POVRATAK
LIČKO ZLATO I ZABORAVLJENI MJSTORI
4. kolovoza 2026. u 14 sati
Ljudi moji žene naše evo od sinoćka pa do popodne danaska, nasta prvi prilog za Ličke novine koji je obradila AI, ol ti umitne inteligencija. Nije bilo puno grešaka, more proć čak i lička ikavica iz središnjeg dila Like.
Drage čitalice i čitatelji,
već se dugo nismo čuli ni čitali. Nisam ja zaboravija materinji jezig, neg ostarilo se pa se nemore više rintat ka konj, pa sam susta. Ali završavam dvi knjige koje će skupa imati piko iljadu i po stranica i brojne ilustracije. Tu gubim dosta vrimena, a i u Ličkim novinama imam sve manje izvještaja, pa sam počeja razmišljati da ih uskoro ukinem, jer portala ima ka šušnja i ne zna se koji je od koga bolji.
Sidim ti ja tako niki dan, gledan ove naše vrleti i kontam... Koliko smo ti mi, moj narode, blaga proćerdali, a da nismo ni trepnuli. Svi divane o nekoj velikoj politiki, o tranziciji, a zapravo smo dopustili da nas osedlaju i zajašu kako god je tko 'tio. A ja se ne dam osedlat', gori sam od Kentaura kad mi oće pamet solit'!
Slovenski mlin za barletski kamen proširio se u industrijskoj zoni na objekte nekadašnje tvornice šperploče, tvornice iverice i metalne industrije Meting i na objekte PPK Velebit - klaonicu i dvije hladnjače. Zbog povlaštenog političkog položaja u najnerazvijenijem dilu Europe prvi je dobio plin/Snimio Marko Čuljat
I tako, kroz to moje razmišljanje, sitih se 'edne zgode od prije desetak godina kad mi je ekipa bosanskih udruženih obrtnika u Slavonskom Brodu i radilo poslove državne obnove ruševina i obnavljala moju zgradu. Sve momci prognanici, rat proveli u Švabiji, naučili zanat, donili strojeve, ma radili ka' švicarski sat. Dvije godine su lickali 41 stan u zgradi na Čardaku. I u završnoj fazi, uzmu oni gleta't zidove. Vidim ja, u rukama im vriće iz Ličkog Lešća. Gletaju oni jedared, pa gletaju drugi puta. Dođe meni nji'ov glavni, stari majstor, pa veli: -E moj Marko, proša' sam ja cilu Švabiju i najbolja njemačka gradilišta, al' slušaj što ću Ti reć'. Kad mi ovo uradimo, ne tribaš ni krečit'. Nikad mi u životu s ovako bilim gletom nismo radili.
I eto ti paradoksa. Znali su Bosanci što vridi. Nekadašnja Industrogradnja imala je tvornicu kreča i kalcitnih punila gori u Ličkom Lešću, a u najbolja vrimena, pod Matom Čopom, 'ranila je 12 tisuća radnika i njijove obitelji. U ratu tvornica nikad nije gasila četverosmjensku proizvodnju, a roba je išla diljem Evrope. Naš „Kalcind glet“ imao je bjelinu kakvu su Švabe morale kemijom i skupim titanom izvlačit. Nama je to Bog da' iz utrobe zemlje, besplatno.
A di smo danas? Industrogradnju uništilo, a onda su se naši i slovenski političari uvatili u koštac oko Piranske vale i graničnih kaprica. Dok su se oni svađali prid kamerama za mrvu mora, Slovenci ispod stolom dobiše koncesiju za kamenolom u Barletama. Njijova firma Calcit Lika sad melje taj kalcit u Gospiću, jedva dva kilometra od centra.
A taj naš barletski kamen, divanili su meni profesori geografije, ti je čisto ličko zlato i nafta! Ima u njemu priko 98 posto čiste bile tvari. Nastao ti je u gornjoj kredi od bili školjaka, iz istog vrimena i materijala ka' i onaj slavni mramor na otoku Braču! (A čuo sam i ja one priče da bračkog kamena više nema na kopnu pa da ga vade iz mora, al' to ti je čisti mit, ima ga na Braču za još sto godina, samo je onaj iz podzemnih galerija najbili).
Loši dio sitnog kamena iz Barleta pun zemlje čak se prodaje građanima umisto da uklonnjen od grada u deponiju udaljenu najmanje 30 kilometara
I što sad rade Slovenci? Dovukli moderne strojeve, automatizirali pogon uz prugu i izvoze s priko 600 svojih vaguna cisterni i s austrijskom lokomotivom, iljade i iljade tona mikronski mljevenog brašna po ciloj Evropi za papir i boje ali i likarije, a morda i za stočno brašno koje inače, ljudi preuzimaju priko varenike. A naši domaći ljudi? Imaju malo posla, jedva osamdesetak radnika radi u toj tvornici. Stranci mlate eure na našoj bjelini, a nama mrvice. Žao mi je ka' psu što to sami ne radimo!
Vukelićev Pil u Kaniškoj ulici vratio je natrag pop Stipe Zeba, poznati graditelj crkava u Lici, ove godine po prvi put je uređen prilaz spomeniku, ima cvića i dva solarna reflektora, još fali jedino ime autora na kakvoj pločici na hrvatskom i engleskom s naznakom da je domaći majstor upotrebija domaći lički kamen/Snimio Marko Čuljat
A da je taj naš kamen vrhunski mramor, znao je još početkom prošlog stoljeća naš kipar Stjepan Vukelić. Čovik bio učenik velikog Bolléa, radio na katedralama u Beču i Zagrebu. Kad se vratio u Gospić, otvorio na početku Lipovske ulice na obali Novčice „Prvu ličku klesaonu“. Planirao je, pazite sad to, izgradit uskotračnu željeznicu da dovlači mramorne blokove iz ličkih majdana ravno do rodne kuće!
Njegov rad i danas prkosi vrimenu. Onaj pil u Kaniškoj ulici, građen od dvi boje kamena, njegovo je dilo. I na Gradskom groblju ima njegovih spomenika, lipi, stoje ka' saliveni. Ali propast je u tome što danas više nitko u Lici ne zna di je on kopa kamen za skulpture. Tajnu smo zaboravili, a sirovinu dali drugima da je melju u prašinu.
Čak je i onaj Isus s pila u Kaniškoj prošao našu sudbinu. Posli Drugog svjetskog rata skinulo ga s postolja, pa je godinama čuvan u plovaniji, u župnom uredu. Tek ga je 1996. godine naš radni velečasni Stjepan Zeba, čovik graditelj, vratio di i pripada. Isti onaj vlč. Zeba koji je obnavljao popaljene crkve po Lici, a danas drži stražu na Velebitu, gori u svetištu Majke Božje od Krasna.
Spomenik na grobnici pohrvaćenje njemačke obitelji Mayerhoffer, s potpisom: Vukelić, Gospić, oštećen je od četničkih granata u Domovinskom ratu/Snimio Marko Čuljat
Tako ti je to kod nas, moji drage čitalice i čitatelji. Sve smo imali – i zlato u zemlji, i pamet u glavi, i majstore u rukama. Samo nismo imali političare koji bi igrali za svoj narod. Zato, kad budete gledali one vagune kako odlaze iz Gospića, sjetite se da odvoze komad po komad naše propuštene budućnosti. Ali neka, ne damo se mi... Dok je god kentaurskog prkosa i dok se ljudika, živa je i Lika!
Da ste mi debeli i do novog čitanja.
Današnji detalj kod place u Smiljanskoj ulici
Ljudikanje o placi
OD TRGOVIŠTA DO VELETRGOVIŠTA
Prije 279 godine Gospić je dobio status trgovišta.
www.licke-novine.hr
petak, 27. lipnja 2025. u 20,30 sati
Piše Marko Čuljat
Austrougarska carica i kraljica Marija Terezija je 1746. godine, dakle prije 279 godina, donijela dekret o trgovištima u Lici. Usput je odredila da će se petkom trgovati u Gospiću, sridom u Otočcu, u Lovinjcu utorkom … Prva placa u Gospiću bila je na današnjem Trgu Stjepana Radića koji je prijerata od 1981. bija Trg Nikole Tesle i imaj fontanu i neku veliku rupu sa skalinadom di su se mladi uvečer sastajali i pivali uz gitaru. Trg je bija i ozvučen i glazba se pošćala izMAjerhoferice, di je bio lokalni press centar. Na novu lokaciju preseljena je 26. listopada 1962. i nakon dva dana počela raditi na nekadašnjem stočnom sajmištu koje je preseljeno na kraj Smiljanske ulice.
Tadašnji Transport i direktor Jug, koji je bija iz Zagreba, u vlastitoj režiji napravio je perone autobusnog kolodvora na bivšoj placi, a Ugostiteljsko poduzeća Jadran otvorilo je birtiju iako je ujutro bilo zabranjeno točenje alkohola prije početka posla. Desetljećima se placa odvijala u lošim uvjetima, jer je dobar dio stočne place zauzeo autobusni kolodvor s više lokala različite namjene, ali su placari dolazili od Slavonije do Dalmacije i dobro se trgovalo. U ratu se tu jedino mogao kupiti sat i to s ovjerenom garancijom, a mogao se platiti i čekom… U nekadašnju Gospićko poduzeća Visočica i direktor Dujo Katić izgradili su robnu kuću, a Ugostiteljsko poduzeća Jadran Novi hotel Liku čiji je prvi gost 1976. godine bio Tito kad je bio pokrovitelj 120. obljetnice rođenja Nikole Tesle pa je bio i na proslavi u Smiljanu, a u hotelu su plitvički ugostitelji pripremili ručak.
Sad je na red došlo uređenje Trga Nikole Tesle i postavljanje Kršinićeva spomenika koji je za autorska prava prisidnika Skupštine općine Željka Centnera i prisidnika Izvršnog vijeća Grgu Pavletića. tražija edan lički škripavac, i reka' j' da j' u Smiljanu il' Gospiću triba bit prvi odliv spomenika, a ne u Beogradu. Gospićka općina je daklebila vlasnik pomenika jerbo j' platila broncu i odlivanje. Na otvaranju je 1981. bila i velika skupina iseljenika i njihovih potomaka iz Hrvatske bratske zajednice iz Picburga u Americi.
Gradskim ocima nije bilo zao novaca i za skoro miliju eura na placi su napravili valovitu drvenu nadstrešnicu koja je previsoka pa ne štiti ni placare ni kupce, a prodajni prostor je znatno smanjen i iz godine u godinu sve je manje placara. Otvaranje je bio 14. travnja 2017. Da bi zaveli nekakav red nakon 279 godina, a smiljančani se sprdaju da je napravljeno šetalište za pse. Naime desnom stranom Smiljanske ulice posađeni su željezni fiksni stupići kako bi se zabranilo parkiranje za polacu, inače je tu ponekan keki pametni komandir i milicije i policije naređiva naplatu krivog parkiranja od 300 kuna. Pokušali smo danas naći mjesto za parkiranje, ali nije ga bilo ni za lijek. Ti kočići još su jedan korak ka rastjerivanju gospićke place i domaćih proizvođača i tjeranju kupaca u trgovačke lance, uglavnom strane. Sramota jedržave da je vlasni prvog mljekomata mora zatvorit butigu zbog - fiskalizacije, a na placi niko nije fiskaliziran al' more sekupit i domaći, iz Ravni kotara - banana. Propala je i blesava inicijativa nekog tupana za Seljačkom tržnicom koja je bila prvi, zadnji i posljednji put, anakon čega je značajno avansira. Reka je ednom Jakov Blažević, kad se raspitiva za PPK Velebit i direktora Đuru Rajčevića, inače agronoma, di se sad nalazi. Kad su mu ekli da je direktor Fonda za stočarstvo, on je posprdno komentirao: - Znači moraš uništit' nešto da bi avansira.
Gospić od trgovišta postade veletrgovište koji prodajne centre ima na koju stotinu metara od središta grada.
Blatna lokva na glavnom ulazu u Gradsko groblje sv. Marije Magdalene u Gospiću/ Snimio Marko Čuljat, Lika press Gospić
Tragom maila jedne čitateljice iz Gospića
IGRE OKO GROBLJA NE PRESTAJU
31. siječnja 2025. u 22,30 sati
Sudeći po broju žutih naljepnica rijetko će koji stari spomenik ostati, kao što će ovih dana nestati kuće Jure Turića, književnika, i nenerala Gideona Zasatavnikovića. Bit će mjesta za sahrane ako bude ljudi.
Marko,
molim te otiđi kad budeš mogao na gradsko groblje i vidi ruglo što su napravili, sve se žuti od naljepnica, luđaci će sve porušiti i prekopati, to nisu napravili ni partizani 1945.,spomenike iz 1800. godine, ne znaju budale da je to naše kulturno dobro, tako su radili i u Kosinju prije rušenja, iste naljepnice, vidi tko to radi, molim te objavi kad stigneš, ovo je ruglo i sramota.
Tko bio tako bezosjećajan da ne bi reagirao. Nije da nisam vjerovao jer čitateljicu znam osobno, što se ono veli sto godina, a skupa imamo mam bar 150, nek se ne uvridi dragi prijatelj, njen suprug. Prispava sam jutro al sam teško zaspa od slika spomenika koje su obilježene žutim naljepnicama. Načisto sam popozdija na tu boju kojom su fašisti i ini obožovatelji obilježavali, ne tako davno Židove prije spalionice… Ružna je to asocijacija.
Ovakvim spomenicima neko će omastiti brk, jer se preprodavaju
Nemam što proviravati, a ni kod koga jer se u ovom selo-gradu više ne zna ko pije ko plaća uglavnom polupismeni završavaju na kojekakvim počasnim funkcijama, a da nemaju ni potpunu srednju školu, a fakultetlija je sve manje jerbo oni nikome ne trebaju. Prljava igra oko Gradskog groblja sv. Marije Magdalene počela je 1945. kada su grad „oslobodili“ udbaši od kojih su bila najžešća dva Smiljančana. Talijanski fašistički okupatoru saranjivali su svoje poginule isprid groblja, a za tu svrhu izgraadili su i kapelicu. Martvačnicu su imali na početku Budačke ulice di je sada socijalno. Kad su u jesen 1943. pali na kolena, sve svoje poginule vojnike su ekshumirali i odvezli u Italiju. Rake su ostale otvorene. Za dvi godine ponovo su bile dupke pune leševa Hrvata kako civila tako i vojnika, koje su nove komunističke vlasti likvidirale pod parolom udbaškom parolom ANtića Uzelca „Ubij i svaku hrvatsku mačku“.
Stariji su pričali da su iz tog grobišta često povirivale kosti. Kad su to ponatrpali, a od zatvora do groblja je po prtenoj cesti stalno bio krvav trag, likvidiranje ljude su saranjivalu u lauf grabama, saranjivali su ih i u mekoti oko gimnazije.
I ode će bageri ka u Kosinju imati posla
Ove kosti su sedamdesetih godina kad se pravilo igralište po nalogu investitora i nadzora u kamionima odvezene na smetište u Razbojištu kraj Perušića.
Poslije Domovinskog rata najglasnija je bila gospićka Podružnica političkih zatvorenika, koji su samoinicijativno podigli spomen križ i spomen ploču kad su zaključili da od dogovora o dostojnoj sahrani s političarima nema ništa. Protkle nekolke godine izvršene su ekshumacije tih žrtava u Ličkom Osiku, Čanić Gaju i konačno u dva navrata izvađeni su posmrtni ostaci ispred groblja i sahranjeni u zajedničku, više nego bijednu, grobnicu.
Ima od toga morda desetak godina kad su me zvali iz Usluge da imaju problema sa starim spomenicima. Naime, u glavnoj aleji kod kapelice jeda spomenik se sam srušio i oštetio nekoliko drugih, a oni nisu mogli naći vlasnika tog groba. Nije pomogao niti članak. Tada sam objavio i informaciju da se uvodi grobarina i tko ju ne bude plaćao deset godina grob će biti prekopan … Nije mi se to slušalo.
Keonotaf obitelji Mirka i Luige Zgaga iz Šibenika koji održava edna Gospićanka
A evo poradi čega, znači nestat će i kenotaf domobranskog generala Mirka Zgage, bio je zapovjednik Operativnog područja Like i predsjednik Vrhovnog suda Oružanih saga NDG. Ovaj rođeni Šibenčanin imao je ured u današnjoj šumariji u Kaniškoj ulici poginuo je od partizanske granate 9. listopada 1943., a s njim je poginuo i jedan njemački pukovnik. Počasnu stražu prilikom sahrane i počasnu paljbu dali su mogilizirani gospićki gimnazijalci koji su bili u obližnjim rovovima i škrapama.
Obišao sam samo dio groblja. Zanima me da li će pod udar tog propisa pasti i spomenik prvog ličko-senjskoj župana ter grada Baga i Senja, zatim nekoliko kenotafa Napoleonovih vojnika ispred kapelice sv. M. Magdalene. Zanima me da li će ti propisi biti strogi i prema , recimo profesorima Gospića glazbeniku Jendi Kubičeku, psihologu Zvonimiru Kuharu, sestrama Segvarinkama, Branku Staniću, ravnatelju Gimnazije i Učiteljske škole, starom vatrogascu i tapetaru koji je doselio iz Senja Hameršmitu koji je robovao zbog Brušanskog ustanka, Branku Mariću, direktoru ŠUP-a.
Na moj nagovor grobarinu za grobnicu Bevandić, gdje su mimo spomenika senjskih žrtava sahranjeni Nikola Bevandić- Šoro i Katica Tonković, zaručnicu likvidirani u Senju 1937. Tu moju nakano u Komunalcu nisu nikako mogli razumiti?????
Spomenik vojnika francuskog generala Marmonta dok je Napoleon ratovao po Evropi