmaceuta koji su u Gospiću 1865. otvorili prvu ljekarnu koja se zvala K crnom orlu.
Nakon odlično položene mature slušao je Vale Vouk godinu dana prirodne znanosti na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, a kasnije, je na nagovor starijeg brata Brune, prešao u Beč, gdje je na Filozofskom fakultetu od svih prirodnih znanosti najviše zavolio botaniku. Još kao student započeo je sa znanstvenim radom, doktorirao je 1908. te bio smjesta namješten ka asistent prof. Wiesnera i kasnije njegova sljedbenika prof. Molischa u Institutu za biljnu fiziologiju Univerziteta u Beču. Tu ostaje četiri godine.
Član JAZU od 1920.
DJELA:
1. Nauka o životu bilja, Zagreb 1918;
2. Elementi botanike, Zagreb 1928.

Ante Frković

21. II. 1943. – U Zagrebu rođen političar Ante Frković, umro 11. VIII. 2011. u Zagrebu. Završio pravni fakultet u Zagrebu, direktor Republičke uprave prihoda Ministarstva financija (1992 - 1993.), kao član HDZ-a župan Županije ličko-senjske u dva mandata (1993 – 2001.), saborski zastupnik u Županijskom domu (1997-2001), član Županijske skupštine Županije ličko-senjske (2001- 2005.). Dobitnik je Javnog priznanja Ličko-senjske županije 2002.

22. II. 1483. – U Bakovcu u Gornjem Kosinju završen tisak Misala po zakonu rimskog dvora. Misal je otisnut samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije, i to na hrvatskom jeziku i glagoljicom i svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u XV.

Cvijeta Flora Došen Grospić

22. II. 1922. – U Gospiću rođena književnica Cvijeta Grospić, alias Flora Dosen. Književnik Grga Rupčić u članku Gospićanka na Parnasu je između ostalog napisao:
- Kći je liječnika Ferde. U petoj godini života preselila je u Zagreb gdje je studirala hrvatski, engleski, francuski i talijanski te književnost na tim jezicima. Sveučilišne studije završila u Pragu. U Zagrebu je upoznala i družila se s romanistom Josipom Torbarinom, književnicima Miroslavom Krležom, Marijanom Matkovićem, prijateljski bila povezana s Jean Paulom Sartreom, Mariom Soldatijem, Luchinom Viscontiem i drugima. Poslije 1948. je živjela u Italiji, udana za industrijalca Stefana Wesela.
Kako nam je sama potvrdila u ožujku 2011. napisala je šest romana. Sva ta djela, kako je pisao Rupčić, napose Ilirika, nekoć su bili bestseleri u Francuskoj. Prevela je nekoliko domoljubnih pjesama Grge Rupčića na talijanski jezik i objavila u časopisu Micro provincia broj 33/95. Tijekom Domovinskog rata pomagala šestero malih Ličana.
Majka joj je bila Emilija Došen, umrla je Zagrebu. Njen brat Radovan je ortoped.
Gimnaziju završila 1941. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu diplomirala 1946. engleski i francuski. Od 1948. živi u Italiji. Piše pjesme i romane. Prvi roman Le maestro (1961) objavljen je u Parizu na francuskom i ostala je djela pisala na francuskome.
Flora objavljuje poeziju i romane na francuskom jeziku kod uglednog pariškog nakladnika Flamariona. Flora ili Cvijeta posjeduje ogromno životno iskustvo. A što je još značajnije piše čudesnom lakoćom. Zamršenost ljudskih odnosa u ovom vremenu ona pretače u jednostavne, tečne i nadasve čitljive rečenice bez množine značenjskih naslaga da bi ono jedino blistalo poput brušenog dijamanta. Tako nam se barem predstavlja prijevod Jure Kaštelana. A Kaštelanu se može vjerovati.
DJELA:
1. Maestro,
2. Misa u ponedjeljak,
3. Luda cijena,
4. Život kao život,
5. Ja svemir i
6. Ilirika.

Divko Buak

24. II. 1897.–U Karlobagu rođen narodni heroj Divko Budak, strijeljan u Dotršćini kod Zagreba 14. srpnja 1941. Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Senju i Sušaku, a Trgovačku akademiju u Ljubljani. Od 1915. do raspada Austro-Ugarske bio u vojsci. U radničkome pokretu sudjeluje od 1919. God. 1921. dolazi u Zagreb i ulazi u Savez privatnih namještenika. Zapažen u radu u sindikatima i posebno u akciji za pomoć gladnima u Rusiji pa je iste godine primljen u KPJ. Od svibnja 1932. politički djeluje u Lici i Hrvatskom primorju, odakle se povremeno javlja člancima u Borbi, a od listopada 1932. ponovno je u Zagrebu, a napose u SBOTIČ-u. Od 1935. član je MK KPJ Zagreba. Nakon policijske provale 1935. povlači se u ilegalnost, a 1936. zbog opasnosti od hapšenja, po nalogu partijskog rukovodstva napušta zemlju te djeluje u Beču, Pragu i Parizu. Posebno se ističe u organiziranju pomoći Španjolskoj Republici. U zemlju se vraća 1939, ali je odmah uhapšen i predan Državnom sudu za zaštitu države, no zbog nedostatka dokaza nakon tri mjeseca pušten je na slobodu. Ponovno je zatvoren s većom grupom komunista 31. III 1941. i ubrzo predan ustaškim vlastima, koje su internirale u logor u Kerestinec, gdje je jedan od najaktivnijih partijskih radnika. Sudjelovao je u organiziranju neuspjeloga bijega komunista iz logora noću 13/14. VII 1941. U borbi s ustaškom potjerom kod sela Obrež ranjen je i strijeljan u grupi s još 44 bjegunca iz Kerestinca. Narodnim herojem proglašen 1953.

Ivica Račan

24. II. 1944. – U Ebersbachu u Njemačkoj, u radnom logoru, rođen je političar Ivica Račan, prvi predsjednik SDP-a, umro u Zagrebu 29. IV. 2007. Otac Stjepan Račan rodom je iz Orahovice, a majka Marija Draženović rodom je iz Velikog Kuta kod Križpolja. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1970. Jedno vrijeme radi u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu, od 1972. bio je član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (IK CK SKH), bio je direktor političke škole u Kumrovcu. Krajem 1989. izabran je za predsjednika SKH, a već iduće godine raspisuje prve demokratske izbore u Hrvatskoj i organizira mirni prijenos vlasti na pobjednički HDZ, a sam je biran u Sabor kao zastupnik. Na izborima 2. siječnja 2000. koalicija SDP - HSLS osvaja većinu zastupničkih mjesta i Račan je bio predsjednik Vlade RH do 2003.

27. II. 1525. – Turci napali Bag, današnji Karlobag.

SIJEČANJ

mailto:licke-novine@licke-novine.hr

1. I. 1872. - U Mezinovcu rođen Ivan Kasumović, umro u Zagrebu 12. studenog 1945. Završio studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je gimnazijski profesor, a 1905-19. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu privremeni docent za latinsko pjesništvo carskog doba. Od 1919. nadzornik, direktor, prosvjetni inspektor. Istraživao rimsku književnost, posebice hrvatski latinizam.
Osnovnu školu polazio u Perušiću, gimnaziju u Gospiću, studirao klasičnu filologiju i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je doktorirao 1900. Bio je nastavnik, srednjoškolski nadzornik, prosvjetni inspektor i načelnik prosvjetnog odsjeka Savske banovine. Bavio se proučavanjem naše narodne književnosti i zbog svog doprinosa nauci bio izabran za člana JAZU.

Msgr. Ivan Devčić

1. I. 1948.– U Krasnu rođen mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit. Otac Antun i majka Kata rođena Devčić. Osnovnu školu završio u Krasnu, a srednjoškolsko obrazovanje stekao u Rijeci i Pazinu te je 1967. položio ispit zrelosti. Zatim je u Rijeci i Rimu studirao teologiju i filozofiju. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu 1974. diplomirao teologiju. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 1975., a 29. studenog 1980. je doktorirao. Po povratku iz Rima intenzivnije se bavi znanstvenim i nastavničkim radom, i predaje filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Objavio više znanstvenih članaka i knjiga.

Spomenik vodarici Marti u Gospiću

1. I. 1893. - Gospić dobio vodovod.

2. I. 1903.- U Udbini rođen general Tomislav Sertić, pogubljen u Beogradu 1945. Pukovnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, ilegalno surađivao s ustaškim pokretom, potom emigrirao u Mađarsku i Italiju. Nakon uspostave NDH, prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Od ljeta 1941. u činu pukovnika zapovjednik ustaške časničke i dočasničke škole. U veljači 1944. unaprijeđen u čin generala; bio glavar Glavnostožernog ureda MINORS-a. U svibnju 1945. sudjelovao u pregovorima s Englezima o uvjetima predaje. Izručen jugoslavenskim vlastima, Vojni sud ga osudio na smrt.

Slikar Karlo Posavec

2. I. 1927. – U Varaždinu se rodio Karlo Posavec, šumar, slikar i pjesnik. Nakon završenog studija šumarstva u Zagrebu preko 20 godina radio u Lici. Radio na uređenju Parka prirode Medvednica od 1991. do 1995., a na izradi prostornog plana Parka prirode Velebit 1984. i kasnijih godina.
Nakon rata 1945. sa školskim kolegom iz varaždinske gimnazije Miljenkom Stančićem, koji je kasnije postao poznati slikar, kako sam kaže, htio upisati Likovnu akademiju, ali je odustao zbog teške socijalne situacije.
- Ovaj slikar snažnim potezima kista i paletom boja izražava na platnu elementarnu ljepotu prirode, bilo kao simbola borbe i trajanja, bilo kao tihu harmoniju starog života koji nestaje – napisao je u jednom predgovoru izložbi prof. dr. Antun Bauer.
Posavec je izlagao na 30 samostalnih i 28 skupnih izložbi. Redovni izlaže na Jeseni u Lici. Jedan je od osnivača Ličkog likovnog anala 1966. na kome je često izlagao i osvajao nagrade. Sudjelovao je na brojnim humanitarnim aukcijama. Nalazi se u Šumarskoj enciklopediji i Leksikonu hrvatskih šumara umjetnika. Član Udruge za zaštitu Plitvičkih jezera od 1991., Nadzornog odbora Hrvatskog ekološkog društva Zagreb od 1976. do 1990.

3. I. 1869. – U Petrinji rođen planinar Ivan Gojtan, umro u Gospiću 19. II. 1939. Obnovitelj i predsjednik PD Visočica u Gospiću, vodio izgradnju doma na Visočici, razvio planinarstvo na južnom Velebitu, tiskao i raspačao tisuće razglednica s motivom Velebita. Odvjetnik i planinar, zaslužan za razvitak planinarstva u Lici i izgradnju planinarskih kuća na Velebitu. Po njemu se zove “Gojtanov dom” na Visočici.
Godine 1912. dolazi u Gospić Ivan Gojtan, javni bilježnik i odvjetnik te ojačava rad podružnice. Kao neumoran i svestran društveni radnik i pravi rodoljub počinje misliti o izgradnji planinarskog doma na Visočici. Za početak izgradi na Gospiću blizom brežuljku Oštri (798 m) vidikovac s kojeg je bio divan pogled na Velebit i Ličko polje. Dom na Visočici je završen 1929. i prozvan po Gojtanu koji je od željeznice kupio i dvije zgrade u Cerovcu kod Gračaca i poklonio ih društvu. U Cerovcu je dom otvoren 1925. uz tisućugodišnjicu hrvatskog kraljevstva.

Književnik Grga Rupčić/Snimio Ivica Franić

3. I. 1932. – U Rastoci rođen profesor i književnik Grga Rupčić, umro u Gospiću 27.XII. 2008. U Rastoci završio osnovnu školu, gimnaziju u Gospiću, a studij književnosti u Zagrebu. Profesor i ravnatelj na srednjim školama u Gospiću i Zadru. Pjesme mu se odlikuju lirskom mekoćom, suptilnim doživljajima prirode i suosjećajnošću s ljudskom patnjom. Bio je član Hrvatskog društva književnika. Dobitnik je Državne nagrade “Ivan Filipović” godine 1990. i 2000. Višegodišnji suradnik Marulića, Školskih novina, Ličkih novina, Ličkog vjesnika, Novog lista, Ličke revije i Večernjeg lista. Pjesme su mu prevedene na talijanski, francuski, engleski i njemački jezik, a objavljene su i u čitankama.
God. 2009. posmrtno mu je dodijeljeno priznanje Ličko-senjske županije. U obrazloženju županijskog priznanja se ističe da je kao prosvjetni radnik bio vrlo cijenjen od učenika i roditelja, a i kolege su ga izuzetno poštivale. Pisati je počeo još u gimnazijskim danima pod utjecajem profesora i pjesnika Ante Jakšića. Cijeloga života bavio se pisanjem i bio je jedna od ikona gospićke i ličke kulture uopće. Zvali su ga bardom ličkih pjesnika. Svojim radom i djelom neizbrisivo je obilježio zadnjih dvadeset godina XX. stoljeća i prvo desetljeće XXI. stoljeća kulturno-umjetničkog života Gospića i Ličko-senjske županije. Pjesme su mu ušle u nekoliko osnovnoškolskih čitanki, a posebno je zapažena antologijska lirska pjesma Breze moga oca koja ga karakterizira kao suptilnog, nježnog lirika.
Osim književnog i prosvjetnog djelovanja, Grga Rupčić trajno se zanimao za sport, poglavito šah. Bio je šahovski majstor i svoju ljubav za književnost, kulturu, umjetnost i šah prenio je na brojne gospićke generacije koje ga pamte kao izrazitog humanistu, zaljubljenika u svoj zavičaj i ljude s kojima je znao podijeliti svoju zaljubljenost i dobrotu. Priznaje je dobio za osobit doprinos kulturi, prosvjeti i izgradnji identiteta Ličko-senjske županije.
Njegovo ime nosi novinarska nagrada Saveza športova Ličko-senjske županije u Gospiću od 2009.
DJELA:
1. Zvijezde na krovu, pjesme, Centar za kulturu Gospić 1986.,
2. Tesli i zavičaju, eseji i pjesme, Centar za kulturu Gospić i NIU “Lički vjesnik” Gospić, 1986.
3. Moć praštanja, pjesme, NIP Školske novine Zagreb, 1993.,
4. Nad zgarištima zvijezde, Školske novine, Zagreb 1993., zajednička zbirka antiratne poezije,
5. U ozračju Velebita, novele i eseji, Tiskara Gospić, I. izdanje, 1994.
6. U ozračju Velebita, II. izdanje, Tiskara Gospić, 1995.
7. Hrvatska jest, I. izdanje, antiratne pjesme, Matica Hrvatska Gospić, 1996.,
8. Josina u Domovinskom ratu,  humoristični članci, Senjsko književno ognjište, 1997.,
9. Velebitski obzori, eseji, POU dr. A. Starčevića Gospić, 1998.,
10. Svjetlo domovine, (zbirka, zastupljen s deset pjesama), Zagreb, 1996.,
11. Sto pjesama deset gospićkih pjesnika, petnaestak pjesama, Matica hrvatska Gospić, 1998.,
12. Gargaše, humoristični članci,  Tiskara Gospić, 2000.,
13. Svjetlost ognjišta, pjesme, Senjsko ognjište, 2004.,
14. Lički divani, proza u benevrecima, Lik@ press, Gospić, 2005,
15. Hrvatska jest, II. izdanje, Lik@ press, Gospić, 2006,
16. Nikola Tesla, nenadmašni vizionar iz Smiljana, Lik@ pres Gospić, 2006.,
17. Blistaju đačke oči - priredio J. Karakaš, Lik@ press Gospić, 2008.

5. I. 1828. - U Pazarištu rođen podmaršal i dalmatinski namjesnik Stjepan Jovanović. Kao kadet 1842. stupio u 40. pješačku linijsku pukovniju. Vojni izobrazbu stekao u kadetskoj satniji u Grazu te 1845. pristupio 27. pješačkoj linijskoj pukovniji, poručnikom je postao 1846. Tijekom okupacije BiH 1878. njegove su postrojbe zauzele Mostar, Stolac, Trebinje, Nevesinje i Klobuk za što je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije te imenovan upraviteljem Hercegovine i carskim tajnim savjetnikom. Potkraj 1881. imenovan je vojnim zapovjednikom u Zadru i carskim namjesnikom za Dalmaciju.

5. I. 1929. - U Dobroselu kod D. Lapca rođen novinar i politički radnik Milan Beslać. Kao apsolvent prava 1959. dolazi u Vjesnik gdje je najprije urednik unutrašnjopolitičke rubrike, a zatim od 1962. do 1966. glavni i odgovorni urednik toga dnevnika. Zatim je Vjesnikov dopisnik iz Pariza do 1970. i zamjenik generalnog direktora NIP “Vjesnik”. Poslije se bavio politikom u RK SSRN, bio je savjetnik ambasade SFRJ u Bruxellesu. Od 1964. do 1966. bio predsjednik Društva novinara Hrvatske.
U Hrvatskom novinarskom društvu je ostalo zabilježeno 2011. da je bio aktivist SKOJ-a, i omladinski rukovodilac te Kotarskog obora SSRN za Gospić. U Vjesnik dolazi 1. studenoga 1961. i tu je najprije urednik unutrašnjoj političke rubrike i pomoćnik glavnog urednika Vjesnika, a 1. rujna 1963. imenovan je za glavnog i odgovornog urednika tog dnevnika. Zatim je Vjesnikov dopisnik iz Pariza 1966-1970. i pomoćnik direktora poduzeća za izdavačku djelatnost. Od 1. svibnja 1972. postaje profesionalni politički radnik u SSRNH, odnosno CK SKH. Uz ostalo, bio je savjetnik Ambasade SFRJ u Bruxellesu 1976. – 1980. i u Parizu od 1986.-1990.
Kao novinar Vjesnika pisao komentare, članke i reportaže o privrednoj reformi, o radu ustavnih komisija Sabora SRH te izvještavao o javnim raspravama za ustavne promjene i svoje veliko znanje i bogato iskustvo s ljubavlju prenosio na mlade.
Objavio je rad Privredna reforma (suautor Krešimir Džeba), Zagreb 1965. Dobitnik više nagrada i priznanja, a predsjednik Tito odlikovao ga je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima 1982. Predsjednik je Društva novinara Hrvatske od 1964 do 1967. u kom periodu su osnovane sekcije karikaturista i narodnosti, a osnivan je i potporni fond. Društvo je 1967. imalo 817 članova.

8. I. 1851. – U Svetom Roku rođen matematičar Miloš Božić, umro u Osijeku 20. XII. 1921. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Senju, filozofiju u Beču. Od 1873. profesor je matematike. Službovao je 33 godine u Zemunu, Srijemskoj Mitrovici te najposlije u realnoj gimnaziji u Osijeku. Osim matematike predavao je i trgovačku aritmetiku u Višoj trgovačkoj školi te stenografiju u Velikoj gimnaziji u Osijeku. Napisao je nekoliko stručnih radova.

Msgr. Mile Bogović

8. I. 1939. – U Cerovcu, Slunj, rođen msgr. dr. sc. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup. Srednju vjersku školu maturirao 1958. u Pazinu. Teologiju je studirao u Pazinu i Za­grebu, a crkvenu povijest na sveučilištu “Gregoriana” u Rimu. Ondje je doktorirao 1971.obranivši tezu “Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine” (objavljena 1982. i 1993. u Zagrebu). Za svećenika za­ređen 28. lipnja 1964. i imenovan kapelanom u Senju i upraviteljem župe Krivi Put.
Bio je nadbiskupski tajnik (1971.-1974.). profesor crkvene povijesti na Teologiji u Rijeci (1971.-2000.), generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije (1993.-1996.), upravitelj Sakralne baštine u Senju (1985.-2000.). Dne 4. lipnja 1999. imenovan je pomoćnim riječko-senjskim biskupom sa sjedištem u Gospiću, a 25. svibnja 2000. postaje prvi gospićko-senjski biskup. Objavio je osam knjiga i 90 znanstvena članka. Znanstvena djelatnost veoma je šarolika, ali ipak se mogu izdvojiti tri područja kojima je on posvetio najviše pažnje: odnosi s pravoslavnom Crkvom, povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose onog dijela koji je ušao u sa­stav Gospićko-senjske biskupije) i hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljska kultura).
DJELA:
1. Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, u “Analecta croatica christiana” vol. XIV, “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb 1982., XVI+188 str. Drugo izdanje knjige izišlo 1993.s autorovim Pogovorom (11 str.) o naj­novijoj literaturi o pravoslavlju u Dalmaciji.
2. Glagoljica u Senju - povodom 500. obljetnice senjskog glagoljskog misala i glagoljske tiskare u Senju, izd. “Jadranska tiskara”, Senj 1994., 59 str. 27 ilustr.
3. Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, posebno izdanje Senjskog zbornika, br. 25 (1998., VI+144. str.).
4. Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do 1940. godine, izd. Sakralna baština, Senj, 1999., 227 str.
5. Senjsko-modruška ili krbavska biskupija: izvješća biskupa Svetoj stolici 1602-1919., Hrvatski državni arhiv: Monumenta croatica vaticana – posebna izdanja 6, Kršćanska sadašnjost: Croatica christiana – Fontes, Zagreb 2003., 462 str.
6. Otočac–od spomena na Bašćanskoj ploči do biskupijskog središta u 15. stoljeću, Otočac, 2010., 1-72 str.
7. Mile Bogović – Darko Nekić: Senjska biskupija, Senj, 2010., 1-64.
8. Modruška ili krbavska biskupija, Gospić, 2010., 1-104.

10. I. 1878. - U Dubokom Dolu  kod Gračaca rođen hrvač Marijan Matijević, umro u Zagrebu 23. XII 1951. Poznat i kao “Junak iz Like”. Kao profesionalni hrvač i atlet putovao svijetom. Pročuo se svojim atrakcijama: savijanju željeznih šipki, razbijanju kamena i sl. Sahranjen u Županji.
U karijeri je osvojio dvadesetak nagrada. Otomansku zvijezdu na prvenstvu svijeta u hrvanju uručio mu je posljednji sultan Otomanskog carstva, Abdul Hamid V. Sva priznanja i medalje dao je u dobrotvorne svrhe, pa i za elektrifikaciju Županje.

Profesorica Manja Mandica Frković Kovačević

11. I. 1929. – U Gospiću rođena dr. sc. Mandica Manja Frković (u obitelji Gucinih, op. a.), umrla 6. III. 2011. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Gospiću gdje je maturirala 1949. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala hrvatski jezik 1954. Kratko radi u Gospiću na gimnaziji, zatim godinu dana u Kutini. Ponovno dolazi u Gospić predaje dvije godine na gimnaziji i na Nastavnom centru izvanrednog studija Više pedagoške škole Zagreb. Za predavača na Pedagošku akademiju u Čakovec odlazi 1962. Godinu dana kasnije izabrana za profesora više škole i dolazi na Pedagošku akademiju u Gospiću gdje je predavala više kolegija na nekoliko studijskih grupa.
Doktorirala teoriju književnosti 1980. Prva doktorica znanosti na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Od 1982. do 1984. član Komisije za obranu doktorske disertacije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveni istraživač i savjetnik Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku od 1986. Sudjelovala u tri znanstvena državna projekta. Napisala brojne recenzije knjiga i udžbenika, objavila preko 60 radova u znanstvenim i stručnim časopisima. Surađivala u Školskim novinama Zagreb, Ličkim novinama Gospić i brojnim zbornicima.
Plaketu Likanala dobila 1976., državnu nagradu Ivan Filipović 1982., odličje Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Javno priznanje Ličko-senjske županije 1998., Priznanje Grada Gospića 2000., Priznanje Sveučilišta u Rijeci, Visoka učiteljska škola u Gospiću, za poseban doprinos Visokoj učiteljskoj školi 2003. Dobitnica brojnih priznanja i zahvalnica.
DJELA:
1. Obrada pejzaža u književnom djelu, Školske novine, Zagreb, 1974.,
2. Književno metodička motrišta, Školske novine, ZAgreb, 1997.
3. Na najvišem valu, Gospićko-senjska biskupija, Gospić, 2010.

11. I. 1934. - U Podlapcu, u obitelji Marka i Rože rođ. Dasović, rodio se novinar Stjepan Mažar, umro u Za­grebu 1978. Školovanje započeo u rodnom Podlapcu i prekinuo 1943. zbog ratnih zbivanja i zbjega u Gospić, gdje je nesretnim slučajem ostao bez desne podlaktice. Njegova brojna obitelj od devet članova iz Gospića je krenula u Donje Andirjevce u Slavoniji, a Stipe je otišao kod tetke u Zagreb gdje je smješten u dom i nastavio je školovanje. Nakon srednje škole započeo je studij ekonomije i nakon druge godine se zaposlio u redakciji polumjesečnika Ličke novine, gdje je jedno vrijeme bio glavni i odgovorni urednik. Jedno je vrijeme radio u redakciji tjednika Krajina u Bihaću, a zatim prelazi u redakciju tjednika Bjelovarski list u Bjelovaru. Tu je izdao knjigu ličkih šala. Zatim prelazi u redakciju tvorničkog lista zagrebačke tvrtke Monting.
DJELA:
Ličke šale, vlastita naklada, Bjelovar, 1967.

12. I. 1902. – U Ribniku u staroj graničarskoj obitelji od oca Ante i majke Matije rođene Pavičić iz Smiljana rođen pukovnik Josip Aleksić, umro kao pričuvni general bojnik HV-a u Zagrebu 3. prosinca 2004. Pučku školu polazi u rodnom mjestu, svršava pet razreda klasične gimnazije u Gospiću; 1. rujna 1917. primljen u c. i k. kadetsku pješačku školu u Karlovcu, iz koje po svršetku dva razreda prelazi i završava sedmi razred Više vojne realke u Mariboru, 1920. prelazi u 48. klasu niže škole Vojne akademije u Beogradu, iz koje 1922. izlazi kao inžinjer potporučnik s udjelbom u 3. pionirski bataljon komande inžinjerije III armijske oblasti u Skoplju. Pripada on jedinoj hrvatskoj generaciji akademičara koji su odbili polagati prisegu na srpsku zastavu. Tri godine provodi na radovima utvrđivanja granice prema Bugarskoj i izgradnji pruge Veles-Štip-Kočane, nakon čega sudjeluje na izgradnji dvostrukog kolosijeka željezničke pruge Beograd-Zagreb. Vojnu akademiju završio 1935., dobiva udjelbu kao komandant 1. saobraćajnog bataljuna Željezničkog puka u Slavonskom Brodu. Iste godine utvrđuje granicu prema Italiji i Mađarskoj, a zatim utvrđuje desne obale Save od ušća Bosne do ušća Kolubare gdje ga zatječe rat i 1941. dobiva zadatak da sruši sve mostove preko Save.
U rujnu 1941. u Sisku obrazuje 1. obkoparsku bojnu, utvrđuje grad zbog pojave prvih partizana. U Sisku ostaje do polovice 1944. kada prelazi u Zagreb gdje se prima zapovjedništva domobranskih skupina, te tehničke organizacije rada; održava prometnice, izgrađuje zrakoplovno letalište Pleso, restaurira Jelačićeve Nove Dvore, izgrađuje skloništa u Zagrebu itd. Početkom 1945. postaje zapovjednik novoobrazovanog obkoparskog i ujedno glavar stožera pozadnjeg odjela glavnog stožera i glavar stožera prehrambenog povjerenstva, da bi 21. veljače 1945. u Gospiću formirao novu diviziju.
Ova divizija djeluje samostalno kao “Grupa Lika” s dijelovima 392. divizije zvana “Plava”. Pred napadom skoro cijele 4. partizanske armije i ostavši bez streljiva divizija se 4. travnja u redu povlači i posjeda položaj Jablanac-Krasno-Kuterevo.

14. I. 1811. - U Bruvnu rođen Fran Kurelac, umro u Zagrebu 18. lipnja 1874. Književnik. Otac mu je služio kao časnik u Bruvnu, a obitelj je potjecala iz Ogulina, pa se stoga i naš Franjo kasnije i potpisivao “starinom Ogulinac a rodom iz Bruvna u Krbavi”.
Školuje se u njemačkim krajiškim školama, kasnije u Zagrebu, Bratislavi i Beču. Angažiran za Narodnog preporoda, nije dovršio školovanje. Privatni učitelj i bibliotekar, od 1849. učitelj hrvatskog jezika u gimnaziji na Rijeci, za Bachova apsolutizma otpušten iz službe. Od 1861-66. predaje staroslavenski u đakovačkom liceju i francuski na zagrebačkoj realci.
Postavši član Jugoslavenske akademije, posvećuje isključivo naučnom radu. “Tvrda Hrvatina”, borac za narodnu stvar, politički agitator i filolog, pisac rasprava o jeziku, sakupljač narodnih pjesama, protivnik zagrebačkog jezičnog kruga (Weber-Tkalčević). Na čelu je tzv. riječke škole, bori se za jezičnu čistoću, držeći da je dobar samo onaj jezik koji se oslanja na starinu. Htio je da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnog govora i govora pisanih starih spomenika. Upotrebljavao je često arhaizme i branio u pravopisu etimološki princip.

14. I. 1873. – U Lovincu rođen pripovjedač Milkan Lovinac, pravim imenom Milivoj Vukelić, umro u Zagrebu 5. srpnja 1938. Tiskao zbirku pripovjedaka Purpurne noći (1914) s temom o rus. revoluciji i mješavinom romantičarskih i naturalističkih elemenata.
Sin je pjesnika Lavoslava Vukelića. Školovao se u Gospiću i Varaždinu, a kadetsku školu završio u Karlovcu. Bio je učitelj njemačkog jezika u kadetskim školama u Šopranju i Pečuhu, službovao kao potpukovnik u Zagrebu.

Književnik akademik Josip Barković

16. I. 1918. - U Otočcu rođen književnik Josip Barković, umro u Zagrebu 7. XII. 2011. Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije završio u Otočcu (1925-1932), učiteljsku školu u Gospiću i Karlovcu (1933-1936), školovanje nastavio u Beogradu (1937) i Gospiću gdje je maturirao (1940). Nakon tog upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, ali ga je rat spriječio da nastavi studij.
Sudjeluje u NOP-u. Radio je kao učitelj u Prozoru (1941/1942), zatim kao činovnik Kotarske uprave u aprovizaciji u Otočcu (1942-1943). Poslije je radio u propagandnom odjelu NOO-a za Liku i uređivao listove Lički kurir, Vijesti, Putem slobode. Izabran je u Okružni odbor Narodne fronte za Liku (1944). U propagandnom odjelu ZAVNOH-a uređuje Usmene novine za Hrvatsku, radi u redakciji Vjesnika te uređuje kulturnu rubriku Radio-stanice Split. Od 1945. urednik je informativnih pa kulturnih emisija Radio-Zagreba. Radio je u redakciji tjednika Naprijed (1945), a zatim je bio urednik kulturne rubrike istog lista (1947/1948). Bio je tajnik Društva za kulturnu suradnju Hrvatske i SSSR-a, urednik časopisa Izvor (1948/1949) i Krugovi (1953/1957). Bio je glavni urednik poduzeća Lykos i Epoha, glavni urednik kulturne rubrike Vjesnika (1955). Nekoliko je puta bio izabran za odbornika Društva književnika Hrvatske, 1951. bio je tajnik Društva, a 1976-1978. njegov predsjednik. Prve pjesme objavljuje 1936. godine u časopisima Mladost i Jadranska straža, a prvu zbirku Pjesme slobodi objavio je u Gospiću 1940. Kako se sam sjećao 2009. na nagovor prijatelja i kolega iz preparandije i gimnazije u Gospiću pjesme je tiskao u vlastitoj nakladi. Zbirku su gimnazijalci i preparandisti brzo prodali svaki po pet komada i imao je s čime platiti tisak tiskari Kolačević.
Nakon rata urednik je Radio Zagreba, umjetnički rukovoditelj Jadran-filma, urednik kulture u Naprijedu i Vjesniku. Jedan je od osnivača lista Ličke novine 1953. u Zagrebu. U književnosti se javio pjesmom U spokoju (Mladost, 1935/ 1936, 7). Surađivao je u periodicima: Pomladak Jadranske straže (1935/1936), Lički zbornik (1938, 1939), Žena u borbi (1945, 1951, 1952), Republika (1946-1952, 1956, 1957, 1961-1963, 1966, 1972, 1973), Djelo (1948), Izvor (1949/1959), Mladinska revija (1949), Idnina (1950), Književne novine (1950, 1951), Zora (1950, 1960), Književnost (1951), Kulturni radnik (1951), Put u slobodu (zbornik 1951), Srpska riječ (1951), Filmska revija (1952), Vjesnik (1952-1954, 1957, 1968), Hrvatsko kolo (1953, 1955), Život (1953, 1960), Mogućnosti (1954, 1955, 1960, 1963, 1972), Za domovinu (1954), Nemiri (1956), Problemi (1956), Književna tribuna (1959), Književnik (1960), Telegram (1960, 1966), Smilje i bosilje (1973), Dometi (1977) i Istra (1979) te u nekim kalendarima i mnogim dnevnim i tjednim listovima.
Pisao je pjesme, prozu za djecu te pripovijetke i romane s tematikom iz NOR-a i suvremenog života, s akcentom na psihološkoj razradi odnosa pojedinca prema vlastitoj sudbini. Rana faza njegova proznog stvaralaštva, u kojoj bilježi crtice iz ratnog života, obilježena je crno-bijelom tehnikom i dokumentarizmom. Zbirka pripovjedaka Na rubu noći (1954) označava autorov zaokret prema psihologizaciji i tematizaciji aktualnih problema društvene zbilje. Tako romani i zbirke pripovjedaka koje slijede problematiziraju različite teme: erotizma, ženske emancipacije, etičke devijacije i izopačenosti koje nastaju u raskoraku između deklariranog i stvarnog morala Partije. Književno-umjetnički Barković je najuvjerljiviji u problematiziranju tematike djetinjstva koja se provlači tijekom čitava njegova opusa, a najpotpunije je ostvarena u zbirci pripovjedaka Zeleni dječak.
Autor je više recenzentskih, kritičkih i polemičkih priloga, a s B. Bauerom napisao je scenarij za film Sinji galeb. Pjesme su mu prevedene na makedonski, slovenski, češki, engleski, esperanto, mađarski, njemački, rumunjski, slovački i talijanski.
Član HAZU-a. Dobitnik Državne nagrade za životno djelo Vladimir Nazor 1980.
U Večernjem listu akademik Slobodan Novak objavio je In memoriam u kome je između ostalog napisao:
- Tzv. generacija krugovaša kojih, na žalost, više uglavnom nema među živima, dugovala mu je i iskazivala posebnu zahvalnost za njegovu nenametljivo-pokroviteljsku i zaštitničku ulogu u teškim vremenima za kulturu. Potencijalnu i izglednu političku karijeru zamijenio je savezništvom s mlađim i nepoćudnim, još neafirmiranim kolegama, vjerujući u njih i njihove svjetonazore. Svojim autoritetom i umješnošću znao je odagnati sumnjičavost komunističkih vlasti od naših mladenačkih eskapada, izmoliti novčana sredstva za časopise, koji su po nekoliko puta za svoga trajanja bili otpisani zbog „defetizma“, „kritizerstva“ i „antisocijalističkih ispada“.
Bez njega, “Krugovi” bi bili vrlo kratka vijeka, a urednici i pokoji suradnik anatemizirani i egzistencijalno uništeni, da nije bilo njegovih strpljivih i samozatajno smionih intervencija po rigidnim agitpropovima i tužilaštvima. Ta uloga i takva nevidljiva djelatnost izdvajala ga je od svih, pa i moćnijih i kvaziliberalnijih kolega, jedva je i gotovo nimalo poznata, a danas sam još jedini njegov svjedok, jedini koji mu može javno iskazati iskrenu i duboku zahvalnost u ime prerano preminulih prijatelja i suradnika. A mogu mirne duše reći: i u ime hrvatske književnosti.
DJELA:
1. Pjesme slobodi, Gospić 1940.
2. Iza prve linije, Zagreb 1945.
3. Na zagrebačkoj fronti, Split 1945.
4. Sinovi slobode, Zagreb 1948, 1976; Beograd 1950, Sarajevo 1957.
5. Tri smrti, Zagreb 1951.
6. Dolina djetinjstva 1, 2, Zagreb 1954, 1956, 1968. i u Njemačkoj 1977.
7. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 145. Zagreb 1977.
8. Na rubu noći, Zagreb 1954.
9. Pođimo časak umrijeti, Zagreb 1958.
10. Zeleni dječak, Zagreb 1969 (do 1980. 12 izdanja, školska lektira).
11. Alma, Zagreb 1963.
12. Sante, Zagreb 1969.
13. Četiri slavne godine, Zagreb 1970.
14. Tračak, Zagreb 1973.
15. Mala Jalta, Zagreb 1974.
16. Vinograd, Zagreb 1977.
17. Droga na seoski način, Zagreb 1980.
18. Noć na Krbavskom polju, 1986,
19. Bane Petre Zrinski,1988, -
20. Piramida, Zagreb 1999.
21. Koloplet hrvatske proze, Zagreb 2002.
Režirao dokumentarni film 1946 Maršal Tito u Hrvatskoj.

17. I. 1851.- U Beču umro vojni graditelj i general Nikola Maštrović, rođen u Makarskoj 1791. Isprva u francuskoj, a potom u austrijskoj vojski istaknuo se na talijanskom ratišu (1814-15.). Omiljeni zapovjednik Otočke pukovnije (1843-49), brinuo se za napredak čitave regije pa ga je puk nazvao “ocem kraja”. Napisao edukativnu brošuru “Knjiga oberstara Meštrovića svojim Otočanom” (Beč, 1845.) U Otočcu je 1884. osnovano kazalište.
Prve škole završio u Veneciji, a zatim studirao na Liceju u Zadru. Postade inženjer niskogradnje (vode i ceste). Za Napoleonovih ratova prijavi se Marmontu u vojsku 1810. te bi imenovan zapovjednikom straže tvrđave u Ljubljani, potom je dodijeljen IV. Hrvatskoj regimenti u Slunju. Godine 1913. postavljen je u Trstu za vojnog tumača kod generala Junota, guvernera Ilirskih pokrajina, zatim bi premješten u Veronu, sudjelovao u ratnim operacijama, bio odlikovan i postao kapetan 1814. Padom Napoleona, zagovara princa Eugfna de Beauharnaisa i grofa Lavala Nugenta, prelazi u činu kapetana u austrijsku vojsku. Sudjeluje u borbama protiv napuljskog kralja, a zbog vojničkih zasluga u bici kod Ancone papa Grgur XVI. odlikovao ga redom Grgura Velikog. Grof Nugent povjerava mu diplomatske misije u Aleksandriji, Napulju i Marseilleu, a zatim se godine 1820. vratio u Dalmaciju, odakle bi premješten u Ugarsku i zatim u Beč. Kao pukovnik službovao u Otočcu, pošto je sam, u skladu sa svojim hrvatskim domoljubnim osjećajima, tražio da ga Dvorsko ratno vijeće premjesti iz prijestolnice u jednu od hrvatskih pukovnija na Vojnoj granici, godine 1848. pođe u Italiju s Prvom i Drugom bojnom svoje pukovnije, gdje ubrzo, istakavši se u vojnim vještinama posta general. U tim vojnim operacijama pod maršalom Radetzkyjem stekao je izvanrednih zasluga, ali ga je ovaj “kao opasna suparnika u vojnim sposobnostima i uvijek odlučna Hrvata naglo umirovi 1849.”. Ta ga je nepravda bolno kosnula. Došavši u Beč razboli se i godine 1851. umre.

20. I. – Dan grada Otočca i blagdan sv. Fabijana i Sebastijana.

Književnik Jure Karakaš

20. I. 1942. – U Podlapcu rođen  prozaist i pjesnik, književni kritičar i esejist prof. Jure Karakaš. Završio Pedagošku akademiju u Gospiću i Filozofski fakultet u Zagrebu. Radio kao nastavnik u osnovnoj školi u Podlapcu i Zagrebu. Bavi se i novinarstvom, a piše i predgovore za knjige te priređuje knjige za školsku literaturu. Počeo se pjesmama javljati kao student u Ličkim novinama u Gospiću.,1982. dobitnik književne nagrade “Neven” Nolita Beograd za roman Pobunjenici. God. 2006. dobitnik godišnje Državne nagrade “Ivan Filipović”. Uvršten u Hrvatski biografski leksikon i u Hrvatsku književnu enciklopediju.
DJELA:
1. Pobunjenici, roman za djecu, Nolit, Beograd, 1982.
2. Sjeme na vjetru, roman za djecu i odrasle, Nolit, Beograd, 1987.
3. Gramatika u stihu, pjesme, August Cesarec, Zagreb, 1988. August Cesarec, Zagreb, 1990, vlastita naklada, 1995., Panda, Zagreb, 1997., Panda, Zagreb, 2001.
4. Lovci na dugu, pjesme za djecu, Školske novine, Zagreb, 1990.
5. Krbavska bitka, povijesni roman, Znanje, Zagreb,1994.
6. Književni Velebit, kritike, Senjsko književno ognjište, Senj, 1996.
7. Trideset godina Mladosti, monografija, Osnovna škola „Mladost“, Zagreb, 2000.
8. Podlapac, monografija rodnog mjesta, Stajergraf, Zagreb i Lik@pres, Gospić, 2001.
9. Mačevi, topovi, muze i popovi, značajne ličnosti naše prošlosti, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2004.
10. Stara Lika, pjesme, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2005.
11. Slovarica u stihu, abeceda, Lik@pres, Gospić, 2007.
12. Blistaju đačke oči, monografija o književniku Grgi Rupčiću, Lik@pres, Gospić, 2007
13. Vrpile, povijesni roman, Državni arhiv u Gospiću, Gospić, 2010.
14. Ratnik, povijesni roman, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2011.

21. I. 1900. - U Križpolju, od oca Marka i majke Mande rođ. Perković, rođen književnik Luka Perković, umro u Klenoviku, Varaždin, od tuberkuloze 5. lipnja 1948. Završio povijest i geografiju i radio kao srednjoškolski nastavnik. Pjesnik i novelist, kritik i esejist, polemičar i publicist. Nakon rata prvi predsjednik DKH. Gimnaziju polazi u Zagrebu kao sjemeništarac do petog razreda, a nakon tog napušta sjemenište i školuje se dalje samostalno. Književnim radom počeo se baviti još u školskim klupama, a prva mu je pjesma objavljena 1919. u Plamenu.
Godine 1933. bio je na studijama u Francuskoj, a inače je službovao kao profesor na raznim gimnazijama u Hrvatskoj. Zanimljiva je činjenica da je prvi u nas pisao o dramama Aleksandra Bloka (u Literaturi, 1924), što se u ono vrijeme nije smatralo bizarnošću, ali je zacijelo bilo dokazom književne erudicije. Bio je urednikom Književnika i Savremenika, surađivao je u gotovo svim našim naprednijim revijama. Ali cijeli život je pobolijevao, smrt ga je zatekla u sanatoriju Klenovik, u Hrvatskom Zagorju gdje je i pokopan. (Posmrtni njegovi ostaci preneseni su u Zagreb i 9. V. 1950. sahranjeni na Mirogoju.)
Posljednja mu je objavljena stvar novela Ženidba u kući Mile Gavana (Republika 1947).
Završio povijest i geografiju i radio kao srednjoškolski nastavnik. Pjesnik i novelist, kritik i esejist, polemik i publicist, u svojem je književnom radu, u registru od socijalnog buntovništva do traženja životne svrhovitosti, pokazivao na čovjeka kao na “sitnu stvar u ruci nekog silnog komika”. Nakon rata prvi predsjednik DHK.

Njegovo ime nosi Osnovna škola u Brinju.

DJELA:
1. Novele 1935;
2. Drugovanje s tišinom, 1938;
3. Škrinja Zora državno izdavačko poduzeće Hrvatske , Zagreb, 1950,
4. Izabrana djela PSHK (1969)

Slikar Luka Rupčić

22. I. 1894.– U Rastoci rođen slikar i profesor romanistike Luka Rupčić, umro u Zagrebu 8. IX. 1980. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu; u slikarstvu samouk. Boravi do 1925. u Parizu, odakle šalje priloge o likovnom životu grada za zagrebački “Jutarnji list”. Radio je u ulju, akvarelu i gvašu figuralne kompozicije (Tatari u Zagrebu 1241), pejzaže i portrete (A. G. Matoš, Moj otac, Autoportret, Ličanka). Tridesetih godina približava se slobodnijem kolorističkom izrazu.
Povodom Rupčićeve smrti S. Dvoržak je napisao:
- Osnovnu i srednju školu završio je u Gospiću a studij francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znanje jezika produbio je višegodišnjim boravkom u Parizu, gdje se intenzivno bavio i slikanjem. Nakon završetka školovanja službovao je u Ogulinu, gdje mu je učenik bio i Vladimir Bakarić, zatim u Karlovcu i najzad u Zagrebu, u I. gimnaziji na Rooseweltovom trgu. U radu je pokazivao svu svoju širinu kulture i znanja, isticao se svojim pedagoškim taktom i humanim, demokratskim stavovima i odnosima. Uz slikanje se bavio i pisanjem. Pod pseudonimom Lucijan (Luciano) objavio je roman o poznatom Landr-u. Družeći se s istaknutim umjetnicima od kojih u prvom redu treba istaknuti A. G. Matoša, slikare Milivoja Uzelca, Vilka Gecana i Ljudevita Šestića, upijao je nešto njihova duha i stvaralaštva otkrivajući im istodobno sebe i svoje spoznaje. Valja spomenuti da je 1913. godine, za nastupu s našim omladincima na sportskim natjecanjima u Lausanni, postigao svjetski vrijedan rezultat u skoku u dalj s mjesta (3,30 m) koji do sada nije premašen.
Prema kazivanju Mate Duića, 2009., Rupčićeva nećaka, Rupčić je stigao u Zagreb zahvaljujući stricu Tomi Rupčiću, koji je bio ravnatelj bolnice Vrapče. Luka je bio prvo od devetero djece, pet sinova i četiri kćeri oca Mate i majke Mare Rupčić rođene Pavičić iz Bužima.
Rupčić, Luka, Lučina ili kako je sebi volio govoriti Lukreca, zapisao je 11. travnja 1974. dio svoje bogate biografije što čuva Mate Duić.
- Nakon pučke škole u Smiljanu nastavio sam školovanje 1905. u Zagrebu na realnoj gimnaziji na današnjem Rooseveltovom trgu. G. 1914. sam položio maturu u toj školi i odmah morao u austro ugarsku vojsku. Bio sam na bojištu u Galiciji kao kaplar i obavljao telefonsku službu, vukao žice po bojištu. G. 1915. obolio na bojištu u Galiciji i vraćam se na liječenje. Početkom 1916. vraćam se u svoj kadar artiljerije u Peštu. Tokom 1916. premješten u Skadar na Bojani, kao poznavalac više jezika da budem knjigovođa u vojnom bečkom dućanu. U Skadru obolio od malarije. U bolnici bilo nas je 70 i samo su tri preživjela.
Prema sjećanju Mate Duića, Rupčić je pješice otišao iz Pešte do Skadra. Pješačio je preko Like i rodne Rastoke. Kad je nastavio put iz Rastoke do Jadovnog pratila ga ja majka Mara, i više ga nikada nije vidjela jer je umrla od tuge za njim. Prvi svjetski rat, iz koga je Rupčić izašao kao 25 postotni invalid, omeo je njegovo školovanje. Svjedodžbu zrelosti u I. realnoj gimnaziji u Zagrebu je dobio 1914. i jednoglasno je proglašen sposobnim za polaženje tehničkih nauka. Školovanje je nastavio tek 1918. do 1921. kada je dobio apsolutorij, odnosno otpusnicu rektora i dekana mudroslovnog fakulteta da je svršio mudroslovne nauke.
Godine 1921. ponovno je većinom glasova proglašen zrelim za polaženje sveučilišnih nauka. Dekretom iz 1922. postavljen je namjesnim učiteljem u kraljevskoj I. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Ispitna svjedodžba Luki Rupčiću kandidatu srednjoškolskog učiteljstva izdana je 1923. da može učiti francuski jezik u svim razredima srednjih škola, a hrvatskosrpski i njemački jezik u nižima.
Iz potvrde izdane u Parizu 12. lipnja 1925. na Universite de Paris Fa­kulte des Letters na Sorboni vidljivo je da je na filozofskom fakultetu završio tečaj francuskog jezika za studente u studijskoj 1924./1925. godini. Za taj studij dobio je stipendiju francuske vlade. Nakon povratka sa Sorbone Rupčić je bio suplent (profesorski vježbenik u državnoj službi) na gimnaziji u Slavonskoj Požegi 1928./1929. godine, a već iduće školske godine bio je profesor u gimnaziji u Ogulinu, pa je ponovno premješten za godinu dana u Karlovac na učiteljsku školu i gimnaziju gdje je ostao do 1935. Tada je premješten na II. realnu mužku gimnaziju u Zagrebu na kojoj je ostao do 1942. kada je premješten na I. mužku realnu gimnaziju u Zagrebu. Tu je ostao do umirovljenja 2. prosinca 1954. Umirovio ga je predsjednik NO grada Zagreba Većeslav Holjevac pošto je ispunio uvjete za starosnu mirovinu. U slobodnim trenucima pisao je i prevodio.

Luka Rupčić: Par, u vlasništvu Mate Duića

PROSINAC

10. XII. 1994. – Pušten u rad optički kabel u Gospiću i ostvarena prva TV veza s Rijekom i Splitom.

Kipar Petar Dolić

12. XII. 1975. – U Travniku rođen akademski kipar Petar Dolić, otkud je s roditeljima preselio u Gospić gdje je završio osnovnu i srednju prometnu školu, a maturirao u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti diplomirao 1999. u klasi prof. Šime Vulasa. Za izbornu nastavu pohađao Malu plastiku i medaljarstvo u klasi doc. Damira Mataušića. Izradio spomenike poginulima za Hrvatsku u Perušiću, Širokoj Kuli i Svetom Roku. Samostalno izlagao 15 puta u zemlji i inozemstvu. Skulpture u javnim prostorima u Zagrebu, Gospiću i Mostaru. Dolić je 2006. izradio spomenik dr. A. Starčevića u njegovom rodnom Velikom Žitniku i fra Didaka Buntića u Gradnićima kod Međugorja u Hercegovini. God. 2010. za Gospić je izradio bistu pape Ivana Pavla II., a 2011. bistu dr. F. Tuđmana, te spomenik Hrvatska pobjeda u Kninu.

13. XII. 1893. – U Gospiću rođen Ferdo Grospić, liječnik, umro u Zagrebu 17. listopada 1983. Od 1924. asistent Ortopedske bolnice u Zagrebu, potom od 1931. voditelj Ortopedskog odjela Zagreb. Zakladne bolnice. God. 1946-64. predstojnik Ortopedske klinike u Zagrebu, red. prof. Medicinskog fakulteta Zagreb. Prvi u nas veo neke ortopedske operativne zahvate kao osteosintezu, plastiku kuka i lakta. Napose se bavio ozljedama meniska koljena, iznašao vlastitu metodu operacije prirođenog iščašenja kuka.

Miroslav Kraljević, autoportret s psom

14. XII. 1885. - U Gospiću rođen hrvatski slikar Miroslav Kraljević, umro u Zagrebu 16. travnja 1913. Miroslav pl. Kraljević u Gospiću maturirao gimnaziju 1903./1904. Nakon školovanja u domovini, 1904. prekida studij prava u Beču i posvećuje se slikarstvu. Na minhenskoj Akademiji između 1907. i 1910. susreće J. Račića, V. Becića i O. Hermana. Četiri umjetnika ondje, zbog srodnih pogleda bivaju nazvani Die kroatische Schule. Nakon Münchena slijedi povratak u Požegu; to je vrlo plodno razdoblje u kojem nastaje velik dio Kraljevićeva opusa. U Münchenu je s J. Račićem i V. Becićem bio učenik H. Habermana na tamošnjoj akademiji. Pojava ove trojice mladih talenata znači početak novog razdoblja u hrvatskom slikarstvu, prekid s akademizmom i orijentaciju prema impresionizmu. Kraljević odlazi 1911. u Pariz, gdje su se njegove sklonosti za senzibilno i rafinirano tretiranje motiva razvile do visokoumjjetničkog zahvata...
Jedan je od najznačajnijih stvaralaca hrvatskog modernog slikarstva. Bio je to univerzalan likovni umjetnik. Jednakom lakoćom slikao je portrete i autoportrete, likove životinja ili impresivne pejzaže. Bio je isto tako dobar slikar kao i grafičar ili kipar. Slikareva majka iz gospićke porodice Vukelića, udala se za tadašnjeg pristava Kraljevića, koji je kasnije bio u Gospiću veliki župan. 1904. Miroslav Kraljević je položio na Gospićkoj klasičnoj gimnaziji ispit zrelosti i iste godine upisao po želji oca pravo u Beču, ali je nedugo zatim napustio taj studij i posvetio se slikarstvu, koje je studirao u Beču i Münchenu. Po povratku u Požegu, u kojoj je živjela porodica Kraljević, slika pejzaže i životinje (U staji, Pastuh, Krave na paši, Divlje patke itd.). Tu nastaju slike kao Djevojčica s lutkom, Portret velikog župana Jurkovića, Mrtva priroda s oružjem i portreti majke i oca.
1911. slikar se nalazi u Parizu gdje nastaje niz zanimljivih crteža (croquis) s motivima pariškog noćnog života kao i croquisni portreti u ulju: Slikar Benković, Gospodin Mišel itd. U Parizu slikar teško podnosi tuberkulozu, koja sve više nagriza njegov mladi i osjetljivi organizam. On se vraća u Zagreb, gdje 1912. priređuje izložbu svojih radova. 16. IV 1913., na Brestovcu kraj Zagreba, ugasio se život najperspektivnijeg i najplodnijeg hrvatskog slikara s početka ovog stoljeća. Nekoliko starijih Gospićana i danas se sjeća slikara Kraljevića, kojeg su zbog njegove crvenkaste kose zvali Frice. Bio je to tih i uljudan mladić, uvijek pomalo odsutan, zanesen. Često smo ga u “Ličkim novinama” ubrajali u ličke slikare, a on je u Gospiću naslikao samo Mlin na Novčici pod snijegom i to je izgleda bilo sve što je stvorio u rodnom mjestu, pored zanimljivih crteža na dopisnicama koje je sam ilustrirao i slao u raznim prigodama školskim kolegicama i prijateljima u Gospiću. Po svom temperamentu, po svom odgoju i po svom slikarstvu on je bio Evropljanin zaljubljen u svoju Požegu i Slavoniju. Ipak, ono što je najimpresivnije i najsnažnije u ovoj ličnosti i u ovom slikarstvu, to je grafika koja je prisutna u svakom manje ili više poznatom djelu Miroslava Kraljevića, a taj je smisao za grafiku slikar ponio s robustnih obala Like i Novčice, iz divljih “rustova” i vriština između surih ličkih planina. To nije mogao naći ni u Münchenu ni u Parizu ni u Veneciji ni u Požegi. Ipak, Miroslav Kraljević nije lički slikar.

Muzikolog Vladimir Fajdetić

17. XII. 1924. - U Ličkom Novom rođen Vladimir Fajdetić, muzikolog, violinist i glazbeni pedagog, umro u Rijeci 10. VII. 1981. Diplomirao 1955. jugoslavenske književnosti i francuski jezik pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Violinu učio u M. Šlika u srednjoj školi zagrebačke Muzičke akademije. Muzikologiju studirao u D. Cvetka pri Filozofskom fakultetu u Ljubljani gdje je diplomirao 1964. Od 1951. do umirovljenja 1979. violinist u opernom orkestru Narodnog kazališta “Ivan Zajc” u Rijeci. Predavao glazbeno-teoretske predmete na Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji (1961-72), Pedagoškoj akademiji (1966-68) i Teologiji u Rijeci (1975-81).

18. XII. 1919. – U Gospiću rođena dr. Slava Slavka Blažević, umrla 14. veljače 1999. u Zagrebu. U NOB-u od 1941., medicinu završila 1949. jedina žena s činom general-majora, bila upraviteljica vojne bolnice u Zagrebu. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završila u Gospiću 1937. Školu za medicinske sestre polazila u Beogradu do travnja 1941. Bila je referent saniteta u bataljonu “Marko Orešković” i u 3. ličkom odredu. U prvo vrijeme kao medicinska sestra bila je jedino lice sa sanitetskom spremom među ličkim partizanima. Krajem 1941. g. nalazila se na Kamenskom, pri štabu Grupe ličkih partizanskih odreda, gdje je s dr. Slavom Četković-Očko održavala sanitetske tečajeve, 1943. komesar bolnice na Bijelim Potocima. Nosilac je Spomenice 1941. Odlikovana. Zatim je bila upravitelj i komesar vojnih bolnica. Nakon rata završila medicinski fakultet i radiala kao liječnik specijalista ftizeolog. Bila upraviteljica Vojne bolnice Zagreb.

19. XII. 1883. - U Kruščici kod Kosinja rođen pedagog Vid Balenović. Osnovnu školu polazio u Klancu (1894-1898), gimnaziju do šestog razreda u Gospiću, sedmi razred u Zagrebu, a osmi s ispitom zrelosti završio 1906. u Sušaku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je zemljopis i povijest. Zaposlio se 1912. u Nautičkoj školi u Bakru, zatim u Karlovačkoj gimnaziji, radio je u Sveučilišnoj knjižnici pa na gimnazijama u Zagrebu i Sisku. Objavio bojne članke. Bio suradnik Ličkog kalendara (1934. i 1935.) gdje je objavio više priloga o povijesti školstva Like, pisao u Ličkoj slogi i Ličkom zborniku. Bio suradnik na izradi enciklopedija, objavio više udžbenika.

21. XII. 1857.– U Gospiću rođen književnik Ivan Devčić, umro u Zagrebu 19. X. 1908. Pučku školu završio u Gospiću a učiteljsku u Petrinji. Službovao u Brušanima, Skočaju, Ličkom Osiku, Gospiću, Slunju i Kraljevici. Napisao popriličan broj priča i crtica za djecu. Prevođen na češki i slovački jezik. Romantičarski prikazao život ličkih graničara. Pripovjedač. Rođen u ličkoj graničarskoj obitelji. God. 1888. postao upravitelj gospićke osnovne škole, potom nastavnik u Višoj djevojačkoj školi... Hrvatski pedagoško-književni zbor izabrao ga 1895 za svog člana. Počeo pisati u školskom listu učiteljskih pripravnika Pčela.

22. XII. 1910. – U Makarskoj rođen Zlatko Bunjevčević, šumarski stručnjak, umro u Otočcu 18. lipnja 1985. Srednju školu polazio u Šibeniku, a šumarstvo diplomirao 1934. na Poljoprivredno-šumarskom  fakultetu u Zagrebu. Poslije diplomiranja zaposlio se na poslovima iskorišćivanja šuma u Đurđenovcu, a nakon oslobođenja radi u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske. God. 1949. premješten je u Liku, gdje najprije radi u Šumariji Otočac, a zatim je, do umirovljenja 1970. u Šumskom gospodarstvu u Gospiću šef Odsjeka za uređivanje šuma, pa tehnički direktor. Bavio se proučavanjem pastrve u rijeci Gackoj i općenito sportskim ribolovom u pastrvskim vodama. Aktivan u društvenim organizacijama i stručnim časopisima (Šumarski list, Sportski ribolov).

Stojan Aralica, autoportret

24. XII. 1883.– U Škarama rođen slikar Stojan Aralica, umro u Beogradu 4. veljače 1980. U Zagrebu vodi privatnu školu slikanja i radi u listu Novosti, a kraće vrijeme u atelijeru A. Lhotea. Izlaže u pariškim salonima. Od 1941. živi u Beogradu. Slika mrtve prirode, portrete u impresionističkom stilu. Poslije završetka osnovne škole i mature napustio je svoje Škare i zavičaj da bi završio Učiteljsku školu u Osijeku, gdje je radio kraće vrijeme prije odlaska na studij u München. Za školskih praznika odlazio je u Liku.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1919. u Zagrebu. 1920. proputovao je Italiju, Španjolsku i sjevernu Afriku, a 1912. izložio je motive s tih putovanja. 1925. Aralica studira u Parizu slikarstvo kod poznatog francuskog teoretičara i slikara Andrea Lota, kojeg uskoro napušta i traži svoj vlastiti put. Prije i poslije II svjetskog rata Stojan Aralica sudjeluje na brojnim izložbama u Jugoslaviji i inozemstvu. Ostvario opus od 1500 slika. Stalna izložba otvorena u Otočcu 1980. u spomen-domu ZAVNOH-a. Izlagao na Likanalu.

Stjepan Mesić

24. XII. 1934. – U Orahovici rođen političar Stjepan Stipe Mesić. Završio Pravni fakultet u Zagrebu 1961. Zastupnik u Saboru SRH (od 1966.), od 1968. predsjednik SO Orahovica. Nakon Karađorđeva uhićen i osuđen na 2 g. robije, koju je izdržao u Staroj Gradiški. God. 1989. jedan od osnivača HDZ-a, 1990. glavni tajnik, a 1991.-92 predsjednik IO stranke. Na izborima 1990. i 1992. izabran za zastupnika u Saboru RH; prvi predsjednik Vlade RH. U kolovozu 1990. izabran za člana Predsjedništva SFRJ, 15. V. 1991. trebao postati predsjednik Predsjedništva SFRJ, ali je na tu dužnost stupio tek 1. VII. poslije pritiska iz EZ-a. Kao posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ dao ostavku 4. XII. 1991. Od 1992. predsjednik Zastupničkog doma Sabora. God. 1994. suosnivač i predsj. HND-a. Objavio memoare Kako smo rušili Jugoslaviju, Zagreb 1992. Dana 7. veljače 2000. kao član HNS-a izabran za predsjednika RH do 2005. kada je ponovno izabran s mandatom od drugih pet godina, odnosno do poečtka 2010.
Roditelji Stipe Mesića su iz Brinja. Otac Josip je iz zaselka Mesići u Stajnici, a majka Mandica Pernar iz zaselka Pernari u Križpolju.

28. XII. 1946. –U Zagrebu umro ing. Milivoj Frković, rođen 1887. u Varaždinu. Njegov otac Nikola, koji je bio učitelj premještan je 1891. u Petrinju gdje Milivoj 1894. upisuje prvi razred vježbaonice uz Učiteljsku školu. Petrinju gimnaziju je maturirao 1902. Bio je odličan učenik i stipendist zaklade Marije Terezije. Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Skoro čitav radni vijek proveo je u državnoj službi kao tehnički savjetnik Savske banovine. Najveća ostvarenja građenja kamenom na hrvatskom tlu ostvaruju se u djelima Frkovića koji je kao veliki konstruktor, ali također i nenadmašan umjetnik, oblikovao prekrasne strukture u prirodnom kamenu i opeci. Njegov je kameni most preko Bogdanice u Gospiću (1932), preko Suhe Ričine u Novom Vinodolskom te mostovi preko rijeke Like u Kosinju (1935). Frkovićev most preko Kupe u Sisku jedan je od pravih primjera vrhunskog konstruiranja i oblikovanja. Projekt za kameni most na rijeci Lici u Budaku s otvorom polukružnog oblika veličine 35 m nije ostvaren.

31. XII. 1901. – U Ličkom Novom (u obitelji Gucinih, op. a.) rođen Mate Frković, liječnik i političar, umro u Buenos Airesu 17. IX. 1987. Gimnaziju završio u Gospiću a Medicinski fakultet u Zagrebu. Kao sveučilištarac pristaša HSS-a. God. 1934. otpušten je iz službe jer odbija položiti prisegu Petru Karađorđeviću. Nakon proglašenja NDH imenovan je ustaškim povjerenikom za Varaždin i šire područje. U srpnju 1943. Pavelić ga imenuje doglavnikom, zatim je bio ministar unutarnjih poslova. S članovima vlade 6. V. 1945. napušta Zagreb, kasnije se preselio u Argentinu.

1. XI. 1992. - U vojarni u Gospiću ustrojena 6. gardijska brigada “Vukovi”, zapovjednik puk. Mirko Norac. Od 1993. god. 9. motorizirana brigada. Tijekom rujna i listopada 1992. izabrani najuži dio Zapovjedništva planirane 6. gbr obilazio je postrojbe 118., 133., 111. i 128. riječke brigade...Prema prvom ustroju Brigada je imala 3041 pripadnika. Poginulo je 56 pripadnika 9. gb, a 211 je ranjeno. Deveta gardijska brigada “Vukovi” djelovala je u Gospiću u vojarni Eugena Kvaternika u Kaniškoj ulici sve do početka 2003. kada je stigao dio Prve gardijske brigade. Prestala je postojati 30. rujna 2003.

4. XI. 1905. - U Rastušju, Slavonski Brod, rođen akademik Dragutin Tadijanović Tadija. Umro u Zagrebu 27. VI. 2007. u 102. godini života. Prvu pjesmu je objavio 1922. kao srednjoškolac. Objavio je dvadesetak zbirki s oko 500 pjesama u nakladi od nekoliko stotina tisuća komada. Počeo je studirati šumarstvo a diplomirao je Filozofski fakultet u Zagrebu 1937. Objavljuje poeziju, kratke priče, autobiografsku prozu, ulomke iz dnevnika, bilješke, članke i biografije o pojedinim piscima i njihovim književnim ostavštinama. Urednik je mnoštva antologija i zbornika hrvatske književnosti. Na strane jezike prevedene su mu mnoge knjige pjesama, a sam je prevodio poeziju sa slovenskog i njemačkog jezika. Tadijanovićevi korijeni su u Lici. Djed s majčine strane bio mu je Mijat Kegljen (1843) iz Podlapca, a baka Franjka Duić iz Pazarišta.

8. XI. 1873.–U Brinju rođen pop Stipe pl. Vučetić, umro u Zagrebu 21. travnja 1945. Gimnaziju završio u Zagrebu studirao je bogosloviju u Senju, bio je kapelan odnosno župnik u Kraljevici, Delnicama, Jablancu, Brinju, Starigradu, Lukovom Šugarju, Karlobagu, Čanku, Bilaju i Ledenicama. Dok je župnikovao u Ledenicama, početkom 1942. imenovan je članom Hrvatskoga državnog sabora. Nakon imenovanja za vojnog vikara preselio se u Zagreb gdje je spomenutu dužnost u činu generala obavljao sve do smrti. Kao novinar i član Hrvatskoga novinarskog društva objavio je više od 60 kraćih članaka, opširnijih rasprava i brošura. Vrlo je zapaženo bilo njegovo djelovanje kao pravaškog političara i saborskog zastupnika.

9. XI. 1900. – U Gospiću rođen državni dužnosnik i ustaški pukovnik Milan Mime Rosandić, pogubljen u Zagrebu 1948. Gimnaziju završio u Gospiću, a Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu. Kao student pripadao Radićevoj HRSS, 1924. predsjednik sveučilišne organizacije HSS-a. God. 1933. u zatvoru je nekoliko mjeseci zbog HSS-ovske promidžbe. kao šumarski inženjer službovao je u Sušaku, Vinkovcima i drugim mjestima, a travanjski rat dočekao u Slatini. Uoči rata održavao veze s ustaškom emigracijom. U travnju 1941. dolazi u Zagreb. Za vrijeme NDH imenovan je državnim tajnikom u Ministarstvu šuma i ruda. Na tom je mjestu ostao sve do povlačenja u svibnju 1945. Imao je čin ustaškog pukovnika. U emigraciji je živio u Italiji, surađujući sa skupinom oko K. Draganovića. Iz Austrije je ilegalno ušao u Hrvatsku 14. IV. 1948. Uhvaćen je i u procesu skupini Kavran - Miloš osuđen na smrt 27.VIII. 1948. presudom Vrhovnog su­da Hrvatske.

11. XI. 1880.– U Sv. Roku rođen Milan Japunčić, publicist, umro u Gospiću 30. V. 1945. Maturirao u gospićkoj gimnaziji 1900, diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1905. Radio kao profesor u Zemunu 1905-06. i Gospiću 1906-14. gdje je od 1929. do 1932. bio ravnatelj kad je premješten u kragujevačku gimnaziju i umirovljen. Sudjelovao u radu gospićke podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva “Napredak” i bio joj predsjednikom 1940-45. Za II. Svjetskog rata mobiliziran kao domobranski pričuvnik (trećepozivac); umro u bolnici kao partizanski zarobljenik. Pisao crtice, pjesme, kraće pripovijetke, članke o Otočkoj pukovniji, ličkim narodnim običajima i jezičnom blagu te zapise o ratnim uspomenama. Objavio kratak putopis Od Gospića do Debra, popularno pisanu knjižicu Kratka povijest Like i Krbave, koja je bila temelj kasnijim djelima o povijesti ličkoga kraja ...

14. XI. 1882. – U Stajnici rođen general Matija Murković, umro u Zagrebu 10. VII. 1944. Nakon završene gimnazije ušao je kao gojenac u Vojnu akademiju u Budimpešti i završivši je stupio 18. kolovoza 1901. kao časnik u hrvatsko domobranstvo. Posebnu darovitost iskazivao je u vještini mačevanja, uživao je ugled jednog od najboljih mačevalaca u Monarhiji. Od 1907. predavao je kao nastavnik na kadetskoj školi zajedničkog ugarsko-hrvatskog domobranstva u Pečuhu. Pred Prvi svjetski rat nalazio se na dužnosti zapovjednika satnije u dočasničkoj školi u Zagrebu, kad se spominje i njegovo zapovjedništvo strojopuščanog odjela domobranske divizije u Zagrebu. U Prvom svjetskom ratu Matija Murković se isticao kao zapovjednik jedne bojne 25. domobranske pješačke pukovnije na fronti u Srbiji gdje je bio i teško ranjen. Unatoč tome dospio je 1915. na rusko bojište gdje je u borbama proveo dvije godine. U prosincu 1918. sudjelovao je s 1. narodnom karlovačkom pješačkom pukovnijom u oslobađanju Međimurja, otkuda su do Božića iste godine istjerani Mađari.
Kao i mnogi drugi hrvatski časnici starojugoslavenske vojske, djelatni i oni već umirovljeni, ili pak otpušteni, i Matija Murković se poslije proglašenja NDH reaktivirao, te 1941. postao zapovjednikom divizijskog područja Sarajevo, zatim je 1942. preuzeo zapovjedništvo divizije u Bjelovaru pa zapovjedništvo domobranske pripreme. Nakon promaknuća u čin generala umirovljen je 1943.
U Kraljevini SHS promaknut je 1920. u čin bojnika, da bi bio umirovljen 1921. jer nije htio nositi “kokardu”. Nakon umirovljenja posvetio e privatnom biznisu, vodeći pilanu u Ličkoj Jasenici. Osnivanjem NDH kao i većina austrougarskih časnika ulazi u oružane snage NDH i promaknut je u čin pukovnika. Bio je zamjenik zapovjednika Domobranske vojne akademije u zagrebu (lipanj 1941.). U prvoj klasi te akademije nalazio se i njegov sin Borna, koji je 1942. godine poginuo na ruskom frontu. Nakon rada na akademiji preuzima zapovjedništvo 5. pješačke divizije. Umirovljen je 1943. kada je i promaknut u čin generala.
Bio je poznati mačevalac, osvojivši u sablji prvo mjesto na državnom prvenstvu kraljevine SHS 1922. Po­slije je vodio i trenirao u Prvom hrvatskom mačevalačkom klubu.

16. XI. 1906. – U Gospiću rođen Edo Kovačević, slikar, umro u Zagrebu 15. ožujka 1993. Diplomirao na Akademiji u Zagrebu 1930. Studirao u Parizu (fresko slikarstvo), putovao Europom, u New York i Japan. Bio nastavnik u Zagrebu (1934-47). Član skupine Zemlja s kojom izlaže 1933-35. U to doba slike koncipira plošno uz rafinirani kolorizam. Bio član HAZU od 1977. te gl. ured. njezina Bulletina.

14. XI. 1922. u Starom Selu rođen književnik, novinar, filmski i TV scenarist Arsen Diklić, umro u Beogradu 4. VII. 1995. Osnovnu i četverogodišnju nižerazrednu gimnaziju pohađao je u obližnjem Otočcu. Više razrede gimnazije završio je u Sarajevu. Književnim radom Diklić se počeo baviti u partizanima, više iz prijeke potrebe, nego zbog pjesničkog nadahnuća. S književnikom Vojom Carićem uređivao je jedan partizanski list u sjevernom Banatu. List je imao i pionirsku stranu. Za tu stranu su prepisivali druge listove ili su morali sami pisati tekstove. Tako je u ratnom vihoru, neočekivano i nenamjerno, izniknuo književnik koji je poslije rata, nastavljajući da piše o djeci i za djecu, doživio književnu slavu.
Profesionalni pisac i scenarist postao je 1953. Objavio romane: Salaš u malom ritu po kojem je napravljen igrani film Zimovanje u Jakobsfeldu i TV serija Salaš u malom ritu od 13 epizoda, Ne okreći se sine po kome je snimljen i film, te Plava ajkula, Kiša i drugi. Objavio je više zbirki pjesama i drama.
Studirao je povijest umjetnosti. Književnim radom, uglavnom za djecu bavi se od 1946, objavljujući romane, pripovijetke i poeziju. Scenaristikom se bavi od 1955. Mada je prvo službeno priznanje stekao Zlatnom arenom na festivalu u Puli za scenarij filma Radopolje (S. Janković, 1963), osobito se istakao scenarijima za dječje filmove B. Bauera Milioni na otoku (1955), Ne okreći se, sine (1956, koscenarist s redateljem prema vlastitom romanu) te, kasnije, Zimovanje u Jakobsfeldu (1975) i Salaš u Malom Ritu (1976) za koji je nagrađen Zlatnom i Srebrnom arenom u Puli.
Ostali filmovi: Samo ljudi (B. Bauer, 1957); Diližansa snova (S. Jovanović, 1960); Muški izlet (W. Staudte, 1964, koscenarist W. J. Lüdeckeom); Marš na Drinu (Ž. Mitrović, 1964, koscenarist s redateljem; Sunce tuđeg neba (M. Kosovac, 1968, koscenarist sa B. Jovanovićem); Užička republika (Ž. Mitrović 1974., koscenarist s redateljem i A. M. Car); Hajdučka vremena (V. Tadej, 1977, koscenarist s redateljem i V. Radovanovićem).

16. XI. 1907. – U Ljubovu rođen partizan Stanko Opsenica Staniša. Zemljoradnik, u NOB-e stupio 1941., član KPJ od 1942., utopio se kod Gračaca 15. siječnja 1943. u Opsenici spašavajući ranjenika. Dugo je godina vojarna u Gospiću nosila njegovo ime.

17. XI. 1913. - U Gračacu, Zrmanja, rodio se šumarski stručnjak Milan Androić, umro u Zagrebu 25.V. 1999. Gimnaziju završio u Gospiću 1932., a šumarstvo diplomirao 1939. na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. U šumarskoj operativi radio je u Bjelovaru, Mostaru, Vinkovcima, Delnicama i Zagrebu do 1949. kada prelazi na Poljoprivredno-šumarski fakultet kao asistent za šumarsku entomologiju. Specijalizirao i doktorirao u Parizu, 1956. izabran za docenta na Katedri za zaštitu šuma Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Od 1964. redovni profesor šumarske entomologije i zaštite šuma. Bio je dekan šumarskog fakulteta i prorektor Sveučilišta u Zagrebu. Bio član više grupa međunarodnih organizacija: FAO i UFRO.

19. XI. 1899. – U Klobuku kraj Ljubuškog rođen Andrija Artuković, umro u Zagrebu 16. I. 1988. Završio Franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, a studij prava s doktoratom u Zagrebu. U Gospiću od 1926. odvjetnik. Jedan od organizatora Velebitskog ustanka 1932. Prije samog događaja emigrira 31. VIII. 1932. preko Rijeke u Veneciju, gdje ga A. Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu...
Ministar unutarnjih poslova u prvoj vladi NDH, osoba od posebnog povjerenja A. Pavelića. S drugim članovima vlade 6. V. 1945. napušta Zagreb i odlazi u Austriju i 1948. završava u Kaliforniji. Jugoslavenskim vlastima je izručen 11. II. 1986. i na suđenju u Zagrebu osuđen na smrt, no presuda zbog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u zatvorskoj bolnici.

20. XI. 1967. –  U Plašćici nedaleko Brinja rođen novinar, karikaturist i pisac Damir Karakaš. Školovao se i studirao u Zagrebu. Duže godina radio i živio u Splitu. Kao novinar Večernjeg lista izvještavao iz Hrvatske i vrućih terena Bosne i Hercegovine i Kosova. U razdoblju od 1990. do 1992. borio se kao dragovoljac na hrvatskim ratištima. Jedan je od najboljih hrvatskih karikaturista mlađe generacije. Dobitnik je nagrada za karikaturu. Ilustrirao knjige i časopise. (385)
Prvu knjigu Bosanci su dobi ljudi objavio je u Splitu 1999. Druga mu je knjiga, također samizdat, roman Kombetari, treća knjiga, zbirka priča Kino Lika objavljena je u tri izdanja. Roman Kako sam ušao u Europu doživjet će drugo izdanje, nakon što je na Hrvatskom radiju izveden kao radio roman u režiji Dražena Ferenčine. Karakaš je zapravo sasvim slobodan umjetnik – izdržava se sviranjem harmonike na pariškom pločniku, a samu svirku kombinira s performanceom na pariškom St. Germainu.
Prema Karakašovom Kinu Lika Dalibor Matanić snimio je 2007. cjelovečernji film. Nacionalna premijera bila je 20. rujna 2008. u Kinu Korzo u Gospiću. Prema romanu Sjajno mjesto za nesreću u HNK Ivana pl. Zajca Matanović je režirao dramu 2011.
Koautor je scenarija za filmove Stolica za ljuljane i Kino Lika.
DJELA:
1. Bosanci su dobri ljudi, putopis, Split, 1999.,
2. Kombetari, roman, 2000.,
3. Kino Lika, priče, Zagreb, 2001.
4. Kako sam ušao u Europu, roman, 2004.,
5. Eskimi, priče, 2007.
6. Sjajno mjesto za nesreću. roman, 2009.

21. XI. 1937. - U Lovincu rođena pjesnikinja Marija Čudina, umrla u Beogradu 25. IX. 1986. Maturirala u Sisku (1956), potom studirala jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neko je vrijeme radila kao novinarka u “Slobodnoj Dalmaciji”; od 1961. živi u Beogradu, gdje djeluje u nadrealističkoj grupi Mediali. Grupu je osnovo njen suprug slikar L. Šejku. Poezijom se javila u Poletu 1954.

24. XI. 1924. – Pećanima rođena partizanka Jovanka Budisavljević koja se u proljeće 1952. udala za Josipa Broza Tita (podatak iz matičnog ureda Udbina). U NOV od kolovoza 1942. Bila je borac u I. omladinskoj četi, III. bataljonu II. brigade VI. divizije, u prištabnim jedinicama I. korpusa, te komesar kirurške bolnice I. Armije. Ima čin majora. Imala interes za zaštitu djece i mladine.

Nikica Valentić

24. XI. 1950. – U Gospiću rođen političar Nikica Valentić. Završio pravo u Zagrebu. Bio glavni urednik časopisa Pravnik. Direktor stambene zadruge Stanograd i Stanogradinvest (1978-1983). God. 1983-1990. odvjetnik. Nakon višestranačkih izbora 1990. obnaša najviše dužnosti: 1990-1993. predsjednik Vlade RH; pokrenuo program gospodarske reforme; potpredsjednik HDZ-a, zatim privatni poduzetnik.

25. XI. 1795.– U okolici Gospića rođen Nikola Filipović (Philippovich von Philippsberg), podmaršal, umro u Beču 18. IV. 1858. Potomak bosanskih prebjega koji su se nastanili u Lici. Osnovnu školu završio u Gospiću i poslije se, 1809, upisao u vojnu akademiju u Beču koju je završio 1813. Potom je u Tullnu, na mostobranu na Dunavu pohađao kadetski tečaj i vratio se u Beč u siječnju 1814. i promaknut u čin poručnika...radio u kartografskom odjelu, statističkom uredu, u Carigradu proučavao tursku vojsku, prošao parobrodom Đerdap. U ožujku 1835. postao major i u Mariboru preuzeo direkciju za izradbu karata... Nakon povlačenja konzula A. Mihanovića iz Beograda, na njegovo mjesto poslan Filipović, zatim je službovao u Hrvatskoj i krajini i potkraj 1840. kao član neke misije išao u Carigrad i Malu Aziju. Po povratku ponovno konzul u Srbiji, pa od listopada 1843. zapovjednik pukovnije u Bjelovaru. God. 1847. poslan je s pukovnijom u nemirnu Italiju, a 1848. za pohoda protiv Mađara bio zarobljen. Nakon revolucije, postao je 1849. podmaršal i služio u Sedmogradskoj. U mirovinu se povukao 1852. i nastanio u Beču.

27. XI. 1877. – U Brinju je rođen rodoljub Stjepan Stipa Javor, život mu se ugasio 27. ožujka 1936. u kaznenom zavodu u Mitrovici. Od seljačkog dječaka i manuelnog radnika na štreki, postao samostalni poduzetnik i zagrebački trgovac vatrogasnih sprava i potrepština te gradski zastupnik. Predsjednik Građanskog kluba Stranke prava. Spoznaje da se hrvatski narod treba organizirano spremati na samoobranu te u tu svrhu ravna djelatnošću Pravaške građanske i Pravaške radničke mladeži zbog čega je izdajom uhićen. Na sudskom procesu od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. osuđen je na 20 godina robije. Do 1933. robijao je u Lepoglavi, a zatim u Srijemskoj Mitrovici. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju u istoj grobnici u koju je osam godina ranije bio položen Stjepan Radić.

28. XI. 1852. – U Otočcu rođen slikar Nikola Mašić, umro u Zagrebu 4. lipnja 1902. Studirao u Beču, Münchenu i Parizu te putovao Italijom. U Zagrebu je profesor crtanja od 1884, a upravitelj Strossmayerove galerije od 1894. Slikarstvo mu se može okarakterizirati kao idiličan akademizam; isprva je tonsko, poslije svjetlije i bogatije bojom, a glavni su mu motivi seoske, uglavnom posavske idile i studije običnih ljudi, najčešće žitelja Like i Posavine. Povremeni boravci u Lici i Posavini pružali su Mašiću bogatu tematiku s prizorima iz prirode i seoskoga života. Slikao je ličke i posavske seljake (Ličanin, 1880), kuće, staje... U svojemu zagrebačkom ateljeu nije pu­no slikao, jer mu je slabio vid.

28. XI. 1852. - U Otočcu rođen slikar Aleksandar Mašić, umro u Zagrebu 23. V. 1902. Brat blizanac slikara Nikole Mašića. Crtao je pejzaže, radio je kao profesor crtanja u Zemunu.

29. XI. 1941. – Na Kamenskom na Plješevici osnovan prvi, i u Lici i u Hrvatskoj, partizanski bataljon “Marko Orešković”, komandant je bio Đoko Jovanić, a komesar Milan Šijan. Pridružila mu se i jedna četa iz Dalmacije, brojio je oko 300 ljudi.

29. XI. 1958. – Otvoren Muzej Like u Gospiću.

29. XI. 1966. – Puštena u rad HE “Senj” u Svetom Jurju, snage 320 MVA.

Draženovićeva spomen-ploča u gospićkom sudu

30. XI. 1863. – U Stajnici rođen književnik Josip Draženović, umro u Zagrebu 1. svibnja 1942. Završio studij prava u Zagrebu 1886. Potom službovao u sudovima u Hrvatskom primorju i Lici; u Gospiću vijećnik (1900-18) i predsjednik Sudbenog stola (1918-29). Pisao uglavnom crtice i kratke pripovijetke u kojima je prikazivao situaciju i likove iz života ličkih i primorskih gradića. Bio sudac u Senju, Bakru, Gospiću i drugdje, a od 1935. živio u Zagrebu.
Roditelji mu zarana napuštaju Stajnicu i sele u Senj. Nakon završetka studija radi na kotarskim sudovima u Senju, Vrbovskom, Bakru, Perušiću, Karlovcu i Novom Vinodolskom, da bi karijeru završio kao predsjednik Sudbenog stola u Gospiću. Poznat je po kratkim književnim formama-crticama te kraćim pripovijetkama. Bio je jedan od cjenjenijih hrvatskih književnika svog vremena. Pisao je o životu malih, običnih ljudi iz provincijskih gradića slikajući životne prilike u Hrvatskom primorju i Lici tako da se njegov književni opus može podijeliti na dva kruga: primorski i lički. Neke njegove crtice ubrajaju se u bolja ostvarenja hrvatskog realizma. Prvom prozom javio se 1881. u Bakarskom listu “Vragolan”, a potom je crtice i putopisne zapise objavljivao u brojnim listovima. Uz Mažuranića bio je zagovornik crtice kao samostalnog književnog djela.
Na spomen-ploči u gospićkoj palači pravde piše:
“U ovoj zgradi od 1900 do 1929 službovao je kao sudac vijećnik i predsjednik sudbenog stola hrvatski književnik Josip Draženović, slikar malograđanskog života naše pokrajine. Spomen ploču podigli 29. studenoga 1966. Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Općinska skupština Gospića i prosvjetne ustanove Gospića.”

1. X. 1860. – U generalskom stanu u Gospiću počela redovna obuka dvorazredne realke.

Ante Rukavina

4. X. 1928.–U Gospiću rođen dr. Ante Rukavina, veterinar, poginuo od u ratu oštećenog stabla u parku Kolakovac u Gospiću 29. siječnja 1994. Doktor znanosti, ravnatelj Veterinarske stanice u Gospiću do 1983. Posebice se bavio poviješću i razvojem stočarstva u Lici. Pisao putopise i eseje o Velebitu, te o povijesti Like i Gospića. Dugogodišnji književni suradnik Senjskog zbornika. Zaslužan za planinarstvo u Lici.
Bio član Hrvatskog društva književnika.
Doktorirao na Veterinarskom fakultetu 1984. obranom disertacije Razvoj stočarstva i veterinarstva u Lici od njihovih prvih početaka do godine 1878. Literarni i drugi prilozi objavljivani su mu u slijedećim publikacijama: Mala mladost, Obitelj, Ličke novine, Lički vjesnik, Lički kalendar, Ličke župe, Vikend, SN revija, Hrvatski tjednik, Kana, Kalendar Danica, Zvona, Usponi. Stručne i literarne članke iz veterinarske prakse, povijesti stočarstva i veterinarstva te iz života veterinara objavljuje u časopisima: Vetserum, Praxis Veterinaria, Veterinarski glasnik i Veterinarska stanica. Putopise i eseje o Velebitu i životu ljudi na toj planini objavljuje u planinarskim časopisima: Naše planine, Hrvatski planinar, Planinarski list i Bilogorski planinar te u planinarskom vodiču Velebit.
Potječe iz stare gospićke obitelji iz Budačke ulice, Bikanovih, oca Nikole i majke Antonije rođ. Alić. Podjetlo im je u Trnovcu iz loze kneza Jerka Rukavine iz Vinjerca koji je 1683. naselio Karlobag. Obnovitelj Matice hrvatske u Gospiću 1990.
DJELA:
1. Velebitske staze, 1979., izbor putopisa i eseja, ponovljeno izdanje 2011.

8. X. 1906. - U Plitvičkom Ljeskovcu rođen šumarski stručnjak Milan Anić, umro u Zagrebu 20. VI. 1968. Gimnaziju polazio u Senju i Sušaku, šumarstvo diplomirao 1929. na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je 1939. i doktorirao temom Pitomi kesteni u Zagrebačkoj gori. Na istom fakultetu asistent Zavoda za uzgajanje šuma, zatim od 1940. docent za dendrologiju i fitocenologiju, kasnije izvanredni pa redovni profesor za predmet uzgoj šuma te predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma. Bio je i dekan Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. Od 1968. redovni član JAZU-a.

9. X. 1917. – U Suvaji kod Srba rođen partizanski general Đoko Jovanić, umro u Beogradu 29. V. 2000. Gimnaziju pohađao u Subotici i Bijeljini. Zbog rada u revolucionarnom radničkom pokretu bio isključen iz svih srednjih škola u zemlji i osuđen na deset mjeseci zatvora. Stupio u NOV 1941.
Bio zapovjednik VI. ličke proleterske divizije “Nikola Tesla”, a nakon II. svjetskog rata i zapovjednik Pete armijske oblasti u Zagrebu.

9. X. 1963. – U Ćaćić Dragi (Bužim) rođen pjesnik Neven Ćaćić Neno. Osnovnu i srednju školu završava u Gospiću. Radio po bauštelima u Njemačkoj gdje su mu bili roditelji, sezonski radi u kafićima i restoranima u Gospiću. Neven je Ćaćić muku pjesništva prihvatio kao rvanje s besanicama, košmarima, strahovima, potresima, fantazmagorijama. Njemu se “lakoća stradanja” čovjeka ili prirode, svejedno, nameće kao temeljno viđenje svijeta i određenje prema njemu.
Pojavio se s rukoveti pjesama u “Ličkom vjesniku” 1987. Poetski izraz ovog mladog lirika ima ishodište u samoj matici hrvatskog pjesništva utemeljenoj A. B. Šimićem, Tinom Ujevićem, Gustavom Krklecom, Dobrišom Cesarićem, Nikolom Šopom. Čačić je muku pjesništva prihvatio kao rvanje s besanicama, košmarima, strahovima, potresima, fantazmagorijama…
“Čudesna lakoća stradanja” (čovjeka ili prirode, svejedno) nameće mu se  kao temeljno viđenje svijeta i određenje prema njemu.
Stil mu se odlikuje refleksivnošću, finom muzikalnošću ostvarenom, između ostalog, besprijekorno zatvorenom formom. (472, str. 46)
DJELA:
1. Agonija cvijeća, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988;
2. Nevičnost iskonu, Savez omladine Hrvatske Općina Gospić, 1991;
3. Zatečen, 1993;
4. Susret u sjećanju, Tiskara Gospić, 1995., likovna oprema Vlasta Knezović,
5. Izgubljena ljubav, 1995.

10. X. 1969. – Prva vrtnja HE “Sklope” u Kosinju, snage 25 MVA.

12. X. 1820. – U Gospiću rođen Franjo Filipović von Philippsberg (Franz Philippovic), general, umro u Beču 8. lipnja 1903. Kao kadet stupio 1837. u 1. lovački bataljun. Potpukovnik 1855, pukovnik 1858, general major 1853, podmaršal 1869. General topništva od 1874.
Rođen u Novom kraj Gospića. Potječe iz obitelji hrvatskih graničara podrijetlom iz Bosne. Otac mu je kao niži časnik službovao na području Gospića kad su mu se rodili sinovi, stariji Josip i mlađi Franjo....1859. sudjeluje u talijanskoj vojni i bitki kraj Solferina, 1860. odlikovan je Redom željezne krune 2. razreda i stekao naslov baruna, 1861. premješten za brigadira u Zadar, 1862. dobio čin general-majora, a potkraj godine imenovan je zapovjednikom brigade i tvrđave u Dubrovniku. Nakon odstupanja generala L. Mamule promaknut je 1865. u čin podmaršala te imenovan carskim namjesnikom za Dalmaciju i tajnim savjetnikom.... U rujnu 1877. premješten u Zagreb gdje je kao zapovijedajući general zamijenio generala A. Molinarija. Svojim je četama pomogao bratu Josipu pri zaposjedanju BiH 1878. te bio odlikovan Velikim križem Leopoldova reda. Umirovljen je 1881. God. 1883. pomišljalo se da ga se kandidira za bana, ali je to propalo zbog njegovih pogleda na položaj bana i odnos bana prema ugarskoj vladi.

14. X. 1861. – U Splitu rođen geograf Artur Gavazzi, umro u Zagrebu 12. III. 1944. Maturirao na talijanskoj gimnaziji u Splitu, studij zemljopisa završio na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te se zaposlio kao suplent u zagrebačkoj realci. Nakon usavršavanja doktorirao 1891. u Beču. Po povratku u domovinu bio srednjoškolski nastavnik u Gospiću.

Pukovnik Frane Zorić

14. X. 1956. – U Smiljanu rođen pukovnik HV-a Frane Zorić, umro 6. veljače 2007. Bio je majstor u GP Lika u Gospiću. Jedan je od četvorice prvih zapovjednika vodova ZNG-a u Gospiću iz ljeta 1991. godine koji su odigrali presudnu ulogu u Domovinskom ratu u Gospiću i okolici i od kojih su kasnije nastale 118. domobranska pukovnija i 9. gardijska brigada Vukovi. U Vukovima je bio i pukovnik Zorić. Sudjelovao je u svim značajnijim bitkama Domovinskog rata od Medačkog džepa do Oluje 1995. tijekom koje je osvojio “Gvozedno” Ljubovo i među prvima ušao u okupirani Podlapac i nastavio prema Udbini.

16. X. - Dan općine Vrhovine.

16. X. 1926. - U Slavonskom Brodu rođena Zlata Derossi, književni kritičar i prevoditelj. Osnovnu školu i dva razreda niže gimnazije završila u Osijeku, školovanje nastavila u Zagrebu gdje je i maturirala 1945. Studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu A) jugoslavenske književnosti, B) hrvatski jezik sa starocrkvenoslavenskim, C) njemački jezik, ruski jezik i nacionalna povijest. Diplomirala u ožujku 1950. Radila 13 godina na Učiteljskoj školi u Gospiću, 10 godina predavala na Pedagoškoj akademiji u Gospiću suvremeni hrvatski jezik i povijest hrvatskog jezika. Zbog političkih progona nakon 1972. nije mogla dobiti posao u svojoj struci. Radila 9 godina u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan na mjestu bibliotekara i prevoditelja s njemačkog jezika.
Član Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkog društva i Hrvatskoga kulturnog vijeća.
Zajedno s Petrom Bašićem i Julijem Derossijem transkribirala Kašićev prijevod Biblije na hrvatski jezik (Paderborn, 1999. i 2000.) i prevela tri knjige s njemačkog na hrvatski, od kojih su dvije vezane svojim sadržajem uz Liku (Franjo Julije Fras: Topografija karlovačke vojne krajine, Ličke župe, Gospić, 1984.) i Karl Patsch: Lika u rimsko doba (Ličke župe, Gospić. 1990.). Uređivala od 1964. do 1967. časopis Pedagoške akademije u Gospiću Dostignuća. Sudjelovala na znanstvenom simpoziju “Lika u prošlosti i sadašnjosti” na Plitvičkim jezerima 1971. predavanjem Ličani jezikoslovci, koje je objavljeno u zborniku Lika u prošlosti i sadašnjosti (Karlovac, 1972). Objavila niz stručnih i znanstvenih radova u Školskim novinama, Pedagoškom radu, Pogledima i iskustvima, Umjetnosti riječi, Jeziku, Filologiji, Kritici i Maruliću u Zagrebu, Dostignućima u Gospiću, Senjskom zborniku u Senju, Književnim obzorjima u Splitu, Književnoj Rijeci u Rijeci, Istri i Novoj Istri u Puli. Objavljivala novinske članke u zagrebačkom Vjesniku, tjedniku Fokus i iseljeničkom prilogu Večernjeg lista – Dom i svijet. Napisala predgovore i pogovore za nekoliko knjiga, među kojima su i zbirke pjesama dvoje Gospićana, Ranka Šimića (Tisuću konjanika 1965.), i Marije Vukić Perković (Sunce iza oblaka (Zadar, 2004.) i Velebite, postajo moje ljubavi (Zadar, 2006). Dobitnik je nagrade grada Zadra 2004.

19. X. 1900. – U Zagrebu, u Petrovoj bolnici, rođena dr. Mirjam Hafner Iveković, umrla 5. V. 1984. u Krapinskim Toplicama. Bila je prva žena koja je diplomirala 1923. godine na tek utemeljenom Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
- Tijekom studija imala je prosjek ocjena 5,00 – izjavila je 2008. njena snaha Ružica supruga sina joj Velebita kad je otkrivena spomen-ploča na kući gdje je u Gospiću živjela dr. Iveković.
Liječničku karijeru započela je u Desniću u Velikom Taboru koji je bio vlasništvo slikara Otona Ivekovića za čijeg se sina Tomislava udala. Zatim je radila u Pakracu i Novoj Gradišci, a u Gospić je stigla 1947. kao kirurg da bi bila direktorica bolnice. To je ostala do umirovljenja 1961. Njen suprug Tomislav Iveković bio je u to doba sudac u Gospiću.
- Iako je bila kirurg, bila je izvrstan stručnjak u ginekologiji i porodništvu. Kada je krajem pedesetih godina 20. st. u Gospiću buknula epidemija difterije, ona je spašavala djecu vršeći tzv. koniotomiju, omogućila im je disanje, a preuzela je i ulogu infektologa. Pod njenim nadzorom djeca su primala antidifterični serum – rekao je na otkrivanju spomen ploče doc. dr. sc. Drago Buneta.

19. X. 1949. – Proglašen Nacionalni park Paklenica.

21. X. 1835. – U Kruščici kod Kosinja rođen publicist Šimun Balenović, umro u Zagrebu 17. V. 1872. Rođen u obitelji Antuna, krajiškog podoficira, i Ike, rođ. Radošević. Osnovnu školu pohađao je u Pazarištu (1842-1846), gimnaziju i studij teologije završio je u Zagrebu gdje je 1859. zaređen za svećenika. Bio vjeroučitelj na zagrebačkoj oglednoj osnovnoj školi te na učiteljskoj školi gdje je predavao i pedagogiju. Zbog slaba zdravlja napušta prosvjetu i postaje 1871. knjižničar Metropolitanske knjižnice. Pisao pjesme i objavljivao tekstove u više časopisa, objavio i nekoliko knjiga.

21. X. 1854. – U Ceneju (Banat) rođen Aleksandar Vučetić (Šandor, op. a.). Umro 4. srpnja 1928., pokopan u mjesnom groblju u selu Martijancu kod Varaždina. Aleksandar-Skender pl. Vučetić, iseljeni Hrvat ili rumunjski Hrvat, podrijetlom je iz Brinja, čiji su se roditelji, nakon oduzetog im posjeda u Lici, odselili u Banat. Bila je to ugledna lička obitelj, plemićkoga roda. Njegovu pretku Pavlu Vučetiću, knezu Brinjskomu, kralj Ferdinand III. potvrdio je 1652. staro plemstvo. Iz te loze je i Aleksandrov, stric, ugledni zagrebački kanonik, znanstvenik, zaštitnik siromašnih, ali inteligentnih hrvatskih đaka i studenata, te nesuđeni zagrebački nadbiskup. Ovaj visoki crkveni dostojanstvenik utjecat će na sudbinu svoga sinovca Aleksandra koji završava gimnaziju u Temišvaru, a pravne znanosti u Budimpešti i Zagrebu. Nakon studija zapošljava se Aleksandar pl. Vučetić kao lektor mađarskog jezika na zagrebačkom sveučilištu, no vrlo brzo odlazi u odvjetničku službu, da bi 15. lipnja 1888. bio imenovan ravnateljem Zagrebačkog poštanskog i brzojavnog ravnateljstva, na kojem mjestu ostaje punih deset godina. U Zagreb se ponovno vraća 1906. kada je imenovan velikim županom Zagrebačke županije i grada Karlovca, Siska i Petrinje. Umirovljen je 1910 i živio je na Plitvicama i u selu Martijancu kod Varaždina.

28. X. 1911.– U Končarevu Kraju rođen političar Rade Končar, strijeljali ga Talijani u Šibeniku 22. svibnja 1942. Kovinski radnik, sindikalni i komunist. vođa, organizator štrajkova i demonstracija, uhićivan i zatvaran. Od 1939. sekretar CK KPH te od 1940. član Politbiroa CK KPJ, jedan od organizatora hrvatskog antifašističkog pokreta i oružanog ustanka 1941.

Ante Vlainić

28. X. 1961. - U Perušiću rođen političar Anton Vlainić, osnivač i prvi predsjednik HDZ-a za bivšu općinu Gospić i predsjednik Društveno-političkog vijeća Skupštine općine Gospić, 1990. Vlainić je 17. II. 1990. sudjelovao u radu Inicijativnog odbora za osnivanje HDZ-a općine Gospić, a 18. III. 1990. u Društvenom domu u Perušiću organizira održavanje Osnivačke skupštine HDZ za općinu Gospić. Izabran je za predsjednika OO HDZ Općine Gospić. Nakon prvih višestranačkih izbora Vlainić ustrojava novi saziv Skupštine općine Gospić u kojem HDZ ima natpolovičnu većinu u sva tri vijeća: Društveno-političkom vijeću, Vijeću mjesnih zajednica i Vijeću udruženog rada. Početkom 1991. imenovan je zapovjednikom Štaba teritorijalne obrane općine Gospić. U svibnju iste godine sudjeluje na prvom postrojavanju postrojbi ZNG na stadionu NK Zagreb u Zagrebu i nabavlja nešto naoružanja za obranu. Dragovoljac je Domovinskog rata.

30. X. 1843. – U Ričicama rođen Juraj Tomičić, (Jucin, op. a.) podmaršal, umro u Beču 18. kolovoza 1916. Topničku akademiju završio u Moravskoj. God 1866. sudjelovao u ratu protiv Prusije. God. 1878. kapetan i okružni pobočnik hrv.-slavonske 42. domobranske divizije u Zagrebu; učitelj na domobranskoj stožernoj časničkoj školi; 1897. zapovjednik 96. pješačke brigade u Zadru; 1898. general major; 1903. podmaršal i zapovjednik 43. pješačke divizije u Lavovu. Umirovljen 1904.,saborski zastupnik iz Gospića (1906).